Tko je kao Ti

Nikada nije pravilno i dobro pripravljeno vrijeme i mjesto s kojima se može računati prilikom neprekidnih nespretnih pokušaja u kojima duša želi prići Tebi, Isuse, i Tvojoj spasiteljskoj moći.
U početku promatranja nije moguće zamisliti svu težinu Tvoga križa koji predstavlja naše opačine. Teško je to ne znati, a promatrati. Ti nosiš na sebi naše grijehe, uprtio si samog vraga na sebe, pristao na našu osudu i prihvatio presudu koju Ti doniješe ovlaštenici Oca milosrdnoga. Tako je moralo biti. Da, olako nama preko usana prelaze te riječi: tako je moralo biti. 
"17Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj
da ga opet uzmem.
18Nitko mi ga ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.
Tu zapovijed primih od Oca svoga."
(Iv 10,17-18)
I znaš da ne možeš unaprijed znati hoćeš li se pokajati što si se predao u ruke bezdušnika, hoćeš li i koliko puta pomisliti 'Što mi je ovo bilo potrebno?' i koliko će Ti često duša zavapiti u jaucima Ocu da Te izvuče, da Te spasi.
"Govoraše: »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!« (Mk 14,36)
No, Tebi je čitavo vrijeme na pameti bio ljudski rod, Bezgrešna majka Tvoja; nespretni prostodušni Petar, Tvoja Stijena; ljubljeni učenik Ivan i njegov brat Jakov, sinovi groma; skromni Lazar kojega si digao iz mrtvih; tolike žene i majke, obraćenice, Marija iz Magdale; apostoli Tvoji koje si svemu strpljivo podučio, a znaš da ništa od toga neće moći shvatiti ako Ti ne izvršiš svoju misiju; oduševljena Samarijanka koja Ti odmah povjerova da si Mesija iako ne bijaše klanjateljica Zakona; toliki bolesni i onaj slijep čovjek od rođenja. 
"24Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!«  25Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« (Iv 9,25)".
Da, Ti postade kao najgori grešnik pred narodom žrtveno janje, svojom voljom, voljom Boga, Stvoritelja svih stvorenja koji ne može da ih sve ne ljubi.
I gledamo u Tvoju Muku simbolično, ne doslovno nego alegorijski, u prenesenom značenju, u moralnom smislu, u eshatološkom smislu u želji da predvidimo što će biti s nama na kraju svih vremena; i gledamo Muku u strahu i želji da se silom i na silu kajemo, kajemo se, a neiskreno pa Te i dan danas progonimo i razapinjemo, sudimo i osuđujemo Te za naša zla i naše zločine.
A Ti nas liječiš, ozdravljaš, spašavaš, činiš nam što god poželimo.
"4Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: 5Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. (mT 11,4)".

Nije li to bol ponajveća, a sve to zaista je moguće izvesti samo Bogu, ljudi to ne bi mogli, a ne bi mogli takvo što kao što je Tvoj život niti izmisliti, niti zapisati. I dalje smo slijepi, Gospodine. Ne vidimo kako je Tvoja riječ jedinstvena, nitko je ne može zamisliti, niti jedan književnik se ne sjeti takav roman napisati, nikakva prastara, niti nova mitologija ne može niti pojmiti takvu ljubav i toliko doslovno i direktno suočavanje s ljudima, osobama koje za ljubav ne znaju, a i s onima koje znaju za ljubav, ali ne znaju za takvu kao što je Tvoja i toliko bezgraničnu kao što bi ljudska duša mogla biti bezgranična, ljudska svijest i misao, ljudska sposobnost trpljenja, ljudska hrabrost i požrtvovnost za suočavanje i kao što bi bezgraničan mogao biti ljudski duh. A upravo tamo, u duhu događa se naša vjera, naša sigurnost u Tvoje milosrđe, naši vapaji u nevoljama. Samo u duhu, u kraljevstvu nebeskom bilo tko može reći nakon svekolike muke i patnje molitvu za oproštenje svim ljudima.
"33
Raspeće
(Mt 27, 33–37; Mk 15, 22–26; Iv 19, 17–27)
I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva.
34A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. (Lk 23,33-34)".

Tko se među nama može drznuti gledati na ljude s visoka tako kao što Ti gledaš na nas? I tko se može toliko poniziti dragovoljno i svjesno?
Ne, mi smo toliki zločinci da Te ne možemo razumijeti, Tvoju jednostavnost i svetost; mi Te možemo beskrajno promatrati u Muci, ali ne možemo nikada dokučiti u kontemplativnosti grešničkoj tko je naš Bog, naša Ljubav, naša Istina, Put i Život. Mi možemo samo dokučiti u našim srcima i svijesti tko smo i što smo mi, mi sami pred Tobom jer Ti si nam, Isuse, Mjerilo svih stvari. 
Promatram Te i ne znam kako Ti je, ali naslućujem beskrajni vječni život, život svoj, a ne Tvoj. Jedino u zajedništvu Euharistije znam da mi se otkrivaš nakon što uložim sav svoj napor da Te više uzljubim. Ti mi otkrivaš i mene, i sve stvari, i sve druge ljude, našu narav ljudsku, okorjelu i tvrdokornu.

Nakon toliko uloženog truda i uloženih riječi i osjećaja ljubavi za ljude koji Te, Svetoga, osuđuju, Ti još uvijek, i to samo u Duhu Svetome, nalaziš samo riječi strpljive poduke:
"19
Veliki svećenik ispituje Isusa
(Mt 26, 59–66; Mk 14, 55–64; Lk 22, 66–71)
Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. 20Odgovori mu Isus: »Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. 21Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.« 22Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: »Tako li odgovaraš velikom svećeniku?« 23Odgovori mu Isus: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« (Iv 18,19-23)".

‎ponedjeljak, ‎22. ‎siječnja ‎2018. 17:11:05

Beskrajna staza obraćenja

"35Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« 36Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« (Mk 5,35-36).

Koliko je samo Abrahamu bilo potrebno preživjeti strašnih peripetija da bi počeo malo spoznavati Boga Jednoga čiji je glas i poziv naslutio. Koliko je samo Izabrani narod prošao muka u pustinji, a koliko tek uz njega i Mojsije, a ipak je taj nevjerni naraštaj morao pomrijeti pred vratima Obećane zemlje. Kako je samo Pavao trpio dok nije u njemu potpuno umro onaj stari čovjek Savao.

I danas nismo svjesni poziva Božjega dok još gledamo na sve poput neuke dječice, a roditelji nas daju krstiti. A to krštenje, to je onaj isti poziv Božji kojega je jedva naslutio Abraham, kakvoga je teškom mukom spoznavao Mojsije i zbog kojega je nastradao čitav naraštaj nevjernika u onoj pustoši; to je poziv u obećanu zemlju, poziv u kraljevstvo nebesko, poziv na obraćenje. 
I što kada poslušamo taj poziv, pokajemo se, odlučimo slijediti Krista i poduzimamo svakojake radnje kako bismo se Bogu približili i svidjeli; što tada kad se obratimo i povjerujemo Radosnoj vijesti? Ništa posebno, ništa drastično, slijedi novi poziv i ponovno obraćenje. Sve iz početka i tako u nedogled, nikada nećemo moći reći da smo se, evo, sada obratili i da smo sada mirni, obrezanih srdaca, kršteni, krizmani, vjenčani, zavjetovani i da smo postali Božji.

Koliko je potrebno roditeljskoga truda i požrtvovnosti da bi odgojili svoje potomstvo? Čitav život. A koliko je onda tek Bogu potrebno požrtvovnosti prema Njegovu ljubljenom čovjeku da ga okrene prema blagostanju, miru, slobodi, sreći, pravednosti. Gospodin se ne brine tjeskobno hoćemo li stradati, ali se muči oko nas i trudi neograničenim strpljenjem kakvoga mi, ljudi, nikada nemamo dovoljno.

Ne postoji recept kako se obratiti Bogu na brzinu, nekim programom ili tečajem duhovnosti. Postoji ponajviše milost i predodređenje Božje, Bog zna koji je tvoj pravi trenutak, a na tebi je da budeš pozoran uvijek, svugdje, do posljednjeg daha. 

Nekada, prije nego što se Gospodin utjelovio u naš ljudski rod po Duhu Svetome u krilu Bezgrešne djevice Marije i rodio se kao pravi čovjek, naviještao spasenje ljudima i propovijedao obraćenje u svome istom onom Izabranom narodu, taj narod nije znao za krštenje i ostale sakramente, tada se pripadništvo Jednome Bogu obilježavalo obrezanjem svakoga čovjeka. To je bila pripadnost Zakonu kojega je Bog proslijedio narodu po Mojsiju, to je bila pripadnost Savezu kojega je Bog sklopio s Abrahamom u ime čitavoga potomstva i za sve buduće naraštaje. 

Knjiga Postanka, glava 17, 1-12:
"1

Savez i obrezanje
Kad je Abramu bilo devedeset i devet godina, ukaza mu se Jahve pa mu reče: »Ja sam El Šadaj – Bog svesilni.
Mojim hodi putem i neporočan budi.
2A savez svoj ja sklapam s tobom
i silno ću te razmnožiti.«
3Abram pade ničice dok mu Bog govoraše dalje:
4»A ovo je savez moj s tobom:
postat ćeš ocem mnogim narodima;
5i nećeš se više zvati Abram –
već Abraham će ti ime biti,
jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.
6Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći. 7Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe. 8Tebi i tvome potomstvu poslije tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica – svu zemlju kanaansku – u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.«
9Još reče Bog Abrahamu: »A ti savez čuvaj moj – ti i tvoje potomstvo poslije tebe u sve vijeke. 10A ovo je savez moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano."



To je obrezanje Savez u prolivenoj krvi, krvi Saveza, dogovora i sporazuma između Boga i čovjeka, između Jedinoga Gospodina i Njegovoga izabranog naroda.
"24
Obrezanje Mojsijeva sina
Kad se na putu Mojsije zaustavi da prenoći, navali na nj Jahve da ga ubije. 25Ali Sipora pograbi oštar kremen, obreza svoga sina i kožicom se dotakne Mojsijevih nogu: »Zaista si mi ti krvav muž«, reče. 26I Jahve ga pusti. Ona je to zbog obrezanja rekla »krvav muž«. (Izl 4,24-26)"


S vremenom to obrezanje postaje svakodnevan čin, uobičajena svagdašnjica o kojoj gotovo nitko niti ne promišlja i o čijem pravom i dubljem značenju se puno ne govori te tako ne postoje ni izrazi u ljudskom govoru i životu za svetost života u savezu s Bogom. Samo se u Psalmima može naći neiscrpno blago rječnika kojim se čovjek obraća Gospodinu.
U narodu postoji običaj da se obrezanje drži dovoljnim kao propusnica i ulaznica za raj, za svetost i zajedništvo s Bogom.
Ali Gospodin već vrlo davno upozorava svoj narod:
"6Jahve, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce, srce tvoga potomstva, tako da ljubiš Jahvu, Boga svoga, iz svega srca svoga i iz sve duše svoje i da živiš. (Pnz 30,6)".

No, to postaje jasnije tek nakon duga vijeka od nekoliko stotina godina kada se Isus, koji također prođe obrezanje, javlja u narodu i vrlo javno, jasno i glasno naviješta spasenje svih ljudi, obraća se svome narodu, svome rodu ljudskom da bi ga obavijestio da je zaista krajnje vrijeme za svakoga čovjeka da se konačno odazove životnom pozivu Božjem koje ima dublje značenje kao što u ljudskim životima duboko značenje ima rođenje i smrt čovjeka.

Tek će Sveti Pavao, najslavniji obraćenik svih vremena kojemu se uskrsli Isus najdirektnije javio, malo pobliže protumačiti vjerskim izražajima u čemu je taj spas, u čemu je ta milost i o čemu zapravo ovisi naša vjeroispovijest u kojoj mora postojati barem zrno vjere u Jednoga Boga i neograničenog povjerenja prema Isusu Kristu, Njegovoj odanosti čovjeku, Njegovoj požrtvovnosti u činu žrtve za sve ljude.

"11
Blizina Božje riječi
»Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. 12Nije na nebesima da bi rekao: ‘Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ 13Nije ni preko mora da bi mogao reći: ‘Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ 14Jer, riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.«
(Pnz 30,11-14)".


Nije sve u obrezanju, nije sve u činu krštenja. Krštenje je samo jedan od sedam sakramenata i otajstava naše Katoličke Crkve koja jesu sveti znakovi Božjega prisustva na zemlji i dokaz Božjega života u nama i život božanski i ljudski Isusa Krsta u našim srcima.
Stoga živimo od pokajanja u sakramentu Pomirenja i, ponajviše, od Tijela i Krvi Kristove što nam se besplatno daje u sakramentu Euharistije kako bismo Boga duhovno blagovali da nam se On što više približi.

Ono pravo, skriveno, duhovno, nutarnje obrezanje (Rim 2,28sl) ne vrši više čovjekova ruka (Kol 2,11); ono se poistovjećuje s krštenjem koje vjernika čini sličnim 'Kristovu obrezanju', obrezanju koje u krštenom proizvodi 'posvemašnje odlaganje putenoga tijela (Kol 2,11sl)' i čini da zauvijek živi s Kristom (Dufour, str. 739).

"9
Krist gospodar ljudi i anđelâ
Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi 10ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti.
11U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim – svukoste tijelo puteno – obrezanjem Kristovim: 12s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. 13On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupâ i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. (Kol2,9-13)".
‎ponedjeljak, ‎22. ‎siječnja ‎2018. 9:41:10

1

PSALAM 147 (146–147)
Hvalospjev Svemogućemu Aleluja!
Hvalite Jahvu jer je dobar,
pjevajte Bogu našem jer je sladak;
svake hvale on je dostojan!

2Jahve gradi Jeruzalem,
sabire raspršene Izraelce.
3On liječi one koji su srca skršena
i povija rane njihove.
4On određuje broj zvijezdâ,
svaku njezinim imenom naziva.

5Velik je naš Gospodin i svesilan,
nema mjere mudrosti njegovoj.
6Jahve pridiže ponizne,
zlotvore do zemlje snizuje.

7Pjevajte Jahvi pjesmu zahvalnu,
svirajte na citari Bogu našem!

8Oblacima on prekriva nebesa
i zemlji kišu sprema;
daje da po bregovima raste trava
i bilje na službu čovjeku.
9On stoci hranu daje
i mladim gavranima kada grakću.

10Za konjsku snagu on ne mari
nit’ mu se mile bedra čovječja.
11Mili su Jahvi oni koji se njega boje,
koji se uzdaju u dobrotu njegovu.

12Slavi Jahvu, Jeruzaleme,
hvali Boga svoga, Sione!

13On učvrsti zasune vrata tvojih,
blagoslovi u tebi tvoje sinove.
14On dade mir granicama tvojim,
pšenicom te hrani najboljom.

15Besjedu svoju šalje na zemlju,
brzo trči riječ njegova.
16Kao vunu snijeg razbacuje,
prosipa mraz poput pepela.

17On sipa grad kao zalogaje,
voda mrzne od njegove studeni.
18Riječ svoju pošalje i vode se tope;
dunu vjetrom i vode otječu.

19Riječ svoju on objavi Jakovu,
odluke svoje i zakone Izraelu.
20Ne učini tako nijednom narodu:
nijednom naredbe svoje ne objavi! Aleluja!

Ljubavni krug

Otkada si otišao, nema smisla,
nema svrhe plakati i ječati,
roniti beskrajno more suza.
Jednom će poteći riječ mi suvisla,
ime tvoje prestat će mi zvečati
u ritmu bila, u ritmu bluesa.

Ljubav kruži među nama, 
nalazi se negdje pokraj nas
da nas povremeno sve privuče.
Tada uzme naša srca pa ih slama
kako bismo našli njezin spas
kao slapovi što vječno huče.

Znaš li, kad u duši vjetar huji,
iza očiju i lica gdje je unutarnjost,
i kad slapovi se rastapaju malo niže?
Kad u prsima taj rastanak zabruji
svako malo, to je ista stvarnost
poput one kada bio si mi malo bliže.

I ne želim te odavde protjerati, 
i nemam namjeru te ni zabaciti,
iznutra se oko srca stalno moči.
Na tom mjestu procvale su lati
koje teže svaku suzu zakačiti
kako ne bi stradale mi oči.

To su neprekidni tihi slapi,
to je sjećanje koje nikada ne vene
nego raste, plodi, zrije, cvate.
Ljubav nikada ne prestaje, ne hlapi,
ona uvijek teži da još dalje krene,
tamo gdje će malo pričekati na te.
‎subota, ‎20. ‎siječnja ‎2018. 08:24:52

Bonnie Tyler - It's A Heartache (VIDEO) (Best Quality!)

Srca mučenička

Željeti se javiti Tvome glasu
što me tiho zove u nutrini,
priključiti se Tvome spasu
koji plodi u dubini

isto mi je kao k nebu doći
vrlo lako, prostim ustajanjem,
preko čela oblacima proći,
susresti se s pokorom i kajanjem

zbog toga što misli još su blatne,
sve od teških utjecaja, kušnji
dok na nebu udišu se zrake zlatne,
ubire ih uzdah zdušni.

Molitva ne silazi mi s usana,
molitva za mučenike u dnu srca
što su u daljini prokušana,
što im spas u duši grca

pa sve mislim ima li me ovdje, doma,
ima li me kada snjegovi se tope
i kad pjevam rijetkim udarima groma
ili kišama i magli što se prope,

kada slavim Tebe u svakom stvorenju,
kad se divim djelima Ti, anđelima;
kada jurim sigurnome ostvarenju
zakona mi, vjeri i k svojim načelima,

ima li me zaista u spasu Tvome?
Jer ja odmaram se na mirisnom lovoru,
odazivam se ispred zime trome
gdje mi nema mjesta nekom prigovoru

kao da sam nagradu zadobila,
iako je ona prava, mučenička, bolja.
Je li ovdje koga savjest zarobila
da se spasi, da se vrši Tvoja volja?
‎utorak, ‎16. ‎siječnja ‎2018. 07:26:26

Rajska posljedica

Kad je ono bilo u raju s Adamom i Evom, i jabukom, ne bijahu oni svjesni ničega. Jedna od posljedica Prvoga čovjekova grijeha jest smrt, ali je i upozorenje da će čovjek zmiji, koja mu vreba petu, satirati glavu. Puno je istine u Svetom pismu, svaki zarez je istinit, a mi preskačemo retke pa i čitava poglavlja. U Knjizi Postanka opisuje se Istočni grijeh i - posljedice koje mnogi nazivaju prokletstvom, ali to nije ono najgore. Najgore je to što su posljedice očigledna istina Božjih riječi koje su zapisane u pradavninama, a žive živcate i danas, i uvijek:


16A ženi reče:
»Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’,
u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,
a on će gospodariti nad tobom.«
17A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta:
s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!
18Rađat će ti trnjem i korovom,
a hranit ćeš se poljskim raslinjem.
19U znoju lica svoga
kruh svoj ćeš jesti 
dokle se u zemlju ne vratiš:
ta iz zemlje uzet si bio –
prah si, u prah ćeš se i vratiti.«
(Postanak, glava 3, redak 16-19)

Nismo istinu prihvatili. Žene potajno i javno optužuju muškarce da su poligamni i prevaranti, preljubnici, patrijarhatisti, ali se udaju i sanjaju o idealnom braku. Ne piše li lijepo za žene da će žudjeti, to jest silno željeti i čeznuti, više za brakom, za sigurnošću, za podmlatkom i nekakvom idilom nego zaista strastveno željeti muža. I ne piše li lijepo da će se muškarci mučiti oko svojih poslova, ali ne i oko svojih obitelji za koje nemaju vremena ako se zaista trude nešto zaraditi i osigurati život pa kako ne bi koji put olako zabludjeli, okrivljavajući žene zbog toga i gospodarili nad nježnijim spolom svojom nadmoćnošću.

Brak nije grijeh. Nije to loše, biti u braku, imati partnera na kojega se možeš osloniti i gdje se oni dvoje međusobno poštuju. Sretnemo ponekad u puritanskom mentalitetu kršćane koji drže brak nečim nedopustivim za njih same, ali ako čovjek zaživi u ovom paklenom svijetu i sazrije, sigurno će pomišljati na brak kao na normalizaciju svoga života. I, u konačnici, smisao braka su djeca jer svako djelo donosi ploda, a Gospodin želi da se rađaju oni koje je odredio za život. I nije grijeh u bračnoj ljubavi začeti djecu nego pogledavati nešto ili nekoga s požudom, a to je neumjerena i prestrastvena želja za nekim ili nečim, uzgred, vrlo površna i bez nekog većeg značenja. Požuda ne vlada svijetom, ali mnogi misle da bi tako moralo biti i da tako jest. Drugo je željeti nešto i čeznuti, a drugo je polakomiti se za bilo čim, a naročito za nekim. Ta neumjerenost, jer tu ne postoje vidljive, opipljive i oštre granice, veliki je i smrtni grijeh. Mnogi su u zabludi kad misle da je spolnost grešna. Nije. Spolnost daje životnu snagu i energiju, rađa plodove, donosi često roda u izobilju, a ponajviše, zbližava ljude i uči ih komunikaciji i toleranciji.
Bitno je ljubiti, ljubiti za čitav život, ljubiti do kraja kao što je Gospodin nas ljubio do kraja, do smrti na križu.
‎ponedjeljak, ‎15. ‎siječnja ‎2018. 18:58:34

Pjesma samotnica

Vrapci (ah, ti vrapci) umukoše,
sredina je dana, ali večer stiže;
kad se sati svi ukinu i potroše,
oblaci se valjaju, mjesečina noći gmiže.

Ne znam ima li je, mjesečine sjajne,
kapci su mi spušteni, da li se povlači
ili otvara mi oči, prozore i tajne
dok se kao sjenka nebesima provlači.

Ura prastara se čuje od papira,
ona utješna je svakom zgodom
i ne griješi, ne kvari se i ne bira
hoće li ometati me svojim hodom.

Misli skrivaju se i molitva leti
na tvoj osunčani, visok prag
nad kojim se Živi sveti
kao zaručnica, kao netko drag.

Zasigurno rekla sam ti 'hvala'
ako dostigla sam barem to izreći
jer uvijek sam ti vrijeme krala
koje još ni sada ne prestaje teći.

Još sam dugo pribojavala se
da ga neću imati dovoljno za sve
i još dugo sam u brizi zavaravala se
dok sam skupljala u srcu dojmove.

Ali evo, tom Životu kraja nema,
niti duge noći ne mogu ga smaći,
makar duša sad u miru drijema;
jednu uspomenu samo ne mogu pronaći,

to je ona gdje mi jasno piše
odreknuće potpuno od tebe,
da te neću zavoljeti još i više;
a kako i ne bi kad samoća zebe.

Ipak, sad se sjećam da nam se isplatilo
izgubiti sve, a ne dati nikom žrtve.
Sunce se Života k meni vratilo
i probudilo mi čak i one vrapce mrtve.
‎nedjelja, ‎14. ‎siječnja ‎2018. 13:31:51