Za sve cure i mladiće

 

Sjećam se još prvoj ljubavi te priče

koju svi su mladi znali, a i stari.

Sada neka čudna, nova priča niče:

„To je samo san o kojem nitko više sad ne mari”.

Mi smo susretali jedno drugo često,

više puta rastanci su bili tema

jer za rastanak je susret bio mjesto,

jer je slatka ljubav koje nema.

Za sve cure i mladiće

koji jesen uopće ne trpe,

evo, meni jesen moja sviće,

moje vene plodove joj crpe

iz tih prolaznosti vremena i svega,

iz tih jednokratnih osmijeha i poljubaca.

Sad još više kao žena ljubim njega,

kao čovjeka me u svu sreću baca

jer je duša tako čista stanja

da ni danas nema njemu para

još od onih ranih, mladih dana

kad je predao mi od svog srca žara

i kada je procvjetalo bilje

poput svibanjskih svih pupoljaka,

krhkih, varljivih, bez žile.

Evo, sada kao trajnica od sijedih uvojaka.

Bio je još ovdje, pokraj mene,

da mi kaže da nam nema žala

i da neće otići iz uspomene

koju s punim srcem oduvijek sam tkala.

Zato pjevam jeseni još dok je rano,

dok još ima mladost vremena za to

da u sjemenkama vidi drvo razlistano,

da izbjegne lažni zanos, svako zlo.

Jer u snovima se nikada ne živi

već u Isusovim njedrima,

jer se Bogu svome neprekidno divi

što upravlja svim životnim jedrima.

18.04.2021. 21:41

Bitna razlika između neba i zemlje

 

Isus Krist donosi novo nebo i novu zemlju.

Pobijedio je svojim uskrsnućem smrt i grijeh što vladaju ovim svijetom, pobijedio je ovaj svijet i Sotonu raskrinkao pred svim ljudima te taj Knez ovoga svijeta sada dobro zna da su mu dani odbrojani. „Tkogod u Krista vjeruje, prima po Njegovom Imenu oproštenje grijeha (Dj 10,43b).”

Knez ovoga svijeta, za razliku od svih nebesnika koji su vjernici Kristovi, obilazi svijetom kao ričući lav, gledajući koga da proždre. To je činio i samome Isusu čitavo vrijeme Kristova zemaljskoga života kada Ga je neprekidno napastovao.

Evanđelisti donose izvještaj o velikim napadima na Krista kada je Isusa napastovao đavao, nagovarajući Isusa da se đavlu pokloni, da se za đavlovim djelima i čudima polakomi, da svoje dostojanstvo Sina Božjega iskoristi za niže i zemaljske stvari, za pokušaj rješavanja umišljenih problema.

Isus je prihvatio sve kušnje, odolio im i pokazao nam veliki i važan primjer da Ga nasljedujemo.

Kao prvo, Isus uzima prve tri zapovijedi iz Dekaloga kao temelj i osnovno ponašanje za svakog čovjeka i na taj način nas uči kako ćemo se, uz Božju i samo uz Božju pomoć, oduprijeti đavlu.

Dekalog, odnosno prve tri od Deset zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju na Sinaju, govore nam kako da upoznamo i uzljubimo Gospodina Boga koji nam se javlja i objavljuje:

„Deset zapovijedi

Onda Bog izgovori sve ove riječi: 2 »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
3 Nemoj imati drugih bogova uz mene.
4 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 5 Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, 6 a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
7 Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
8 Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. 9 Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10 A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11 Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotnji. (Izl 20,1-11).”

Važno je, dakle, uzeti Gospodina kao središte svoga života jer sve drugo su samo lažni bogovi. Za sebe nas je Bog stvorio.

Važno je također moliti i zazivati Gospodina u ljubavi i prijateljstvu, a ne kojim slučajem govoriti protiv Boga ili Ga vrijeđati, to jest psovati Ime Gospodnje.

Važno je slaviti Boga svoga, posvetiti Mu sebe, svoje ljude, svoje mjesto, svoje vrijeme.

Đavao napastuje Isusa u pustinji upravo protiv tih Zapovijedi:

 

„Kušnja u pustinji

(Mt 4, 1–11; Mk 1, 12–13)
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, 2 gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. 3 A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« 4 Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
5 I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje 6 i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. 7 Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« 8 Isus mu odgovori: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu,
i njemu jedinomu služi!«

9 Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! 10 Ta pisano je:
Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.
11 I: Na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«

12 Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
13 Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

(Lk 4,1-13).”

Gospodin je, prije svega, uputio ove svoje odgovore samome đavlu, ali se oni odnose na čitav svijet.

Čovjek misli da sve mora sam. Reklamira se, diže si cijenu kako bi se održao na burnim vodama ovoga svijeta. Egoizam i oholost jako su cijenjeni, guranje sebe u prvi plan na svakom koraku; tko se uspješnije nametne, taj je jači, a tko je jači, taj preživljava – to je pitanje opstanka.

Takav stil života kršćanstvo naziva ohološću, takvi su ljudi prepotentni, umišljeni i neznalice jer onaj tko ne zna da je Božje dijete, ne zna ništa. Može popiti svu pamet i čitavo bogatstvo ovoga svijeta, a ipak će ostati nezadovoljan. Štoviše, postat će i bolestan, depresivan, umoran, zasićen.

Oholost upravo zato i nastaje, naročito kolektivna oholost u poslovanju ili na društvenim mrežama (svejedno), jer ljudi čeznu i čeznu, teže i traže, traže i ne nalaze sebe. Misle da znaju sve, da su sve prošli u životu i da su zaslužili biti sretni, ali nisu sretni i ne znaju biti sretni. Idu čak i u ratove da bi obranili živote, ali da bi obranili i sebe i da bi pobijedili. Pobjeda u ratu, pobjeda u sportu, pobjeda na poslu, pobjeda nad bolestima, pobjeda nad potresima, nad prirodom, po svuda samo ta težnja da se preživi. Zato se smije i ubiti, u samoobrani, zato se smije posjedovati oružje.

No, na neki način, kršćanin se ne mora niti obraniti jer – Bog je s njim, Bog je uz njega. Istinski vjernik svjestan je svoga dostojanstva, dostojanstva djeteta Božjega, nadnaravnoga dostojanstva, a to je neopisivo potpun i dobar osjećaj.

Tko ne zna za takvo dostojanstvo, postaje podložan oholosti jer oholost je konkretno čežnja za vlastitim i osobnim dostojanstvom kojega nema na ovome svijetu, kojega mu na svakome koraku otimaju drugi i koje on otima drugima.

Čovjek s dostojanstvom djeteta Božjega nije željan ničega većega jer ništa veće od toga ne postoji, ništa veće od toga Bog nije stvorio, a stvorio je neopisivo i beskrajno dostojanstvenog čovjeka. Bez toga dostojanstva čovjek ne može ništa i ništa mu ne može uspjeti jer ima pogrešne nazore i pogrešne ciljeve. Sve to čovjeka dovodi do traženja sreće. Što je sreća, to nitko ne zna jer ako kažemo da je sreća u miru i slobodi, zašto onda nosimo oružje i činimo od sebe i drugih robove i zarobljenike? Zašto se srdimo, zašto psujemo, zašto se ubijamo ako kažemo da želimo biti sretni? Kontradikcija je očigledna, čovjek bez dostojanstva je izgubljen i smeten čovjek.

Oholost je grijeh, a grijeh je udaljavanje od Boga.

Oholost je prvi i najveći ljudski grijeh, a to je zapravo neuslišana čežnja za dostojanstvom.

Iz oholosti izviru svi ostali grijesi koji još više potiču čovjeka na zlo i udaljavaju ga od Boga.

Iza oholosti najteže čovjek uništava sebe pohlepom. Ako već mora biti važan ljudski Ego, tada ljudskom Egu treba sve i nikada mu nije dosta pa teži imati ono sve što vidi da imaju drugi, najčešće uspješni ljudi po kriterijima ovoga svijeta.

Čovjek koji je zarobljen ohološću ne može biti previše kreativan, ne može neprekidno stvarati i taj nedostatak naziva radom, radom radi rada, radom radi dostojanstva, radom radi slobode. No, rad sam po sebi može uglavnom biti ropsko služenje. Ljudi danas žive u dužničkom ropstvu i neprekidno nešto kupuju. To je stoga što ne stvaraju sami, čak i tada kada rade, ne rade da bi stvarali već da bi prikupili i nagomilali bogatstvo kako bi mogli što više toga kupiti.

Neostvarena čežnja za stvaralaštvom uzrok je ljudskoga pada u pohlepu.

Tko živi u dostojanstvu djeteta Božjeg, taj se ne bavi po čitave dane brigama o radu i zaradi ili kupovini. Taj ne mora previše trgovati jer je najčešće zadovoljan i prezadovoljan onime što ima, a ima u prvom redu Boga, Stvoritelja svih stvari. Bog je Ljubav i iz izobilja svoje ljubavi Bog stvara, stvara u izobilju koje se beskrajno izljeva i prelijeva na sve stvoreno.

Dijete i vjernik Božji živi od toga izobilja ljubavi, ne mora prodavati ništa, ne mora obnavljati kuću, garderobu ili nagomilavati namirnice. Ne mora juriti za modernim trendovima. Jer, moda je za jednokratnu upotrebu. Da se nešto kupi, potroši i baci. Kršćanin svojim stvaralačkim radom održava ono što posjeduje. Također dobiva mnoge karizme, darove od Gospodina Boga i sve mu uspije što nakani učiniti jer čini sve na veću slavu Boga, a ne za sebe iako sam ima najviše koristi od takvoga pristupa životu i ljudima, prirodi i stvarima.

Kad se već uništava ohološću i pohlepom, čovjeku ja vrlo lako prepustiti se i trećem najvećem grijehu – bludnosti i požudi. Sve mora imati i posjedovati pa tako mora imati i druge ljude, muškarce i žene, prijatelje i prijateljice koje nastoji iskoristiti i zloupotrebljava ih jer ne zna da svi ljudi imaju svoje dostojanstvo te da se bave stvaralaštvom u svome životu.

Umjesto da se predaje mužu ili ženi, čovjek uzima i otima njih i sve njihovo, njihovo bogatstvo, njihov uspjeh i njihova tijela. Traži od supružnika da mu preda i svoju dušu, a sam je egoističan i pohlepan.

Bludnost je grijeh i nesposobnost zajedničarenja, nesposobnost biti jedno s drugima. Bludnost je čežnja za zajedništvom kakvoga u svijetu nikada nema.

Samo u zajedništvu s Bogom, čovjek je u zajedništvu sa svojim supružnikom i svojom obitelji, sa svojim narodom i općenito prirodom.

Tko živi dostojanstveno s Bogom i od izobilja ljubavi i darova neprekidno stvara, taj ne teži za imitacijom ljubavi, imitacijom koja krade tuđe, a ne daje svoje; taj čovjek ima Boga i s Bogom je jedno, i s Bogom je jedno sa čitavim svemirom što ga je Bog stvorio.

Važno je, dakle, naučiti, upamtiti i usvojiti Zapovijed ljubavi prema Gospodinu i prema svim ljudima, osobito prema onima kojima smo najpotrebniji:

 

„Najveća zapovijed

(Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28)

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, 35 a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: 36 »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« 37 A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. 38 To je najveća i prva zapovijed. 39 Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga (Mt 22,34-39).”

Gospodin Bog neprekidno stvara jer Bog je Ljubav koja je životvorna i stvaralačka te uvijek sve čini novo i tako popravlja i ono što je uništeno ili pokvareno.

Bog je sav za čovjeka, ljubi ga i spašava od smrti. Isus tako ljubi sve ljude da se za njih predaje sav i do kraja, do smrti na križu.

Isus Krist je Kruh koji je s neba sišao. Tko jede Njegovo Tijelo i pije Njegovu krv, ne, neće umrijeti nikada.

Ljubav, dostojanstvo i jedinstvo u različitosti te stvaralaštvo u međuljudskim odnosima gdje se neprekidno slavi Boga, proslavljaju čovjeka u njemu samome i šire, daju mu sve što mu je potrebno i uređuju ljudski život.

Darovi Božji za čovjeka su ljubav, vjera, nada, razboritost, pravednost, hrabrost, jakost i umjerenost kao oruđe s kojim se čovjek, koji moli Isusa Krista i živi s Isusom u zajedništvu, može oduprijeti Knezu ovoga svijeta, svojim greškama i manama.

No, najveći od svega je čovječanstvu dar samoga Boga. Kada čovjek krene upoznavati Boga i kada Mu povjeruje, Bog je s njim, nastani se u čovjeku i daje ljudima da Ga upoznaju, da Ga istinskom ljubavlju u naravi i nadnaravno ljube blaženim životom. 18.04.2021. 07:01

„Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« 6 I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
7 To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin (Otk 21,5-7).”

"Vi ste tomu svjedoci"

Uskrsnuće Isusovo kruna je Biblije koja predskazuje, prorokuje i naviješta sve što je Isus bio za svoga zemaljskog života, sve što je govorio i učinio.

Isus Krist, jer je Začetnik života (Dj 3,15), nakon svoje muke i smrti potvrdio je i svojim uskrsnućem da je Sveto pismo točno i da je Krist zaista Sin Boga, jedan i jedini, trojstveni Bog za sve ljude u sve vijeke vjekova.

Radi Kristova uskrsnuća odabrao je Bog Otac i Sin i Duh Sveti stari židovski narod, izdvojio ga od svih ostalih naroda da od njih nastane narod svjedoka Božjih i da se život toga Naroda nastavi u Dvanaestorici, a poslije i u svim kršćanima i ljudima dobre volje.

Osnovna svrha Kristovoga uskrsnuća je Božja inicijativa i ulazak Boga u komunikaciju s ljudima, Božja objava o historijskoj istini ljudskoga roda, objava Boga o ljudskom grijehu i smrti i o ljudskoj nesavršenosti koja je predodređena postići u Isusu Kristu blaženstvo savršenog života koji može ostati i postati vječan život u kojemu smrti više nema.

Uskrsnuće Isusovo nije samo zato da bi se ljudi čudili i da bi vjerovali u Trojedinoga Boga svega stvorenoga već da bi svaki čovjek u toj vjeri, od Abrahama do danas, dobio privilegiju zajedničkog života sa svojim Bogom u kojemu Bog i čovjek komuniciraju i postaju jedno, a to je i jedini način da svaki čovjek ispuni svoju životnu svrhu na plodan i najbolji mogući i nemogući način, da živi blaženstvo od onoga trenutka kada povjeruje Kristu i pristupi sakramentalnoj i univerzalnoj apostolskoj Crkvi koja je onaj predodređeni i izdvojeni narod Božjih svjedoka.

Svjedočenje uskrsnuća Kristova je svjedočenje nadnaravnoga života nekog vjernika na bilo kojem mjestu na ovome svijetu i u bilo koje vrijeme u povijesti čovječanstva. 18.04. 2021. 04:20

„Nato im (Isus) reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci (Lk 24,44-48).” 

Nebesko tkanje

Služi li to putovanje čemu,

kakvom većem ili višem cilju

kada lađe ove su na vezu?

Prisjetim se mora u svom drijemu,

zvijezda udaljenih tek poneku milju,

pomislim na onu polomljenu brezu,

sve me to još uvijek potiče i dira.

Brige česte, razne, gusto trnje!

Ne dopuštaju ni kratka počinka

lađi koja jedri sve dok vjetar svira

pa se sklanja kao drvo krnje,

pa se sjeti, kao Otac svoga posinka,

da to nije put ka kojem stremi.

Zapjevat ću da Te hvalim, Oče,

molitva me Tvoja ne napušta

jer su jedra kao vjetar nijemi,

a vjeđe se na Te odmah moče.

Ogromna je ova duša pusta,

nema zvijezde, nema takva mora

kao što su oceani Tvoje pažnje,

kao što je uslišana svaka želja.

Za Te, Bože, produbi se svaka bora,

k Tebi leti vjetar i te lađe razne,

za Te kapne suza od veselja.

Jer Ti nisi samo Bog apstraktni

nego život ljudski ispod kože,

susretanje sa svih strana.

i konkretni spoj egzaktni

s kojim srce računati može,

mada prepuno je svakojakih mana.

Stare kosti, polomljeno jedro ova broda,

kao vir me prema dolje vuku,

zaborav mi ne da na obalu prijeći.

Samo srce kao da je Tvoga Duha roda,

kao da me diže svaki dan na muku

pa ja moram ići, jedriti i reći

kako je ljepota Tvoja slavna,

kako kao da su naokolo slijepi

i progonitelji umišljenih zala.

Ne zanima mene više ruža sjajna,

niti biseri mi nisu lijepi.

Više volim gaziti do riječna žala

gdje su struje puno jače

i gdje dobri vjetrovi zapušu.

Zlo tko traži, uvijek nađe

i za loše vrijeme mnogi plače.

I ne smeta ništa ovu dušu

kada iznenada iz sebe izađe

netaknuta poput nebeskoga cvijeta.

Još sam ovdje, ali kao da me nema

za te ljepljive zemaljske pipke.

Odavno sam otišla sa svijeta

jer me zoveš usred svih problema

da izbijelim jedra od nebeske čipke.

15.04.2021. 21:53 

Jaganjčeva zaručnica

 

Novi zavjet spominje mnoge osobe koje dobivaju naziv apostola.

Dvanaestorica učenika što ih je Isus izabrao da bi osnovao svoju Crkvu, dobro su poznati.

„Ustanovljenje dvanaestorice

(Mk 3, 13–19; Lk 6, 12–16)
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.
2 A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; 3 Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; 4 Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.” Mt 10,1-2

„9 

Novi Jeruzalem

I dođe jedan od sedam anđela što imaju sedam čaša punih zála konačnih te progovori sa mnom: »Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!« 10 I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, 11 sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; 12 okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13 Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14 Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.” Otk 21,9-14

I Pavao, u pravom smislu riječi apostol naroda i kasnije Silvan, i Timotej, i Barnaba nose isti naslov.

„13 Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam 14 ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih.” Rim 11,13-14 ;

Pored Petra i Dvanaestorice, evo Jakova i svih apostola, a da se i ne govori o karizmi apostolstva.

Imenica „apostolos” u grčkom književnom jeziku nema ono značenje koje joj mi pridajemo. Glagol od kojeg je imenica izvedena ( „apostella”- odaslati ) dobro izražava njezin sadržaj koji je pobliže utvrđen starozavjetnim analogijama i židovskim običajima.

Stari zavjet zna za običaj upućivanja poslanika kojima pripada isto poštovanje kao i kralju koji ih šalje (2 Sam 10). Proroci obavljaju poslanja istoga reda (usp. Iz 6,8; Jr 1,7; Iz 61,1sl.) iako nikad ne dobivaju naslov apostola. Rabinski judaizam, poslije godine 70.-te, zna za ustanovu službenih izaslanika („šelihin”). Čini se da su oni bili u običaju mnogo ranije, kako to proizlazi iz samih novozavjetnih tekstova.

Pavao „traži pisma za sinagoge u Damasku”, namjeravajući progoniti Isusove vjernike (Dj 9,2): on je službeni odaslanik, snabdjeven službenim pismima. Crkva preuzima taj običaj kad iz Antiohije i Jeruzalema upućuje Barnabu i Silu s pismima ili Barnabu i Pavla uzima za svoje odaslanike. Pavao i sam odašilje dvojicu braće koji su „apostoloi” Crkava. Prema Isusovim riječima – a za to ima i ranijih primjera u židovskoj književnosti – apostol je predstavnik onoga koji ga šalje: „Nije sluga veći od svoga gospodara, niti je 'apostolos' veći od onoga koji ga šalje” Iv 13,16.

Prema tome, sudeći prema običajima onog vremena, apostol isprva nije misionar ili čovjek Duha, pa čak ni svjedok: ON JE EMISAR, OPUNOMOĆENIK, AMBASADOR. Apostolat je više služba nego naslov.

Gospodin Isus je od samoga početka javnog života htio da se umnogostruči Njegova prisutnost, a Njegova poruka pronese.

On izabire Dvanaestoricu da budu 's Njime' te da, kao i On, navješćuju Evanđelje i izgone zle duhove; šalje ih na poslanje da govore u Njegovo ime, dajući im svoju vlast: „Tko vas prima, mene prima, prima Onoga koji me je poslao (Mt 10,40//)”; oni uče dijeliti kruh umnožen u pustinji, dobivaju posebnu vlast nad zajednicom kojom moraju vladati.

Oni su temelj novog Izraela kojemu će suditi u Posljednji dan: upravo to znači 12, broj apostolskog zbora. Uskrsli, koji im je uvijek prisutan, sve do kraja vremena, povjerava zadaću da Mu steknu nove učenike i krste sve narode. Oni će morati biti svjedoci Krista, a to znači svjedočiti da je uskrsli Krist isti Onaj Isus s kojim su živjeli; to je jedinstveno svjedočanstvo koje njihovu apostolstvu daje jedinstveno obilježje.

Dvanaestorica, dvanaest Janjetovih apostola, ostaju zauvijek temelj Crkve na čijim su počecima umjesto Jude nužno izabrali drugoga.

Gospodin Isus, Božji 'Apostolos' (Heb 3,1), htio je ustanoviti povlašteni zbor koji će umnogostručiti Njegovu prisutnost i Njegovu riječ; na isti način i Dvanaestorica dijele s drugima vršenje svog apostolskog poslanja, ali ne i neprenosivu povlasticu kojom su oni zauvijek zbor svjedoka Uskrsloga. Već je u Starom zavjetu Mojsije bio prenio na Jošuu puninu svoje vlasti (Br 27,18); tako je i Gospodin htio da se apostolska zadaća, povjerena Dvanaestorici, nastavlja vjekovima: Njegova prisutnost kao Uskrsloga zadržat će s njima sasvim osebujnu vezu i ta će se veza prisutnosti beskrajno preliti preko njihova uskoga kruga.

Isus je „izabrao i drugu sedamdesetoricu te ih poslao po dvojicu pred sobom” ( Lk 10,1) – isti predmet poslanja, isto službeno obilježje: „Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko prezire mene, prezire Onoga koji me poslao” (Lk10,16).

Dvanaestorica i sami djeluju u tom duhu.

Apostolat kao službeno predstavljanje Uskrsloga u Crkvi ostaje, istina, zauvijek utemeljen na „apostolskom” zboru Dvanaestorice, ali njega vrše svi kojima Dvanaestorica predaju vlast.

Sveti Pavao, nakon svoga apokaliptičnoga viđenja živoga Krista koji ga šalje pored Dvanaestorice, pripisivao je sebi posebno mjesto u apostolstvu Crkve: on je apostol poganskih naroda, on na poseban način razumije tajnu Krista; on je bio izravan izaslanik Krista i bilo mu je stalo da o tom izvijesti glavara Dvanaestorice, kako „njegova trka ne bi bila uzaludna” i da u Crkvi ne dođe do razdora (Gal 1-2).

Takva je ta Pavlova posebna milost, ona je nesaopćiva, ali Gospodin može po Duhu svim apostolima dati onako poslanje u Kristu, a u nekoj mjeri i ono Pavlovo duhovno pronicanje vlastitog apostolstva (1 Kor 2,6-10).

Iako je apostolat u najvišem smislu riječi služba Dvanaestorice i Pavla, njega je od početaka vršila cjelokupna Crkva.

U širem smislu apostolat je stvar svakog Kristovog učenika: učenik je 'svjetlo svijeta i sol zemlje' (Mt 5,13sl.). Učenik je, već prema svom položaju, dužan sudjelovati u apostolatu Crkve, nasljedujući prve apostole u njihovoj apostolskoj revnosti. 12.04.2021. 21:16

Apostoli su poslanici što ih je Gospodar poslao u svoju žetvu;

oni su sluge što ih je Kralj poslao da dovedu uzvanike na svadbu njegova Sina;

i, kako su postupali s Gospodarom, tako će postupati i sa slugama; Isus ih šalje 'kao ovce među vukove': „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas (Iv 20,21)”. Te riječi razjašnjuju duboki smisao konačnog izaslanja Dvanaestorice prigodom ukazanja uskrsloga Krista: „IDITE...”.

Oni će poći navješćivati Evanđelje, učiniti sve narode učenicima, svuda pronijeti svoje svjedočanstvo.

Tako će poslanje Sina stvarno doseći sve ljude zahvaljujući poslanju Njegovih apostola i Njegove Crkve.

Euharistijski glas

 

Svete mise, važni momenti,

sve me to veže za uspomene

što nose ih, prve, sentimenti;

po zvuku tome uzburkane vene.

I pjevaju bajno gradska zvona

o čistom tom glasu od vjetra i duha,

skidaju redom ohole s trona

jer nitko drugi nema tog ruha.

I govore zvona nadahnuta

sve dok ne stignu kasni sati

i jeka im ode netaknuta

ravno do srca gdje žele stati.

Poravnavam svijeću odjecima,

a ona odražava sjene na zidu

po mjeri daha što mi ga prima,

pojačava sluh staračkom vidu,

podno Raspela da moliti mogu.

Radosno kliče duša mi Spasu

i, u toj pohvali jedinom Bogu,

pripovijedam onome istom glasu.

Pričam o ljubavi, o sluhu mi blaženu;

sami smo: Janje, ti i sveti nam puk.

To ne vidje nikada svijet u svom traženju!

Da budemo jedno, prestaje muk.

Inspiracija dolazi, nebesko nadahnuće

i moram reći tom vremenu jasno

da samo o Ljubavi nastaje uzdignuće,

da samo o Križu živi se časno.

Ljubiš li nekog siromaha duhom,

mračni ti križ nebu je bijeli odraz;

besmrtnost ulazi glasom i naukom,

to je tvoj čas kada umivaš obraz.

Taj čas je tvoja zemaljska plodnost,

on je duhovno tlo hrama tvoga,

tijela ti od kojega nastaje nova rodnost

po kojoj uđeš u dušu slavnoga Boga.

12.04.2021. 00:47