Marijin čas

Marijo, s puno entuzijazma rekla si Isusu: „Vina nemaju.”

S pravom si očekivala čudo.

„Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. 2Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. 3Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« 4Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« 5Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« .” Iv 2,1-5

Isus odgovara kao da želi reći: Ne žuri, bilo bi ti lakše kad ne bi čekala čudo nego veliku patnju.

Kad je tvoj Sin počeo svoje poslanje, ti kao da se povlačiš iz Njegova života. Živite odvojeno, a i kada se sretnete, prednost imaju bolesnici i svi kojima je potreban lijek.

Sama si, čekaš, slušaš vijesti o svome Sinu. Posla nikakvoga posebnog nema, svi hrle za Isusom.

Tek na kraju Njegovoga poslanja, tu si da Ga prihvatiš u svoje naručje.

Izraz „Ženo” odgovara našem izrazu „Gospođo”. Ivanovo evanđelje ima veliki simbolični značaj. Ivan ovu povijesnu svadbu u Kani prikazuje kao prvo ostvarenje ili tip mesijanske gozbe na kojoj je Isus zaručnik, a Marija, kao lik Crkve – zaručnica.

„Moj čas” označuje važan trenutak za mesijanski nastup, kao u glavi 8,20 ili u glavi 7,30:

„Otada su Ga nastojali uhvatiti, ali ipak nitko ne stavi ruke na Nj, jer još ne bijaše došao Njegov čas”.

Također u Iv 12,23-27 spominje se Isusov čas:

„Isus im reče: 'Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac. Sad mi je duša duboko potresena. I što da kažem? Oče, spasi me od ovoga časa? - Ali sam radi ovoga i došao u ovaj čas!'.”

I također najveći spomen Isusova časa je u Iv 13,1 – 17,1 gdje se događa pashalno otajstvo:

„Uoči blagdana Pashe Isus, znajući da Mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav ( Iv 13,1).”

I u Getsemanskom vrtu Isus govori Ocu: „Oče, došao je čas!”.

„Moj čas” označuje važan trenutak za mesijanski nastup, prvenstveno čas križa i proslave.

Literarna paralela „ŽENA – ČAS” između svadbe u Kani i Iv 19, 20sl. je naizraženija:

„Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika kojega je osobito ljubio, reče majci svojoj: 'Ženo, evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke!' I od tog je časa učenik uze u svoju kuću”.

Tu su povezane scene u Kani i na Kalvariji: u objema Marija ima istaknuto mjesto u djelu Kristovu, kao što je pisano u Knjizi Postanka:

„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe (zmiji) i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu”.

Također je pisano u Knjizi Otkrivenja 12,1sl.:

„Potom se u nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda. Bila je trudna i vikala je u bolovima i mukama rađanja. Zatim se pokaza drugi znak u nebu: velik zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na glavama mu sedam kruna. Njegov rep pomete trećinu nebeskih zvijezda i surva ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja je imala roditi, da joj proždre Dijete čim ga rodi. I ona rodi sina – muškarca – koji će vladati svim narodima željeznim žezlom. Njezino Dijete bi doneseno k Bogu i Njegovu prijestolju, a Žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana”.

Da, predraga Majko, tvoje vrijeme je došlo: poslije blagdana i Pashe, poslije uzašašća Isusova i prije nego što će najaviti silazak Duha Svetoga, a naročito kada se je približio dan Pedesetnice, pokazuješ nam svojim životom i svojim primjerom kako se sveti okupljaju na neprekidnu molitvu.

Kraljice Neba, moli Sina za nas i pokaži nam opet kojim putem da idemo. 13.04.2020. 19:49

Reći ćeš: Krenite iz Galileje, od početka. I sve što vam rekne, učinite.

„Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko!” Mt 4,17

Radosna vijest

Emocije su nam tako značajne, a tako prolazne.

Neizrazive, a tako dosadne.

One služe glavnom aparatu ljudskom – umu.

Um je taj koji ljubi dok emocija od ljubavi je nešto sasvim drugo od neke emotivnosti, senzibilnosti, senzualnosti, patetike, afekta i slično. Puka emotivnost nam je vrlo rijetko potrebna, ali važna je za suosjećanje s potrebitima; no, um je taj koji razlučuje tko je zapravo potrebit i komu je potrebno suosjećanje.

Najgore što čovjek / žena može učiniti i činiti u životu jest prepuštati se emocijama preko svake mjere pa to postane bolesna navika. I još gore, prenosi se s roditelja na djecu.

Emocije ometaju normalan život i rad i često su, izgleda, uzrok našoj duhovnoj lijenosti jer Bog, koji je Duh, djeluje riječima i na Njegovu riječ se ljudi obrate na dobro, a riječi su, znamo, znakovi umne djelatnosti.

Uzmimo, primjerice, strah. Strah djeluje kao emocija, ali strah je umna djelatnost koja se jako budi u opasnosti pa preplavljuje veći dio moždanoga dijela neke duše, to jest obuzima kompletnu osobu koja se prestrašila. Strah je više duhovne prirode kao što je to strah Božji. Kada su čuli Boga da im govori, pripadnici Izabranoga naroda tresli su se od straha, toliko je bila strašna grmljavina Božje ljubavi. Njih su možda pokretali na bijeg emotivnost i šok, ali i iznenađenje. Iznenadna, neočekivana opasnost djeluje na ljude tako da pretrnu ili bježe, to je obrambeni sustav, nije samo emocija koja se već razbudi pri pogledu na neku banalnu sliku ili fotografiju. Šok je najsnažnija obrana od opasnosti; u šoku čovjek nesvjesno, ali potpuno razumno djeluje, sve dok šok ne prođe, dok se čovjek ne opusti, počinje se tresti, smrzava se i žeđa, a tada nastupe možda i vapaji, suze i slično kao posljednja i najsporija reakcija na šok. Puke emocije.

„Priprava za Savez

Nato Jahve reče Mojsiju: »Ja ću, evo, doći k tebi u gustom oblaku da narod čuje kad budem s tobom govorio i da ti zauvijek vjeruje.«
Tako je Mojsije prenio Jahvi odgovor naroda.
10»Pođi k narodu«, reče Jahve Mojsiju, »i posvećuj ga danas i sutra. Neka opere svoju odjeću; 11neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj naočigled svega puka. 12Postavi naokolo granicu za narod i izdaj naredbu: ‘Pripazite da se na brdo ne penjete; da se ni podnožja ne dotičete!’ Tko se god brda dotakne, smrt će ga snaći. 13Nikakva ruka neka ga se ne dotakne, nego neka bude kamenjem zasut ili strijelom ustrijeljen: bio čovjek ili živinče, neka na životu ne ostane. Na otegnuti zvuk trube neka se na brdo penju.«
14Mojsije siđe s brda k narodu i poče posvećivati narod. Oni operu svoju odjeću. 15»Budite gotovi za prekosutra!« – rekne Mojsije narodu. »Ne primičite se ženi!«

Bogojavljenje

A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru. 17Mojsije povede puk iz tabora ususret Bogu. Stadoše na podnožju brda. 18Brdo Sinaj zavilo se u dim jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo. 19Zvuk trube bivao sve jači. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao. 20Jahve siđe na Sinajsko brdo, na vrhunac, i pozva Jahve Mojsija na vrhunac brda. Mojsije se uspe.
21Sad Jahve reče Mojsiju: »Siđi i opomeni narod da ne bi provalio prema Jahvi da ga vidi. Mnogo bi ih poginulo. 22I sami svećenici, koji dolaze blizu Jahvi, moraju se očistiti, da ih Jahve ne uništi.« 23»Narod se ne može popeti na brdo Sinaj«, odgovori Mojsije Jahvi, »jer si nas sam ti opomenuo: ‘Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim.’« 24»Siđi pa se opet popni zajedno s Aronom«, odgovori mu Jahve. »Ali neka svećenici i narod ne navaljuju da se popnu prema Jahvi da ne izginu.«
25Mojsije siđe k narodu i sve mu kaza.”

Izl 19

Tada je Bog, između ostalog, izgovorio svojih Deset zapovijedi.

Bilo je to prije otprilike 3300 godina.

Može li se odgovoriti Bogu na sladunjav način, Bogu koji je Ljubav i koji očekuje vjeru i povjerenje? Može li se, uz pomoć neke slike nad kojom se moli, odgovoriti s puno emotivnosti na Božja očekivanja? Ne može.

Zamisli, ženo, da ti slika počne govoriti, micati usnama i gledati izravno u tebe. Bi li više povjerovala? Bi. Ali nemoj to činiti jer to su sotonske varke. Bi li povjerovala Bogu iako ništa ne razumiješ, a ne razumiješ zato jer ti se ulijenio um koji bi ti morao diktirati da smjesta ideš u školu i na vjeronauk . Ne, tebi govore samo tvoje emocije, puke emocije. Nije ni čudo da se ljudi osjećaju nesigurno, da su žalosni i nesretni.

13.04.2020. 14:30

Pad zidina Jerihonskih

VJERA PRAOTACA

 A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. 2Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.
3Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.
4Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan – Bog nad njegovim darovima posvjedoči – po njoj i mrtav još govori.
5Vjerom Henok bî prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje Bogu. 6A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.
7Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo, predano sagradi korablju na spasenje svoga doma. Time osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti.
8Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. 9Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, 10jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
11Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. 12Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.

13U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. 14Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. 15Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. 16Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
17Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, 18kome bî rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – 19uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.
20Vjerom baš u pogledu budućnosti Izak blagoslovi Jakova i Ezava. 21Vjerom Jakov, umirući, blagoslovi oba sina Josipova i duboko se prignu oslonjen na vrh svojega štapa. 22Vjerom Josip na umoru napomenu ono o izlasku sinova Izraelovih i dade zapovijed o svojim kostima.
23Vjerom su Mojsija netom rođena tri mjeseca krili njegovi roditelji jer vidješe da je djetešce lijepo i nisu se bojali kraljeve naredbe. 24Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove. 25Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom. 26Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu jer je gledao na plaću. 27Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi. 28Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju da Zatornik ne dotakne prvenaca Izraelovih.
29Vjerom prođoše Crvenim morem kao po suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše. 30Vjerom zidine jerihonske padoše nakon sedmodnevnoga ophoda. 31Vjerom Rahaba, bludnica, ne propade zajedno s nepokornicima jer s mirom primi uhode.
32I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, 33koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima, 34pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca. 35Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće. 36Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu. 37Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – 38svijet ih ne bijaše dostojan – vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim.
39I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano 40jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva.

Poslanica Hebrejima, glava 11

13.04.2020. 10:57

Slavlje moga doma

Slavit ću Te domu svome,

Isuse moj nepobjedivi

koji raduješ se, kom' se raduju.

Probudit ću sve moždane trome

da se svaka duša Tebi divi,

da Te srca zarobljena čuju.

Slavite Ga, hvalu dajte, svećenici,

sluge svete, sluge nepogodne,

stado malo i nevjerni puče!

Slavite Ga, Krista moga, nesretnici,

dvorani svi ove zemlje rodne,

ne puštajte da Ga muče!

Bregovi svi suze liju, i nizine,

traže vjerne duše svojim plodovima

da ih sve nasite Uskrsnućem

kao hrast što plodi godovima,

kao Majka koja gleda iz visine,

koja daje život pučju umirućem.

Ribe morske i svi sveti preko rijeke

slave Boga, svoga Stvoritelja

još od pradavnina i od davnih noći;

pčele koje meda daju, sve latice meke.

Svaki čovjek neka slavi svog Otkupitelja!

Svaki čovjek ne zna Pravednika moći.

Slavi Duha Sveta, vjerno brdo poniznika

što se valjaš kao pijesak od pustinjskih dina,

kome nitko ne zna kraja, ni početka!

Ti rasprši pepeo i prah svih pokornika

koji danas gledaju u Božjeg Sina

što im dade neizmjerje svoga Svetka.

13.04.2020. 08:27

Slatko bdijenje

Biti tu, kraj Tebe, slatko bdijenje,

utjeha i svježa, pitka voda živa.

Ti si, Kriste, sveto sjedinjenje,

tu, u srcu si mi, a u Tebi duša pliva.

I kad izdaje me snaga, riječ mi dodaš,

ne bojim se, nije mene strah

jer Te vidim da po vodi hodaš,

jer od Tvoje riječi dobivam i dah.

More se po malo uzburkalo,

okreće na jugo pa se vraća

i mnogo je sidro već u vale palo,

a moja se duša opet nota laća.

Srce Tvoje milosrdno, preveliko

može sve što hoće, sve je dobro Boga

koji mene zove svojom slikom,

koji nudi meni more, lađe, i previše toga.

Kada sklopim kapke, Tvoje gledam lice,

obraze od kremena pokriva Ti kose pramen.

Moje srce ludi kao treperavo krilo ptice

jer Ti puno daješ, Srce Ti je vječan plamen.

Zahvalnice moje tiho hvataju se sklada,

ljubav ta me neće naći ravnodušnom

i u mojoj duši mir, i sveti nemir vlada

kao vjera Djevom prostodušnom.

Dovoljno je samo pomisliti il' se prisjetiti

svega što su moje riječi stavile u note

od kojih si neke udostojio se posvetiti.

Moje suhe lađe usred mora iznutra se pote.

12.04.2020. 23:48

Krik sutona

Neću li noćas naći sna,

neću li biti toliko jaka

u Bogu svome

kome sam vjerna ostala ja,

iako vjernost nije mi laka

u sutonu tome

s kojim svi snovi odlaze?

Jutro ću pratiti

poput straže budne

gdje ptice zalaze

i neće se vratiti

noći uzaludne.

Gasim svijeću

jer mi je gotovo jedina,

gasim pticama plam.

Čekati neću

jer prazna je ledina

i život je sam.

Poražena stojim,

mada se radujem

jer takav je Krist,

jer Ga se bojim.

Sa srcem ratujem

za zaziv čist.

Zar to hoće,

povrijediti slaba,

odbaciti gladna,

noći samoće?

Puna je graba

naroda jadna.

I vrapci se boje

preglasnih sutona,

krika iz jame,

ljubavi moje.

Samo su zvona

hridine tame.

Kriva si , kriva

za sve što se da

i samo se šališ.

Barem si živa

sred ova nereda.

Nikad ne žališ.

Istino, gdje Ti je kraj?

Razriješi me, sužnja,

dođi što prije,

priteci jer vidim već raj

i duša mi nije tužna,

najslađa vina pije.

I ništa ne glumi

Igračica ova.

Umrijet ću mlada.

Breza nek šumi

bez ružnih snova,

bez velika jada.

12.04.2020. 21:06

DRAŽEN ZEČIĆ OSTANI S NAMA