Uskoro

Nakon velikog događaja Preobraženja Gospodinova evanđelist Luka pripovijeda o događaju kada zli dusi napadaju sina molitelja Isusova. Ukratko bi se moglo reći da čovjeka napadaju zli dusi sve više, što je bliže viđenju Boga vječnoga. Podatak da učenici Isusovi nisu uspjeli izagnati te zle duhove govori nam da su zlodusi bili jaki i uporni, da je njihov napad na čovjeka stravično jak te da jedino Sin Čovječji može tu pomoći svojom intervencijom: otac opsjednutog bolesnika obraća se sam izravno Bogu i preklinje Ga da mu pomogne, da izliječi njegova opsjednuta sina. Drugim riječima, treba moliti Oca našega na nebesima u Kristovo ime jer nikakvi drugi zagovori ne pomažu kad je molitelj već uznapredovao u svetosti, odnosno kada su iskušenja sve teža i teža.

Isus kao da prekorava svoje učenike kao “rod nevjerni i opaki” zbog njihove nesposobnosti, ali te riječi se odnose na sve nas jer samo rijetki su tako obdareni Božjom milošću vjere i svetosti kojom odolijevaju u svojoj čistoći svim mogućim napastima, to jest jedno je samo Bezgrešno Začeće. U prijekoru Isusovom odražava se ipak Njegova ljubav prema učenicima jer ne smije Bog dati priznanje čovjeku nego mora ga i prekoravati kako se čovjek ne bi umislio. Učenici su bili moćni, ali Isus očekuje uvijek još više i bolje. Poslije prijekora koji je zapravo vrlo blagi prijekor u ljubavi, Isus ozdravlja dječaka od zloduha. Svi se zapanjiše jer očigledno je to bilo veliko čudo za narod jer je opsjednuti izgledao strašno i opasno, neizlječivo.

Tada Luka navodi da se Gospodin okreće apostolima i daje im na znanje kobnu istinu koju već osposobljeni i sveti učenici Kristovi također nemaju moći sagledati:

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 44b

“Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke." 

Dakle, Bog veliki kojega moć uvidješe već osposobljeni učenici i čiju ljubav apostoli jako dobro osjećaju, Bog koji se preobrazio pred njima kada vidješe i Mojsija i Iliju te su začuli strašan glas Boga Oca s nebesa i taj Bog koji sebe zove Sinom Čovječjim jasno tumači da mora biti predan ljudima u ruke, tim nesposobnim i opsjednutim stvorenjima koje zove sam Isus naraštajem zlim, rodom nevjernim i opakim.

A što će ljudi ako Isus zaista bude predan zlodusima? Što će tada činiti apostoli, to ih još Isus nije poučio, a već je više puta ozbiljno dao na znanje da mora pasti, predati se ljudima koji su prikazani pred Gospodinom kao jako nečisti. Što bi ljudi od Mesije njihova mogli učiniti, sigurno bi se razbolio, a apostoli bi Ga morali ozdraviti. Učenici vjeruju da se nešto neugodno sprema i ne pitaju ni zašto, ni kako nego se prestraše najave da bi se Isus mogao predati zlodusima koji u ljudima djeluju tako opčinjeno. Apostoli ne znaju predvidjeti nešto što se nikada u povijesti čovječanstva nije dogodilo nego razmišljaju obično i ljudski, primjerice: što će biti ako Ga ne uspiju izliječiti, što će se dogoditi sa svima njima? Javlja se nada i pouzdanje da će morati svom snagom nastojati ozdraviti svoga Učitelja kao što su ozdravljali mnoge kada ih je Isus poslao i uputio; javlja se protiv nade i sumnja jer ih, evo sada, Učitelj prekori da nisu dovoljno sposobni. Morat će na toj nevolji poraditi Učitelj sam, a možda slute apostoli da onaj Božji glas iz nebesa upravlja nadolazećim događajima. Međutim, učenici vjerojatno razgovaraju o tome o čemu im je Isus priopćio, da Sin Čovječji mora biti predan ljudima u ruke. Ta, i oni su ti ljudi, oni su hodili po dvojica i liječili narod. Nisu bili zajedno nego Učitelj ih je poslao raštrkane na sve strane i svatko je posebno morao nastojati oko pouzdanja i vjere u sve ono što ih je Isus podučavao. Nije ništa čudno u tome da su se počeli dogovarati o tome tko je među njima najjači, najčišći i čije darove među njima bi mogli u dogovoru iskoristiti i upotrijebiti da bi postali još bolji iscjelitelji. Sigurno su pomišljali i na to da će svi zajedno, sva dvanaestorica morati uprijeti oko svojega Gospodina.

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 46

46 U njima se porodi misao tko bi od njih bio najveći. 

Nisu apostoli samo počeli prigovarati među sobom, oni su vjerovali svakoj Isusovoj riječi i prestrašili se. Moramo imati u vidu da su bili već iskusni u ozdravljanju i svjesni da su zadobili veliku naklonost Isusovu.

Tada veliki Učitelj daje jednu od najljepših pouka svojim ljubljenim i prokušanim majstorima:

Evanđelje po Luki, glava 9, redak 47-48

47 Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se
48 i reče im: "Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!" 

Isus je utješio apostole, ali oni ne saznadoše odgovor na veliko pitanje: kako to Učitelj mora biti predan i što će se tada zbiti? Tada se Ivan dosjeti kako netko tko nije izravno apostol istjeruje zle duhove u ime Isusovo. Tu leži pitanje čitavoga ljudskog roda. Ivan dobiva odgovor od Isusa koji govori da su svi koji nisu izravno protiv Učitelja zapravo sposobni postati molitelji Njegovi, više ili manje. No, i da čitavo čovječanstvo zamoli Isusa u velikoj vjeri, ne bi se uspio spasiti ljudski rod. Mora doći sam Bog koji izvede jednom davno narod svoj iz zemlje ropstva.

Ostaje još uvijek neriješeno do daljnjega ono što je Gospodin u ljubavi izrekao kao prijekor:

“Dokle mi je biti s vama i podnositi vas ( Lk 9, 41b) ?”

26.09.2015. 08:39

Rubac

Nikada nisam umijela načiniti mali rub ili porub na trapericama ili suknji. Nikada mi nitko nije rekao da se rubić ili porub mogu nazvati i imenom “rubac”. Nikada nisam razmišljala o značaju neke marame dok sam ovratnike neprekidno promatrala, muške, ženske, velike, male.

Za marame sam čula rano, nosili smo ih ponekad oko vrata, a kasnije sam doznala da mnoge žene nose marame svakodnevno. Ovdje spominjem sada marame i žene, to mi je najupečatljivije jer marama i svi ljudi ne idu zajedno. Žene, dakle, nose i posjeduju marame. Marama ili rubac može poslužiti različito. Maramu žena nosi na glavi na takav način da ne poremeti oblik kose koju je lijepo počešljala i može vrlo vješto skidati rubac i ostavljati ga lagano vezanog oko vrata. Tako žena može nositi rubac u svakoj prigodi.

Rubac za mene znači prvenstveno krasnu zaštitu od pogleda i oštećenja. Bez obzira u kojoj dobi je žena, ona rubac mora imati jer je društvo oduvijek patrijarhalno. Rubac čini ženu malo tajanstvenom i nedodirljivom. Dobro je imati rubac za svaku prigodu, naročito rubac crne boje.

Sad se sjetih da ne znam koje boje bijaše rubac Veronikin, a da nikada do sada nisam pomislila da je bio crne boje što je vrlo lako vjerojatno. Isus nije mogao ostaviti odraz svojega krvavog lica na rupcu tamne, crne boje. Ili možda jest? Tkanina je vjerojatno izblijedjela, a možda i poprimila crvenkastu boju, ciglastu.

Zašto toliko uporno nastojim usredotočiti pažnju na malenkosti kada ramišljam o Muci?

Ostaviti otisak svojeg okrvavljenog lica na rubac jedne žene mora značiti nešto, mora značiti jako puno jer sve u Bibliji ima duboko značenje. Poznato je da je žena uzvišena u Svetom pismu. Mnogi će reći da ju muškarac omalovažava, ali on je u Starom zavjetu, jednako kao i u Novome, štiti. A znam da je ima i od čega štititi. Neobično je da muškarci ne žele toga biti svjesni. Ne žele doživjeti svaki korak Križnog puta jer Isusa prate uglavnom žene. Samo govore o vojnicima, Šimunu Cirencu i slično.

Isus je ostavio Grob, Križ, Platno i ostavio je Veronikin rubac. Nisam detaljno istraživala, više mi je stalo do molitve i promatranja u svjetlu vjere i vlastitog iskustva. Grob se istražuje, Platno se proučava, ali Rubac je znak žene u Muci. U to sam prilično uvjerena, a sjećam se i najrazličitijih žena iz Biblije. Sama sam morala pretraživati jer ljudi spominju samo Djevicu Mariju, a onda i Evu nekako uzgred.

Žene u Bibliji su odbačene ako ne rađaju (proročica Ana, primjerice) i često su silovane (Josipova polusestra Dina, kći Jakova koju je rodila Lea). Eto, moram objašnjavati koja je koja pomoću imena muškaraca. Slažem se da mušakarci vode borbe, a žene rađaju. Nisam feministica. Ne slažem se zbog toga što nema ravnoteže između muškaraca i žena. Kao žena čak često primijećujem kako mušakarac ženi može priznati svašta, ali ne i muškarcu, kao da se muževi moraju čvrsto držati zajedno jer se pribojavaju žena. 

 Isus je ostavio Veronikin rubac. Normalno, reći ćete, ta, neće Mu valjda muškarac obrisati lice i ponuditi vode. Muškarac Mu je ponio križ. I to je zaista sasvim u redu, ali mnogima nije posve normalno. Za mene je takav odgovor potpuno ispravan. No, moram dalje razmatrati zašto Gospodin nije, primjerice, ostavio tako intiman dar muškarcu. Znam da je Ivanu predao Majku i da je to naintimnije što se može zamisliti, i da je Majci svojoj predao sina, ali ne umjesto sebe kako bi mnogi možda zaključili. No, to s apostolom Ivanom je nešto što muškarci ne tumače detaljno ženama. Žene, naprotiv, žele detaljno protumačiti muževima što više o sebi. Možda je zbog toga Veronikin rubac lakše promatrati u molitvi nego Bezgrešno Začeće.

U oba slučaja govorim o odnosu Boga prema ženama jer mi je to uputa za moj odnos prema muškom rodu. Na Rubac je Isus vrlo konkretno utisnuo svoje muke, svoju nadu, svoju bol. Osobno mislim da je najbolnija nevjera. To je križ.

Isus nije u tom trenutku točno znao za Veroniku, ali je sigurno, najsigurnije čekao. Čekao je u boli kada će se pojaviti kap vode iako je poslije morao reći da žeđa. Žeđao je zaista.

19:38 25.09.2015. Upravo sam razgovarala s prijateljem kojega nisam vidjela jako dugo. Razgovor je prekinuo moje razmatranje. Spomenula sam da je značenje riječi “rubac” za mene “mali porub, ivica”. Veronika je na ivici između Crkvenog učiteljstva i Predaje. Danas više nitko osim novinara ne sumnja da je Gospodin ostavio čovječanstvu svoj odraz, mnogi bi rekli da je ostavio odraz Muke.

Premalena sam za promatranje ili djelo koji bi nosili naziv Pasija. Ipak, tko nije okusio muku u svom životu? A čiju muku nije okusio Krist, Gospodin? Sasvim sigurno je ostavio Rubac kao svezu Učiteljstva, Svetoga pisma i Predaje. Za mene, čak je objedinio ljude u toj nepoznanici o Veroniki gdje neki vjeruju, neki ne vjeruju, mnogi ne znaju, a većina ne razmišlja. Kad razmišljamo o Veroniki, činimo to u vjerskom obredu Križnoga puta. Da, Isusa su osudili, On je odmah prihvatio presudu svekolikoga pučanstva, ponio križ i krenuo prema brdu zvanom Lubanja. Na putu se susreće s majkom Marijom nakon što je prvi puta poklecnuo pod teretom toga križa, a zatim nalaze Šimuna Cirenca da Mu pomogne nositi križ. A tada, koje li radosti za poslije, koje li nedoumice, taj pogled očiju koje pred sobom vide samo rumenkastu tamu u bolnome mraku kojega prekida samo teturava staza kojom se mora kročiti... Šimun podnaša dio tereta, krv i znoj se slijevaju i, prije nego što će opet pasti ili baš u tome času otvara se pogled na žensko čeljade, vjerojatno uplakano i očajnoga izraza na licu, samilosnoga, a vjerojatno i znatiželjnoga: vidi li Gospodin, je li još na životu, ogleda li se odgovor na tisuću pitanja u Njegovim očima i što Gospodin čeka?!

I što čekamo mi? Zar nije sve rekao, zar nije sve pokazao, pojasnio, protumačio?

Križni put, put u smrt. Čekamo li mi besmrtnost ili uopće ne razmišljamo; okolina nam nudi veliku moć odlučiti kada i kako ćemo umrijeti jer zašto ne bismo prekinuli tu stravičnu neizvjesnost?

Rubac je dokaz broj jedan. Što bismo mi htjeli, da nas netko zakralji?

Što bismo mi, žene najviše voljele? Idealnog muža. Onoga koji će pobijediti u svim borbama, biti veliki ratnik i istovremeno nježan otac našoj brojnoj dječici u našim idiličnim životima gdje je najbolja karijera majčinstvo i njega drugih ljudi, primjerice, našeg ranjenog viteza ili prehlađene djece kada čitavu obitelj uspijevamo okupiti u jednu prostoriju u kojoj se brinemo održati vatru ognjišta i pripraviti najukusnije trave kao lijek i ispeći najhranjivije namirnice za snagu te potom svi zajedno možemo krenuti u novi život, u život vječni.

A muškarci, vele, očekuju pobjede u svim bitkama u svim krajevima svijeta koji svak ima svoju princezu i kraljicu.

Zar je to teška tema? Nije, muka nam je teška tema za razgovor, za priopćavanje. Sjećam se da nikada, ako mi je bilo loše, nisam imala nikoga pokraj sebe; sjećam se da svatko zapravo umire sam i samostalno i znam da se ne sjećam dana kad sam se rodila.

Kako tako osobnu i intimnu okolnost kao što je neka patnja koja je subjektivna, makar i u grupi, može čovjek priopćiti drugome? Da li je dovoljno normalnom čovjeku reći da ste žedni? Nije jer ako ste žedni, tada ćete nešto popiti pa nema potrebe o tome razglabati. Ili ćete se s onim drugim potući zbog jedne kapi vode.

No, Isus nije ovdje zato da bismo mi pokušali samoinicijativno početi žeđati, niti je ovdje zato da bismo mi patili nego mi patimo zato jer smo žedni vode koje se sjećamo odnekud. Ako baš želite, organizam prvo dobiva tekućinu, hranu i ljubav ako ima sreće, a tek onda doživljava žeđ, glad ili tugu. Ne rađamo se tužni iako plačemo, niti neishranjeni, niti dehidrirani u normalnim okolnostima kao što je normalna okolnost pokušati proživjeti dio Božanske i Božje patnje. Ne, mi samo želimo uživjeti se u Boga, biti kao bogovi. To je čitava mudrolija. Eto, zato se pokušavam uživjeti u Veroniku koje ima li, nema li i u onaj čas kada je ugleda Gospodin koji dobro poznaje Mariju, poznaje Magdalenu, poznaje sve žene iz Biblije o kojima doznajemo na identičan način na koji doznasmo za Boga Oca i Sina i Duha Svetoga te na isti način kao i prije mnoštva tisuća godina razlučujemo tko je taj koji nam govori o uskrsnuću, odnosno o Rupčiću i odakle je došao umjesto da se usredotočimo na ono što nam govori. Pitati tko si znači pokušati biti objektivan radi izbjegavanja tako teške teme kao što je smrt jer “nitko se ne vrati i ne reče nam o tome sve što bismo morali znati”. Kakvi su to bogovi koji ne znaju što je smrt i uporno umiru i ne vraćaju se? A taj što nam je govorio o uskrsnuću svih ljudi jest prvi i jedini koji zaista uskrsnu kako je rekao i vrati se među nas te nam pripopći kako ćemo razmišljati o Muci i kako treba živjeti i umirati jer patnja nam je potrebna za učenje, a smrt za vječni život.

Tko će najbolje opisati i dočarati Muku? Nitko, svi smo najbolji. A što nam je onda potreban natječaj, zar se neće Gospodin pobrinuti na isti način kao i uvijek, kroz patnju? 20:33 25.09.2015.

Da li je Pasija tema za natječaj

Ne može se napisati književno djelo

koje ne bi stasalo u teškim osobnim vremenima

kada čovjek uopće ne može ni pisati.

Nitko patnju opisati ne može, ni svoju, ni tuđu.

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, Srce Isusovo milosrdno, smiluj mi se!

Naviještajmo Radosnu vijest koja poslije patnje ljudskog roda zaista to postaje. Zbog toga je muka Kristova, muka Boga najradosnija vijest među nama. Kako na temelju same muke kao muke napisati bilo što što ne bi izgledalo patetično?

Ljudi u muke ne vjeruju, tuđe muke gledaju, a ne vide; slušaju, a ne razumiju.

Da bi pisao o Muci, čovjek je mora kontemplirati čitav život pa ni tada još ne zna probiti patetiku i stići u samu bit Muke kao Radosne vijesti.

Čovjek za takvo pisanje i sam mora kao prvo biti na mukama. A kad je na mukama, ne zna ih opisati drugima jer kad bi to uspio, lako bismo pomogli jedni drugima i našli se svi u Gospodinu i Njegovom miru.

Pisati, dakle, o Muci izgleda apsurdno jer ako do dana današnjega ne znamo što su sve iskontemplirali duhovnici u svjetlu vjere u Muku Boga kao Radosnu vijest, uzalud nam drame i eseji, uzalud nam prazne riječi.

Muka je Gospodinova u debelim vjerskim knjižurinama, a njljepše je dočarana u samom Svetom pismu. Lakše nam je, dakle, ponovo pisati i pisati nešto što ćemo nagraditi kao da si peremo savjest. Muku treba nositi u srcu.

Opis patnje imamo u sakramentima.

Što ćete pisati, statističku pripovijetku o izbjeglicama ili možda novi Holokaust?

Jadni puče; ta, pogledajte Papu, zar vam on u svojim putovanjima govori o mukama? Ili nalazi u svetopisamskim izražajima riječi utjehe? Kome treba još muke, zar je nema i previše?

Pišite o Radosnoj vijesti, to je Pasija.

Prihvatite se vjerskih obreda pa nećete više ratovati pa jaukati zbog muka ljudi od posljedica rata.

Ratujemo i pišemo, lako je tako zavaravati savjest, ali dokle?

Muka je gledati ljude koji se trude opisati muke.

25.09.2015. 02:37

Ime koje te čeka

Ime koje te čeka

Reći ću ti zašto ne vidiš tu srž ljepote

i taj divan miris vrlo slabo osjećaš.

To je stoga što se dojam tebi ote

koji nema imena da mi ga obećaš.

Iznutra te samo preplavljuje

sjećanje na dane kad si bio dijete,

Tada znao si da vječnost kraljuje

u tebi, u tvom srcu kojem prijete.

Slušaš tihu pjesmu koju ne razumiješ,

osjetila i živci djeluju ti smirujuće;

tople grudi neke žene upamtiti umiješ,

glasovi i povici ti djeluju upitujuće

i, što manje znaš, to ti sjeta teže pada,

gotov si za neku vrstu umiranja.

Tražiš možda ženu jer se srce tvoje nada

da će ti pokazati onaj njezin tren umivanja.

I stvarati želiš, i skladati, i slikati želiš

samo zato da iz tebe nikne ono ime

koje doziva baš tebe koji strasti dijeliš

kao da bi se promijenilo što time.

I, na kraju, gledaš zvijezde i mirišeš cvijeće,

nema takve žene, nema toga proizvoda,

niti prirodnih ljepota, niti baš tolike svijeće

kojima bi znao reći kakva ti je to sloboda,

sloboda prevelike čežnje koja se ne gasi.

Krv je Boga traženje to kojime se svetiš,

Krv od ljubavi i potrebe Mu da te spasi.

On te zove dok se imena Mu ti ne sjetiš.

24.09.2015. 18:27

Svijeća

Miriši kiša kao jednom davno

kada me je jutro dočekalo

sa svijećom zamalo izgorenom.

Tada je nastalo stihovlje slavno,

tada mi je bilo jako stalo

da ne klonem dušom izmorenom.

A još jednom prije nije se ni imalo

za svijeće, a ni za elektriku

kada je duša život tek počela.

Tada već okno se moje injalo

i svijeća podložna mome kriku

tiho zgasla je pokraj moga čela.

Miriši kiša, svijeća mi upaljena

za sve kiše i inje života moga,

malo ognjište u naletu vjetra.

Stigla je zima iz kraja udaljena

kao rosa moga duha romantičnoga,

kao moja bogata i jedina žetva.

I tako rado je palim i promatram,

i tako često kroz nju doznajem

sve što je potrebno kao spas.

Dan je, a ja svijeću razmatram

jer je mračno i kišu spoznajem,

a svijeća je kao savršen zreo klas.

Miriši kiša, ali još neće pasti,

to je ono što sigurno znam.

Negdje pada blizu pokraj mene.

Plamen će moje svijeće još rasti

jer oganj taj nije sasvim sam,

sigurna sam zbog svake te uspomene,

mogu čak i predvidjeti što će biti:

vjetar je ovdje prilično jak,

a miris je kiše još intenzivniji;

na oknu mi kiša neće zaromoriti

makar je gore veliki sivi oblak;

plamen svijeće je sada masivniji

i zrak je ovdje prilično lak

dok moja duša treperi i slova njiše

kroz prostor širok i dobro istražen

u kojemu osjećam svjetlo i mrak.

Zbog svježine se i širi taj miris kiše,

u treperenju svijeće dobro izražen.

Već zrelo je ipak ovo tmurno svjetlo,

vrijeme je za ustajanje i odlazak u grad,

gasim privremenu plamen svijeće.

Miriši kiša, izlazim u to jutro sveto

udahnuti i osjetiti kao moj vrabac mlad

kako se miris kiše po gradu kreće.

24.09.2015. 08:11

Čempresi

Nedugo nakon našega zadnjeg susreta

opet se javljam, opet me kopkaju čempresi

i mirisi koji se šire diljem maloga svijeta

u kojemu nema razloga da ti smetaju udesi,

razne dogodovštine i tvoje vlastite zbunjole

i u kojem samo se od sebe pletivo života plete

kao nekoj staroj ženi kojoj ljudi dozvole

sjediti u sjeni šumarka i govoriti “dobar dan, cvijete,

dobro jutro, sunce i dobro ti jutro, jeseni moja”.

Lijepo je i nadasve božanstveno spoznati takav dan

da netko može uživati žrtvu i snijeg bez boja

i da mu sve izgleda čisto i plavetno kao lan,

a dani su nekad bili noći, crne, bez najmanjega spokoja.

Predivno je dočekati hrpu neke nove dječice,

a ne biti zavidan ili dati da te napada zlovolja

ili bilo što takvo, ljubomora bez prečice.

Da, ti su čempresi malo ocvali pri svome dnu,

malo su postali tamni i dosta se prorijedili

u tim svojim malim ograđenim vrtovima na tlu,

s kamenjem i kamenčićima koji kao da su problijedili

u suživotu s usamljenom postarijom damom

na kojoj se zapravo i ne vide tragovi vremena

dok joj ne pogledaš lice, obasjano nekom tamom

kao da je tek ovoga časa pomirila se slakoćom bremena

jer je valjda tek sada opet ugledala te čemprese.

Oni su ipak tako neodoljivo svijetlo-zeleni pri vrhu,

a po njima jesenji vjetar puše i malo ih trese,

tek toliko da se osjeti životnost, a zaboravi na strku.

23.09.2015.  22:44

Nebo mi je prijestolje

Kao što je slavnome kralju Davidu rekao Gospodin kada je David odlučio graditi Mu Hram po prvi puta, tako Bog odgovara i narodu svome, Izraelu kojega je izabrao između svih naroda svijeta i kojega je izveo iz zemlje egipatske, iz ropstva pa onda i iz babilonskog sužanjstva kada Mu sagradiše novi Hram:

Knjiga proroka Izaije, glava 66, redak 1

1 Ovako govori Jahve: "Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? 

Gospodin kao da odbija takav izraz ljubavi i zahvalnosti, čak i požrtvovnost svojega naroda. I kao što je Davidu dao na znanje da Mu neće moći graditi prvi Hram nego da će ga graditi netko drugi, skromni Dvidov sin Salomon, tako i svome narodu Bog odgovara:

Knjiga proroka Izaije, glava 66, redak 2

2 Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje" - riječ je Jahvina. "Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće. 

A siromah i duh ponizan bijaše Isus Krist, Sin Božji koji je za sebe označio da je Božji Hram sam Isus, to jest Njegovo tijelo. Kada odlučimo učiniti nešto veliko, makar i za samog Boga i zbog Njega, dovoljno je da zadrhtimo u poniznosti, svjesni da smo našli milost u Gospodina kao najmanji i najskromniji i da nas je baš zbog toga izabrao.

Prva poslanica svetoga Petra apostola, glava 1, redak 6-9

6 Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja:
7 da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.
8 Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene
9 što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.