Duhovni biljeg Isusa Krista

„Mi uvijek i svuda na svom tijelu nosimo smrtne patnje Isusove, da se na našem tijelu očituje i život Isusov. Mi se uvijek, dok smo živi, predajemo smrti zbog Isusa, da se i život Isusov očituje na našem tijelu”, govori sveti Pavao o kršćanima, apostolima u Drugoj Poslanici Korinćanima, u glavi 4, u retku 10.

On za tijelo pridržava sposobnost koja sačinjava jedno od čovjekovih dostojanstava – sposobnost rađanja (Dufour, str. 1346)...; za Pavla grijeh protiv tijela vjerojatno znači grijeh protiv ljudske osobe u cijelosti.

Kad pati ljudsko tijelo, bilo u svojoj svetosti, bilo u grešnosti; bilo u čednosti ili u naglašenoj putenosti, pati čitav, cijeli, potpuni čovjek, jednako kao što i kod duševne, odnosno mentalne boli, čovjek pati duševno i tjelesno, dijelom i duhovno. Čovjek je i duševan i duhovan, i tjelesan, ali je u prvom redu – čovjek, osoba. Čovjek je kompaktan i cjelovit, ne može se nikako odvojiti ili rastaviti na sastavne dijelove.

Duševan život prožima duh i tijelo, a tjelesnost podrazumijeva i duh osobe (koji ne može ne biti aktivan), i dušu svakog pojedinca.

Čovjek koji pati često je toga svjestan i ta hladna svijest u čovjeku i njegovoj patnji kao da je odijeljena na neki način jer kao da na tu svijest patnja ne utječe, ne utječe na pomućenje svijesti. No, s druge strane, što je čovjek više svjestan neke nevolje, on pati teže nego čovjek koji je manje svjestan. I svijest čovjekova pati, to je očigledno kada pokušava komunicirati svoju patnju, ali ne zna uvijek reći od čega pati, što i gdje boli čovjeka, i zašto.

Kad Pavao kaže Korinćanima: „Mi na svom tijelu nosimo smrtne patnje Isusove”, on vjerojatno misli na život, patnju i smrt Isusa Krista koji u molitvenoj milosti apostola komunicira njima sebe. Tek naknadno se može promatrati stigme na tijelu apostola Pavla za koje on sam potvrđuje da ih nosi kao biljege Isusove (Gal 6,17).

Na jednom se mjestu i Isus izražava kao da dijeli duh i tijelo:

„Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život (Iv 7,63).

No, tu je naglasak na vječnom životu u kojemu se dah ljudski vraća Bogu, u kojemu se duh predaje u Božje ruke, a raspadljivo tijelo se vraća produhovljeno na Sudnji dan svojoj biti, svojoj osobnosti.

Kada Bog začinje ljudsko dijete, muškarac i žena jesu jedno, jedan čovjek, jedna osoba koja jest ljubav, predavanje, primanje i stvaralaštvo u zajedništvu Duha. Muškarac i žena su često duhovno jedinstveni, duševno spojeni, a tjelesno udaljeni gdje udaljenost predstavlja nasilje i stvara čežnju za sjedinjenjem.

„Plodite se i množite (Post 1,28)”, reče Bog ljudima u početku stvaranja, ženi i muškarcu: „Napunite zemlju i sebi je podložite.”

I bi tako, čovjek se razmnožava, upravlja svime, puni zemlju i podlaže je sebi.

Muškarac i žena jesu čovjek. Oni su kao roditelji čvrsto vezani, mada možda i nisu toga svjesni. Postaju otac i majka. Dobivaju i rađaju djecu od Boga. Za dijete roditelji su gotovo kao bogovi, oni svi zajedno čine obitelj i krvnu vezu, duševnu i tjelesnu, životnu i duhovnu.

Muškarac - otac predstavlja Božju plodnost u češćoj inicijativi dok žena - majka predstavlja plodnost u svojoj predanosti i u bogatstvu. Često se kaže da su žena i muškarac jedno drugome duše njihove.

Dakle, čovjek je plodan i rađa djecu jer je Bog tako odredio po uzoru na sebe, Duha koji stvara i rađa i koji priprema mnoštvo darova neviđenih onima koji Ga ljube. Svaka je obitelj u tome jedinstvena, svaka nosi svoju specifičnost. Čovjek postaje tako obiteljska zajednica i jedinstvenost, jedinstvo koje se može rastaviti na neki način, ali u biti rastavljanje obitelji na sastavne dijelove ne uspijeva. Veze među djecom i roditeljima nastaju po volji Boga, a to ljudsko biće ne može rastaviti ili opovrgnuti, osim kada Bog poziva nekoga k sebi.

Odvajanje tijela oca od tijela majke i njihovo odvajanje od tijela njihove djece je veliko nasilje, ubojstvo u nastanku, neposluh Bogu, put u pakao i smrtni grijeh.

Otac i majka koji čine ubojstvo svojega nerođenoga djeteta čine ubojstvo svojega tijela, ubojstvo svoje krvi, ubojstvo svoje duše i truljenje svojega duha.

Kada Bog poziva k sebi neku osobu, to može biti nova obitelj u kojoj čovjek ostavlja oca i majku da bi prionuo uza svojega partnera.

Kada Bog poziva k sebi neku osobu, to može biti napuštanje svega radi Boga, redovništvo radi Božje ljubavi i Njegovoga poziva.

Kada Bog poziva k sebi neku osobu, ta osoba može biti obitelj koja čuje poziv na molitvu i poziv na spolnu suzdržanost.

Kada Bog poziva neku osobu, to može za tu osobu biti smrt zemaljska.

No, Bog nikada ne poziva na ubojstvo.

Muž i žena su zaručnici, predali su svatko svoju riječ jedno drugome i uzeli se za ruke kako bi postali jedno.

U Svetom pismu Isus je Zaručnik svojih apostola, svojega saveza kojega je utemeljio na zemlji, On je Zaručnik Crkve koja je Njegova Zaručnica. Oni se predaju jedno drugome na vječnu ljubav, zaručuju se na hod u vječnosti i ne mogu se rastaviti na sastavne dijelove. To zaručništvo je jače nego spolna veza među ljudskim osobama, više je nego roditeljska veza s njihovom djecom, više je nego veza majke i djeteta u njezinoj utrobi, jače je od krvnog srodstva.

U sakramentu Euharistije čovjek prima Duha Božjega kroz riječ i čitanje odlomaka iz Svetoga pisma koje ljudi, vjernici razumiju u sili Duha Svetoga, u svojoj vjeri. Tu vjernici primaju život vječni koji nije samo duhovan već je i duševan i tjelesan te je jači od krvnog srodstva kada vjernik blaguje Tijelo i Krv Kristovu, kada se duša vjernika napunja Milosti i kada vjernika u svoje zajedništvo primaju svi sveti, anđeli i Bog sam. Iz toga zajedničarenja, iz tih zaruka nastaju plodovi, darovi koji se ne smiju zanemarivati, odbacivati ili omalovažavati.

Smisao različitosti spolova je u tome da čovjek nije usamljeni otok već da s nekim zajedno hoda kroz život za život u izobilju te da spozna Gospodina, Stvoritelja svojega koji ga rađa u sakrametima kao svoje ljubljeno dijete s majkom Crkvom koja je Božja Zaručnica.

Smisao poziva Božjega kojega Bog upućuje čovjeku je dostojanstvo kakvo ima samo bračni život čovjeka ili život posvećen samo Bogu kako bi u tom bračnom životu partneri naučili spoznavati jedno drugo u odricanju, više nego u međusobnom darivanju jer budući život vječni čovjeka u Bogu, njegov povratak u raj jest povratak u svoje jedino i osnovno ljudsko dostojanstvo koje počiva na ljubavi Boga. Darovati nešto vrijedno znači odreći se toga u korist drugoga dok primanje dara znači poštivanje darivatelja.

Smisao zajedničkoga obiteljskoga života je u odricanju od sebe samoga i svega što predstavlja vlastitu osobu kako bi čovjek naučio u svojoj neograničenoj slobodi podložiti svoju volju Božjoj volji jer Bog ipak najbolje zna što je potrebno čovjeku kojega je stvorio i kojega je rodio u sakramentima, a također zna ono što čovjeka čeka u vječnom životu kao iznenađenje i neočekivani dar. 08.05.2019. 21:22

Mudrost koja ljubi čovjeka

Na sliku svoju stvori nas Bog. Biti slika Boga znači čovjeku odražavati na svoj grešan način istinitost i pravdu, razboritost i ljubav; to znači biti duhovan jer Bog je Duh. Barem toliko u svojoj grešnosti čovjek može primijetiti o sebi kao osobi koja je Bogu nalik.

Bog nije stvorio grijeh i zlo. Tu čovjek nije sličan Bogu. Čovjek zapravo gotovo nikada nije sličan Bogu, toliko je skrenuo u svojoj oholosti i ponosu, u svojoj razmetnosti i razbludnosti, u svome besmislu.

Ipak, čovjek stvara, u svome umu ima ideje koje nastoji provesti u djelo. Iz toga prizemnog stajališta čovjek može doći do zaključka da je Bog sam Um nad umovima, Stvoritelj nad stvaraocima.

Kada znamo da je ljubljeni Isusov učenik, najsvestraniji Isusov svjedok, ustvrdio da je Bog Riječ i da je Bog Ljubav, tada možemo pokušati promotriti na svojoj vlastitoj koži kako smo mi to slika Riječi i slika Ljubavi. Čovjek to jest barem u svojim težnjama kao što je težnja za vladanjem i težnja za humanističkim ideologijama.

Isus je Kralj koji posjeduje mudrost savršenu i koji jest Mudrost sama, a istovremeno je Ljubav; On je mudar u ljubavi i zaljubljen u svojoj mudrosti. To, dakle, dokazuje da zaljubljenosti i ljubav nisu ludosti, ludorije kako to, naopako, vidi grešan čovjek.

Kada se pokušaju zbrojiti i pomnožiti ljubav i mudrost, dobiva se najsavršenija riječ koju možda čovjek može promatrati, a koja najbolje, najbliže tumači Boga, čovjeka i odnos između Boga i čovjeka, odnos čovjeka prema čovjeku i odnos čovjeka prema sebi samome.

Ta riječ je Milost. Milost Božja. Presvetost Boga našega.

Bog ne može ne biti Presveta Ekselencija, milosrdan i milostiv, blag i nježan, spor na srdžbu. Tim je strašnija Božja srdžba kad se jednom ipak dogodi.

Kako se može Bog srditi ako je sušta Milostivost? Božja srdžba samo je milosrdno tumačenje grešnom čovjeku koji nije svjestan što čini, to je pokazatelj, znak i putokaz za čovjeka, ogrezlog u grijehu jer kad se Bog srdi, radije se srdi nego da čovjek propadne u ponor pakla. Iza srdžbe Boga stoje ljubav Boga prema čovjeku, strah za čovjeka, suze zbog izgubljenog čovjeka koji se odlučio protiv Boga i Njegova poziva, čovjeka koji se odlučio za pakao i muke paklene.

Promatrati Boga kao Inteligenciju, kao Savršeni Um, može se samo ako se uzima u obzir promatranje Boga kao življenje Ljubavi. Tada nije čudo da je Bog Istina i Pravednost i da je Bog Život.

Bog je vječan, On je oduvijek i zauvijek. Zato je Istinit ili zato jer je Istiniti.

Mudrost, prevelika za čovjekovo shvaćanje i poimanje, to je čovjekov Bog; Mudrost koja ljubi čovjeka.

Milost Boga u Bogu samome je ništa drugo do Presveto Trojstvo. Otac i Sin u ljubavi i zajedništvu Duha Svetoga. Ljubav, Ljubljeni i Onaj koji ljubi.

Od siline ljubavi, milja, blagosti, radosti i milosti Bog, koji je Presveto Trojstvo, plodi se, buja, raste, cvjeta i stvara, neprekidno stvara i održava što je stvorio.

Bog ne čini ništa iz računice kao što to čini čovjek. Bog se ne pogađa sam u sebi jer On samo ljubi, a ljubav je darivanje, vječno darivanje, ali i primanje dara i darova ljubavi. Tu nema trgovine kao kod čovjeka, trgovanje je grijeh, ljudski grijeh. Da bi izbjegao trgovanje, čovjek bi morao proizvoditi, ali ne može zbog grijeha. Milost Boga nalazi svoje stvorenje, čovjeka u grijehu i očekuje od čovjeka da se ispovijeda kako bi mu Bog zaboravio grijehe i tada Bog savjetuje čovjeku koji trguje neka barem pokuša trgovati po svojoj pravednosti, neka bude svet i milostiv kao njegov Stvoritelj i Otac, kao Bog.

Milosti se Božje čovjek napunja u sakramentima bez puno svoga truda, dovoljno je da vjeruje, da ima zrno vjere za pristupanje sakramentima.

No, i kada moli i kada pristupa sakramentima, poželjno je da, osim vjere, čovjek ljubi Boga, Božju riječ i zakon, da vrši sve to što je Bog u svojoj milostivosti zapovijedio.

Na poticaj milosti Božje čovjek se okreće prema Bogu i udaljuje od grijeha te tako prima oproštenje i pravednost odozgor. Opravdanje nije tek otpuštanje grijeha nego je i posvećenje i obnova unutrašnjeg čovjeka (KKC, str 497sl).

Opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode.

Milost Boga je za čovjeka sudjelovanje čovjeka u Božjem životu.

Milost Božja je stvaranje neba i zemlje, stvaranje čovjeka i svemira, a ponajviše opraštanje Boga čovjeku koji se kaje. Milost je objava Boga u Isusu Kristu po kojemu je ona i došla do čovjeka da bi čovjek imao vječni život, život u izobilju.

Sve dobro što se događa plod je Milosti.

U Božjoj milosti čovjek uspijeva ostvariti samoga sebe.

Milost ( grč. kharis ) je za kršćane dar u najvišem smislu riječi, dar u kojem je sažeta sva Božja djelatnost i sve što možemo zaželjeti svojoj braći. 08.05.2019. 10:02

Susreti

Susreti su kao otoci,

kao sastanci na kraju puta,

kao pripravljeni obroci,

kao sidro duši koja luta;

oni nemaju ni plana.

Jedan susret kao život jedan,

poput čvrsto otvorena dlana,

kao stisak ruke vrijedan.

Susret kao sudar meteora,

kao rađanje nebeskih tijela;

kao podne, kao ponoć, kao zora,

kao rana koja postala je cijela.

Susret nije kao ratovanje

gdje ne vidiš nikoga u lice.

Susretanje, mira svatovanje

kada čuješ da pjevaju ptice.

Susreti su kao duhovna razmjena,

kao otvaranje duše i primanje ploda,

primopredaja darova i mijena,

obnavljanje ljudskoga roda.

Ovaj svijet je prepun susreta

i svi oni život znače;

susreti su čuda sveta,

iz njih vječne iskre zrače.

Susreti su osobno našašće

kada duše smisao pronađu, rodne dome.

Svaki susret Božje je Došašće

gdje su duše skupa Bogu svome.

08.05.2019. 05:34

Kralj i Bog

Isus najmiliji,

Kralj i Bog,

Isus najsvetiji.

Isus najčiliji

kraljevstva svog,

Isus najsvjetliji.

Nisam svjesna

svoga stanja,

dostojanstva tog;

melodija plesna,

duša Ga sanja,

moj Kralj i Bog.

Uvijek na nebu me čeka,

da mi ne bude težak san

već ugodan duhovni log.

Da mi ne bude nemirna rijeka,

da brže mi stigne u moj stan,

Isus, moj Kralj i Bog.

Da me od nereda spasi,

uvijek dežuran, tajan,

a vlada mi srcem svim.

Da mi dušu ukrasi,

od svega najviše sjajan,

nosi me putima nebeskim.

Isus, moj Kralj,

Isus najdraži

života mog

me vodi u raj

i uvijek me traži,

moje sve, moj Bog.

07.05.2019. 20:25

Drama molitve

Malo vjerujem u propast

svega što je ova duša iskusila,

malo vjerujem u poništavanje.

Molitva je za me bila čast,

ona mi je mač izbrusila

kojim siječem ponižavanje.

Molitva mi snažan brod

što me drži, što me štiti

prolaznosti, zaboravu;

u njoj postoji moj kod,

postoji mi sve i sve je biti.

To je brod što nosi vječnost pravu.

U njoj mi sigurnost Boga

koji čuje sve i odgovara,

nosi svijet i mene samu,

prihvaća me u toj moći dijaloga

s Kristom koji život stvara

da ja uđem u tu dramu.

Moja hrana, moje piće

i moj duh što moli

sad su daleko od svijeta

jer me to božansko Biće

uvijek snažno osokoli.

Vjernica sam, ne poeta;

moliteljica u duhu svjetla

što je obuzelo vremenitost moju.

Posveti mi, Kriste, moje riječi

i zaštiti me od prolaznoga vjetra.

Podaj meni neprolaznost svoju,

darak sveti koji svaku ranu liječi.

07.05.2019. 03:50

Ljiljan u polju

Ima netko kome vrijedim

iznad svega što se može zamisliti,

k sebi taj me prima.

Kako da te staze slijedim,

kako bih slobodi zavisiti

kad me dar taj obuzima

poput vrtoglavice što traje?

Kao da u srcu vidim ljiljan bijeli

čija krasna jednostavnost bi me zadužiti.

Ima netko puno veći tko se meni daje,

tko mi divan život vječni želi

kakav nikad neću ja zaslužiti.

Besplatna li i velika dara!

Mogu li ga primiti i prihvatiti

s punim pouzdanjem i u poniznosti?

Taj me ljiljan svu očara,

niti njemu da bih podati i uzvratiti

svu ljepotu, diku što je nosi lat mu prosti.

Uskrsnuće veliko je, lijepo kao cvijet,

isti ovaj što ga duša posebno osjeća

u dubini srca gdje i Uskrsli mi Isus živi

koji jamči da ni ljiljan bijeli neće mrijet'.

Blažene li duše kojoj Bog nešto obeća

koji u mom srcu cvijetu se skromnom divi!

04.05.2019. 20:40

Otajstvo Pastira

Ljubav je uvijek prisutna u životu, ona se uvijek nalazi tu negdje, u blizini. Ona je sveprisutna poput zraka i vode, poput žitnih polja i kruha ili vinograda i vina; ona je za nas duboki duševni doživljaj, ona se osjeća poznatim i manje poznatim načinima i o njoj se može govoriti i promišljati na bezbroj načina.

Ipak.

Ljubav je ljudima najmanje poznata od svih stvari.

Ljudi sve znaju o žitu i kruhu, sve znaju o vodama i zraku, o vinu, vinogradima i šumama, biljkama, pojavama, divljači; o kućnim ljubimcima, o prirodi, o društvu, o humanosti, o liječnicima.

No, nemaju definiciju ljubavi.

Neki kažu da je ljubav žrtva, a neki da je sloboda.

Nekad je ljubav darivanje, a nekada je ona veliki zahtjev.

Ponekad se očituje u sitnicama, u malim stvarima, a nerijetko čini i velika i značajna djela.

Sveprisutna ljubav nam je nepoznata, o njoj učimo dok smo živi.

Često se čuje o idealnoj ljubavi, o ljubavi na daljinu, o vječnim ljubavnicima, o majčinskoj ljubavi; često čujemo i onu Ivanovu riječ „Bog je ljubav”, ali o Bogu čujemo i mislimo još mnoštvo drugih različitih izjava i sve ih pokušavamo sagledavati iz blizine ili iz nekakve udaljenosti.

Često Boga pitamo zašto i kada, kako i koliko možemo, koga moramo slušati od svih glasova koje čujemo. Božja riječ nam tumači i savjetuje da ljubimo jedni druge, da ljubimo druge kao sebe same, da Boga ljubimo, da ljubimo strance, da ljubimo neprijatelje. Očigledno ljubav ima bezbroj načina i puteva, bezbrojne mogućnosti i vjerojatno su sve poželjne. Drugačije se ljubi partnera, a drugačije se ljube roditelji i vlastita djeca; drugačije se ljubi onoga koji i nas ljubi, a drugačije ljubimo tada kada nas ne ljube. U svakoj od bezbroj mogućnosti propadamo na ispitu ljubavi: čim se ljubavi približimo, ona kao da se sakriva od nas. Često za ljubav čovjek mora biti pripravan u svakom trenutku kako bi je jednom gestom, riječju ili djelom i jasnim činom očitovao. Budući da je ljubav svugdje i uvijek prisutna, čovjek ju može čuti, može čuti poziv ljubavi i može tom pozivu odgovoriti.

Ljubavnici se često susreću s tom osobinom ljubavi koja se sakriva. Oni zajedno žele svoju ljubav živjeti i u takvom zajedničkom životu spoznaju da je ljubav solidarnost, požrtvovnost, strpljenje, opraštanje, milosrđe i rad, neprekidan rad na sebi i ljubljenoj osobi. Ona romantična predodžba o divnoj i sretnoj ljubavi se sakriva i teško ju je pronaći, oživjeti ili sačuvati.

Bog nije bez razloga odabrao stočarski narod, narod pastira i stada kroz koji se želi približiti svim ljudima ikada rođenima na svijetu.

Često kažemo da smo mi maleni i sitni u odnosu na velikoga Boga i da nam nije sasvim jasno zašto se taj veliki Bog toliko trudi oko nas malenih i grešnih stvorenja. No, kada čujemo da je Bog naš Pastir i da smo mi njegove ovce, osjećamo se bijedno, čak i povrijeđeno: zar nismo ipak nešto više od ovaca? Ovčice su potpuno nesvjesne životinje, puštaju se pastirima da ih vode, ne znaju koliko se pastiri trude oko njih i nikada to neće moći znati.

Božja Riječ, Isus Krist, Sin Boga našega, Boga živoga sam postade Janje. Po tom uzoru i mi svjesno postajemo stado ovaca, janjad. „Gospodin je Pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam”, pjevamo u psalmu 23.

Isus je Božji dar ljudima.

U daru Boga Oca ljudima, svim ljudima, Sin Božji očituje ljubav Boga (u kojoj se ljube Otac i Sin u jedinstvu Duha Svetoga) i to na onaj način koji se nikada ničime ne može nadmašiti.

Isus je Bog koji dolazi da u punom čovještvu živi svoju ljubav i daje da se čuje njezin žarki zov (Dufour, str. 502). U samoj Njegovoj osobi čovjek ljubi Boga i prima Božju ljubav.

Prianjanje uz Božju ljubav nije stvar fizičkog susreta, niti ljudskog zaključivanja, to jest ono nije poznavanje po tijelu.

Apostol Pavao zapisuje u Drugoj Poslanici Korinćanima, glava 5, redak 12: „Zato mi od sada ne poznajemo nikoga po tijelu. Ako smo dosad poznavali Krista po tijelu, sad Ga više tako ne poznajemo.”

Za poznavanje Boga potreban je dar Duha koji u čovjeku stvara novo srce koje nije više nesposobno ljubiti Boga kao što pastir ljubi i poznaje svoje stado, svoje ovčice.

Tako Duh Sveti vodi čovjeka da živi sa svojim Gospodinom u dijalogu ljubavi i da tako pristupa misteriju Boga. Bog ne otkriva što On jest, On govori, poziva, djeluje, a čovjek tim putem dolazi do dublje spoznaje. Dajući Sina, Bog otkriva da se On sam daje u ljubavi: „On, koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već Ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s Njime?” (Rim 8,32).

Živeći s Ocem u dijalogu apsolutne ljubavi i otkrivajući tako da su Otac i On jedno odvijeka i da je i On sam Bog, Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu (Iv 1,18), omogućuje nam da spoznamo Boga kojega nitko nikada nije vidio. Taj Bog – to su On, Isus i Njegov i naš Otac u jedinstvu Duha.

A ljubljeni Isusov učenik, Ivan evanđelist, onaj koji je iskusio ljubav i vjeru, koji je pratio Isusa kroz čitavo Njegovo djelo, propovijedanje, progonstvo, optužbe, smrt, uskrsnuće, uzašašće, poslanje Duha Svetoga i kršćanski život poslije toga, može izraziti ono što je zacijelo konačna riječ svih stvari: „Bog je ljubav”.

Od svih ljudskih riječi s njihovim bogatstvima i ograničenjima, riječ „ljubav” najbolje nam može dati da nazremo misterij Boga-Trojstva, uzajamno i vječno darivanje Oca, Sina i Duha. 04.05.2019. 09:57

Iz Isusove velikosvećenićke molitve u Evanđelju po Ivanu, glava 17:

„Oče, došao je čas...

Ja sam objavio ime Tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta. Tvoji su bili. Meni si ih dao i držali su Tvoju riječ...

Ja molim za njih...oni ostaju u svijetu dok ja idem k Tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!

Ja sam im predao riječ Tvoju... molim Te da ih očuvaš od Zloga...

Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što Ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si Ti, Oče, u meni, i ja u Tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me Ti poslao... i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.”