Wednesday, February 3, 2021

Zakon i molitva

 


Kako se ponašaju ljudi?

Prilično nestabilno i nisu postojani. To je lako vidjeti po danima koji su određeni kao proslave i praznici, za razliku od dana koje zovemo sivom svagdašnjicom.

Što se krije u tom sivilu svakodnevice? Ono što izlazi na vidjelo kad je neki poseban dan.

Jer postojan čovjek jednako se raduje i jednako se žalosti bilo kojim danom u kalendaru. Posebno se vjernici Božji prepoznaju po svojim krepostima stalnosti i postojanosti; oni su uvijek podjednakoga raspoloženja, umjereni, ali nikada ne padaju u depresivna raspoloženja kao što se nikada ne prepuštaju radosnim opijanjima koja završavaju neslavno ili euforičnim ispadima. Te vjerne Božje duše imaju dobrih razloga biti uvijek radosne u sebi, a svetkovinama dostojanstvene jer nose Krista ili Krist nosi njih kroz život.

Vjerne Božje duše provode veći ili još veći dio svoga vremena u molitvi, u razgovoru s Kristom. A gdje je Krist, manja je opasnosti od napasti zloduha.

Možda je zato mnogima svagdašnjica siva, a praznici ispunjeni divljanjem jer mnogi ne mole Boga pa ih zlodusi obuzimaju. Takve se duše nastoje ponašati „pristojno”, ali nekako na silu, uz pomoć svojih vlastitih ljudskih snaga. To ne traje dugo, to nije postojanost u Gospodinu već pristojnost u pokušajima savladavanja zlih misli po zakonima i propisima pa loša raspoloženja, zavisti i ljubomore, depresija, prisilne misli i psovke izlaze iz njih.

Takve duše se drže malo ukočeno, ali iz njih iziđe barem neka mala pobuna zbog navodnih nepravdi: ili im je pretežak posao, ili nisu dovoljno dobro nagrađeni, ili imaju nekakvu zdravstvenu tegobu i slično. Kada dođe vrijeme opuštanja, tada se odaju neurednim raspoloženjima, naročito kad misle da ih nitko neće kazniti zbog lošega ponašanja.

Ljudi bez molitve ne znaju se boriti protiv zloduha i njihovih opsjedanja.

Različite duše možda misle u sebi kako su poštene, ali sebičnost im nalaže da od života uvijek očekuju previše, a od sebe ne daju ništa ili se premalo zalažu za dobro. Ravnaju se po zakonima, čak i vjernici često slijede zapovijedi, ali ih u biti ne poštuju te tako postaju nezadovoljnici.

Zakon je ljuštura u koju se duša dragovoljno umata samo zbog toga da nauči biti dobar i plemenit čovjek, da nauči od divljaka postati kulturan čovjek, da se izvježba biti nešto drugačije i više od životinje.

Dok slijedi zakone i zapovijedi čovjek može doživljavati kušnje od Boga koje se vježba prebroditi pomoću savjeta u zapovijedima.

Tako Božji zakon i zapovijedi čovjeka iz podzemlja katapultiraju i lansiraju prema nebesima. Vjernik i molitelj Isusa Krista dobiva obilatu duhovnu i duševnu snagu i znanje o svemu pa tako i o tome kako će se ponašati svakodnevno, iz dana u dan: svakoga dana radosno, svake svetkovine dostojanstveno.

Čovjek ne može krenuti ka nebesima, a da prije toga nije dobio okvire iz kojih mu je pametno da ne izlazi, ti okviri su savjeti Božjih zapovijedi. Vjernik se zakonima vježba u savladavanju onih raznih zloduha koji ga napadaju i koji od čovjeka čine obična divljaka jer često se i prečesto u društvu čuju psovke i čine nasilna djela. Zato vjernik moli zbog svih uvreda koje su nanesene Majci Mariji i svim ženama i majkama, blagoslivlja Gospodina zbog svih psovki i zlodjela koji se čine protiv Boga, u sebičnosti ljudskoj. Upravo ta ljudska sebičnost pobjeđuje se jedino vjerom i poštivanjem Isusovih zapovijedi.

Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti (Mt 5,17).”

Ispuniti zakone znači osloboditi se od navezanosti na svoje sebične prohtjeve, na prohtjeve zloduha koji napadaju ljude.

Ispuniti zakone znači osloboditi se za viša i bolja znanja i ljudska stanja, za istinsku humanost i duhovnost te za mir i radost.

Tko ispuni zakone, taj je pravednik, makar svjetovni zakoni mogu bilo koga proglasiti zločincem. U tome je prednost prastarih Božjih zapovijedi: one govore upravo o tome kako čovjek može postati jednoga dana pravednik i sposoban razlučiti što je dobro, izdići se iznad nepravednosti svjetovnih propisa, kako se postaje plemenit, milostiv, milosrdan, kako opraštati ljudima i samima sebi, kako moliti Boga, kako istjerati zloduha, kako izbjeći nevolje.

Ispuniti zakone znači postati jaka duša, ali toliko obzirna i nježna da neće nikada izustiti nešto ružno o nekome ili psovati nekoga, a zato neće niti učiniti teška zlodjela.

Tko ispunjava zakone, taj je ona duša koja moli Boga, a kada vjernik redovno živi u dodiru s Kristom, doživljava Božju ljubav prema sebi, uči se ljubiti što je najviše što može dosegnuti čovjek:



Zapovijed vam novu dajem:
ljubite jedni druge;
kao što sam ja ljubio vas
tako i vi ljubite jedni druge (Iv 13,34)”.



Jer ako čovjek nauči od zakona i u molitvi Bogu kako i koliko Bog ljubi čovjeka, tada nauči riješiti se svoje sebičnosti i nauči ljubiti Boga, sebe i druge, nauči ispravno ljubiti sebe ljubavlju Kristovom i ljubiti sve one koje ljubi Krist.



Ovo je moja zapovijed:
ljubite jedni druge
kao što sam ja vas ljubio!
13 Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
14 Vi ste prijatelji moji
ako činite što vam zapovijedam.
15 Više vas ne zovem slugama
jer sluga ne zna
što radi njegov gospodar;
vas sam nazvao prijateljima

jer vam priopćih sve
što sam čuo od Oca svoga.
16 Ne izabraste vi mene,
nego ja izabrah vas
i postavih vas
da idete i rod donosite
i rod vaš da ostane
te vam Otac dadne
što ga god zaištete u moje ime.
17 Ovo vam zapovijedam:
da ljubite jedni druge (Iv 15,12-17).”



Božje zapovijedi i vjernikove molitve izvlače na svjetlo dana ono što čovjek u svojoj nutrini mora biti i može biti. Molitva izvlači vjernika od napadaja zloduha sebičnosti, zloduha nezadovoljstva, zloduha mržnje i zloduha koji pokušavaju čovjeka zgaziti i uništiti sve ono ljudsko u ljudima. 03.02.2021. 05:57



Ako me ljubite,
zapovijedi ćete moje čuvati.

I ja ću moliti Oca
i on će vam dati drugoga Branitelja
da bude s vama zauvijek:
17 Duha Istine,
kojega svijet ne može primiti
jer ga ne vidi i ne poznaje.
Vi ga poznajete
jer kod vas ostaje i u vama je.
18 Neću vas ostaviti kao siročad;
doći ću k vama.
19 Još malo i svijet me više neće vidjeti,
no vi ćete me vidjeti
jer ja živim i vi ćete živjeti.
20 U onaj ćete dan spoznati
da sam ja u Ocu svom
i vi u meni i ja u vama.
21 Tko ima moje zapovijedi i čuva ih,
taj me ljubi;
a tko mene ljubi,
njega će ljubiti Otac moj
i ja ću ljubiti njega
i njemu se očitovati (Iv 14,15-21).”

Tuesday, February 2, 2021

Sjena i snovi


 

Moje tako sitne interese

što ih povjeravam Tebi, Kriste,

da ih milostivo uzmeš i odneseš,

pretvaraš u svjetla koja me urese

da iz moga srca krenu misli čiste,

da me čežnjom nebeskom protreseš



kako dostigla bih dati sve

još i za života tu, na putu

da bih bila dio velikoga dara

kao tada kad sam predala Ti svoje sne.

Darujem Ti križ svoj što ga ostavljam u kutu,

zabačena zato da mi veću čežnju stvara.



Drvo to je sraslo kao dio mene,

kao moje dijete i moj rod,

kao dio moga mesa, moje krvi.

Ono krije svoje bodlje ispod moje sjene

koju predajem Ti kao dragi plod

dok mi ona k Tvome Trnju hrli.



Križ me Tvoj naučio o meni

i o mom životu što će biti;

moja bodljikava sjena mene nudi, daje,

od zahvalnosti procvate, sva se zazeleni.

Protkana je umiranjem i životnom niti,

žrtvom srca koje lako se pokaje.



Ista ona Majka sviju vjernih ljudi

donijet će Ti, Oče, i sve moje kvare,

moje molitve za koje samo Sin Ti zna.

Ona nosi mnoge duše i moj život ludi

jer od ljubavi se srca toliko zažare

da u svom predanju Tebi nemaju ni sna.

02.02.2021. 22:13



Sunday, January 31, 2021

Radost križa



Obraćenje me nije toliko promijenilo koliko je susret s Isusom promijenio i raščistio moje poglede na život i svijet, a naročito moje mišljenje o meni samoj.

Obraćenje mi je dao Gospodin kako bih na drugačiji način gledala i vidjela, slušala i čula.

Ista ja, ovakva kakva jesam i kakva sam bila, činim ono što je volja Boga dok sam prije činila ono što sam vidjela da ljudi od mene očekuju.

Utješno je da sveti Pavao ostade i dalje ona ista osoba koja je i bio prije sudbonosnog susreta s Isusom, ali, umjesto da progoni kršćane, dopustio je Isusu da se nastani u njegovom tijelu, u njegovom srcu, u njegovoj duši i osobnosti te da čini Božja djela.

Evanđelisti su bili isti ljudi kao i prije kada im se dogodio susret s Božjim Sinom. Isus je njih odabrao i pozvao takve kakvi jesu na vršenje Božje volje.

Sveti Augustin je bio tražitelj dok mu Gospodin nije pokazao što je to što traži.



Ljudi su često u službi svoje sebičnosti, ali još češće žive u službi drugih ljudi i u službi općega neznanja o božanskim stvarima. Sin Božji po volji Oca poziva sve one koje Mu Otac daje da ih pozove i sačuva u sebi i u vršenju božanskog poziva.



Čak i tradicionalni vjernici doživljavaju temeljito obraćenje tek kada ih Isus pozove da ne budu nevjerni nego vjerni.



S druge strane, iz gledišta pogana ili ateista, nije popularno svjedočiti o tome kako smo nekad bili nešto kao sasvim druge osobe, a sada smo novi ljudi. Ako tako tvrdimo, nitko nas ne čuje i ne razumije.



Ljude nije potrebno mijenjati. To znaju i ateisti i vjernici.

Ljude je potrebno obavijestiti točnim podatcima o Kristu koji je i Bog, i Čovjek, koji je umro i uskrsnuo, koji je objava Boga ljudima, koji je ljubav sama i koji nije stvorio grijeh. To je Radosna vijest za pogane i ateiste i nevjernike.



Svatko širi vijesti na svoj način.

Netko se raduje, netko kritizira. Netko nosi jaram, netko čini čudesna djela milosrđa.



Ako Isus poziva svoje da svjedoče Radosnu vijest, tada se ona svjedoči.

Radosna vijest je Isus koji ulazi u ljudska srca pomoću obraćenih i pozvanih ljudskih srdaca. Ona čini djela pomoću djela obraćenika, ma kakva bila. Ona trči nogama pozvanih obraćenika da bi dostigla u trku one koji još ne vide svoj cilj.



Isusu nisu potrebni branitelji, Isusov Duh je Branitelj onih koji šire Radosnu vijest, koji nose Isusa svima drugima.



Mnogi će reći da su prije obraćenja bili bolji i sretniji nego nakon obraćenja.

Nisu razumjeli sebe, svijet, život, znali su uživati i slično, a sada znaju da su teško popravljivi ili nepopravljivi grešnici. I to je početak navještaja Radosne vijesti kao što je svaka iskrena ljudska riječ početak svjedočenja jedine istine koja vrijedi za sve ljude jednako, Isusa Krista koji je Istina.



Vjernici ne mogu podučavati druge vjernike o mnogim stvarima ili o tome kako će govoriti i što će učiniti jer sve vjernike podučava Isus.

Mnogi sve isto misle što su mislili i prije obraćenja, ali prije to nisu govorili ili su govorili na drugi način.



Isus govori istinu svijetu koji ne može uvijek podnijeti istinu.

Zato poziva svoje da Ga svjedoče i naviještaju. Jer ih ima koji istinu nikada nisu čuli. Jer ih ima mnogo koji traže istinu, naravno, vrlo dugo i naporno pa će se odmah oduševiti kada ih pozove Bog da im otkrije sebe.



Lijepo je kad mnogi svetci u svemu vide Boga i Božju ljepotu.

Ostali grešnici, mnogi, vide oko sebe pokvarenost ljudi i pakao svijeta, a najviše ih užasava što u toj pokvarenosti i paklu žive i ne mogu pobjeći od svijeta već im njihove savjesti i njihova vjera nalaže da svjedoče o čistoći, dobrome, ljepoti i vječnom životu, a ne da se povlače i bježe.



Mnogi se ljudi ponašaju kao čistunci dok su u srcu sebičnjaci i pokvarenjaci, a još je više onih koji izgledaju pokvareni, a nisu.

Mnogi su pogani veliki idealisti, mnogi su jako iracionalni. I mnogi vjernici su takvi u ponašanju i na riječima. Nerealni vjernici jednako su korisni kao i oni koji su jako realni.



Ljudska srca su za mnoge ljude tajna i nepoznanica.

Samo Isus poznaje ljudska srca.



Isuse, dao si mi ovu narav koju imam i sve što mi daješ je za mene svetinja.

Dao si mi vjeru, običnu vjeru, ali i onu nadnaravnu vjeru.

Uvijek sam opraštala, ali to me sada više ne boli, barem ne dugo.

Uvijek sam tragala za istinom, ali sada sam svjesna da ne poznajem istinu onako kako sam mislila.

Uvijek sam patila od osjećaja krivnje, ali sada znam točno što mi je grijeh i zašto sam kriva dok prije nisam poznavala nikakve granice svojoj krivnji.



Čovjek se ne može povjeravati psihijatrima jer oni su liječnici koji postavljaju pitanja i testove da bi dali bolesnicima dobar lijek.

Čovjek se ne može povjeravati svećenicima jer oni su službenici Božji koji vrše mnoge poslove, kao što je služba sakramenata, za čitave narode.

Čovjek se ne može povjeravati odvjetnicima jer su oni tražitelji dokaza i protudokaza.

Čovjek se ne može povjeravati prijateljima jer na taj način opterećuju ljude ili ljudi zloupotrebljavaju ono što im čovjek povjeri.



Čovjek se može povjeriti Bogu, otići po lijek psihijatru, tražiti oproštenje i zahvaljivati u sakramentima, izbjegavati odvjetnike i pokušati pomoći prijateljima.



I, kada ne bih redovno konzumirala svoj lijek što ga dobivam po nalogu stručnog liječnika psihijatrije, ne bih mogla piskarati, ne bih se mogla ispovijedati, ne bih znala niti pronaći odvjetnika, a novi prijatelji bi bježali od mene (stari prijatelji su pobjegli već prije).

Isus bi me nosio na dlanu i čuvao bi moj život, čuvao bi me za sebe.

Tada bismo, Isuse, bili samo Ti i ja. Tebe mi ne bi mogli oduzeti, još bismo se više zbližili. Problemi se više ne bi mogli tako nagomilavati na mene ili ja ni za kakve probleme više ne bih bila odgovorna.

Ovako, još sam bolesna, ali sam odgovorna kao netko jako mlad, snažan i zdrav. Odgovorna sam financijski i materijalno, odgovorna sam u pravnom smislu, odgovorna sam u moralnom smislu. I to je križ. I taj križ si mi dao Ti, Isuse Kriste, njime sam počašćena, taj križ je za mene svetinja.

Zbog toga Te sve više volim, Isuse, Gospodine, iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu. 31.01.2021. 23:40


Živi mir

 


Kao grm što gori, ne izgara,

kao carstvo što osvaja, ali tješi,

to je živi mir o kojem slušam

kada Isus sa mnom razgovara,

kad me grijeha svih odriješi

pa mi gori, gori duša.



I kad moram gaziti po svijetu

samo zato da taj čas dokučim,

sveta vatra da me grije,

nađem svaku sudbu kletu.

Izmaći od mlakosti se učim

da mi Tvoju čašu, Bože, srce pije.



Jer mi daješ kao da sam opijena

ludom ljubavlju Ti što ne staje

već se širi u dubine i visine.

Ispod kože, ispod mesa eto stijenja

što treperi živo i u beskraje

radi jasne Riječi što ne mine.

31.01.2021. 20:51



Saturday, January 30, 2021

Duševno našašće




Odjednom, bez riječi

i bez dostojanstva moga,

naglavačke gledam

i ničega nemam da me spriječi.

Tajnu srca svoga

samo Majci predam.



A ljubav me Boga drži,

spasonosna svijeća,

ne da znaka tmini.

Blagoslov do srži

jedini me sjeća

da je Bog moj u blizini.



Inače me ne bi bilo

u tom svijetu što me krade

jer mi pronalazi rane.

I znam, sve se zbilo

tamo gdje mi nebo pade

kao da mu suza kane



jer u tom životu

ljubavi je tako malo.

Nema odaziva

primiti Divotu,

mada ti je jako stalo.

Duša nije živa.



Dar je vjere

mukotrpan rad

i hodočašće

pa se duša i podere,

bilo gdje i bilo kad,

za našašće.



A kada se nađe,

duša se raduje

i srce se nada.

Oko moje lađe

vjetrovi prohuje

i zloduh propada.



Dozovi me, Duše Sveti,

i pronađi dušu snenu

što se Tobom nosi

poput orla koji leti.

Uzmi mene, svoju ženu,

srce koje milost prosi.

30.01.2021. 13:19 

Thursday, January 28, 2021

Život je samo jedan



Čime se može opisati i sa čime usporediti život; da li nekim dragim kamenom ili nekom tankom vlati trave?

Može li se reći da je život posjedovanje postojanja ili postojanje samo?

Imati život znači imati barem to ili jedva umaći smrti, preživjeti, odnosno živjeti, makar i teškim preživljavanjem.

Život se nosi kao na dlanu, ali je veći od bilo kojega i bilo kakvoga ljudskoga poimanja; može se svakojako definirati, ali nikada točno ili sveobuhvatno.

Život je svijest, a čovjek ga živi i ima uglavnom nesvjesno ili tek kad mu život dođe u opasnost. A kako to može doći u opasnost nešto što se ima, nešto što čovjek posjeduje? Tako što je život sam čovjek i čovjek je taj koji je u opasnosti kada mu život dođe u opasnost, život kojega čovjek gotovo nikada nije svjestan i nikada ga ne može cijeniti dovoljno.

Život je razmišljanje, život se osjeća, doživljava i proživljava, često govori o sebi i svojoj sigurnosti, o svom nastavku poslije smrti koja je tako očigledno prestanak života, kraj življenju jer život ima svoj točan početak, ali i preobražaj i nastavak u vječnosti.

Čovjek može dobiti život, može dati život svoj, može rađati život nekoga drugog. No, čovjek ne može sam sebe stvoriti, dati sebi onaj prvi početak života i ta činjenica dokazuje, osim snage životnosti, i svu nemoć i krhkost života, odnosno čovjeka.

Život je jednostavno prevelik, prelijep i predragocjen da bismo ga mogli opisivati kao splet materijalnih okolnosti u svemiru ili izvan svemira.



Život je Bog, Osoba koja je Početak, Svršetak i Vječnost.

Bog od sebe odvaja da bi stvorio i održao život i svemir, i svijet, ali tim odvajanjem od sebe, Bog ne gubi već dobiva u izobilju. Bog je Život koji se beskrajno prelijeva.

Bog je Život bez kojega nema drugoga, niti drugačijega života.

Bog je Život koji stvara postojanje stvari i stvorenja. I energija je samo Božje stvorenje, stvorenje ili stvar Života nad životima.

Bog posjeduje sve pa tako posjeduje i postojanje.

Između ostaloga, Bog je vlasnik svih života i svega postojanja.

Zato što je Bog Život i zato što je On Bog živi, ljudi imaju život i ljudi žive. Inače ne bi ljudskih života bilo, ni stvari, ni postojanja, ni svijesti, ni razmišljanja, ni osjećaja.



Život nije za bacanje, zanemarivanje, uništavanje.

Život je Božji dar, besplatan dar Boga živoga. Ima ga posvuda i posvuda blista svojom ljepotom i izobiljem. I sam ljudski život, kao najveći dar Božji, nosi u sebi mnoštvo različitih darova i talenata koji se razvijaju za sve druge ljudske živote.

Život je svetinja, život dolazi od Boga koji jest Sveti i o kojemu ljudski život ovisi. Da bi čovjeka učinio živom dušom, Bog mu je u nosnice udahnuo svoj dah kojega opet uzima na času čovjekove smrti.



Tako, živ čovjek je živa duša, čovjek živi. Ljudski dah, disanje doista je u najvišem smislu znak života. Biti živ znači imati u sebi još daha. Kad čovjek umre, njegov dah se vraća Bogu, duša izlazi, biva izdahnuta, a ako čovjek uskrsne, duša se vraća u njega.

Dah ostaje neodvojivim od tijela što ga oživljava; dah označuje način na koji se konkretni život očituje u čovjeku te ga biblijski pisci koji opisuju život poistovjećuju s dušom, odnosno s krvlju čovjeka pa je duša u krvi, ona je krv sama, ona je živi čovjek.

Preko krvi žrtvenih životinja čovjek stupa u vezu sa svojim Bogom koji je sve stvorio, koji se samo ljudima objavljuje. Krvlju žrtve u krvnim obredima zapečaćuje se Savez između Boga i Njegova naroda. U pashalnom obredu krv janjeta poprima dodatnu vrijednost: njome se škropi nadvratnik i oba dovratnika kuće da se ona očuva od biča zatornog.

Ali Isus, Sin Božji na zemlji, na Posljednjoj večeri predočuje euharistijsku čašu kao krv Saveza koja se prolijeva za sve ljude na oproštenje grijeha. Isusovo prineseno tijelo i prolivena krv bivaju tako Njegovom smrću žrtva dvojakoga značenja: to je žrtva saveza koja sinajski savez nadomješta novim savezom i to je žrtva pomirenja grešnoga čovjeka s Bogom čija nedužna krv što je nepravedno prolivena postaje krv otkupljenja za sve ljude.

Iz Kristova boka, probodena kopljem, evanđelist Ivan vidio je kako je potekla voda i krv, kao dvostruko svjedočanstvo Božje ljubavi koja podupire svjedočanstvo Duha. Ta voda i krv nastavljaju u Crkvi svoje životvorno djelovanje. Voda je znak Duha koji preporađa i gasi žeđ; Krv se dijeli ljudima kod svetkovanja Euharistije: „Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, ostaje u meni i ja u njemu” (Iv 6,53-56).





Rast je zakon života ljudskoga. Ljudi moraju rasti brojem, ali i rasti u ovladavanju svijetom, moraju imati na pameti da njihov rast zavisi od Boga. Stvoriteljev blagoslov ostaje počelom života i njegova napretka. Čovjekov grijeh izaziva Božje prokletstvo, on bi doveo do toga da život na zemlji presahne kad Bog u svome milosrđu ne bi obnavljao svoj blagoslov koji će, preko Abrahama, doseći sve narode.

Pavao poziva kršćanina da raste u vjeri i spoznanju Boga, donoseći ploda u svakovrsnim djelima i rastući u ljubavi. Taj napredak u spoznaji Boga jest ponajprije rast u milosti jer Gospodin mu je začetnik: apostoli sade i zalijevaju, a rast pak daje Bog.

Kraj ljudskog i vjernikovog rasta i napredovanja je kraljevstvo Božje. To je kao rast sjemena dok ne postane težak klas, odnosno drvo i to snagom koja je u njemu. Na tom završetku Bog će kraljevati jer će zajedništvo Crkve s Njime biti savršeno, Bog će biti sve u svima. Božje Kraljevstvo ne raste, ono je cilj prema kojemu teži svaki duhovni rast, cilj koji taj rast i pobuđuje. Nadolazak Kraljevstva jest kao i Isusovo uskrsnuće, dar Boga Oca.



Svaki ljudski život je nepregledan, neograničen.

Ako se u poniznosti čovjek prepušta i predaje Bogu, što više i bolje se predaje, to će veću snagu i uspjehe imati jer Bog je taj koji je Život i koji od čovjeka čini diva u svakom smislu, bilo u osvajanju, bilo u plemenitosti, bilo u moralnom ponašanju i djelima. Snaga od Boga koja je potrebna kršćaninu daje mu se kao životni potencijal i pobjedonosno suočenje. Ona znači sudioništvo u samoj jakosti uskrslog Krista koji stoluje Ocu s desne, njome kršćanin pobjeđuje svijet; ona mu omogućuje da se odupre svakoj sili zla, prvo u sebi samome i oko sebe. Duh Gospodnji jest i za nas moć uskrsnuća, on u nama snaži nutarnjeg čovjeka, sve dok nam ne omogući da svojom puninom uđemo u samu puninu Boga.



Život je ustremljen prema tom i takvom cilju.

Život je utrka i trčanje, kako Riječi Božje, tako i trčanje vjernika njegovoga.

Božja riječ je brza, djelotvorna, dinamična kao što i život može i mora biti dinamičan jer predragocjen je svaki trenutak. Božja riječ čak se poput ratnika sručuje na vjernike, ona skače i juri. I proroci trče da obznane Riječ i prorokuju.

Život čovjeka često uspoređujemo s hodom, a on postaje trkom kad se želi naznačiti da nešto treba hitno poslušati ili brzo izvršiti neki zadatak. Trka u životu i životna trka kršćanina je navješćivanje Radosne vijesti koja je prepuna podataka, a sve ih je potrebno usvojiti. Oni koji se u Boga uzdaju, trče i ne sustaju, hode i ne umaraju se.

To trčanje traži, kao i sportsko natjecanje, veliku požrtvovnost i mnoge žrtve da bi se postigla pobjeda, ali potrebno je slijediti svoje srce, gajiti svaku nadu da ćemo doživjeti ispunjenje svih obećanja Božjih prema nama koja smo primili u vjeri.

Trčanje je vjera i snaga ljudska, a pobjeda i dostizanje cilja jest milost Boga.

Isus Krist slobodno, iz ljubavi prema Ocu i prema svojima, daje svoj život, svoju dušu. No, Gospodin čini to zato da svoj život opet uzme, a uzevši ga, Krist postaje životvornim Duhom da daruje život svima koji vjeruju u Njega. Isus Krist, koji je umro i uskrsnuo, jest Knez života. Crkvi je zadaća navješćivati sve što se tiče ovoga Života.

Prijelaz iz smrti u život ponavlja se onome tko povjeruje u Krista. Tako vjernik učestvuje u Božjem životu, a prema tome i u Božjoj naravi. Primivši od Krista Duha Božjega, kršćanin i vjernik Kristov spoznaje da je njegov vlastiti duh taj život; on nije više podložan prisilama tijela, netaknut može prebroditi smrt i zauvijek živjeti, ne više sam za sebe nego za Onoga koji je umro i uskrsnuo za njega; za vjernika život jest Krist. U Kristu, po Kristu i s Kristom u konačnici se ljudsko tijelo pridružuje svojoj duši.



I stoga, život nije zato da se oduzima već da se rađa i raste, da se razvija do najpunije punine.

Nema razloga, niti opravdanja, niti razuma u oduzimanju života, ubijanju i uništavanju jer Bog sve održava i o čovjeku ne ovisi ništa. Čovjek jedino zbog toga ima slobodu da bi mogao u svakom trenutku uvijek iz početka reći Bogu svome „Da, neka bude Tvoja volja, Gospodine!”

Što god čovjek odlučio, on će odlučiti na svoju žalost ili na svoju radost. Čovjek bira između smrti i života u svakom času svoga postojanja. Odlučuje se za Božji blagoslov ili za prokletstvo, svoje vlastito.

Bog čini velika čuda za čovjeka koji Mu vjeruje sve. Bog ljubi i poštuje čovjeka, izvanredno cijeni svaki ljudski život i dah te se neopisivo trudi oko svakoga i svakoj duši želi dati ono čega ona nije svjesna. Bog je priredio neviđene i nečuvene stvari onima koji Ga ljube.

Ovaj život na zemlji samo je kušnja čovjeka.

Bog želi znati koliko Ga ljubimo, koliko Mu vjerujemo, a vjerovati Bogu nije teško. Sve što činiš, činiš zato jer si na kušnji, jer si čovjek, a ne Sudac koji stavlja na kušnju čitav svijet.

Vjeruj Gospodinu i On će ti pokazati kako možeš preživjeti, ući u Božji počinak i donijeti mnoge plodove o kojima niti ne sanjaš. To ti je svrha, to ti je uzrok i cilj. I, požuri, jer život je samo jedan.

(Usp.: Dufour, str. 74, 150, 151, 184, 185, 231, 465, 1081, 1152, 1360). 28.01.2021. 06:13



Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Gospodin zakle ocima tvojim: Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati (Pnz 30,19-20).”





 

Tuesday, January 26, 2021

Nebeske sjene

 


Zar izgleda da ja nemam nade,

da se moje srce kao trska lomi,

da mi tama plamen krade,

da ta tvrda riječ me zgromi


koja ruši pregrade i stijene,

glasom koji podsjeća me časno

na to veliko mi moje obraćenje

kad je govorio Bog za mene jasno?


Kao da je sada ono isto,

tako uspomene prodiru u tijelo,

mada ovo razgovor je s Kristom,

a bilo je prije jako dobro djelo.


Pada sunce, predaje mi Boga,

a ja ne znam da l' to utječe na srca

što su na tom svijetu izbrušena roga,

što im duša od mlakosti grca.


I za svaku riječ mu odgovaram,

i za svako djelo svoje, i sve svoje geste

jer sam ona koja s Božjim Duhom stvara,

mada razne optužbe su tako česte.


Zar izgleda kao da ne praštam,

da se hladim kao ovaj zimski dan?

Najmanje od svega pred Bogom ispaštam

jer je život meni tako svijetao i slan.


Dani posta, dani gladi mene uče

što je hrana, što je s neba milje.

Ljudi zbog mene se nikada ne muče,

golubice uvijek meni nose izobilje.


Jer ja ljubim, ljubim kao siromašak

koji nema glasa, niti pravde ljudi.

Moja srdžba nestaje k'o dašak,

a blaženstvo moje samo grijehe sudi.


Što bi značilo sve bez te slatke žrtve,

one koju sam prikazala je u početku?

Moje ruke često kao da su mrtve

kad se sjetim ptica na onome Svetku


koje prate čitav život moj.

To je zavjet lak i to je zalog sreće

koja odnosi mi svaki nespokoj

i od Isusove nade nemam ništa veće.

26.01.2021. 15:50

Popular posts