Zakon slađi od meda

Psalam 19

1 Zborovođi. Psalam. Davidov.

(19:2) Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
2 (19:3) Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.
3 (19:4) Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti,
4 (19:5) al' po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu. Ondje suncu razape šator,
5 (19:6) te ono k'o ženik iz ložnice ide, k'o div kliče kad prelijeće stazu.
6 (19:7) Izlazi ono od nebeskog kraja, i put mu se opet s krajem spaja, ne skriva se ništa žaru njegovu. 

Nečujan je glas Boga živoga po kojemu mora se razmiču, po kojemu narod putuje preko mora, po kojemu valovi prekrivaju svaki trag zlih namjera. Samo onaj glas se mora čuti koji siđe s nebesa, ode na križ i progovori tiho šaptom da se narod ne prestraši.

7 (19:8) Savršen je Zakon Jahvin - dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino - neuka uči;
8 (19:9) prava je naredba Jahvina - srce sladi; čista je zapovijed Jahvina - oči prosvjetljuje;
9 (19:10) neokaljan strah Jahvin - ostaje svagda; istiniti sudovi Jahvini - svi jednako pravedni,
10 (19:11) dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka. 

Savršen je zakon Gospodinov-dušu krijepi.

Što Ti je zakon Tvoj? Ti si Ljubav nebeska. Ljubav na križu. Križ je zakon. Da nisi odlučio visiti, ne bih se u ljubavi Tvojoj nikada rodila, ne bih saznala nikada što je čednost prvoga čovjeka u vrtovima rajskim, niti bih prepoznala mnoštvo ljudi koji zrače nevinošću. Govore dobri ljudi da treba izići van na rubove društva i pomoći ranjivim skupinama. A kamo bih mogla izići kad kod mene više nema ono “unutra” i “van” društva. Svi smo marginalizirani, samo su novinarčići zaostali u nekom središtu zbivanja i prave se da su oni Javnost. Lakše će deva kroz iglene ušice nego novinar u kraljevstvo nebesko.

Pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje-neuka uči.

Da nije Ljubav rastrgla se pribijena, pričvršćena pa rastepena na sve strane, našao bi neki zao duh prostor kroz koji se može pobjeći “van”, van iz Ljubavi koja se razapela i prekrila nebo i zemlju, nadzemlje i podzemlje, krovove i duše ljudske. No, ne nađe zao duh pukotinu na Ljubavi koja se uglavi na križu, sasvim sigurno i pouzdano, čvršće od svakoga ljudskog zakona ili zakona prirode, ne nađe zao duh kamo bi pobjegao da bi ostao sav onakav, zao i loš pred svjedočanstvom koje se više nikada neće moći ukinuti. Tko promatra Ljubav na križu, postaje mudar.

Prava je naredba Gospodnja-srce sladi.

Naredba je Tvoja: obrati se! Ona poništava zloću i krivine, najslađe je obratiti zloga. Zatvoriti ga u srce puno Ljubavi, uglaviti ga na tom mjestu pa ga promatrati kako se koprca i polako uči obraćenje, nevinost i dobrotu.

Čista je zapovijed Gospodnja-oči prosvjetljuje

Zapovijed je Ljubavi protivna našim umovima, a svi se razbacujemo ljubavnim izjavama jer smo tek kročili na put obraćenja, tek smo spoznali da nam je zapovijed potrebna jer ne znamo, ništa drugo još ne znamo. Da nam je ići na križ, slađi od najslađe ljubavne izjave koju sve bolje i bolje naziremo kada tek samo pogledamo kako se zove ta zapovijed Ljubavi.

Neokaljan strah Gospodinov-ostaje svagda.

Neće uminuti nikada ono što je čovjek stekao na rođenju: život i strah da će taj život izgubiti.

Istiniti sudovi Gospodinovi– svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od mnogo zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka.

Psalam 19, 11-14

 11 (19:12) Sluga tvoj pomno na njih pazi, vrlo brižno on ih čuva.
12 (19:13) Ali tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me!
13 (19:14) Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada. Tad ću biti neokaljan, čist od grijeha velikoga.
14 (19:15) Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim. Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

Poštujemo li anđele?

Poštujemo li anđele?

Knjiga Postanka, glava 11, redak 1

Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste...

Jedan drugome reče: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’

Gospodin se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. I reče: ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’

Jesu li ljudima anđeli nekakve ljestve do Boga?

Ili je Bogu dobar način pokazati se i sići bliže čovjeku u svakom trenutku taj da šalje vojsku svoju pa svak od nas, svjesno i još više nesvjesno, razgovara sa svojim anđelom čuvarom koji je u dosluhu s našim Gospodinom Ocem na nebesima?

Drugo je pročitati djetetu pripovijetku o nekakvom posađenom grahu čija grana uzraste daleko u nebo, u nepoznato. To nije jedno te isto što i poslati Bogu poruku po anđelima. Gospodin nam daje vidjeti ili naslutiti anđele svoje i naše i to prije nego što mi prvi put začujemo priču o čudesnom grahu jer posađena biljka kojom se dječaci mogu penjati dok se ne umore odvodi djecu u snove dok anđeoske poruke velikom brzinom lete između Boga i čovjeka.

Posađeni grah je čežnja sasvim ljudska jednako kao i gradnja Babilonske kule, pokušaj čovječanstva da postane veće samo od sebe.

Milost našega Gospodina je, naprotiv, čežnja Njegova da se spusti do najmanjih među nama, odnosno, tamo gdje ni  sam čovjek ne voli uvijek otići: do dna svoje duše. Radije čeznemo pobjeći dalje od sebe. Bog nas uči ponirati u tajne nas samih, a tada postajemo prava ljudska stvorenja, tada se molitvom možemo vinuti najdalje, prerasti sebe jer nas vuče Gospodin Stvoritelj, a vuče nas upravo po nebeskim ljestvama kojima se uspinju i silaze anđeli jer kad nas ne bi Otac naš želio, ne bi ni naše molitve nastale.

Veliki je uspjeh posaditi visoko i daleko uzraslu biljku, veliki je uspjeh izgraditi velegrad, ali nema takvog uspjeha kao što je izgradnja sebe samoga. To se može jedino uz Božju pomoć. Zato nam Gospodin izmiješa jezik i govor, zato nam i poremeti razgovore i dogovore, da ne odlutamo u ništavilo ili ne padnemo u snove koje zaboravljamo nego da se malo spustimo po anđelovim ljestvama koje vode od nebesa do nas, ali ne do naše svijesti i našega srca i uma nego puno dublje u nas same, tamo gdje nam se ne da nikada otići jer to je jedan od najtežih poslova na svijetu, izboriti se za ono što nam govori naš unutarnji glas savjesti, zatim to priopćiti drugima i tako pronaći sebe, pronaći druge ljude, izgraditi zajednički svijet; čuti Boga, odgovoriti Mu i zamoliti Ga da nas izliječi kako bismo se razumijeli slično kao što se razumiju Otac i Sin i Duh Sveti.

Knjiga Postanka, Post 28, 12-13a

Jakov u snu vidi ljestve gdje stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. Uza nj je Gospodin te mu govori: "Ja sam Gospodin, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov."

Posinak

Daj da odavde ne odem više nikamo,

daj da nikoga više ne slušam,

da ti zauvijek budem vrijedna

kao što sam vrijedna bila samo

na prvi pogled da iskušam

hoće li trajati ljubav medna.

Ničija ljubav nije potrajala,

odoh uvijek iznova potražiti

ono čega u izobilju imaš ti.

Već ledena zima se pomaljala

kada me Bog odluči osnažiti,

a nisam ni znala više birati.

Prozvao me tvojim prijekorima,

zazvao je samo moje tajno ime

na tvoje usne, neznani pobratime;

presude učini strašno oporima,

kao anđela smrti zakralji me;

svod je propao pa obrati me,

učini me najmanjom na Sudu

kao bezumnika, to nije bila istina.

“Iskušaj me odmah”, rekoh gorda,

postavih se pred tebe na sprudu,

nesvjesnoga da si Božja trina,

da si usta Boga preko horda.

“Zar ja da Ti budem najgora

te zbog mene srdžba Tvoja raste?”

Nije moglo biti, a dokaza nemam.

Odoh reći obećanja najbolja,

zatražiti si zasluge sred kaste,

odlučna da obranu pripremam.

Dodirnuh ti haljine, o, sveti stvore

što ga samo nebo pred mene postavi,

da ti velim da si možda u zabludi.

Prihvati me, svu onakvu kao noćne more,

prihvati me odmah, odmah me uspravi,

ispod mene nastradaše mnogi ludi

kojima su svjetiljke odavno izgorjele.

Ti mi dade ulja sve do sada,

ti si pružio mi bezbrojna prostranstva,

nikad više ne poželjeh duše okorjele

kojima je strana svaka nada.

Sud je bio radi našega poznanstva.

Sada već mi tajno ime prepoznaješ,

sad te molim ne otpuštaj mene,

jedini si zakon srca moga.

Svoj onakvoj ti se meni podaješ,

posinstva mi tvoga gore uspomene,

Tijelo Kristovo je sina svoga.

28.09.2015. 05:44

Tlo po kojem hodaš

Kakva utjeha je meni postalo pisanje. Uz obavezan i neizbježan plamen svijeće, budim se usred noći pisanjem. Prvo mislim na sebe i želim pisati nešto o sebi i o životu, o sebi i svijetu, nešto o Bogu kojemu se nisam još ni pomolila, a pomišljam kako me je probudio da bih pisala. Zahvaljujem Mu što mi je došao tako ugodno intimno i na svemu što mi je učinio, meni i drugima, i što me je probudio na još jedan ugodan i lijepi dan. Zahvaljujem Mu na daru i volji za pisanje.

Ostalo je malo duhana u mrvicama, kava je tu, pripravljena. Pokraj mene papagaj drijema. Mjesečina je jaka i plamen svijeće je dovoljan za pripaliti cigaretu-smotuljak i za pregled bilježnice u koju zapisujem. Polako prolazi nikotinska i kofeinska kriza, već sam u svom elementu.

Nebo se sjaji bjelkasto. Što to pišem? Hoću li objaviti na blogu? Iz mene izlazi otajstvo ljubavi Boga i mene u intimnom zajedništvu. On mi prepušta dar pisanja na moju volju. Molim Te, Isuse, za nadahnuće. Ti si slugu svoga, svetoga Franju obdario obraćenjem kao i mene. Franjo je prihvatio obraćenje, oduševljen Tvojom ljubavlju i dobrotom. Više nikada nije prestao biti željan Tvoje ljubavi, tražio Te je sve više i više.

U noćima kao što je ova nemirno je lutao šumama i odlazio u brda, na osamljena mjesta, u pećine. Ne znam u ovoj mojoj toploj sobici da li je patio od hladnoće.

I ja sam s Tobom u mojoj pećini, također u potrazi za našim uzajamnim odnosom darivanja i primanja ljubavi koja jest predavanje čitave mene, tijela i srca, duše u duhu mom. Ti si pokraj mene, Isuse, i daruješ mi se neznatno, ali iste kvalitete kao i na Slavlju žrtve Tvoje za sve ljude.

Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu, blago Franji kojega si posebno pozvao sasvim samog i izdvojenog od svijeta. I ja se sada osjećam privilegirano jer je tek sredina noći i svi ljudi žive u gradu i spavaju, a ja, slatko probuđena, vodim ljubav s Tobom. Plodovi naše ljubavi jesu Tvoja uslišanja i moja poslušnost i očekivanje, osluškivanje duha pisanja pomoću kojega ulazim u otajstvo naše ljubavi, u otajstvo Tvojega susreta i poziva Svetome Franji.

Moj papagaj se prestrašio sjene na zidu. Jadničak. I to u trenutku kada sam počela razmatrati kako se lijepi Anđeo pojavio pred Franjom dok je Franjo gorio od ljubavi za Tebe. Kod mene je ta ljubav za Tebe nekakav blagi tinj, ali ne manje kvalitetan.

No, Franjo je zaista sav gorio. Htio je Tebe, samo Tebe, odmah i potpuno. Tražio je susrete s Tobom ma kakva da je cijena koju mora platiti.

Mi također tražimo susrete s Tobom, ali nismo spremni piti čašu koju Ti piješ. Osobno mislim da cijena nije bitna i da nema velikoga smisla u iskanju žrtve, ali dušom dokučujem da bih voljela da mogu i ja ponuditi žrtvu, potpuno predavanje i služenje Tebi.

Nisam uopće tako pretenciozna da bih tražila ljubav kojom Ti mene ljubiš i Ti kao da mi se ipak sav predaješ. No, ja imam interes, ja molim od Tebe dar kontemplativne spoznaje koju bih mogla pisanjem dočarati. Željela bih istinito ispisati stranice na kojima bi mi ostalo zabilježeno ono što spoznajem. A za takvu želju i težnju ne trebam boli osim ove slatke boli neuspješnog potpunog podlaganja Tebi da činiš sa mnom ono što je najmudrija volja Tvoja.

Franjo je bio tako konkretan, tako okretna duha i tijela, tako pun života, a pisanje mu nije bilo blisko; ipak, u našem slučaju se radi o istome: kontemplativnost koja gori za Tobom, Kriste. I ja se želim priljubiti uz Raspelo, ljubiti Tvoje Rane i predati se do srži, da protečeš mojim kostima i da me svu prožimaš. I ja čeznem da se proslaviš kroz mene, puno, puno više nego što ja slavim Tebe svakodnevno. Franjo je živio za to da Te slavi, a ja živim za to da napišem svima kako je meni u toj slavi Tvojoj i, kada Te slavim, gorim od želje za pisanjem. Laskam sebi da bi to mogla biti obnova moje duhovnosti i obnova Crkve Tvoje.

Ja sam Tvoje tijelo, to jest ja sam sva Tvoja, ništa što bi mene činilo nije moje nego Tvoje, Tebi posvećeno. Ja sam Tvoja bilježnica, ja sam Tvoja ruka i pero kojime pišeš i bilježiš pečat svoga dara za mene i sve druge, ja ne želim rezignirati nego živjeti punim životom, želim biti gorljivo ispisan dokument našeg otajstvenog zajedništva. Kako izgleda ljubav ljudska koja među ljudima nikada nema savršenstva, a u Tvojoj ljubavi postaje uzvišena i savršeno zadovoljena te ne želi više ničiju drugu ljubav nekog čovjeka nego samo imati Tebe za Gospodara u svome podlaganju kao što neka nadarena ropkinja ne zna za drugo ništa, samo živi za Tvoje naredbe, poznaje Tvoje “navike” i Tvoja očekivanja, čeka Te satima, čeka Te danima da joj daš kap nadahnuća, da joj proširiš naglo svijest dok ona pažljivo izvršava do najmanjih detalja Tvoju volju koju joj objavljuju glasnici za koje ima puno povjerenje. Ja te čekam u svojoj nesposobnosti, puna vjere da ćeš se baš kroz mene proslaviti; ja sam Pisanje i Pečat predanosti duše, uma i tijela, ja Ti predajem duh svoj, sva grešna i nesavršena, a dostojna. Zar nije slatko pokoriti iskušenja neke nespretne blogerice i pretvarati je u svoju poniznu sluškinju koja čuva i održava Tvoju opremu, Tvoje predanje kao svetinju, potpuno svjesna da ne može razumijeti od Tebe ništa i potpuno uvjerena da je dostojna biti jedina ropkinja Tvoga života iako je slađe biti dio naroda, biti Tvoj puk jer tada postajem još neznatnija i još ima manje vjerojatnosti da ćeš baš mene prozvati i izabrati  da Ti uđem u svete odaje i pomažem tlo po kojem hodiš, da Te u pripravnosti potpuno disciplinirano i strpljivo čekam i čekam, iz dana u dan, iz jutra u jutro, iz noći u noć; od buđenja do pisanja, od večeri do usnivanja.

Predajem Ti svoju srž jer me prožimaš iako hram moje osobnosti nije dostojan Tvojih stopa; ja ga perem redovno, brišem i pomazujem tlo toga hrama jer Ti hodiš po njemu kako Ti želiš i kako je volja Tvoja iako Te nisam ugostila u dostojnoj ljubavi. Nisam Te dostojna i zato Te želim i zato pohodiš moju osobnost. Svaki Tvoj korak pretvara me u kraljicu samo zato jer me dodiruješ pogledom, samo zato da u tom jednom pogledu vidiš da je ova grehota Tvoja službenica i da je uvijek tu za svaki slučaj, i tada kada Ti odvraćaš pogled i polažeš svoj blagoslov na nekoga tko Te želi samo radi Tebe samoga, kako uzvišeno, i daješ mu svoje Rane, a ja sve to smijem samo gledati iz velike daljine i promatrati neke nejasne sjene, Tvoje glasnike koji mi objavljuju da je i smrt ljudska pečat Tvojim Ranama, smrt slavna, smrt posvećena i uzdignuta visoko, visoko, potpuno blizu Tvojem svetom i milosrdnom srcu.

Kakva pohvala za mene da mogu spoznati kako je moguće u ljudskom životu patiti od Tvojih pečata i od Tvojih rana iako ja Te pečate neću nikada imati, ali za mene je velika ta važna i značajna spoznaja koju sam imala čast dodirnuti, sva onako nečista i zlobna, zavidna i ljubomorna. I takva se usuđujem s punim povjerenjem predati Tvome svetome dodiru kada prolaziš mojom osobnošću koja Te u svojim grijesima tako slabo prima. Predajem Ti svoju grešnu osobnost i to je moj pečat Tvoje slave za Tebe: moja svijest i volja moja je promatrati naš susret u meni, u ovoj mojoj ugodno toploj sobici koja nije neka udaljena hladna spilja kao što je bila ona Svetoga Franje. Meni je, tako grešnoj, blaženstvo predavati se, a Franji je bilo blaženstvo doživjeti Tvoje boli i polagano umirati. On je to želio i to je dobio. Sveta li ljudska bića!

Želim svoje blaženstvo dokumentirati i promatrati u svome bolesnom ljudskom i ženskom umu makar ne znam što činim. Vjerujem da ćeš se kroz mene proslaviti jer ja u svojoj osobnosti nosim pečat života presretna i puna slave Tvoje, Gospodine Isuse. Tvoja slava u mojoj osobnosti posvećuje moju bilježnicu i blagoslivlja pero kojime zapisujem. Ti si me okrznuo Tvojim presvetim pogledom dok si prolazio pokraj mene, hodeći po tlu koje neprekidno perem i čistim. Tvoje rane na meni su grijesi i mane, nedoraslost moja i hrabrost vjere u Tvoje uslišanje. 02:47 28.09.2015.

Darovi siromaha

Kratko traje svaki dobar poriv

kojemu je svrha slavan biti,

sam u sebi zavaravati se.

Dobar čovjek nije izgovoriv

kad se mora u se sliti

i u sebi predavati se.

Slava, ista kao nekad,

ljudska samo pusta slava

ne zna dare siromaha

koji svašta ima svekad,

bogata mu i glava i trava,

liječi mu se rana svaka.

Ništa ne može mu uzimati

svako blago koje ima

makar ima svaku potrebu,

nitko ne može mu otimati.

Živi sretan u bogatstvima,

slavu stvara si na nebu.

27.09.2015. 07:43

Uskoro

Nakon velikog događaja Preobraženja Gospodinova evanđelist Luka pripovijeda o događaju kada zli dusi napadaju sina molitelja Isusova. Ukratko bi se moglo reći da čovjeka napadaju zli dusi sve više, što je bliže viđenju Boga vječnoga. Podatak da učenici Isusovi nisu uspjeli izagnati te zle duhove govori nam da su zlodusi bili jaki i uporni, da je njihov napad na čovjeka stravično jak te da jedino Sin Čovječji može tu pomoći svojom intervencijom: otac opsjednutog bolesnika obraća se sam izravno Bogu i preklinje Ga da mu pomogne, da izliječi njegova opsjednuta sina. Drugim riječima, treba moliti Oca našega na nebesima u Kristovo ime jer nikakvi drugi zagovori ne pomažu kad je molitelj već uznapredovao u svetosti, odnosno kada su iskušenja sve teža i teža.

Isus kao da prekorava svoje učenike kao “rod nevjerni i opaki” zbog njihove nesposobnosti, ali te riječi se odnose na sve nas jer samo rijetki su tako obdareni Božjom milošću vjere i svetosti kojom odolijevaju u svojoj čistoći svim mogućim napastima, to jest jedno je samo Bezgrešno Začeće. U prijekoru Isusovom odražava se ipak Njegova ljubav prema učenicima jer ne smije Bog dati priznanje čovjeku nego mora ga i prekoravati kako se čovjek ne bi umislio. Učenici su bili moćni, ali Isus očekuje uvijek još više i bolje. Poslije prijekora koji je zapravo vrlo blagi prijekor u ljubavi, Isus ozdravlja dječaka od zloduha. Svi se zapanjiše jer očigledno je to bilo veliko čudo za narod jer je opsjednuti izgledao strašno i opasno, neizlječivo.

Tada Luka navodi da se Gospodin okreće apostolima i daje im na znanje kobnu istinu koju već osposobljeni i sveti učenici Kristovi također nemaju moći sagledati:

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 44b

“Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke." 

Dakle, Bog veliki kojega moć uvidješe već osposobljeni učenici i čiju ljubav apostoli jako dobro osjećaju, Bog koji se preobrazio pred njima kada vidješe i Mojsija i Iliju te su začuli strašan glas Boga Oca s nebesa i taj Bog koji sebe zove Sinom Čovječjim jasno tumači da mora biti predan ljudima u ruke, tim nesposobnim i opsjednutim stvorenjima koje zove sam Isus naraštajem zlim, rodom nevjernim i opakim.

A što će ljudi ako Isus zaista bude predan zlodusima? Što će tada činiti apostoli, to ih još Isus nije poučio, a već je više puta ozbiljno dao na znanje da mora pasti, predati se ljudima koji su prikazani pred Gospodinom kao jako nečisti. Što bi ljudi od Mesije njihova mogli učiniti, sigurno bi se razbolio, a apostoli bi Ga morali ozdraviti. Učenici vjeruju da se nešto neugodno sprema i ne pitaju ni zašto, ni kako nego se prestraše najave da bi se Isus mogao predati zlodusima koji u ljudima djeluju tako opčinjeno. Apostoli ne znaju predvidjeti nešto što se nikada u povijesti čovječanstva nije dogodilo nego razmišljaju obično i ljudski, primjerice: što će biti ako Ga ne uspiju izliječiti, što će se dogoditi sa svima njima? Javlja se nada i pouzdanje da će morati svom snagom nastojati ozdraviti svoga Učitelja kao što su ozdravljali mnoge kada ih je Isus poslao i uputio; javlja se protiv nade i sumnja jer ih, evo sada, Učitelj prekori da nisu dovoljno sposobni. Morat će na toj nevolji poraditi Učitelj sam, a možda slute apostoli da onaj Božji glas iz nebesa upravlja nadolazećim događajima. Međutim, učenici vjerojatno razgovaraju o tome o čemu im je Isus priopćio, da Sin Čovječji mora biti predan ljudima u ruke. Ta, i oni su ti ljudi, oni su hodili po dvojica i liječili narod. Nisu bili zajedno nego Učitelj ih je poslao raštrkane na sve strane i svatko je posebno morao nastojati oko pouzdanja i vjere u sve ono što ih je Isus podučavao. Nije ništa čudno u tome da su se počeli dogovarati o tome tko je među njima najjači, najčišći i čije darove među njima bi mogli u dogovoru iskoristiti i upotrijebiti da bi postali još bolji iscjelitelji. Sigurno su pomišljali i na to da će svi zajedno, sva dvanaestorica morati uprijeti oko svojega Gospodina.

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 46

46 U njima se porodi misao tko bi od njih bio najveći. 

Nisu apostoli samo počeli prigovarati među sobom, oni su vjerovali svakoj Isusovoj riječi i prestrašili se. Moramo imati u vidu da su bili već iskusni u ozdravljanju i svjesni da su zadobili veliku naklonost Isusovu.

Tada veliki Učitelj daje jednu od najljepših pouka svojim ljubljenim i prokušanim majstorima:

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 47-48

47 Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se
48 i reče im: "Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!" 

Isus je utješio apostole, ali oni ne saznadoše odgovor na veliko pitanje: kako to Učitelj mora biti predan i što će se tada zbiti? Tada se Ivan dosjeti kako netko tko nije izravno apostol istjeruje zle duhove u ime Isusovo. Tu leži pitanje čitavoga ljudskog roda. Ivan dobiva odgovor od Isusa koji govori da su svi koji nisu izravno protiv Učitelja zapravo sposobni postati molitelji Njegovi, više ili manje. No, i da čitavo čovječanstvo zamoli Isusa u velikoj vjeri, ne bi se uspio spasiti ljudski rod. Mora doći sam Bog koji izvede jednom davno narod svoj iz zemlje ropstva.

Ostaje još uvijek neriješeno do daljnjega ono što je Gospodin u ljubavi izrekao kao prijekor:

“Dokle mi je biti s vama i podnositi vas ( Lk 9, 41b) ?”

26.09.2015. 08:39

Rubac

Nikada nisam umijela načiniti mali rub ili porub na trapericama ili suknji. Nikada mi nitko nije rekao da se rubić ili porub mogu nazvati i imenom “rubac”. Nikada nisam razmišljala o značaju neke marame dok sam ovratnike neprekidno promatrala, muške, ženske, velike, male.

Za marame sam čula rano, nosili smo ih ponekad oko vrata, a kasnije sam doznala da mnoge žene nose marame svakodnevno. Ovdje spominjem sada marame i žene, to mi je najupečatljivije jer marama i svi ljudi ne idu zajedno. Žene, dakle, nose i posjeduju marame. Marama ili rubac može poslužiti različito. Maramu žena nosi na glavi na takav način da ne poremeti oblik kose koju je lijepo počešljala i može vrlo vješto skidati rubac i ostavljati ga lagano vezanog oko vrata. Tako žena može nositi rubac u svakoj prigodi.

Rubac za mene znači prvenstveno krasnu zaštitu od pogleda i oštećenja. Bez obzira u kojoj dobi je žena, ona rubac mora imati jer je društvo oduvijek patrijarhalno. Rubac čini ženu malo tajanstvenom i nedodirljivom. Dobro je imati rubac za svaku prigodu, naročito rubac crne boje.

Sad se sjetih da ne znam koje boje bijaše rubac Veronikin, a da nikada do sada nisam pomislila da je bio crne boje što je vrlo lako vjerojatno. Isus nije mogao ostaviti odraz svojega krvavog lica na rupcu tamne, crne boje. Ili možda jest? Tkanina je vjerojatno izblijedjela, a možda i poprimila crvenkastu boju, ciglastu.

Zašto toliko uporno nastojim usredotočiti pažnju na malenkosti kada ramišljam o Muci?

Ostaviti otisak svojeg okrvavljenog lica na rubac jedne žene mora značiti nešto, mora značiti jako puno jer sve u Bibliji ima duboko značenje. Poznato je da je žena uzvišena u Svetom pismu. Mnogi će reći da ju muškarac omalovažava, ali on je u Starom zavjetu, jednako kao i u Novome, štiti. A znam da je ima i od čega štititi. Neobično je da muškarci ne žele toga biti svjesni. Ne žele doživjeti svaki korak Križnog puta jer Isusa prate uglavnom žene. Samo govore o vojnicima, Šimunu Cirencu i slično.

Isus je ostavio Grob, Križ, Platno i ostavio je Veronikin rubac. Nisam detaljno istraživala, više mi je stalo do molitve i promatranja u svjetlu vjere i vlastitog iskustva. Grob se istražuje, Platno se proučava, ali Rubac je znak žene u Muci. U to sam prilično uvjerena, a sjećam se i najrazličitijih žena iz Biblije. Sama sam morala pretraživati jer ljudi spominju samo Djevicu Mariju, a onda i Evu nekako uzgred.

Žene u Bibliji su odbačene ako ne rađaju (proročica Ana, primjerice) i često su silovane (Josipova polusestra Dina, kći Jakova koju je rodila Lea). Eto, moram objašnjavati koja je koja pomoću imena muškaraca. Slažem se da mušakarci vode borbe, a žene rađaju. Nisam feministica. Ne slažem se zbog toga što nema ravnoteže između muškaraca i žena. Kao žena čak često primijećujem kako mušakarac ženi može priznati svašta, ali ne i muškarcu, kao da se muževi moraju čvrsto držati zajedno jer se pribojavaju žena. 

 Isus je ostavio Veronikin rubac. Normalno, reći ćete, ta, neće Mu valjda muškarac obrisati lice i ponuditi vode. Muškarac Mu je ponio križ. I to je zaista sasvim u redu, ali mnogima nije posve normalno. Za mene je takav odgovor potpuno ispravan. No, moram dalje razmatrati zašto Gospodin nije, primjerice, ostavio tako intiman dar muškarcu. Znam da je Ivanu predao Majku i da je to naintimnije što se može zamisliti, i da je Majci svojoj predao sina, ali ne umjesto sebe kako bi mnogi možda zaključili. No, to s apostolom Ivanom je nešto što muškarci ne tumače detaljno ženama. Žene, naprotiv, žele detaljno protumačiti muževima što više o sebi. Možda je zbog toga Veronikin rubac lakše promatrati u molitvi nego Bezgrešno Začeće.

U oba slučaja govorim o odnosu Boga prema ženama jer mi je to uputa za moj odnos prema muškom rodu. Na Rubac je Isus vrlo konkretno utisnuo svoje muke, svoju nadu, svoju bol. Osobno mislim da je najbolnija nevjera. To je križ.

Isus nije u tom trenutku točno znao za Veroniku, ali je sigurno, najsigurnije čekao. Čekao je u boli kada će se pojaviti kap vode iako je poslije morao reći da žeđa. Žeđao je zaista.

19:38 25.09.2015. Upravo sam razgovarala s prijateljem kojega nisam vidjela jako dugo. Razgovor je prekinuo moje razmatranje. Spomenula sam da je značenje riječi “rubac” za mene “mali porub, ivica”. Veronika je na ivici između Crkvenog učiteljstva i Predaje. Danas više nitko osim novinara ne sumnja da je Gospodin ostavio čovječanstvu svoj odraz, mnogi bi rekli da je ostavio odraz Muke.

Premalena sam za promatranje ili djelo koji bi nosili naziv Pasija. Ipak, tko nije okusio muku u svom životu? A čiju muku nije okusio Krist, Gospodin? Sasvim sigurno je ostavio Rubac kao svezu Učiteljstva, Svetoga pisma i Predaje. Za mene, čak je objedinio ljude u toj nepoznanici o Veroniki gdje neki vjeruju, neki ne vjeruju, mnogi ne znaju, a većina ne razmišlja. Kad razmišljamo o Veroniki, činimo to u vjerskom obredu Križnoga puta. Da, Isusa su osudili, On je odmah prihvatio presudu svekolikoga pučanstva, ponio križ i krenuo prema brdu zvanom Lubanja. Na putu se susreće s majkom Marijom nakon što je prvi puta poklecnuo pod teretom toga križa, a zatim nalaze Šimuna Cirenca da Mu pomogne nositi križ. A tada, koje li radosti za poslije, koje li nedoumice, taj pogled očiju koje pred sobom vide samo rumenkastu tamu u bolnome mraku kojega prekida samo teturava staza kojom se mora kročiti... Šimun podnaša dio tereta, krv i znoj se slijevaju i, prije nego što će opet pasti ili baš u tome času otvara se pogled na žensko čeljade, vjerojatno uplakano i očajnoga izraza na licu, samilosnoga, a vjerojatno i znatiželjnoga: vidi li Gospodin, je li još na životu, ogleda li se odgovor na tisuću pitanja u Njegovim očima i što Gospodin čeka?!

I što čekamo mi? Zar nije sve rekao, zar nije sve pokazao, pojasnio, protumačio?

Križni put, put u smrt. Čekamo li mi besmrtnost ili uopće ne razmišljamo; okolina nam nudi veliku moć odlučiti kada i kako ćemo umrijeti jer zašto ne bismo prekinuli tu stravičnu neizvjesnost?

Rubac je dokaz broj jedan. Što bismo mi htjeli, da nas netko zakralji?

Što bismo mi, žene najviše voljele? Idealnog muža. Onoga koji će pobijediti u svim borbama, biti veliki ratnik i istovremeno nježan otac našoj brojnoj dječici u našim idiličnim životima gdje je najbolja karijera majčinstvo i njega drugih ljudi, primjerice, našeg ranjenog viteza ili prehlađene djece kada čitavu obitelj uspijevamo okupiti u jednu prostoriju u kojoj se brinemo održati vatru ognjišta i pripraviti najukusnije trave kao lijek i ispeći najhranjivije namirnice za snagu te potom svi zajedno možemo krenuti u novi život, u život vječni.

A muškarci, vele, očekuju pobjede u svim bitkama u svim krajevima svijeta koji svak ima svoju princezu i kraljicu.

Zar je to teška tema? Nije, muka nam je teška tema za razgovor, za priopćavanje. Sjećam se da nikada, ako mi je bilo loše, nisam imala nikoga pokraj sebe; sjećam se da svatko zapravo umire sam i samostalno i znam da se ne sjećam dana kad sam se rodila.

Kako tako osobnu i intimnu okolnost kao što je neka patnja koja je subjektivna, makar i u grupi, može čovjek priopćiti drugome? Da li je dovoljno normalnom čovjeku reći da ste žedni? Nije jer ako ste žedni, tada ćete nešto popiti pa nema potrebe o tome razglabati. Ili ćete se s onim drugim potući zbog jedne kapi vode.

No, Isus nije ovdje zato da bismo mi pokušali samoinicijativno početi žeđati, niti je ovdje zato da bismo mi patili nego mi patimo zato jer smo žedni vode koje se sjećamo odnekud. Ako baš želite, organizam prvo dobiva tekućinu, hranu i ljubav ako ima sreće, a tek onda doživljava žeđ, glad ili tugu. Ne rađamo se tužni iako plačemo, niti neishranjeni, niti dehidrirani u normalnim okolnostima kao što je normalna okolnost pokušati proživjeti dio Božanske i Božje patnje. Ne, mi samo želimo uživjeti se u Boga, biti kao bogovi. To je čitava mudrolija. Eto, zato se pokušavam uživjeti u Veroniku koje ima li, nema li i u onaj čas kada je ugleda Gospodin koji dobro poznaje Mariju, poznaje Magdalenu, poznaje sve žene iz Biblije o kojima doznajemo na identičan način na koji doznasmo za Boga Oca i Sina i Duha Svetoga te na isti način kao i prije mnoštva tisuća godina razlučujemo tko je taj koji nam govori o uskrsnuću, odnosno o Rupčiću i odakle je došao umjesto da se usredotočimo na ono što nam govori. Pitati tko si znači pokušati biti objektivan radi izbjegavanja tako teške teme kao što je smrt jer “nitko se ne vrati i ne reče nam o tome sve što bismo morali znati”. Kakvi su to bogovi koji ne znaju što je smrt i uporno umiru i ne vraćaju se? A taj što nam je govorio o uskrsnuću svih ljudi jest prvi i jedini koji zaista uskrsnu kako je rekao i vrati se među nas te nam pripopći kako ćemo razmišljati o Muci i kako treba živjeti i umirati jer patnja nam je potrebna za učenje, a smrt za vječni život.

Tko će najbolje opisati i dočarati Muku? Nitko, svi smo najbolji. A što nam je onda potreban natječaj, zar se neće Gospodin pobrinuti na isti način kao i uvijek, kroz patnju? 20:33 25.09.2015.