Vječni mir

Kakav je trajni mir i kako bi morao izgledati taj dugogodišnji mir?
Bolje razdoblje svijeta događalo se šezdesetih godina kada je procvat poslijeratne obnove došao do neke točke koju bismo mogli nazvati vrhuncem. Mir je došao do vrhunca i gospodarski razvoj je bio na nekakvom vrhuncu. To sve ne znači nužno da se u nemirnim vremenima gospodarski nitko ne može razvijati, ali što je gospodarstvo ako je obilježeno krvavim žrtvama. 
U ta vremena postojale su barem četiri velike svjetske sile, a dvije među svima, Istok i Zapad, bile su izjednačene. Barem je odavde tako izgledalo. To je, dakle, bio prisilni mir i bojazan pred opasnošću od uništenja svjetskih i globalnih razmjera.
Definicija slobode uključuje tvrdnju da je čovjek zaista slobodan kada se brine samostalno za sebe i pri tome ne ometa tuđu slobodu. Znači li to da se svi moramo naći u klinču 'mrtve lopte' da bismo imali mir kojega tada zovemo odsustvom rata? Ne znam kada je i je li ikada drugačije bilo.
Zapravo polazim od uvjerenja da će ratova uvijek biti pa makar i razdoblja mira nastupila na dulje vrijeme. To stajalište imam zato što vjerujem da su ratovi posljedica unutarnjih ljudskih borbi i slika ljudske nemoći da ustraje u sebi kako ne bi bilo neminovno da svoje nemire širi na okolinu koju potom zahvaća i kolektivna histerija ( jedan starinski naziv za povodljivost grupe za nemirnim vođama).
Znamo svi iz vjeronauka da sloboda ne stoji sama već može biti samo sloboda 'od' i sloboda 'za', sloboda od robovanja drugima i sloboda za ljubav prema drugima. Mnogi žele slobodu jer bježe od svojih gospodara, ali ne znaju što bi sa svojom slobodom činili.
Sveti Pavao kaže da je i rob, koji vjeruje u Isusa Krista Gospodina, slobodan.; da su svi ljudi, ma gdje bili, slobodni ako ljube Jednoga Boga, i to Oca i Sina i Duha Svetoga.
1 Kor 21-23:  "21Jesi li pozvan kao rob? Ne brini! Nego, ako i možeš postati slobodan, radije se okoristi.
22Jer tko je u Gospodinu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji. Tako i tko je pozvan kao slobodnjak, rob je Kristov."

U svakom slučaju, rasprava o miru i slobodi počinje i završava s onom "Mir Kristov"; ako je mir u tebi i u tvome sugovorniku, lijepo ćete razgovarati, svatko o svojim stajalištima i to sve dok ne spoznate da se uglavnom u bitnim stvarima slažete iako imate različite pristupe i tada neće nikada doći do rata, a ako je netko i nemiran, on mora to u sebi primijetiti i na sebi raditi. Možda nisam našla dobar izraz, ali mi se nekako nameće: ljudi smo, svi smo neke varijacije na istu temu. Na kraju mirnog dijaloga možemo čak reći da smo istomišljenici, ali slobodni činiti na svoj način ono što čine i drugi, to jest bore se u sebi za boljitak.
I tu dolazimo do glavnog pitanja teme o slobodi i miru, ratovanju i dijalogu, a ta glavna tema, uzrok svih zala jest grijeh. Jer sve bi bilo savršeno kad bismo bili tako bezgrešni kako mislimo i kada bismo svi lijepo i mirno razgovarali.
Grijeh nam je donio Lažac i Otac laži, đavao-djelitelj koji razara i podijeli ljude, a podijeli i samoga čovjeka na više komadića jer ta osoba zapravo odvaja čovjeka od njegova prvotnoga mira i jedinstvenosti, od ljubavi Božje koja je stvaralačka, iz koje nastadosmo. Ako ništa drugo, pobunimo se bez jasnog razloga zbog toga nemira u nama koji nas uvjerava da je on zapravo borba između dobra i zla. Ne, to je borba čovjeka s đavlom. Čovjek je uglavnom dobar, ali naročito kada ne poznaje vraga, prepušta se njegovom djelovanju, dopušta mu da unese previše nemira u dušu i tijelo.

Primjera ima bezbroj: brat i sestra se posvađaju oko toga tko ima veća prava na igračku. Ako roditelj nauči u ljubavi djecu razgovarati i ako djeca slušaju roditelje, oni će oboje reći da se zapravo žele poigrati s nekom igračkom koja im je toga trenutka zanimljiva i to uglavnom zato što tu igračku ima netko drugi. To je zapravo želja za zajedničarenjem s tom drugom osobom koja posjeduje igračku i od koje prva osoba želi igračku za sebe. Tako se borba za pravdu zapravo iskristalizira kao potreba za ljubavlju između brata i sestre, potreba za razumijevanjem, odrastanje i sazrijevanje. Dobro je svakome dati igračku na određeno vrijeme, ali to nije rješenje. Ono leži u iskrenom razgovoru i preispitivanju samoga sebe. Igračka uopće nije bitna, važna je ljubav i to ljubav između brata i sestre. Svađalačka ekipa zapravo postaje grupa istomišljenika iako im nitko ne nameće određeno mišljenje i stav.

Za djecu, za braću i sestre, za sve ljude važno je poznavati sebe, svoju narav, svoju ljudskost koja nema uzrok svojega postojanja u sebi nego u Bogu i stoga je mir samo tada kada je mir u čovjeku Božji mir, mir Kristov. ‎subota, ‎9. ‎rujna ‎2017. 02:39:47

Čaša Isusa Krista

Često sam željela biti netko drugi, a ipak ostati to što jesam - ja.
Imala sam težnje i vizije o tome što bih morala biti i kakva bih tada bila, a ostala bih ista osoba, samo bi mi okolnosti išle sve na ruku. 'Kad bih mogla tako činiti sve kako hoću', mislila sam, 'tada bi mi prepuno toga uspjelo što sada uopće ne smijem niti pokušati'.

Ne bih bila ništa veliko, ništa razorno i strašno; bila bih samo malo slobodnija, onakva mlada i dobroćudna kakva sam bila, a opterećena društvenim obavezama jer su mi izgledale kao besmisleno trošenje energije. Nisu mi dopuštali da stvaram kako vidim, da reagiram onako kako doživljavam. Tada se to u negativnom smislu nazivalo robovanjem konvencijama, danas je to nova liberalnost koja opovrgava sve što se pokazalo kao dobro u bližoj i daljoj prošlosti.

Ali graditi na dobrim temeljima na kojima je izraslo i dobro i zlo, zaista je teško. Teško i mukotrpno je graditi ostavljajući ono što je dobro, probirati što nije valjalo pa to odbacivati, stvarati dalje i to stvarati samo dobro, po mogućnosti. Sve to je u biti i realno neostvarivo. Čovjek nije tako savršen da bi mogao odrediti što je bilo zlo, a da pri tome ne ošteti i ono što je bilo dobro. I tako su ljudi stoljećima čuvali sve što se do njihova doba izgradilo, zajedno s onim što bijaše sigurno zlo, zločini, primjerice. Biblija kaže u Psalmu: 'Gospodine, tko će opstati ako se grijeha budeš spominjao?', a Gospodin Isus ne dopušta svojim učenicima nikakvo uništavanje korova u klasju sve dok ne dođe opet na zemlju On sam i ne odvoji na kraju vremena ono što je bilo dobro od onoga što je bilo zlo.
Biblija kaže također da Bog naš 'ne lomi ni napukle trske, niti gasi stijenja što tinja', Gospodin Bog popravlja sve pa se pitam, na koncu, neće li i ono što nam je izgledalo kao očigledno zlo nekom katarzom postati dobro jer Isus bi želio silno da se svi ljudi spase, a to znači da se spasi sve, baš sve s ovim svijetom.

S druge pak strane znamo i svi smo svjedoci pakla na ovom svijetu, a teologija kaže da je pakao i izvan svijeta, da je vječan. Na neki način je to sasvim logično, čovjek se uvijek sjeća svojega zemaljskoga života i svojega imena kojime ga je Bog prozvao, a uz to sjećanje neminovno ostaje i sjećanje na paklene uvjete i muke paklene jer u vječnosti je lijepo i prelijepo i tek tamo se vidi kako je zemaljska ljepota štura i suhoparna, kako su i dobri ljudi zapravo poticani zlim namjerama i tako redom. No, nisam još naišla na argumente u eshatološkim pitanjima koji bi me upućivali na to da pakao jest vječan, ali da u toj istoj vječnosti nitko više nije na paklenim mukama. S jedne strane mi je logično da ta svijest o paklu mora uvijek postojati dok istovremeno molimo svakodnevno više puta Boga da 'dovede u raj sve duše' - to je nada, prevelika, ali i potpuno osnovana nada da će se svi ljudi naći sretni u vječnosti.

Često površno mislimo da nema veze što činimo jer ćemo se svi spasiti, 'i dobri, i zli'. Da, samo po kojoj cijeni i kako će izgledati spas nekog zločinca pokraj spasa nekoga od velikih svetaca? I pitanje je jesu li zločinci zaista zločinci kako mi to vidimo, i nije li ona slavna dobrota i hinjena humanost zapravo zločin koji zaslužuje muke paklene i koji se spašava milošću Božjom i molitvama vjernika makar i u spašenom obliku bio na nekoj ljestvici u vječnosti u daleko nižem položaju od  pravih svetaca.

Jer 'kako je na nebu, neka je i na zemlji' što može značiti da je na zemlji sve predokus neba, čak i hijerarhija svetih: neki su slavniji od drugih, neki svijetle jače, neki su više topli, neki gledaju Boga i piju i časte se s Njim, a neki možda samo gledaju sa strane u polumraku ili poslužuju sve veće svete.

Isus također govori da 'odlazi pripremiti nam stanove' što znači da možda nisu svi stanovi isti i da nisu svi u dvorani gdje se nalazi Isus kojega se može gledati u lice i s kojim se može boraviti.

Izgleda mi da je najvažniji trenutak kada čovjeka počinje obuzimati kajanje, a to se događa kada vidi ili susretne nekoga puno boljeg od sebe koji ga ljubi i časti, a to je naš Gospodin Isus. Tada bez pitanja čovjek priznaje s velikom voljom da je nesavršen i nespretan, da je kriv za mnogo i da je grešan. Tada svatko Isusa slavi jer Ga vidi u savršenstvu dobrote, milosrdnosti i velike ljepote Njegove. Dakle, čovjek koji se kaje, ne pristaje na časti i počasti i sam sebe svrstava negdje u kut jer zna da nema sposobnosti koje su neophodne da bi se moglo gledati u Isusa koji je Svjetlo neugasivo; zna da nije opremljen ljubavlju i dobrotom, da su mu oči slijepe da bi vidjele u detalje kako je sjajno savršenstvo Božje; zna da je slab i nemoćan pa se ne usuđuje izaći iz kuta na sredinu, na svjetlo. No, pristaje učiti kako se postaje sposoban za gledanje Boga licem u lice. Svi pristajemo učiti to dok smo živi. No, neki su prije nas naučili više i uvijek će biti svijetliji.
Osim toga, potrebno je jako teško se kajati, velike količine kajanja su neophodne da bi čovjek samo prestao zauvijek psovati ili da bi se bar malo zaista pokrenuo i obratio. Kajanje olakšava ipak mukotrpan put obraćenja i što manje imaš razloga za kajanje, to će ti lakši biti spas, a spas je velika ljubav i nagrada kakvu čovjek ne može zamisliti niti u najluđim snovima, za kakvu nikad nije čuo, kakvu nikad nije vidio. E, tu se približavamo nekoj viziji vječnog pakla: ako vidimo da je spas čovjeka vječan proces u kojemu se uvijek napreduje, ali se nikada ne može dostići Boga jer Bog je neograničen, tada vidimo da nam i kajanje može trajati vječno ako smo u Bogu, ako smo dionici božanske naravi. Bog sve milosrdno oprašta, ali čovjek ne oprašta sam sebi.
Onaj tko ljubi Boga i svim silama se trudi vršiti Božju riječ, već je dionik božanske naravi, a u prvom redu je ponizan i skroman te time doprinosi još više, a od Milosti dobiva na blaženstvu. Na zemlji nosimo predokus neba. I te kako nam je važno što činimo i kako činimo.
Isus zove svoje apostole 'prijateljima'. To je najveća privilegija jer Isus je prijatelj svima, ali nisu svi prijatelji Njemu, neće svakoga dozivati tim imenom. Neće okorjele licemjere i pobunjenike nazvati prijateljima ako se koji od njih jako ne obrati jer Bog tako želi. Gospodin je učinio obične ljude svojim prijateljima, ali nakon toga su ti isti ljudi dali život za svojega Boga, položili su ga u mukama.
'Jesi li voljan i sposoban piti čašu koju ja pijem?', pita te Gospodin.

Ako si liberalan, ako odobravaš ubojstvo nerođena djeteta, ako filozofiraš da si gospodarica svojega tijela, ako pokušavaš samo radi bludničenja imati partnera bilo kojega spola, ako si spreman ubijati vojnike koji te izravno uopće ne napadaju, ako želiš biti pilot vojnog zrakoplova, ako donosiš zakone koji pljačkaju siromahe, ako misliš da ima previše ljudi na svijetu, ako radije potkupljuješ istomišljenike nego što pokušavaš prihvatiti tuđe mišljenje i razlike, ako stalno nešto protestiraš, ako psuješ vladajuće, ako si bogataš, ako se voliš zainatiti,
ako ubijaš roditelje svojom nepažnjom, ako psuješ Boga, ako si licemjer, ako si jadan, zavidan i ljubomoran, ako imaš osobe u životu koje nikada više ne želiš vidjeti, ako ne razmišljaš svojom glavom i nemaš povjerenja u sebe nego kao papagaj ponavljaš tuđe fraze, ako pišeš za medije ono za što dobiješ najviše nagrada, novaca i slave, ako često pokradeš bližnjega, ako kradeš tuđe ideje, ako želiš kupiti sve što je u izlogu iako ne trebaš ništa, ako varaš partnera, ako imaš više partnera u isto vrijeme, ako misliš da je čovjek najviše biće, ako govoriš lažna svjedočanstva...možeš li piti čašu Isusa Krista? Ako ne možeš, vjeruj mi da ćemo se svi spasiti i da je pakao vječan. Ako možeš, bit ćeš Mu prijatelj. ‎petak, ‎8. ‎rujna ‎2017. 04:35:17

Ljudi iz pepela

Povedi me iz one davne povijesti
nekamo u smjerovima rajskih pašnjaka
gdje se čovjek s anđelima može sresti
koji čuvaju sve boli različitih rastanaka,

da okusim još po koji put
kako srce se razgaljuje kad gubi,
da se sjetim da je život krut
i da vidim da smo ljudi grubi.

Vodi me za srce i za riječi
u kojima pronalazim tajnu svijeta,
u toj tajni da pronađem što nas priječi
da se upoznamo s više pijeteta

prema svima koji su se trudili zbog nas.
To bi bila korisna mi šetnja,
odmah spoznala bih gdje nam leži spas
makar znam da ne bih bila sretna

jer za spase naše već i vrapci znaju:
da se čovjek mora pokrenuti k bratu,
da se ljudi samo zajedno spašavaju
i da nose tuđe križeve na vratu.

Pošalji me poslije toga bilo kamo,
slijedim Te po slutnji i po njuhu,
pa mi daj da vidim da li znamo
koji je dodatak važan Tebi, Kruhu;

da li to je sol što čini vene,
je li možda mekša voda kišnica
il' su suze što ih liju neke oči snene;
ili možda potrebno je svjetlo naših tamnica

koje Ti upališ baš u onom času kada treba?
Vino Tvoje, Tvoja žrtva i Tvoj trud
odveli su ljude iz pepela sve do neba,
a mnogi još misle da je sve to uzalud.
‎četvrtak, ‎7. ‎rujna ‎2017. 13:54:58

Jesenje balade

Prekrivam se zimskim ogrtačem
iako nit' nije tako hladno, ali dršćem;
nebo vlada uraganom kao mačem
koji se razbacuje životima i tršćem.

Slušam neke stare rock-balade,
sve to sad se pušta radi relaksacije
jer nam nemir dane krade,
burno cvate cvijeće demokracije.

Diktatori, terori i apsolutisti
traže bolji život, naravno, za svoje,
ali nisu sada moderni, ni čisti
kao oni slobodnjaci koji žrtve broje.

Pjesnici se sklanjaju u snove,
nalik su na vrapce moga vrta,
golubovi mira zaklona se love
što ih nebo oblacima crta.

Evo, jedan pjeva baš o duši,
baš o tome što je duboko unutra
i što zrake sunca guši
jer ne vjeruje se da će stići sutra.

Olovno je nebo kao crna slutnja,
bršljan se crveni svom ljepotom bitka;
caruje u srcima nam samo šutnja,
zatečena i olinjala, bezumna i plitka.

Drugi pjeva ljudskoj gordosti i  ponosu
što se lomi ispred zaljubljene žene
kao što bi kiše uragana kapnule na rosu
kada veze ne bi bile polomljene,

one veze što su ostale u zaklonu
ispod zračnih linkova i strujanja;
svi se nadaju bar jednom naklonu
kako bi otvorili si srca, puna bujanja,

svaka duša samo jedan poticaj iščekuje.
Što li skriva ona nutarnja balada
koja sada nema mjesta, koja se ne čuje
od svih naših ponosnih parada?
‎četvrtak, ‎7. ‎rujna ‎2017. 07:48:36

Sluga rata

Što da ti za ovu pjesmu reknem,
blagoslovljen budi ti i tvoja moć,
a kada na uzglavlje svoje kleknem,
neka ti prođe nemir i teška noć.

Od kada je ova kiša sav zrak ohladila,
nema ni zagušljivosti, niti sparine
i zemlja kao da se sva pomladila,
a zadržala vrijednosti svoje starine.

Koga da ti pošaljem da te budi
kao što lahori razmiču vlati
i tko bi se našao da ti sudi,
i koga bi bilo da ti plati

za tvoje zasluge skromne, služinačke
jer ti sad misliš da si sasvim beskoristan?
Nisu ti dali ordenje, lentu, ni značke,
niti kesten što bi sada bio razlistan

s bezbrojnim bodljikavim plodovima.
I bolje ti je da te ne slave i hvale
jer ti si sa svim svojim brodovima
stvarao krv što su je tvoje vene dale.
‎srijeda, ‎6. ‎rujna ‎2017. 20:16:51

Potpuri

Znam, sve to znam, i kraj,
i nastavke ove stare priče;
kako se gleda na sat, kako se ispija čaj,
kako dijete iz daljine viče,

a susjedi i poštar zvone na vratima.
I u pozadini glazba, i na vijestima vijećanje,
i kao da tren traje već satima,
a potom sve odlazi nekamo u sjećanje.

Ostaju stvari koje smo voljeli, osobe drage
za koje nikada vremena imali nismo;
nestade razgovor, zajednički ručak, riječi blage,
i samo reklama stiže kao pismo,

i već smo odavno i mi morali nestati,
i nema mjesta kojemu bismo pripadali
jer i moj život je već morao prestati.
Davno je bilo kad smo se nadali,

optimizmu se djeca kao nekoj šali smiju,
oni uče kako se skloniti od rata
i kako se ljudi po zraku tuku i biju,
a ne kako dolazi do procvata.

I kada izgradim oko sebe mir i ljepotu,
kada u sebi nosim kreativne snage,
ti želiš me podučiti modernom životu
kako ne bih imala niti jedne ljage,

kako bih ostala sasvim u trendu, ha, ha.
Rušilačka civilizacija, kultura smrti,
a meni je preostalo još tako malo daha,
i sve to, i svašta moje rame već dugo prti.

Hvala na komplimentu, tvrdovrati,
ja sam se dosta naživjela, i više od toga,
i znam da se sve uvijek vrati i plati,
ali da sve visi o riječi Krista, Boga

za kojim se hodi, kojega se sluša.
Ti još sa Smislom nisi protepao,
mlada i nesretna tvoja je duša,
i svoje si mrvice negdje potepao,

tamo gdje oholost vlada u ime dobrote.
Ne znaš za istinu, niti za pravdu i uzroke rata,
ne znaš za veće od ove ljudske pjesničke divote,
ni kada ti anđeli pjesmom otvaraju vrata.
‎srijeda, ‎6. ‎rujna ‎2017. 07:09:02

Uspomene

Mrkle se mrkline, nado, valjaju
kada god ja na te oči svratim;
sve se tvoje lijepe geste kaljaju
kada god ja tvoje misli shvatim,

tako slatke, tako medne i duhovite,
pune privlačnosti s kojom želim pasti
u predanja te tvoje dubine skrovite
s kojom čak i uspomene čeznule bi rasti

makar crne, pomiješane zlatnim.
Oduvijek ih pamtim kako su me rušile
s visokih planina prema jezerima blatnim
gdje su šumska bića izgledala kao vile. 

Još i danas ne znam što me to obaralo,
ubojica nikad nije se pokazao,
a srce je moje samo stvaralo i stvaralo
sve dok nije tu zabazao

netko s tvojom, nado, siluetom.
Ne gledaj me tako lihvarski,
ne dam srcu svome spetom
da priljubi leno carski,

ostavi mi barem tu iluziju
pa me ljubi bilo kako;
znam, kad ruke se naužiju,
da me nećeš ostaviti lako.
‎utorak, ‎5. ‎rujna ‎2017. 01:07:53