Saturday, November 18, 2017

Branitelju pradavnine


Kad sam ti zadnji put rekla "hvala",
to je još uvijek bilo čisto spontano;
vratio si domovinu, ona opet mi je tebe dala,
kao prijatelja, brata, i ne kao nešto strano.

A sada kad vrijeme ide i kada se tiho prisjećamo
onih užasa i one silne snage s nama,
"ne ponovilo se" kada sebi obećamo,
moja hvala zapinje na suhim usnama

jer to nije dovoljno i nije sve.
Jer što dalje vrijeme teče
i što više ja se sjećam davne bitke te,
to me više tvoja ljubav peče.

Znali smo svi da je stanje neobično, strašno
i da moramo se pomučiti, sabrati se i ne čuditi.
Samo jedno se iskristaliziralo kao vrlo jasno
kada stihija je mržnje započela divljati i luditi,

a to jeste bila izdaja i prevara u suživotu,
bratska ruka držala je leden nož.
Kao da to nije ništa, nanišanila je u divotu
da joj sruši snagu neba, da joj slabi vječnu mož

pa je divljački se obrušila na sunčane osmijehe,
govoreći da je lijepa domovina sva u biti zla,
da je kriva što postoji i da nosi silne grijehe
da bi opravdala samu sebe, razaranja sva.

Toliko je oružje iz mržnje bljuvalo po tebi,
a ti nisi htio za sebe ni znaka,
ti si samo stajao i trpio, pomagao u potrebi,
ti si čuvao mi svaku molekulu zraka.

Abolicija za razarače, paunove i fazane,
a za tebe nepoznatog bijeli križ u polju
jer sad znaju svi za one što su ukrali ti dane,
ali nitko ne zna, nije čuo još za tvoju snažnu volju.

Nije dosta reći "hvala" dok se duh tvoj vije
i dok čuva domovinu iz dalekih pustara;
znam da nisi otišao raju svome da te grije,
znam da još si ovdje, s nama, usred guštara

po kojima svi gazimo u istom ratu.
Da te nema ovdje, branitelju pradavnine,
već bi zastala i sva ljepota u svom cvatu,
već bi razarači izmrvili svaki pedalj domovine.
‎subota, ‎18. ‎studenog ‎2017. 03:34:04



Tuesday, November 14, 2017

Kronika

Nikola Tavelić, Šibenik, oko 1340. - Jeruzalem, 14. studenog 1391., prvi hrvatski svetac, franjevac, mučenik

Da iz mene iziđu svi svjetovni problemi
potrebno je vratit' mi se u vlastite sfere,
tamo gdje se rađaju svi stvarni teoremi
i odakle bježe sve reklame, žutilo, afere.

Da bi meni život bio kvalitetan, stvarno moj,
potrebno je spoznati mi je li sve to java,
to što pripovijedaju mi, da sam samo broj,
da mi je budućnost grozna, da je strava.

Ne znam zašto žele ljudi utjecati
na sve intimne živote, ući ti u svijest
kao da bi time nešto vrijedno stjecati;
možda samo panika je svježa vijest,

možda samo crna kronika nas tješi.
Možda bolje ne znamo pronaći,
možda nekome se tajni strah odriješi
kada čuje da on neće sam u neku stravu zaći. 

Možda gospođa je Smrt ona kojoj rado zađe
jer od kad se rodi, čovjek neprekidno umire,
možda teži ubiti je prije nego li ga snađe,
ali sije samo strah i depresiju ubire.

Tako se susretnu u životu vrlo rano
jedan čovjek i njegova crna ljubavnica
pa mu se učini da je sve već ispisano,
da je samo ona stvarna i jedina uzdanica.

Svak će reći da ne čita takve besmislice,
ali istina je prevelika gledanost i pažnja
što ih bilježe portali, puni sretne nevjerice:
potajno se traže zečevi što bježe s ražnja.

Lako li je u tom ambijentu čovjekom zavladati
gdje je sasvim obično i ratovanje, i ubijanje; 
lako li je vrijeđati i smaknuti, čovjeka savladati
informacijama koje stvaraju mu usijanje

i nervozu od koje se dobiju navike prelijene.
Stoga sred kulture i napretka ljudske politike
imamo i novinare, i čitatelje nepismene,
teorije urote, ratnike svjetla, vitezove kritike

pa se sklanjamo u mržnju prema samoj riječi.
Tada prestajemo biti elokventni ljudi
koje samo besjeda i razlikuje od prirodne mliječi
i od rumenila sunca, i od ništavila što se budi.

Riječ je samo jedna, Riječ nam je Gospodar uma,
Osoba od povjerenja koja pati za nas, plače;
Onaj koji dao nam je dare govora i razuma,
Radosna vijest što u nama vječni život zače.

Eto, danas naročito ne vjerujem takvoj smrti 
kakvu viđam svuda naokolo kako divlje gaca.
Ovih dana još po neki čovjek rado život prti,
otvara se vječno Bogu besjedama svetaca.
‎utorak, ‎14. ‎studenog ‎2017. 04:35:28

Nikola Tavelić 1350.-1391.

Saturday, November 11, 2017

Kontemplativna dubina - dimenzija koja nedostaje


Kršćanski nauk uglavnom ne uči o osjećaju krivnje ili o ispunjavanju ljudskih želja. Tko ima poremećaj osjećaja krivnje ili onaj tko moli da bi mu se ispunile razne želje, nije kršćanski nastrojen iako se možda i deklarira kao kršćanin. Ateistički stavovi polaze od pretpostavki, a ne od vjerskog iskustva i vrlo često se obrazlažu kao stavovi u kojima je krivnja bolest, a ljudska želja pokretač ljudskoga boljitka. To je površno sagledavanje.

Čovjeka stvori Bog na savršenu sliku svoju. Čovjek je veoma dobar, kvalitetan i Bog ga želi takvoga kakav jest. Ljudi moraju znati da su ispravni, da su lijepo i dobro sazdani i da su veoma vrijedni svojem Stvoritelju. Čovjek nije kriv, čovjek je prav. Bolestan osjećaj krivnje liječi se kao poremećaj i neznanje i nepoznavanje Boga u nedostatku molitvene kontemplacije. U molitvi i molitvenim djelima, općenito u vjerskom životu čovjek spoznaje da sve što ga čini želi Bog i mora takvo biti kakvo jest.
Ispravnost ljudskoga bića ne postiže se ljudskim naporima i nastojanjima, čovjek nije sam zaslužan za svoju ispravnost već je dobiva od Boga. Čovjekov posao na ovome svijetu ne sastoji se od popravljanja njegove biti već mu je dužnost izbjegavati zlo, činiti dobro po svojoj savjesti. Jedini posao čovjeka je biti ono što jest i ispovijedati ono što je točno i sažeto objavio Bog kao zakon i zapovijedi, odnosno ispovijedati u sakramentu Pomirenja svoje grijehe kad ih postane svjestan (a ne svjesno činiti ono što zna da je grijeh). Ispravno ljudsko biće je ono koje čitav život čini svjesno dobro, ali i nesvjesno upada u loše i zlo koje može ispovijediti kao grijeh. Grijeh se ne popravlja kao neka tehnička pogreška već se može zaboraviti samo kada Bog oprosti čovjeku njegove grijehe. Tu uglavnom nema mjesta osjećaju krivnje, ali ako čovjek svjesno i svojom voljom čini zlo, upada bez prisile u grijeh, tada doživljava taj bolestan osjećaj krivnje od koje se događaju i teški poremećaji.
Svatko može lako naučiti što su točno grijesi koje čovjek mora izbjegavati. Nije točno da se osjećaj krivnje "liječi" nekom iluzornom snagom volje, sugestijama i čeličenjem samopouzdanja. Osjećaj krivnje je znak da je čovjeku hitno i neophodno detektirati grijeh i ispovijediti ga Bogu koji mu jedini može oprostiti grijeh i zaboraviti ga dok vremenite posljedice grijeha mogu čovjeku opraštati i drugi ljudi, a također čovjek mora uložiti trud i oprostiti sam sebi kada vjeruje i moli Boga jer tada spoznaje kako Bog zaboravlja grijehe te i čovjek sam svoje grijehe zaboravi poslije ispovijedi i izvršenja pokore.

Bog je objavio zapovijedi ljudima kako bi im bilo dobro u životu, kako bi mogli proživjeti plodan život i sazrijeti za vječan život u Božjoj ljubavi koji sve što je objavio čini isključivo za čovjekovo dobro. Čak i tada kada čovjek slavi svojega Boga, Bog to želi da bi čovjek, slaveći Ga, ušao u svoju slavu, ljudsku i ispravnu i kako bi dobro vidio što je lijepo i dobro činiti. To je želja Boga i to je Božja volja. No, volja se vrši, a želja najčešće postoji kao nada. Niti Bogu se uvijek ne ispunjavaju želje jer se želja Boga ne može ispuniti ako Ga čovjek ne zamoli za oproštenje grijeha.

Ljudske su želje također nada. No, čovjek koji gleda i vrši Božju volju radi svojega vlastitoga dobra, nema vremena za razne neuredne želje. Ljudska želja je uredna kada čovjek umnožava svoje talente i radi na svojim darovima koje ima od Boga.

Dakle, kada ljudi mole Boga, uče se kontemplaciji kojom ulaze u sve dublje zajedništvo s Božjom voljom. Ako čovjek moli Boga da mu ispuni želje, mora očekivati da mu se neće uvijek svidjeti Božje uslišanje njegovih želja ako su one neuredne i pogubne za čovjekovo dobro.
Ateističko sagledavanje kršćanskoga života nema to molitveno kontemplativno zbližavanje u Bogu i s Bogom pa je zakinuto za jednu dimenziju ljudskoga postojanja te ne može nikako na taj način spoznati razlike između vjerskog i poganskog mentaliteta. To je nalik fotografiranju nekog krajolika čije planine i doline na fotografiji ne vidimo jer ona ima samo dimenzije širine i dužine, a nedostaje joj dimenzija dubine pa izgleda kao da planine nekom čarolijom ili magijom postaju doline; ateist ne vidi proces moliteljskoga iskustva koje obuhvaća obrede, molitvu, djela i općenito način života i kao ateist ne može pravilno i sveobuhvatno shvatiti takvu dubinu života i mentalitet ukoliko i sam ne postane vjernik i molitelj Jednoga Boga.
Sreća je za ateiste što Bog i njima želi dobro, što je poslao svojega Jedinorođenoga Sina Isusa Krista ljudima da svi koji u Njega vjeruju imaju život vječni i da nitko ne pogine i što postoje vjernici koji mole za sve ljude i za njihovo dobro ( i za spas od ponora zla ), a to dobro je obraćenje Bogu jedinome čiju Objavu Katolička Crkva već tisućama godina proučava i kontemplira. ‎subota, ‎11. ‎studenog ‎2017. 01:47:54

Thursday, November 9, 2017

Brod od ljubavi


Okreću se vjetrovi, spremaju se bure,
moja lađa traži dobar vez,
mjesto gdje će sidro naći svoje gnjure,
gdje će moći zaorati dubok rez.

Da l' mi vrijedi drvo neprobojno, glatko
poput neke tende ili kabanice;
neće li to uže biti pretanko, prekratko,
neće li se oštetiti moje naslikane stranice,

hoće li prebroditi mi barem pramac
i zadržati se visok stup od jarbola
ili ću se klatiti kao šaren mamac,
raniti se teško, sve do bola?

Olujnom svježinom nosnice se pune,
mirisi se brzo šire i još brže nestaju,
a po kamenjaru brije i pjenom se krune
valovi na valim' što trepere i ne prestaju.

Krajolik se mijenja ubrzanim tempom
i gubi se obzor, i dijele se strane
brazdom moje lađe kao nekom lentom
na nebo i more,  na noći i dane.

Ljepota me prirode obuzima iako ginem,
vrtoglavica me hvata i klecaju stope,
ruke slabe, sidro plovi, ali ja ne brinem,
bacam se na krmu, ali se i ona prope,

razbija se moja umjetnina u komade.
Kad je prije ojačala ta nevera
pa mi oduzela sve što moje ruke dugo grade,
zašto me je odvela do neizmjera?

Zašto stradao mi brod, a srce sam izgubila;
zašto nije bilo važno hoću li se spasiti?
Zemlju svoju, more i nebo sam ljubila
vatrom koja nikada se ne može ugasiti.
‎četvrtak, ‎9. ‎studenog ‎2017. 17:25:00



Wednesday, November 8, 2017

Zasluge i dugovi


Možda nismo znali
kako je to biti sam bez ikoga
tko bi darovao nešto svoje.
Mi smo život ukrali,
a da nismo svjesni toga;
nas tu samo naše želje poje.

Čime da se oplemenimo
kad bez ičega kanimo otići?
Samo nam iskustvo vrijedi,
makar zaboravni se bremenimo,
samo ćemo doživljajem stići
na sve ono što nam slijedi.

Ako dostignemo neke vrhe,
moramo li se odmarati
kada uvijek ima i još dalje?
Daleko je još do krajnje svrhe!
Uvijek valja sve rasparati
jer nas ovaj život naprijed šalje

potpuno neopterećene
i bez zaostalih suda.
Sada zasigurno znamo više,
ruke nam posvećene
da nam stopa ne krivuda,
da nam duša lakše diše.

Valja nama odbaciti
zasluge i sva iskustva,
valja nama iz početka.
Valja nam se potlačiti
radi duhovnog prisustva
jer još nema nam svršetka.

Pravedna nam potraga 
jest uzaludno izgubljenje;
bespomoćni ostajemo.
I bez ljudi, bez života draga,
imali smo samo povjerenje,
a sad naviku da dajemo.

Sve što znamo, sve što jesmo sada
samo privremeno jeste trag
kojim putujemo, kojim služimo;
to je jedina nam nada,
prekoračiti taj prag 
da se opet sebi samima zadužimo.
‎srijeda, ‎8. ‎studenog ‎2017. 06:01:10

Zalog


Pjevajući putujem u sutra
dok me sva ljepota tuge rasplamsava
poput mrve zaostalog žara u pepelu
jer se tuga začinje duboko unutra
pa tek tada snažno se razlistava
kako bi zauzela za sebe dušu cijelu.

Tuga nije kao radost, malo plića,
tugi potrebno je dati velike strasti,
čak u miru istinite sreće ona živi
u njedrima nekim poput pokisloga ptića
kojega se čuva jer bi rado iz njedara pasti;
tuga brani svoje razloge na toj plodnoj njivi.

A za radost ne treba mi snaga
kao što za tužnih noći znam za sretan kraj;
radost nikada ne može dulje potrajati,
nije stalna, nije srcu prirasla i draga
i ne vodi dušu tako izvjesno u raj.
Radosti se čovjek uvijek želi pokajati

jer u duši možda nesvjesno se nada iskupljenju.
I da nije tako duboka i bolna,
tuga ne bi bila važna kao zalog i zasluga sreće,
ne bi pružala sigurnost u trpljenju.
Zato tuga mi je lijepa, tako jasna, zorna,
ona nikada me prevariti neće.
‎utorak, ‎7. ‎studenog ‎2017. 19:54:12

Monday, November 6, 2017

Jedna ruža


Manjak misli što se posreduju
veći mi je nego manjak riječi sočne,
stiha puna kakvim duše poklekuju,
kakvi diraju u točke sljepoočne.

Već po ne znam koji puta stakla brišem,
palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno,
naravno da uslijed napora još malo kišem
i, na koncu, želim reći nešto zamršeno.

Pjesnički je poriv raznovrstan,
daleko sam od pejsaža, a puna simbolike,
vrlo često stih mi grub je i robustan,
ali slušala sam varijacije raznolike

pa sad ne znam kako se obrćem
jer ne želim pripovijedati u ništa
i od prvog dana neprekidno posrćem;
istina je da sam pjesnikinja svetišta.

U tom pjevu, hvali, slavi neprolaznoj
jedino mi stil je ono za što marim
jer ne mogu ništa novo dati zemlji praznoj;
samo stalo mi je da joj svetinje podarim.

Uvijek mi se jedno isto pruža
sred tišine uma, siromaštva moga,
samo jedna u mom vrtu cvate ruža;
nije usamljena, ona cvate samo radi Boga.

Pjevati ne umijem, a pričati još manje,
jednostavna pitanja me muče od početka:
čemu služe naši dari, naše znanje
ako nisu zato da se prisjetimo svetka,

ako ne za puko samosagledavanje?
Eto, zbog toga je mašta, simbolike radi,
jer se inače ne vidi obično predavanje
što za ljubav gori i iz ljubavi se kadi,

da se čuju miomirisi konkretni,
ali neizrecivi na zemlji smrtnoj.
Uzalud bi pamet ili ljudi sretni
kada ne bi mogli k ruži vrtnoj,

plemenitoj iz sve snage koju čovjek zna.
Tko je lud potegnuti na korov sav i draču
kad se usred ovog raja jedna krasna ruža tka,
raste, miri, cvate, plodi i ravna je maču?

Kao drago kamenje u rudniku nekom
traži svaku muku, hrabrost i ljepotu,
ne uzima ništa, daje kao rukom mekom,
raduje se čovjeku, darima mu i životu.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 23:08:12

Popular posts