Najstarija
i najvažnija homogena zbirka kršćanske poezije koja je do nas
došla jesu „Salamonove ode”. Izvorno su sastavljene na grčkom
jeziku u prvoj polovici II. stoljeća, a do nas su došle na
sirijskom jeziku.
Ritam
oda slijedi semitski paralelizam; naglašen je utjecaj izražajnih
modulacija Starog zavjeta.
Između
ostalog, u te 42 ode, u najvećem broju slučajeva, hvaljenje Boga
izraženo je u općenitom tonu i to u poučnim i širokim zahvatima
lirskog karaktera.
Ima
i preciznije poezije jačeg doktrinarnog sadržaja, kako u pohvali
neizrecivom Logosu (Oda 12) koji je čovjeku izvor znanja, istine i
prosvjetljenja, sazdatelj i ureditelj svemira:
„On
me ispuni riječima istine,
da
je razglasim.
Poput
bujice vode, šiknu istina iz mojih usta.
Usta
moja obznanjivahu plodove njene.
On
umnoži u meni svoju spoznaju,
jer
usta su Gospodnja Riječ istinita
i
vrata svjetla njegova.
Uzvišeni
je dade svojima koji su čisti,
koji
su tumači ljepote njezine,
pripovjedači
njene slave,
navjestitelji
misli njezine,
glasnici
njena uma,
njegovatelji
njenih djela.
Okretnost
Riječi je neizreciva
i
poput njena izgleda gipkost je njena i spremnost.
Put
njezin nema granica.
Nikad
nije pala, već čvrsto stoji uspravna,
ne
zna za svoj silazak ili za njegovu stazu.
Kakvo
je njeno djelovanje, takvo je i čekanje,
jer
ona je svjetlost i prosvjetljenje misli.
Čisti
su po njoj govorili, jedan s drugim,
i
oni koji su u šutnji bili, živjeli su po Riječi.
Od
nje proizlažahu ljubav i sloga
i
jedan drugome priopćavahu što im je bilo potrebno.
Riječ
ih je poticala
te
su upoznali svog sazdatelja
time
što su bili u slozi.
Njima
su govorila usta Svevišnjega
i
po njima brzo dođe njihov proglas.
Boravište
Riječi sin je čovječji,
a
istina njena ljubav je.
Sretni
oni koji su po njoj došli do razumijevanja
i
upoznali Gospodina u njenoj istini (Oda 12).”
Lit.
Pavić – Tenšek: Patrologija, KS Zagreb, 1993.