Mesijanska vremena

Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori:
»Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!«
»I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.« Mt 28,16-20

1. Božja osobnost

2. Isus iz Nazareta

2.1. - Isusova eshatološka situacija

2.2. - Odluka u odnosu na Isusa

2.3. - Isus i budućnost

3. Isus, Gospodin, Krist i Sin Božji

3.1. - Prvi pristup misteriju

3.1.1. - Isus na nebo uzdignut, Gospodin i Krist

3.1.2. - Spasonosna Isusova smrt

3.1.3. - Čovjek Isus

3.1.4. - Prvorođenac svega stvorenja (Firstborn of all creation)

(4. Evanđeosko predstavljanje misterija

4.1. - Sveti Marko

4.2. - Sveti Matej

4.3. Sveti Luka

4.4. Sveti Ivan)

5. Zaključak

1. BOŽJA OSOBNOST

Božja osobnost je za vjernike pravoga Boga, Oca našega na nebesima, svemogućega, jednoga i jedinoga, vrlo slabo poznata, svatko Mu pripisuje različite osobine u subjektivnim pokušajima prepoznavanja.

Ali, evanđelist Ivan lijepo nam tumači da nam je Boga obznanio i objavio Sin Božji, „Jedinorođenac koji je u krilu Očevu”:

„Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.” Iv 1,18

Također, Isus za sebe kaže:

„Ja i Otac jedno smo.” Iv 10,30

Ili kaže:

„Ali ako činim,
sve ako meni i ne vjerujete,
djelima vjerujte
pa uvidite i upoznajte
da je Otac u meni
i ja u Ocu.” Iv 10,38

Sin Božji, Isus koji je na zemlji rođen u siromaštvu skromne obitelji, dobio je svoje ime od samoga Oca nebeskoga koji se objavio Josipu i Mariji po anđelu Gabrielu. Mariju, Majku Isusovu, osjenila je sila Duha Svetoga te je ona začela na bezgrešan način, i kao Bezgrešna, svoje dijete, a bila je zaručena za pravednoga udovca Josipa. Tako je Isus, od samoga svoga začeća, živio u svetoj obitelji.

Kada je u odrasloj dobi navijestio dolazak kraljevstva nebeskoga i dolazak časa spasenja za čitav svijet i čovječanstvo, Isus je naišao na negodovanje i odbacivanje ljudi. Govorili su:

„Nije li ovo sin Josipov?” Lk 4,22 b

Tako je Isus mogao biti i sin Josipov i Sin Oca nebeskoga, ali i sin Marijin. Jednom prilikom Isus reče:

„Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.” Mt 12,50

Ime Isusovo predstavlja naziv „Spasitelj”, a 'prezime' Mu je Mesija (Krist) što znači „Pomazanik” ili „Opunomoćenik” Božji.

Isus uvodi ljude u svoje kraljevstvo kao što Jošua uvodi starozavjetni Izabrani narod u Obećanu zemlju.

No, Bog nije objavio svoje Ime, već sva ona imena koja Mu ljudi pridaju, a po kojima se označava osobnost Boga.

On je Isus iz Nazareta, Mesija, Jaganjac Božji, David, Sin Božji, Sin Čovječji, Posrednik, Riječ Božja, Prorok, Svetac, Spasitelj, Gospodin, Sluga Božji i drugo.

Kad kaže Isus Krist, Crkva vezuje u tijesan odnos naslov što ga obznanjuju vjernici i povijesnu osobu koja je živjela na zemlji, interpretaciju i izvornu zbilju.

Svako prikazivanje u kojemu jedan od ta dva elementa apsorbira i upija onaj drugi, nedopušteno krši Evanđelje. Kritika mora kretanje, koje vodi k spoznaji Isusa, rastaviti na dva razdoblja, na dva perioda; na molitvenom je pak razmatranju da to kretanje ponovno sastavi kako bi susrela Živoga. Ova 'jedinica' ne nabraja podrobno „sve što učini Isus”: ta, ni u cijeli svijet ne bi stalo kad bi se sve iznijelo – Iv 21,25; ona se usredotočuje na lik samoga Učitelja. Dosegnuti Isusa iz Nazareta strogošću književne kritike znači shvatiti onaj Isusov upit: „A vi, za koga me vi držite?” (I); to je pitanje na koje se trude odgovoriti pisci Novoga Zavjeta (II). Taj nas odgovor uvijek vraća na povijesnu osobu koja je potakla to pitanje.

2. ISUS IZ NAZARETA

2.1. Kraljevstvo Božje počinje samom Božjom riječju. Što su vidjeli i čuli ljudi?

Vidjeli su izgone zlih duhova, čudesa, i čuli su da se siromasima propovijeda Radosna vijest (evanđelje).

U Isusovim očima je taj navještaj eshatološki jer ispunjava Božji naum bivajući mu vrhuncem i glavom. Kraljevstvom je Božjim otpočelo novo doba.

Korjenita je novost kraljevstva Božjeg ne krije se samo u činjenici da je ono tu, da je prisutno,, već se krije u njegovoj naravi. Navala i nasilje je na kraljevstvo nebesko i siloviti ga prisvajaju od onih koji hoće u nj ući. Stoga Isus ustaje protiv učitelja i branitelja Zakona i obrednog reda što su ga uveli sa svojom kazuistikom i sitničarenjem. Također mora pročistiti iščekivanje svojih suvremenika koji miješaju kraljevstvo Božje s nacionalnim i zemaljskim oslobođenjem.

Isus zahtijeva puno obraćenje i proglašava godinu milosti Gospodnje.

2.2. Kraljevstvo je Božje među nama, ono nije nešto što tek ima doći, ono je nadohvat svima. Dovoljno je prepoznati mesijanska vremena i svrnuti svoje poglede na Isusa.

Isus nije običan rabin i učitelj, On uči kao onaj koji ima vlast.

Isus obznanjuje jače od svih proroka što je pisano i obznanjuje ono što On govori o tome. Neprekidno potvrđuje da je zaista točna i istinita riječ koja se čula u skrovitosti. On se uspoređuje s najslavnijim prorocima kao što su Salomon ili Jona.

Zato obratiti se Bogu znači slijediti Isusa, znači odlučiti se za Njega ili protiv Njega. Slušati Isusa znači slušati Boga, jer to znači graditi kuću na stijeni. Blago onome tko se ne zbuni pred Isusom i tko se ne sablazni zbog Isusa.

Isus vjeruje sve Ocu nebeskome i Njegova vjera je prauzor svake vjere.

Sam Isus razgovara s Bogom, nazivajući Ga „Oče”. On kaže da su Mu tajne objavljenje zato što je „Sin” u jedinstvenoj vezi s „Ocem”. Svoju volju podlaže volji Oca i ne kaže da zna sve. Kraljevstvo Božje poistovjećuje s vlastitom osobom. Na to navodi prispodoba o sijaču i pokazuje njegov odnos prema siromasima i grešnicima, odnos koji je simbol samog Božjeg stava.

2.3. Isus dolazi da dopuni Zakon i Proroke.

Ideal apsolutne ljubavi što ga On predlaže ruši kazuistička sitničarenja i ostaje neostvariv za onoga tko ne slijedi Isusa. Jaram je Njegov sladak i breme je Njegovo lako, a i pogani će primiti spas.

Isus je oko sebe skupio krug učenika, a posebno krug Dvanaestorice koji Ga moraju slijediti i proširiti Isusovo djelovanje i prisutnost. To je povijesna činjenica. Isus je želio dati pralik konačnom Božjem narodu. Smatrao je da će se uspostava kraljevstva zbiti postupno, da će Petar morati učvrstiti u vjeri svoju braću i da će učenici morati trpjeti poslije Njegove smrti.

Isus je predvidio da ide u skoru smrt i na nju je gledao u Božjem naumu kao služenje, kao žrtveni otkup, a u času pred odlazak u smrt ostavlja svojima oporuku uzajamnog služenja.

Žrtva Isusovog života prinesena je za mnoge i Isus utemeljuje Savez.

Također, smješta svoje uskrsnuće na kraj vremena, ali Isusova vjera da će za kratko vrijeme uskrsnuti proizlazi iz Njegovih riječi.

Ipak Isus zapada u tjeskobu, dršće u Getsemaniju i smatra se kao da je napušten od Boga. Nitko nikada tu Muku neće moći u punini spoznati.

3. ISUS, GOSPODIN, KRIST I SIN BOŽJI

3.1. U formulaciji uskrsnog doživljaja mogu se razlučiti četiri vida koja vjerojatno znače stanovitu povijesnu evoluciju.

Pod znakom paruzije afirmira se nebesko uzvisivanje Isusa Krista.

Otkupiteljski križ usredotočuje istraživanje na Slugu.

Pažnja se najzad prenosi na čovjeka Isusa, ponajprije u misteriju Njegove osobe, zatim u Njegovom odnosu sa svemirom.

3.1.1. Učenici koji su bili u dodiru sa živim Isusom obznanjuju da Ga je Bog uskrisio od mrtvih.

Na nebo uzdignut i ustoličeni Isus utvrđuje povratak Isusa koji je eshatološki Sudac i kazuje pravi smisao dolaska proslavljenog Isusa koji nije jednostavno povratak na kraju vremena, već neprekidno očitovanje tijekom ljudske povijesti: Isus je Gospodin povijesti kojega priznaju i kojemu se klanjaju.

Bog je Isusa učinio Gospodinom i Kristom, a Isus se pokazao kao Sin Božji; On stoji Bogu s desne strane i dijeli Božje svemogućstvo.

Isus iz Nazareta ispunjava nade naroda Izraela i postaje Gospodinom svih vremena.

3.1.2. Prva Crkva daje svom Gospodinu naziv Sluge. Isus je bio uzvišen i proslavljen u Muci i nakon Muke. Suglasno Pismima je umro za naše grijehe.

Isus je Pravednik, Začetnik života, Janje Božje bez mane; On je neokaljani Veliki svećenik, Posrednik Novoga saveza.

Potom dospijeva naziv Spasitelj , a čovjek – krštenik je mistično sjedinjen s Isusom Kristom u smrti i uskrsnuću.

Također se produbljuje nauka o Pomirenju.

3.1.3. Posvećujući se nadalje počecima Onoga za koga zna da je danas živ nakon što je umro, apostolska je Crkva ubrzo uprla pogled na Isusov zemaljski život koji se navodi kao primjer za ponašanje vjernika.

U svjetlu sjećanja i uspomena javlja se osoba i lik čovjeka Isusa.

Poslanica Hebrejima izrijekom utvrđuje smisao Kristovih patnji. Isus je dragovoljno primio na sebe smrt, patnje su Ga učinile savršenim, umjesto određene Mu radosti podnio je križ, a od onoga što je pretrpio naučio je poslušnost. On je Svećenik i Dovršitelj vjere.

Pokret vraćanja nastavlja se do samog Isusovog podrijetla. U Isusovom životu sadržana su dva načina bivanja i postojanja: jedan zemaljski u tijelu, drugi nebeski u Duhu. Nutarnje preobražen Duhom, Isus je primio kraljevsko pomazanje za Njegovo ustoličenje, proročko pomazanje za krštenje uoči službe. Uskrsnuće, shvaćeno kao ispunjenje obećanja danog Davidu, navodi na to da se na Isusa gleda kao Sina Davidova. Tako se razrađuju Kristova rodoslovlja. Istoj svrsi (izričitija kristologija, ispunjenje Pisama) služe prolozi Evanđeljima, a to su predaje o Isusovom djetinjstvu; tu se očituje duboka teologija kojoj je najvažniji cilj odgovoriti na sljedeće pitanje: kakvo je podrijetlo Onoga kome se klanjamo kao Gospodinu?

3.1.4. Vratiti se još više unatrag znači otkriti Kristovu preegzistenciju.

Isus je bio u Božjem obliku prije nego se izništio u tijelu svoga zemaljskog života, a potom je uzdignut na nebo. Isusova prisutnost širi se na svekoliko trajanje vremena. Isus je Onaj po kome postoji sve i po kome mi idemo k Bogu.

Također se otkriva eklezijalna i kozmička Isusova dimenzija u Njegovoj preegzistenciji. On je Glava Crkve koja je Njegovo Tijelo; Njegovo se gospodstvo proteže na sav svijet čija je sva tri prostora Isus obišao: zemlju, podzemlje i nebesa. On je Gospodin Slave.

Također je novi Adam i Posrednik Novoga Saveza.

Kraljevstvo Božje je kraljevstvo Kristovo.

Kristov je portret uistinu portret milosrdnog Spasitelja koji se obraća siromasima, grešnicima, razbaštinjenicima zemlje.

Isus Krist je apsolutni i konačni Objavitelj, Onaj komu pokloniti vjeru znači živjeti, Onaj od koga čujemo obznanjivanje o vječnosti ili o imanenciji u Ocu.

Bez djelatnosti Isusa iz Nazareta nikakvo eklezijalno opstojanje ne može zadržati svoj smisao: tako za sakramentalni život, Krst i Euharistiju. 16.11.2022. 22:08

Molitva jednoga daha

 

Život zadržati

u jednom dahu

i ljubav zapažati

u pepelu, prahu

kao svijeće što plamte

na očigled tame.

Moždane pamte

i nisu same,

srce ih slijedi

u slatku perfekciju

što uvijek vrijedi

za svaku sekciju.

Mir zaviri u zjenu

i laki su kapci

da sad ne uvenu

trnje i lapci

što se ogledaju

na svjetlu jarkom

i kao ruže se redaju

na Križu žarkom.

Pjesma poteče,

slava za Krista

što tiho reče

da duša je čista

od krvava kaleža

s kapljama vode.

Uslijed paleža

zvijezde se rode,

a Djevica Rodilja

njeguje Kneza

sred slamnata podija

gdje razgori se veza

sa siromašićima

rumenih obraza

i svatko ih prima

jer nestaje sraza

između zemlje i raja.

Spoje se ljudi

od velika sjaja,

a zora već rudi.

I svaki dan tako,

i svake noći

tiho, polako

Isus će doći.

14.11.2022. 20:42

Duša u Milosti

 

Uspješna ustrajnost put je, Majko, moj,

postojanost koja ne vidi se iz vanjštine

što je često bila progon sam i nespokoj,

a to nije pitanje nekakve vještine,

već je Milost Sina koja daždi odozgora

poput slatke padaline na mom tijelu.

Dlanovi mi brode kao podvalovlje mora,

svježi dah u duši tihoj kupa mene cijelu.

Molitva i zaziv, kao odgovor na prosidbu

Čovjeka i Boga, i tvog jedinoga Sina,

kao slatko - gorka ljubav tu se prosiplju

kakva danonoćno stiže s velikih visina.

Duša mi je topla, svijetla, ispunjena Njime

što si mi Ga predala svom snagom

kad si odabrala za me tako divno ime

što se krasi nadnaravnim blagom.

Kršćanski me naziv slavi od jedrine

u tom prostoru bez završetka.

Tu sam potpuna i čitava, a čestica cjeline

gdje se prijateljstvo dijeli poput svetka,

kao svečanost i vatromet svih boja,

kao glazba za jedinstven valcer sreće.

Zauvijek me uze da ostanem tvoja,

kao kći iz nevolja kojima se vraćat neće.

Tijelo Krista što Ga blagujem u snazi,

Krvi Jaganjčeva u kojoj si haljine bijelim,

Ti si moje ruke, moje stope i obrazi;

pratit ću Te putem cijelim,

makar kamenje je, puno trnja,

ali zato nosi moje srce u nebeske ravni.

Bijah slijepa, nesretna i krnja,

a sad sretna gledam, blažena sam kao biser slavni.

12.11.2022. 19:35

Kralju moga srca

 

Sin Božji, kao Riječ odozgo i s nebesa, spustio se među nas, ljude. Utjelovi se po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne Djevice Marije i postade Sin Čovječji, jedan od nas, Bog s nama.

I krstio se u rijeci Jordan, i pokazao nam eshatološku svadbu na kraju vremena kada pretvori vodu u vino na zemaljskoj svadbi u Kani.

I prođe zemljom čineći samo dobro, naviještajući svoje kraljevstvo koje dolazi, propovijedajući obraćenje, i pozva nas sve u to svoje nebesko kraljevstvo. Uzađe na goru i preobrazi se, svijetloga lica, pred učenicima u svoje bijele haljine da se predstavi u svojoj slavi. Ode na Križ, u smrt da bi uskrsnuo od mrtvih i postade svojim vjernicima i svim ljudima Gospodar gospodara, Kralj kraljeva.

Dvor, Hram i Prijestolje Njegovo nalazi Mu se na Križu kamo je ponio sve ljudske nevolje i zločine, a ta Žrtva Bogočovjeka Isusa Krista u Euharistijskom slavlju vodi vjernike Mu i sljedbenike ka uskrsnuću od smrti, na novi i vječni život. U toj Žrtvi nestadoše naša zla jer Kralj nam ih je sve milostivo oprostio. Mjesto nas postade Pravednik, vjeran svojoj ljubavi za sve ljude, ostade vjeran do kraja, do smrti kakvu nikada nitko nije iskusio.

Nije kao zemaljski kraljevi da bi samo sjedio i zapovijedao.

Da bi ubirao poreze.

Kao prvo se pobrinuo za najranjivije. Njima je otvorio vrata svojega Srca i svi jako ugroženi nađoše u Kralju utjehu za sebe, ljubav i hranu.

Zar nije čudesno za obična čovjeka da postoji takav Kralj?

Zar nije čudesan Kralj koji čeka strpljivo sve ljude da Mu se vrate?

Da budu kao i On.

Zar nije pravedan kad očekuje da Mu svatko priđe s poštovanjem, u svadbenom ruhu, pokajničkog srca i da Mu se pokloni, samo Njemu, nikome i ničemu drugome? Jer to svima donosi blaženstvo i blagostanje, i sve ono za čime čovjek čezne.

Zar nije milosrdno prema svakom čovjeku da može prijateljevati s Gospodinom u istini i ljubavi, u slobodnom i otvorenom dioništvu ljudske i božanske naravi?

Isuse, u danima iskušenja podari mi od svoje božanske snage.

Stijeno moja i Hridino spasa mojega, u danima trpljenja i kušnji, povedi me onim svojim kamenitim stazama.

Spasitelju moj, neka moj križ bude lak za mene u Tvojoj ljubavi.

A kada pobijedim svoje neuredne želje, kada nakon dugog vremena, koje sam provodila u uzaludnim pokušajima da se odreknem svoga poroka, konačno dođem na svoj zacrtani cilj što se nazire u Tvome svjetlu, pojačaj ono što smo zajedno započeli i utvrdi me na tom položaju pobjede zauvijek. Koji živiš i kraljuješ u mome srcu i u mome životu, s Ocem nebeskim i u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen. 11.11.2022. 07:58

„Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” Gal 2,19-20

Vlasnici smrti

 

Nikako mi ne ide pojam „vlasnik” i pojam „ljudsko tijelo”.

Vlasnik je onaj tko je upravitelj onoga što posjeduje, što može kupiti i prodati i u čemu sam uživa dobrobit, ali i snosi posljedice slabih strana svojega vlasništva.

Ljudsko tijelo je organizam, to jest organizirana cjelina, a to podrazumijeva složenost postojanja.

Vlasnik ima svoje vlasništvo u pravnoj potpunosti. Njemu se vlasništvo može oduzeti ako počini kriminal i završi na doživotnoj robiji. Tada se vlasništvo usmjerava drugima.

Ljudsko tijelo nekako ne može biti u vlasništvu jer bi to bio pravno nedopustiv robovlasnički odnos.

Vlasnik je taj koji zapovijeda i čini ono što želi dok ljudsko tijelo ima svoju samosvojnost u gladi, fiziološkim potrebama, mjestu i vremenu rođenja, spavanju i slično.

Biti vlasnik svoga tijela ne znači razumno ništa moguće i logično, taj je izraz pokušaj spajanja onoga što je nespojivo u jednom pojmu.

Žene, ako ste vlasnice svoga tijela kada tražite kontracepciju, vi svoje tijelo zapravo napadate, a kada tražite abortus, napadate i svoje i drugo ljudsko tijelo. Zna se, čak je i moderno reći, roditelji nisu vlasnici svoje djece. Čak ni tada kada ih začinju jer očigledno, da su istinski vlasnici, ne bi nikada začeli djecu protiv svoje volje da imaju djecu.

Zanimljivo je i žalosno kako to mnogim ženama nije jasno, ta kontradikcija između vlasništva i života u riječima žena koje, naravno, to nisu same izmislile već u zajedništvu s muškarcima kao pokušaj da se gospodarski način razmišljanja spoji s prirodnim i fiziološkim pojavama na svijetu, u prirodi i društvu.

Jer, ne može se reći da je neki čovjek gospodar ledenjaka, vjetrova, kiše, divljih zvijeri, runolista i pustinjskoga pijeska, pa, ako se priroda ponaša po svojoj osebujnosti drugačije od pustih želja i nada nekih ljudi, vidi se da jedno s drugim nema nikakve razumne veze.

No, nisu ni žene, ni muškarci toliko neuki da ne znaju kakve su posljedice intimnih odnosa u koje se upuštaju i u kojima su sve, ali najmanje su vlasnici svojih organizama. Znaju da će „se dogoditi dijete”, njihovo dijete, njihov zajednički nazivnik. Gdje su tu te žene koje kažu da su vlasnice svoga tijela kada ne žele začeti, a upuštaju se u začinjanje djece? Gdje su tada te žene koje inače naglašavaju i ponavljaju da su gazdarice? Pa, ako su vlasnice začete djece u krajnjem slučaju, zašto žele uništiti svoje vlasništvo? Ili, ako ne žele djecu, zašto ih uopće začinju i muče sebe i druge, zašto se upuštaju u rizične poslove i radnje? Mnoge će reći da drugačije ne mogu, da ne mogu, a da se ne upuste u intimne odnose jer je to jače od njih i njihovoga vlasništva, to jest gospodarstva koje je njihov, ženski organizam? Osim toga, u tom odnosu dva su organizma spojena u jedan te isti organizam čiji vlasnik očito nije definiran za sada.

Izjaviti da ste vlasnik svojega tijela toliko je nelogično kao i izjaviti da vam je vaše tijelo gospodar, a to zvuči vrlo loše. To izgleda kao da neki ljudi i neke žene ne znaju za postojanje slobodne volje. To su isti oni ljudi i žene koji se slobodom diče, liberalizmom u političkom i ideološkom smislu.

Eto, sad smo spojili i požudu i politiku u isti pojam.

Spojili smo ideologiju besmisla s najljepšim događajem koji se može označiti pokraj pojmova „žena” i „muž”: plodnost, dijete, izobilje života.

Zar nije ljepše i bolje živjeti bez nesreća i ubojstava, nereda i ratova, u slobodi odlučivanja, posebice kada se ta sloboda odlučivanja pokaže i iskaže pozitivno u najtežim i najranjivijim okolnostima?

I kada te savjest ne muči i ne remeti tvoje pojmove i osjećaj i znanje za logično i razumno?

Reći ćete da zametak „još” nije ljudsko biće.

A vaše vlasništvo u tom slučaju još ne postoji, nego postoji samo požuda koja rađa smrt. Tada postajete vlasnici smrti ili tako nekako.

Kao što dijete još nije čovjek, tako ni vaši životi još nisu vlasnici smrti, a to je predivan trenutak kada sloboda odlučivanja dolazi u svojoj punoj snazi jer odlučuje o životu, odlučuje se za život.

Jer, što vrijedi čovjek koji ne može odlučivati?

I što vrijedi liberalizam i sloboda kada vas već u začetku ubija vlastito neznanje o pojmovima života i smrti, kada vas prodaju kao roblje, kada vas jači nadvlada?

I kakvi su to intimni odnosi ako ne razmišljate razumno ili još uvijek razmišljate, ali to se razmišljanje svodi na strahove od mogućeg začeća novoga života? I kakav je to život koji „još” nije život, ali je već osuđen na smrt i nepostojanje.

U čemu je ljepota i smisao braka gdje su muž i žena otvoreni životu?

Najčešće je ljepota u tome što su takvi intimni odnosi sasvim drugačiji od gore navedenih, ispunjeni sviješću o stvaranju, ispunjeni mirom i skladom, poletom čiste savjesti, nadom i vjerom u život i u najveću pozitivnu snagu i moć koju ima neko ljudsko biće, a to je ispunjenje pradavne težnje o novome rađanju novoga života koje se proteže na vječno rađanje u novome svijetu, u novome nebu i na novoj zemlji.

Pa, ako i umre, onaj tko vjeruje u život, uskrsnut će i živjeti zauvijek.

10.11.2022. 09:33

Dan Ljubavi

 

Svijetla strana različitih rastanaka,

to u Kristu uvijek sva su nova susretanja

nakon dugih, novih, razdvojenih nastanaka;

to su istom ušću mnoga utjecanja.

Mijenjaju se ljudi, duše, srca strasna,

ali dragi ljubavnici uvijek svojoj biti pristaju;

srce uvijek jedno, isto kao loza, mlada ili kasna,

zauvijek mu zjenice za susret blistaju.

Odjeni se u odore od radosti, satkane u Žrtvi

koja održava stalne ljubavi što su, kao letve

što ih nosimo na leđima nam kao teret mrtvi,

slavni znak svih križeva kada dođu slatke žetve.

Svi su naši križevi samo jedna, Božja Muka

u kojoj se sastajemo kako nam se svidi.

Bog je uvijek ovdje, a na času umiranja nježna ruka

i u noći uskrsnuća srce ljubavnika ničeg da se stidi

zbog te sreće koja dugo čeka i sve više daje.

Ljubavnici tako žive, tako sanjaju do onog časa

kad ih svijetom ispraćaju, kad im ljubav zauvijek potraje

jer su ljubili do kraja, jer im srce za tu Slavu stasa.

09.11.2022. 06:44

Staze oproštaja

 

Očistit ću klijetke svoje,

svoju dušu ću otvoriti

da još opet čujem riječi Tvoje,

da ih razaberem stvoriti

u nesavršenoj svojoj normi.

Tad ću s Tobom vina piti,

tako mi se nada sva oformi

poput Srca koje uvijek štiti.

Isprala sam haljine od praha

i od gline krhko tijelo

što upija sreću Tvoga daha;

za Te moje lice bit će bijelo.

Za Te, Kriste, bit ću službenica

Tvoje riječi, Tvojih djela, navještaja

što mi kradu nemir sluškinjica

koje slijede staze oproštaja.

Jer bez praštanja me ne bi bilo,

znamo isto kao što i osjećamo.

Sada kažem, konačno se zbilo,

svakome se dobrih djela dosjećamo.

To nas koči svakom da ne sudimo,

to nam ne da da se uzoholimo.

Mnogi misle uzaludno zemljom ludimo,

jer Ti, Kriste, nikad ne odolimo,

al' tom pravednošću rajskim vrtovima kročimo.

Ne vidi se, ali divan zid mi gradimo

od kojega spretne riječi sročimo

jer u Tvome vinogradu radimo.

08.11.2022. 19:16