Upute za preživljavanje

 

Može li jedan običan, mali čovjek razmatrati velike istine o moralu?

Ne drži li svaka duša u današnjem društvu da je pozvana razmatrati i podučavati druge na svim poljima, od igle do lokomotive, od medicinskih znanosti do različitih teorija zavjere, od istočnjačke filozofije do religioznih pitanja, od ateizma do Katoličke Crkve?

U globalnom selu svi smo na mrežama i svatko može postati predsjednik neke države, i svatko može biti, ako zna znanje, influencer.

To me podsjeća na idilične godine pretpotopnoga vremena kad je sloboda bila puno veća nego danas. Moralna pravila su postojala, ali kao neko zaboravljeno vrijeme koje je sloboda ljudi nadišla u svojem veličanstvenom napretku. Kamo su išli, u kojem smjeru su napredovali, to se zna: stradali su u općem potopu.

Zanimljivo jest da se Noa spasio, jedini on i njegova šira obitelj, zajedno sa svime što su ponijeli sa sobom u veliku korablju koju je Noa gradio po pravilima i zakonu; bilo je flore i faune od svake vrste, i sjemenja da se sije poslije potopa jer Noa je znao da će preživjeti opći potop.

I da, Noa bijaše običan, mali čovjek, čovjek koji je živio po moralu, po pravilima, ali ne po društvenim pravilima neograničene slobode već po Božjem zakonu što su ga ostali, slobodnjaci, bili zanemarili.

Sada bi mnogi rekao: pa neka. Ako i poginem, znam da sam poginuo za pravednu stvar; živjela sloboda!

Nije sasvim sigurno da će takvu slobodu braniti do smrti svaki onaj koji tu slobodu uživa. Uživa je na štetu okoline. Ne, neće za nju poginuti.

Strah od pravila, strah od moralnih zakona, strah od ćudorednoga života, to je pravi razlog traženja neograničene slobode. Ljudsko biće koje se boji smrti jer smrt je za mnoge kraj veselja, ne vidi smisla u tome da se obazire na sve druge ljude oko sebe.

Mnoge osobe koje su odgojene u nemoralnim uvjetima, svjedoče o tome kako im je život bio pakao. Mnogi su od njih živjeli u istospolnoj zajednici. Nikada nisu naučili kako se ponašati prema suprotnom spolu, kako ostvariti dobru vezu, prijateljstvo ili brak. Ali slobodnjaci, koji možda imaju psihičke teškoće, nemaju pojma kakve psihičke traume mogu proizići iz njihovih zajednica, kakve teške posljedice postoje za podmladak koji ne zna niti s njima razgovarati, niti s bilo kim drugim i koji se usamljuje uz težak osjećaj krivnje. Da, krivnje kojoj ne zna razloga, ni uzroka.

Evo nam Božića.

Ljudi se hvale Božićem.

Svi, i oni koji od Božića očekuju samo neradne dane i dobre tulume.

Kad dolazi Božić, potrebno je reći ljudima da dolazi opći potop. Opća kataklizma.

Treba reći ljudima da grade korablju. Po jasnim Božjim pravilima i to samo zato da ne nastradaju jer svima potop prijeti jednako.

Korablja je lađa od drveta koja lako plovi po vodama. U nju je potrebno unijeti Deset Božjih zapovijedi, Dvije Isusove zapovijedi ljubavi, Novi zavjet i Psalme te barem nekoliko katoličkih svećenika koji bi pomogli pri slavljenju sakramenata za vrijeme trajanja predpotopnoga razdoblja.

Ako sve to načini, čovjek može otvoriti dušu slobodi, ali i otvoriti srce te u njega smjestiti tako načinjenu korablju.

Psalmi služe za molitvu na koju odgovara Bog s uputama o preživljavanju.

„Tražite Gospodina dok se može naći,
zovite ga dok je blizu”, Iz 55,6

Božanski rod

 

Gospodin Bog pjesma mi duši,

spasenje nebesko, spasenje tijela

i vječna radost koja nas čeka.

Riječ Gospodnja sve brane sruši

i dolazi kao Golubica bijela.

Većega od toga nema lijeka,

i nema boljega oprosta jada.

Ljubiti Njega, s lakoćom, s težinom,

najveće djelo u kojem je sve,

i ljubav, i vjera, i velika nada.

Hvale se srca ljubavlju njinom

jer Gospodin dođe u njihove sne.

Gospodin podiže pravednike

koji za Njega od grijeha ustaju

da ih obnovi za Dan otkupljenja,

da načini više od svoje slike,

da spoji narode koji ustraju

u velikoj snazi povjerenja.

Gospodin izabire dušu prostu,

Gospodin odvaja kukolj od žita

i nosi u košare obilan plod.

Blago onome koji se odaje postu,

koji učini sve što Gospodin pita;

taj Mu je Crkva i božanski rod.

23.12.2020. 02:07

Tajno života moga

 

"Kasno sam Te uzljubio, Ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam Te uzljubio!", sveti Augustin

Veliča Te duša moja, Isuse, Gospodine Bože,

jer Ti si me nosio u naručju čitavo vrijeme neznanja dok bila sam poganin;

slavi Te, Gospodine moje srce,

dižu se k Tebi ruke moje,

a duša pjeva,

i tijelo počiva

jer si me rodio za ovaj svijet kao Onaj jedini koji me je zaista želio i trebao na ovom svijetu;

hvali Te duh moj, Gospodine Bože,

jer si mi pokazao kroz dugi niz godina kako je to biti u Tebi, a ne biti svjestan svoga dostojanstva i pokoravati se svjetovnim pravilima u neznanju duše o svemu što vodi k Tebi;

hvala Ti, Isuse, što si me rodio za sebe i samo za sebe u kupelji krštenja i što si me vodio paklenim stazama različitih kušnji kako bih gorjela i sagorjela zaostale posljedice iz onoga života koji bijaše gotovo sav kao jedan veliki grijeh;

hvala Ti, Gospodine, za moju bolest, hvala Ti za moje siromaštvo;

hvala Ti što si mi dao da progledam, da vidim gdje sam bila, da vidim kamo idem;

hvala Ti što si me izvukao toliko puta iz raznih opasnosti;

hvala Ti što popravljaš moje srce;

hvali Te duša i duh moj jer mi daješ neophodno duhovno zdravlje da Te mogu slaviti, da Te mogu primiti, da se mogu mijenjati!

Sjećam se tih dana, ali vrlo rijetko.

Pamtim svoje gluposti, imam ih zapisane.

Pamtim kako sam bila potajno ohola i silno, iz navike, zlobna na sve.

Kako je moj jezik trabunjao i blebetao u oskudnim pokušajima izricanja mojega raspoloženja. Kako si me vodio postojanim i strpljivim njegovanjem da izađem iz toga, da se riješim svoje zlobe koja bijaše tiha, a tako tvrdokorna da sam je morala ispovijedati redovno godinama.

Kako si mi pokazao razlike između Tvoga srca i namjera zloduha, da raspoznajem sve više što nije od Tebe.

Sjećam se kako me je bilo strah da se moji grijesi nikada neće moći oprostiti, da se nikada neće moći popraviti moje srce i moj život. A Ti si me zvao i zvao, do krajnje izdržljivosti slušala sam svih tih godina Tvoje pozive, Tvoja uporna obećanja, Tvoje strpljivo tepanje. I dugo nisam vidjela rezultata svojih napora, sve dok se ne predadoh potpunije u Tvoje ruke, sve dok se nisam odrekla svega što mi je palo na pamet, sve dok Ti nisam predala život svoj i doživjela Tvoje obraćenje u meni. Ne svoje nego Tvoje bijaše moje obraćanje.

Hvala Ti što me ne ostavljaš, hvala Ti što me zoveš i guraš dalje, više, bolje, toplije, jasnije, blaže. Hvala Ti što mi obnavljaš pamet, ovaj zaboravan um koji više nije sposoban ni za što, a Ti ga obnavljaš, daješ mi razboritost i umjerenost, daješ mi da živim, da nastavim, da ispunim svaki dan života, da posvetim rupe gdje bijahu grijesi, da imam život kao nikada, u izobilju da ga imam.

Kasno sam Te spoznala, moj Gospodine, a Ti si mi sve nadoknadio!

22.12.2020. 07:52

Veličam Te, tajno života moga, sakramentu moje pretvorbe, kruno moje raspoloživosti; živa vodo, osvježavajuće piće mojih dlanova, obrano moje potencijalne svetosti, hridino pouzdanja mojega.

Uzmi moj život i oblikuj ga, Isuse Kriste!

Pustinjski Bog

 

Ona koja je povjerovala tome, kako navodno su Ga zvali narodi velikih gradova, pustinjskome Bogu, ona koja Mu je odmah rekla da je službenica Njegova i da želi vršiti Njegovu volju, volju Boga Svevišnjega, ona je prva vjernica, prvi čovjek Katoličke Crkve. Tako je bilo s Marijom kada joj anđeo Gabriel navijesti da će postati Majkom Boga. Danas je ona Kraljica neba, Kraljica Majka kao što je majka i Katolička Crkva koja u duhu i tijelu svome nosi Isusa Krista, Gospodina.

Pustinjski Bog, Bog koji izvede Abrahama iz Ura, iz velegrada u pustinju i povede ga prema najljepšim krajevima da se tamo nastani on i svi njegovi, izvede iz pustinje, nakon četrdeset godina hoda kroz pustinju, novi narod, izabrane od Boga koji pod vodstvom Mojsija oslobodi svoj narod od ropstva.

Ropstvo je uznapredovalo u velikim gradovima.

Robuje se lažnim bogovima, izmišljenim idolima i stvarima.

U pustinji nema previše stvari kojima bi se moglo robovati. Izabrani narod bijahu pastiri sa svojim stadima, njihove mnogobrojne obitelji i čitava plemena bijahu vjerna jednome Bogu, Bogu njihove pustinje i njihova pustinjskoga načina života.

Kad pogledamo malo pobliže, tada lako uočavamo da za vjernika Isusovoga niti nema nekog savršenijeg načina služenja Bogu. Kamo god se okrene čovjek, nailazi na napasti, naročito u velegradovima gdje se ljudi osjećaju nadmoćno, zahvaljujući postojanju manjih gradova, naselja i napuštenih mjesta na kugli zemaljskoj.

No, reče Isus, klanjajmo se u duhu i istini.

A to je najbolje činiti tamo gdje se ne čuje gradska buka, gdje se ne osjeća nikakva vreva. U gradovima su to katoličke crkve, tako sagrađene, tako uređene da u njima vladaju tišina i mir dok ne započne veliko svakodnevno slavljenje Boga, Gospodina Isusa koji inače prebiva u tome miru, svakome pri ruci tko poželi razgovarati s Bogom i pokloniti Mu se.

Može se reći da je taj mir i pustoš odjednom poremetila pustinjska oluja poslije koje čovjek vjernik opet može u miru i tišini izmoliti svoje molitve pred Isusom, Gospodinom. Mjesto na kojemu prebiva Gospodin, sveto je tlo. Vjernik moli da i njegovo srce pohodi Gospodin kako bi vjernikova duša znala da je njegovo srce sve više sveto ili vjernik tu svetost srca sve više otkriva.

To se događa ako se ispovijeda, ako otvara srce i čisti ga od svojih grijeha koje mu Bog milosrdni oprašta i sve to u duhu, u hramu duha i tijela vjernika, na posebnom tlu, u srcu, u središtu čovjeka. Biti iskren prema sebi jest posao koji nikada ne završava dok čovjek ne umre. No, vjernik može postajati sve iskreniji prema sebi samo u svome vjerničkom molitvenom stavu prema Gospodinu. Bog pomaže vjerniku da vidi istinu o sebi. Tada se vjernik iskreno ispovijeda, odnosno rješava svojih smetnji. S većim ili manjim povjerenjem u Gospodina, vjernik vrlo brzo nauči kako se može poslužiti Gospodinom koji je Sluga Božji da bi sva srca upoznala spasenje. Vjernik brzo nauči kako se mora poslužiti svime što čini Katoličku Crkvu u koju i on sam pripada.

U prvom redu Crkvu čine sakramenti Crkve, sedam sakramenata zbog i radi kojih je svatko tko vjeruje u Boga prisutan u Katoličkoj Crkvi.

Moglo bi se reći da je sakrament Pomirenja, to jest ispovijed, jedan najviše pustinjski sakrament. Jer kao što su nekada davno pripadnici izabranoga Božjeg naroda u pustinji slušali proroke i činili pokore, tako danas vjernik blaguje Isusa, Kruh koji je s neba sišao, i blaguje riječ homilije, propovijedi po tekstovima iz Evanđelja i iz Svetoga pisma općenito. Pri tome se, u zajedništvu s ostalim vjernim narodom, bogobojazno moli, klanja se Bogu, slavi Ga psalmima i himnima.

Nakon toga, nakon nekoliko dana promišljanja, može naići opet pred Gospodina na razgovor s Njim u molitvi tišine i mira te u pripravi za dobru ispovijed. Za to moli zagovor Blažene Djevice Marije i pojedinih, njemu dragih, svetih Božjih vjernika.

Tada je vjernik siguran da će se osloboditi znanih i neznanih grijeha koje će otkriti na sebi. Grijesi su na čovjeku vjerniku i molitelju, pritišću mu srce, zarobljavaju mu udove, poništavaju mu prirodnu dobru volju i bacaju ga u depresivna stanja. Zbog toga Bog prosvijetli vjernika, radi vjernika samoga, radi njegova mira i radi njegove slobode od grijeha i slobode za radost u Gospodinu.

Vjernikov pustinjski Bog i Gospodin Isus neće dopustiti da zlodusi opsjedaju Božjega molitelja. Neće njegovom nemirnom srcu dopustiti da traži mir u varljivim svjetlima velegradova, u opojnim pićima, u modernim kretanjima i skretanjima u kojima se potiče sebičnost i indolentnost prema siromasima i ugroženima koji su bliski vjerniku ili na koje vjernik naiđe u životu.

Naoružan pustinjom, vjernik neće pasti u ropstvo nego će vidjeti ono što robovi ne vide, čuti će ono što se od buke ne čuje, osjetit će ono što sebičnjaci ne znaju, a to je da su do nebesa oholi i umišljeni, kao mali

bogovi, i još se time ponose, sve dok ne nastradaju, a tada plaču i jauču u slabostima.

Pustinjski Bog naučit će vjernika prepoznati istinsko čovještvo na svakom koraku, naučit će vjernika kako razlikovati Božju volju od napasti zloduha.

Vjernik pustinjskoga Boga neće više doživjeti pretjeranu zabrinutost oko egzistencije kao što građani brinu jer misle da se izvan grada, ili u pustinji, ne može preživjeti. Tako će molitelj iz pustinje naučiti da mu pohlepa nije potrebna i da mu samo smeta da vidi sigurnost u Gospodinu jer Gospodin je oduvijek i zauvijek, a ljudi danas jesu, a sutra više nisu. I zgrtanje blaga i raznih stvari, hrane i pića, elektronskih uređaja neće vjerniku iz pustinje biti potrebni kao kompenzacija.

Svi su ljudi žedni Boga.

Kad se iskreno ispovijedi, vjernik se neće samo tako odlijepiti od Gospodina i Njegova naroda nego će doživjeti lakoću kakva se može doživjeti kada se izbrišu grijesi kod odriješenja i oproštenja od grijeha samoga pustinjskoga Boga. To je lakoća koja se može usporediti s lakoćom djetinjega srca.

Svaki vjernik iz pustinje, kome je Katolička Crkva kraljica majka s Bogorodicom kao najvećim uzorom, nije kao ostali ljudi jer su ti neki drugi ljudi još uvijek zarobljeni predrasudama, zavaravanjima, kompenzacijama, indoktrinacijama, slavodobitnošću, ohološću i svojom veličinom, zgrtanjem svega i svačega i, na kraju, zarobljeni su lažima, bludom, prijevarama i izdajama pa svakome, tko nije takav, nastoje stati za vrat, prisiliti ga da prihvati zakone jačega, da prihvati najgluplji moto na svijetu, a to je da cilj opravdava bilo kakva sredstva, jer tada sredstvo postaje cilj, a cilja nevjernici i bezbožnici uopće niti ne vide.

Pustinjski Bog daje čovjeku dobru volju, skromnost, poniznost, vjernost i dobar vid, još bolji sluh, i čisto srce, gotovo i pripravno u svakom trenutku otići u plodnu i raskošnu Obećanu zemlju na nebesima kojom kraljuje Marija, Kraljica neba. 21.12.2020. 20:40

Kralj svemira

 

Hladna noć je sada oko mene,

jutro danas rano doći neće,

oblačno je, naokolo magla pada.

Po svuda će vidjeti se samo sjene,

kao neka smrt u bajci mrak se šeće

da proširi miris ledenoga hlada.

Mnogi danas neće vjerovati

Bogu mome, Bogu tajna svemira,

ljudi sve to više ljube bajke.

Djeca svijeta uvijek hoće djelovati

samo radi sveopćega nemira,

uvijek protiv nebesnice Majke

koju Krist na smrtnom križu preda.

Ona najveće je svjetlo zvjezdanoga svoda

jer je istinita poput svoga Sina.

Ona kraljica je nebeskoga reda,

za nju svjetlila se vrte poput broda

što zarobila ga nezgodna je pučina.

Istina je različita po svem svijetu,

ali uvijek pobliže se vidjet može

kao jedna jedina od svega i u svemu

ako gledaš Isusa na križu svetu.

Zbog Tebe se vrti svemir, svemogući Bože,

za Tebe je repatica zvijezda rođena u njemu.

21.12.2020. 05:45

Na sliku Kristovu

„...snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu (Fil 3,21).”

Natavak od:

2. Evo Čovjeka

1. Grešnik i Svetac

Kao grešnik , Adam se na ono što je on po pravu - „na sliku Božju” - može potpuno vratiti tek ako se preoblikuje „na sliku Kristovu”: ne naprosto na sliku Riječi, već na sliku Raspetoga, pobjednika smrti. Vrijednosti koje su prepoznate u Post 2 ponovno će se naći, prenesene na Kristovu osobu.

1. POSLUH VJERE U ISUSA KRISTA. - Čovjek mora upraviti svoj posluh i svoju smjernost ne više izravno Bogu, niti Zakonu što je milosrdno dan čovjeku grešniku, već Onomu koji je došao da na sebe uzme ljudski lik (usp. Rim 10,5-13); jedino djelo koje treba izvršiti jest povjerenje u Onoga koga je Bog poslao (Iv 6,29). Jer, „jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1 Tim 2,5). Jedan je Otac kome Sin vodi vjerne da po Njemu, Sinu, imaju život u izobilju i zauvijek.

2. KRISTOVO PRVENSTVO. - Isus daje Očev život stoga što je Početak, Prvorođenac od mrtvih; „jer Bog odluči u njemu nastaniti svu puninu i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa (Kol 1,18sl.). Razdori od kojih trpi grešno čovječanstvo nisu previđeni, ali su od sad prevladani i stavljeni u odnos prema novom biću, u novu dimenziju, prema biću u Kristu: „Nema tu više ni Židova, ni Grka, nema više ni roba, ni slobodnjaka; nema više ni muškog, ni ženskog, jer ste svi jedno u Kristu Isusu” (Gal 3,28). Razlika među spolovima bila je postala sukobom, razdor bračnog para bio se proširio u društvene i plemenske razdore. Nalazeći svoje jedinstvo u Kristu, čovjek može zagospodariti ljudskim situacijama: sloboda ili ropstvo, ženidba ili djevičanstvo (1 Kor 7) – svako od njih ima svoj smisao, svako od njih ima svoju vrijednost u Kristu Isusu.

Pomutnja jezika koja je bila znamen razdora i rasipanja ljudi prevladana je govorom Duha kojeg neprestano daje Krist; a ta se ljubav izražava raznolikošću karizmi, na slavu Očevu.

3. NOVI ČOVJEK jest ponajprije osobno Krist (Ef 2,15), ali i svaki vjernik u Gospodinu Isusu. Njegov život nije više zasužnjen puti već je neprekidna pobjeda duha nad puti (Gal 5,16-25; Rim 8,5-13), Kršćaninovo tijelo je sjedinjeno s Onim koji je uzeo na sebe „smrtno tijelo” (Kol 1,22) ono po krstu prima udio u smrti Kristovoj i umire grijehu, njegovo tijelo bijede postat će tijelom slave, „duhovno tijelo”. Njegova je pamet obnovljena, preobličena; on zna izreći sud u svjetlu Duha, a ta iskustva izražava razumski: nema li on samu Kristovu misao? Iako čovjek nije više obični smrtnik, jer mu je vjera zasadila u srce klicu besmrtnosti, on ipak mora neprestano umirati „starom čovjeku”, u jedinstvu s Kristom koji je jednom umro za sve; njegov je život nešto novo. Tako se „mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha” (2 Kor 3,18). Novi čovjek mora neprestano napredovati, dajući da ga obuzme jedina slika – Krist: kroz iznakaženu sliku staroga čovjeka sve bolje se nazrijeva proslavljena slika novoga čovjeka, Isusa Krista, našega Gospodina; a time se čovjek obnavlja „prema slici svoga Stvoritelja” (Kol 3,10).

4. STVORENJE pak, koje je protiv svoje volje bilo zasužnjeno ispraznošću i koje do današnjeg dana s nama stenje u porođajnoj muci, također gaji nadu da će biti oslobođeno robovanja propasti da bi ušlo u proslavljenu slobodu djece Božje. Iako uslijed grijeha rad ostaje mučan, njemu je vraćena vrijednost nadom u preobraženje u konačnoj slavi (Rim8,18-30). A kad posljednji neprijatelj, Smrt, bude uništena, Sin će opet predati kraljevstvo Bogu Ocu, i tako će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15, 24-28). XL Dufour, str. 158. 20.12.2020. 07:48 

Pohod pastira

 

Pohod pastirâ

A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. 9Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. 10No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! 11Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. 12I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« 13I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

14»Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim!«

Lk 2,8-14