U danima Njegovim cvjetat će pravda

Rođen gotovo potajno, u siromaštvu, dobro prikriven, Isus ipak ne ostaje za mnoge anoniman. Mudraci svijeta nalaze Ga prateći Njegovu zvijezdu, a pastirima anđeo objavljuje rođenje Isusovo:

"A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. 9Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. 10No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! 11Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. 12I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« 13I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

14»Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim!«
(Lk 2,8-14).


Gospodin Isus nam svijetli kao najveća zvijezda iznad nas, anđele nam svoje šalje i blagovijesnike koji nam tumače da je On naš spas dok se mi odmaramo od poslova, prorok Ivan Krstitelj nam Isusov dolazak najavljuje da nas pripremi za spasenje Boga našega, ali mi Ga ipak ne možemo pronaći. Tražimo Ga posvuda, našega velikoga Kralja, na ulicama i trgovima, u dvoranama i hramovima, na političkoj sceni, u različitim seansama gdje učimo savladavati svojim tijelima i filozofijama ono što je nemoguće savladati. 
Mrsko nam je ukaljati ruke, riskirati gubitke, zaći na mjesta koja zaudaraju, stupiti na krvavo tle. A Isus je upravo to u našim očima: siromašno i progonjeno novorođenče u smrtnoj opasnosti od političkog progona. Kako je mudro Gospodin uredio rođenje Sina! U centru svijeta, u Betlehemu o kojemu nas izvještava prastaro proročanstvo, tik do nas, a neprimjetno, Marija leži na oštroj slami na koju Josip polaže novorođenoga Isusa. Mi ne vidimo, mi ne gledamo, mi ne tražimo.
Veliki kraljevi i mudraci posvetili su svoj život potrazi za Bogom; pasiri su strpljivo živjeli i radili svoj posao, ne tražeći više od onoga što imaju i zadovoljni svojim radom i rezultatima; mnoštvo ljudi dolazilo se krstiti vodom na rijeci Jordan; tadašnji vlastodržac i strahovladar učinio je sve najgore čega se mogao sjetiti da spriječi Isusovo javno djelovanje kao što se dogodilo i kada je Isus sazrio u dobi i mudrosti.

Evanđelisti i Isusova Crkva, koju je On sam utemeljio na zemlji, ostavili su čovječanstvu iscrpno izvješće u obliku, sadržaju i značenju Svetoga pisma koje nam govori tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo, zašto moramo umrijeti, kako je potrebno izbjeći nerede, ratove i katastrofe, kako je najugodnije i najisplatljivije živjeti i zašto i čemu sve to: ljudima je potreban spas. Najviše nam o tome govori i u tom smislu djeluje sam Bog, izravno kao Onaj koji je uzeo na sebe ljudsko obličje i ljudski život kojega je živio prolazeći zemljom i činio spasiteljska djela. To je taj čudesno rođeni Spasitelj Isus Krist. Čovjek se ne može spasiti sam. 

Isus se objavljuje kao Spasitelj ponajprije činima prepunim značenja. Spašava bolesne, vraćajući im zdravlje, spašava Petra koji hoda po moru i učenike zahvaćene olujom. Najvažnije je vjerovati u Isusa: bolesnike spašava upravo njihova vjera i učenici doživljavaju prijekor zato što su posumnjali. Te činjenice već pokazuju kakva je ekonomija spasenja, ali treba gledati dalje od tjelesnog spasa.

Isus donosi ljudima mnogo važniji spas: grešnica je spašena zato što joj Isus otpušta grijehe, a u kuću raskajanog Zakeja odmah ulazi spas. Da bismo se spasili, moramo dakle s vjerom prigrliti Evanđelje o Kraljevstvu: 

"11»A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja. 12Oni uz put slušatelji su. Zatim dolazi đavao i odnosi Riječ iz srca njihova da ne bi povjerovali i spasili se. 13A na kamenu – to su oni koji kad čuju, s radošću prime Riječ, ali korijena nemaju: ti neko vrijeme vjeruju, a u vrijeme kušnje otpadnu. 14A što pade u trnje – to su oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda. 15Ono pak u dobroj zemlji – to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.« (Lk 8, 11-15)."


Isusu je spasenje ljudi zapravo svrha Njegovog života na zemlji: On je došao spasiti ono što je bilo izgubljeno i da spasi svijet, ne da ga osudi. Kad govori, govori zato da spasi ljude (Iv 5,34).

"33Vi ste poslali k Ivanu
i on je posvjedočio za istinu.
34Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka,
već govorim to da se vi spasite.
35On bijaše svjetiljka
što gori i svijetli,
a vi se htjedoste samo za čas
naslađivati njegovom svjetlosti.
36Ali ja imam svjedočanstvo
veće od Ivanova:
djela koja mi je dao izvršiti Otac,
upravo ta djela koja činim,
svjedoče za mene
– da me poslao Otac."
(Iv 5, 33-36).

Iz tih riječi vidi se da je spas ljudi sržni problem; grijeh ih dovodi u pogibao da propadnu. Sotona je spreman sve pokušati kako bi spriječio ljude da se spase (Lk 8,12). Ljudi su kao izgubljene ovce, ali Isus je upravo zbog njih došao na zemlju, to je Njegovo poslanje: ovčice više neće propasti ako uđu u Isusovo stado. 

Međutim, spas što ga Isus nudi ima i svoju suprotnost: onome koji ne uhvati zgodu što mu se pruža za spas, tomu prijeti skora i nepopravljiva propast. Valja se pokajati, ući na uska vrata ako se želi pripadati neizmjernom broju spašenih  iako je ljudima samima spas nemoguć jer za njihov spas je potreban čin Božje svemoći (Dufour, str.1233 sl.). ‎subota, ‎6. ‎siječnja ‎2018. 00:31:58


PSALAM 72 (71)
Mesijino kraljevstvo 
Salomonov. 

Bože, sud svoj daj kralju
i svoju pravdu sinu kraljevu.
2Nek’ puku tvojem sudi pravedno,
siromasima po pravici!

3Nek’ bregovi narodu urode mirom,
a brežuljci pravdom.
4Sudit će pravo ubogim pučanima,
djeci siromaha donijet će spasenje,
a tlačitelja on će smrviti.

5I živjet će dugo kao sunce
i kao mjesec u sva pokoljenja.
6Sići će kao rosa na travu,
kao kiša što natapa zemlju!

7U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik – sve dok bude mjeseca.
8I vladat će od mora do mora
i od Rijeke do granica svijeta.

9Dušmani će njegovi preda nj kleknuti
i protivnici lizati prašinu.
10Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,
vladari od Arabije i Sabe danak donositi.
11Klanjat će mu se svi vladari,
svi će mu narodi služiti.

12On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema;
13smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku:
14oslobodit će ih nepravde i nasilja,
jer je dragocjena u njegovim očima krv njihova.

15Stog’ neka živi! Neka ga daruju zlatom iz Arabije,
nek’ mole za njega svagda
i neka ga blagoslivljaju!

16Nek’ bude izobila žita u zemlji,
po vrhuncima klasje neka šušti k’o Libanon!
I cvjetali stanovnici gradova
kao trava na livadi.

17Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka!
Dok je sunca, živjelo mu ime!
Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje,
svi narodi nazivali ga blaženim!

18Blagoslovljen Jahve, Bog Izraelov,
koji jedini tvori čudesa!
19I blagoslovljeno slavno mu ime dovijeka!
Sva se zemlja napunila slave njegove!
Tako neka bude. Amen!

20Time se završavaju molitve Jišajeva sina Davida.

Žena

Jedna žena, duše probodene bolima,
sakriva se iza trula debla, debljih grana
što joj zaklanjaju prve bore koje prima,
prve žilice na kapcima ispunjenih dana

od života požrtvovna i od crna znaka
što ga nosi kao pečat svoje ženskosti;
oborena pogleda, ona stvara iluziju mraka,
ali kroz njeg prodiru i bore žestosti

što je trpno čuva na svom licu i u kosi,
izdajnički bujnoj i strpljivo njegovanoj.
O slobodi sanja, sanja da je lahor nosi
kao ptice koje žive u toj šumi znanoj,

već odavno žena ova tamo traži utjehu.
Svijet je kinji, svi vladari srca njena
nadaju se istoj ženi kao svome uspjehu,
ali nju doziva šumska obasjana zjena

baš na ovom rijetkom drveću sve šume
jer se vide sunca ruke kroz te trule grane,
zrake koje miluju joj srce, ljubavnika glume
koji vidi njene svekolike dobre strane:

ptice u svom slobodnome letu bi se sklonile
u te kose guste, tamne, u taj njezin sjaj,
privlači ih more nježnosti u koje bi zaronile
kada bile bi vladari koji traže miran gaj.

Njene usne nježne, odlučne i kao narisane
progovorile bi o toj ženskoj mudrosti, ljepoti
kada ne bi bile svakoj crnoj knjizi zapisane
da su zbog te crne žene stradali životi,

makar ona neprekidno stvara, uvijek rađa,
daje pticama i granju od plodnosti svoje,
zlatnom suncu kao da je sigurna i mirna lađa,
hladna zemlja, lišće, mora njojzi hvalu poje.
‎petak, ‎5. ‎siječnja ‎2018. 05:36:30

Želja vječnog brijega

Kad bi pripovijedalo se o tom biblijskome raju
kao što se često spominju i loše vijesti, ratovi,
kao što se često glasilima i bogatstva daju
da bi proricali svakojaki diletanti, svatovi,

možda ljudima bi bilo puno lakše, jasnije
kojim načinom naš vrli svijet u nama djeluje,
koje važne i životne čine ostavlja za kasnije
kad pod stare dane milosrdnog Boga cjeluje,

nakon proputovanih si praznih godina i dana.
Zar mi uistinu morali bi jako teško ostarjeti
da bismo razumijeli i što je Betlehem, i Kana,
što je ono bitno u životu što se smrću ima žeti;

što su sve te riječi iskonskoga govora na Gori,
što je Križ i Muka, a što Radosna je vijest?
Da li svjetske velikane spisateljstva ikad mori
da bi pročitati onu malu, kratku Ivanovu čest?

U Svetome pismu književnost bogata se stisla,
lako ga je svakom boljem književniku pročitati
jer tu ima doslovnoga i posljednjeg smisla,
ima alegorije, morala, a može se upitati

i o historičnosti zemlje, čovjeka i ljudske vjere.
Starome se zavjetu i psihologija studira
gdje se ljudi ljube ili tuku preko svake mjere,
a na kraju niti Otkrivenje baš se ne ludira

kao što se prave važni majstori i velemislioci
pa se smiju kršćanima zbog njine naive,
ne videći svu dubinu što je nose sveti Oci
koji kontempliraju i misli dobre, i riječi krive.

Smiješni vrli svijete, znaš li iskreno za Mudrost
što je nosi čeljad koju neprekidno bombardiraš,
što je nosi puk čije molitve su nalik ti na ludost
što je pronose pastiri koje okolo migriraš?!

To su duše koje će ti ubijanja milosrdno praštati,
a ti svima sudove donosiš, ili ne želiš ni znati
nego kukavički voliš pobjeći na sjednice i maštati
kako bomba i raketa mnogoljudstvo skrati.

Od svih riječi ona stvarna samo jedna ima Riječ,
od svih vijesti ona stvarna samo Radosna je vijest.
Kad se prospe neki mozak, ili kreč je ili mliječ,
a kad umre duša, tijelo, ono stvarno nije samo svijest

o kojoj se bezbroj puta pripovijeda da ne mre.
Zašto onda, kad ti dođe tvoja ura, moliš Boga,
zoveš svećenika, ljubiš Križ i činiš razne napore
da ne umreš i da se pokaješ od života svoga?

Luda bunca: "Nema Boga!", misli da je besmrtna,
i da će se naporima i lukavstvom izvući iz svega,
da će zaigrati svoju staru ulogu za lovca mutna.
Nitko ovdje sada ne zna što je Želja vječnog brijega,

Uskrsnuće ti se sprema, sigurno k'o tvoja smrt što gmiže.
To je Srce milosrdno, ali pravedno do savršenstva.
Mirotvorcima i tužnima, krotkima i čistima sad Pravda stiže.
Tebi, vrli svijete, pakao, siromasima Blaženstva.
‎četvrtak, ‎4. ‎siječnja ‎2018. 23:14:32

Sjajne ponoći

Malo mi je vremena još ostalo
za sve pojmove i stihovanja
što su sjatili se oko mene.
Nemoguće puno toga već je otpalo,
puno pogrešaka, puno likovanja,
nestadoše sve te uspomene.

Sjećam se kad znalo mi je ići bolje,
stihovi su curili, slagale se rime,
vidjeh svjetlo nadahnuća gdje se sjaji
sa svim snagama i protiv svake volje.
Sad se moje misli ni za što ne prime,
duša često mnoge riječi u sebi utaji.

Koliko sam samo puta pjesme silovala,
koliko je stihova i rima izmučeno bilo,
jadne riječi, stisnute u beskraj!
Kako me je rijetko ponoć milovala,
kako malo se je uspješnica svilo
da bi oko mene osvanuo raj.

Što učiniti sad s nemirnim prstima
i s tom dušom koja svijetli ponoćima,
i sa spisateljskim porivima?
Kako se ophoditi s beskrajima pustima,
s raznolikim pjevajućim moćima
i s tim ponoćima neizgorivima?
‎četvrtak, ‎4. ‎siječnja ‎2018. 06:29:52

Prorok, svećenik i kralj

Ima li danas u svijetu kakvih proroka, ima li svećenika, ima li kraljeva, raznih vođa, pametnjakovića, samozvanih ljudi, određenih za duhovnost i posvećivanje, ima li netko tko ne bi nešto proricao i to po javnim glasilima, ima li obdarenih, a neukih liječnika? Ima svega toga na svim stranama svijeta; štoviše, svi smo proroci, svi se držimo duhovnim ljudima i poštenima što bi značilo da smo sveti, da smo mali bogovi.
Je li kome od nas pristiglo na sam dan našega rođenja nebrojeno mnogo posjeta, jesu li nas pohodili mudraci, jesu li nam došli odati počast svi značajni državnici i kraljevi?
Često za te izraze, "prorok", "svećenik" i "kralj" mislimo da su to neke uobičajene veće ili manje napuhane besmislice kao što je besmislica da mi proričemo, da smo bogovi, da smo gazde života svojih. Sami u svoje držanje ne vjerujemo, ali naokolo se držimo kao paunovi, mnogi zarađuju na takvim nazivima i "poslovima".


Isus, Prorok
Isuse, za mene si u početku najviše predstavljao proroka, a to mi je značilo da si mi domaći, privatni, svestrani učitelj života i podučavatelj mudrosti i jednostavnosti. Koliko sam Ti se samo puta obraćala kao ravnome sebi, kao prijatelju koji mi se po navici uvijek nađe pri ruci pa sam navikla brzo upitati Te za savjet za svaku sitnicu, a velike i važne stvari nisam Te se usudila priupitati, nisam mogla zamisliti da bi mi i To protumačio. Sada već znam da od Tebe mogu očekivati ono što sam držala nemogućim da se dogodi, sada sam kao slijepa za svijet, a bistrija za Tvoje podučavanje. Da, Ti upotrebljavaš moje skromno znanje i iskustvo, ali me ono više ne vodi u nepreglednosti uzaludnih pokušaja da shvatim nespoznatljivo već nam moje osobine služe za Tvoje proslavljenje. Zvali su Te Učiteljem i Prorokom jer kako da Te drugačije zazivaju kad si im se predstavio kao Onaj koji ima svu vlast, kad su shvatili da si Sin Boga živoga, a znali su tako malo o trojstvenosti svojega Gospodina? 
Kad su Te oslovili kao dobrog učitelja, upitao si zašto Te zovu dobrim jer Učitelj je samo jedan i dobar te ne postoji učitelj na ovome i onome svijetu koji bi bio drugačiji nego dobar. Samo jedan je dobar, a to si Ti, Isuse, moj Proroče, moj Učitelju života.
Na Tebi je Duh Sveti sa svojim darovima i bogatstvima mudrosti i umnosti, znanja i jakosti, pobožnosti i straha Gospodnjega iz kojih se rađaju sva znanja i otkrića ljudska. Ta, kako može čovjek, makar bio i znanstvenik, biti pametniji i mudriji od Tebe, a da se ne osramoti u svojoj umišljenosti jer Ti si oličenje skromnosti, poniznosti i jednostavnosti, a mi smo naduti, oholi i strašno komplicirani, mi ne umijemo razgovarati, mi se smetemo već kad želimo samo izjaviti ljubav jedni drugima. Tebe ničime nisu mogli pismoznanci smesti, a toliko su bili jednostavni Tvoji odgovori, tako normalni i logični. Evo, sada Te opet u grijehu "izmjerih" po svojim mjerama i po svojem ljudskom poimanju, a daleko su Tvoje misli od mojih misli i Tvoji puti od mojih puteva.
Ti me uvijek iznenadiš nevjericom i neprekidno se čudim i divim Tvojoj veličini. Ti se dokazuješ u meni, proslavljaš se bez prestanka.

Isus, Svećenik
Isuse, tek sam kasnije naučila da Ti se osim zahvaljivanja moram obraćati poniznim slavljenjem Tvoje Osobe u meni i šire jer kada Te hvalim, štujem i slavim Tebe i Tvoje srce premilosrdno i kada tražim Tvoje kraljevstvo preblaženo i molim da bude Tvoja predobra volja u mom životu, u meni se sveti ime Tvoje, širi se po mojoj unutarnjosti, u moje dane pristiže nebeski grad i mnoštvo svetih osoba od kojih je taj grad načinjen i ja postajem čvrsta, ganuta i krhka od miline jer Ti se proslavljaš u mom srcu, a time se proslavljam i ja u Tebi. Sve me to posvećuje, čini me sasvim drugačijom osobom, čini me sposobnom za praštanje i neprekidnu molitvu od koje se mijenja moj život i moj svijet.
U svojoj predanosti Tebi dolazim do sve hrabrijih prošnji i sve većih uslišanja kao da si me odredio za svoju i više me nikako ne puštaš. Grijesi me sve jače peku, žurim se izmoliti spas, trčim Tvojim učenicima, udovima Tvojega tijela kojemu si Ti Glava, kako bih se nahranila kruhom svojim svagdašnjim, ma kakav god bio. Ti si me privukao poput magneta da želim biti nalik onoj slici koju si mi odredio jer od mene inače nikada ništa. Ti mi među nama dvoma daješ sve veći značaj, Ti me činiš istančanijom i plemenitijom, boljom, djelotvornijom, čišćom i svetijom u mom srcu. Tvoje mi posvećenje daruje neopisivo dostojanstvo.

Isus, Kralj
Isuse, Ti si moj Bog i nema drugih bogova osim Tebe, Ti si Svjetlo nad svjetlima, Život nad životima, Istina nad istinama, Pastir nad pastirima, Kruh nad kruhovima, Misao nad mislima, Ljubav nad ljubavima.
Ti si zauzeo moje srce, moju dušu, moju snagu, Znak si na mome čelu, zapis na zaglavljima; Ti si Zaglavni kamen nad građevinama, bez Tebe mi ne pada ni vlas s glave, Tvoja je ljubav bolja od života.
Ti si Vladar moje slobode, Ti si Utjeha moje nemoći, Ti si Stijena moje kuće, Ti si Hram mojega postojanja, Ti mi rastjeruješ zlonamjernike, Ti me častiš kao svoju kćerku i sestru, Tebi sam puno više od toga, Tebi ću uvijek ja više značiti nego što sam spsobna pojmiti Tvoj značaj u meni i u svijetu jer Ti si Značaj nad značajima, Sluga nad slugama, Velik nad velikima i Malen nad malenima.
Ti si Kralj nad kraljevima.
Uz Tebe i ja sam prorok, i ja posvećujem, uz Tebe i ja sam suvladarica svoja. ‎utorak, ‎2. ‎siječnja ‎2018. 18:06:13

Knez mira

"Jer, dijete nam se rodilo,
sina dobismo;
na plećima mu je vlast.
Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni,
Otac vječni, Knez mironosni."
Knjiga proroka Izaije, glava 9, redak 5

Knez je vladar i starješina koji je podložan većemu vladaru, on je feudalni namjesnik i vazal, nasljednik koji može biti i od kraljevske loze poput princa, kraljevića. Zloga i đavla često zovemo knezom ovoga svijeta. U prelijepo stvorenome svijetu, kojega je Bog predao čovjeku na upravljanje, pojavila se zmija zla.
Veliki prorok Daniel je u svojim viđenjima gledao neke vladare za koje, između ostaloga, veli:
"»Kralj će raditi što god mu se prohtije, uznoseći i uzdižući sebe iznad svih bogova: protiv Boga nad bogovima govorit će hule i uspijevat će dok se gnjev ne navrši – jer ono što je određeno, to će se ispuniti (Dn 11,36).
Gospodin Bog predao je, dakle, vlast na neko  vrijeme, ali tako izopačena vlast sama se izručuje Božjem sudu koji će je neminovno oboriti u za to određeni dan Dn 7,11 sl. 26): jer se udružila s moćima opačine, s njima će zajedno i pasti (Dufour, str. 1438).
Protiv kneza ovoga svijeta, koji se silno teži uzdići u svojoj izopačenosti na tron koji očigledno misli da zaslužuje, može se postaviti samo Božji Sin i svaka duša koja zazove pomoć Isusa Krista.
Isus nam daje svoj mir, On dolazi kao Knez mira:
"Mir vam ostavljam,
mir vam svoj dajem.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.
Neka se ne uznemiruje vaše srce
i neka se ne straši (Iv 14,27).


Isus je pohranitelj vlasti: On propovijeda kao Onaj koji ima vlast (Mk 1,22//), ima vlast opraštati grijehe (Mt 9,6 sl.), Gospodar je subote (Mk 2,28//). To je čisto religiozna vlast božanskog izaslanika, Isus ima vlast nad bolešću (Mt 8,8 sl//), nad prirodnim silama (Mk 4,41//), nad zlim duhovima (Mt 12,28//). Njegova se vlast proteže sve do politike; na tom području On je vlast, koju nije htio primiti od Sotone (Lk 4,5 sl.), zapravo primio od Boga. Isus među svojima nastupa kao Onaj koji služi (Lk 22,25 sl.). On je Gospodar i Gospodin (Iv 13,13), ali je došao služiti i dati svoj život (Mk 10,42 sl//), a upravo zato što tako uzima na sebe robovski položaj, svako će se koljeno najzad pred Njim pokloniti (Fil 2,5-11). Zato će, kad uskrsne, moći svojima reći da Mu je "dana sva vlast (eksusia), na nebu i na zemlji (Mt 28,18)"; vidi: Dufour, str.1440.

Upravo u času kad misli da mu je pobjeda osigurana, "Knez ovoga svijeta" biva "bačen van" (Iv 12,31; usp. 16,11; Otk 12,9-13); vlast nad svijetom koju se on nekoć osmjelio ponuditi Isusu (Lk 4,6) odsad pripada Kristu, umrlom i proslavljenom (Mt 28,18; usp. Fil 2,9); vidi: Dufour, str. 1227.:

"Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga – sve do smrti. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena!     (Otk 12, 9-13)".

Sveti Pavao u pozdravima svojih poslanica obično udružuje milost i mir, potvrđujući time da je milost izvor i osnov mira. Krist je naš jedini mir, uspostavio je mir, izmirio je narode, sjedinivši ih u jedno Tijelo (Ef 2,14-22). Bog je tako pomirio sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju Kristova križa (Kol 1,20), zaslugom Duha koji gradi među nama čvrstu vezu (Ef 4,3). Svaki vjernik, koji je opravdan, ima po Isusu Kristu mir s Bogom (Rim 5,1), s Bogom ljubavi i mira (2 Kor 13,11) koji ga potpuno posvećuje ( 1 Sol 5,23). Kao i ljubav i radost, mir je plod Duha (Gal 5,22; Rim 14,17), on je vječni život koji se već unaprijed živi ovdje, na zemlji (usp. 8,6), on nadilazi svačiji razum (Fil 4,7), ostaje nam i u nevolji (Rim5, 1-5), zrači u našim odnosima prema ljudima (1 Kor 7,15; Rim 12,18; 2 Tim 2,22), sve doDana kad će Bog mira koji je uskrisio Isusa (usp. Heb 13,20) uništiti Sotonu (Rim 16,20) i uspostaviti sve stvari u njihovoj istinskoj cjelovitosti (vidi: Dufour, str. 560).

Apostol i učenik Isusov, sveti Ivan još izričitije tumači tu objavu. Mir je plod Isusove žrtve (Iv 16,33); kao i u sinoptičkoj predaji, taj mir nema ništa zajedničko s mirom ovoga svijeta. Isusova je prisutnost izvor i stvarnost mira; upravo je u tome jedna od karakterističnih strana Ivanova gledanja. Kad učenike, kojima predstoji rastanak s Učiteljem, obuzima tuga, Isus ih ohrabruje: 'Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem (Iv 14,27); taj mir nije više vezan uz Njegovu tjelesnu prisutnost već uz Njegovu pobjedu nad svijetom; zato Isus, pobijedivši smrt, zajedno s mirom daje i Duha Svetoga i vlast nad grijehom (20, 19-23) vidi: Dufour, str. 560/561. ‎srijeda, ‎3. ‎siječnja ‎2018. 05:34:46

Evanđelje po Ivanu, glava 16, redak 32-33:
"Evo dolazi čas i već je došao:
raspršit ćete se svaki na svoju stranu
i mene ostaviti sáma.
No ja nisam sâm
jer Otac je sa mnom.
To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!"

Slavlje naše svagdašnje

Slaviti se može pjesmom, u tišini ili u srcu lijepim veličajnim riječima i izražajima, a uz pjesmu se može izvoditi i lijepa svečana glazba; anđeli slave zvukovima svojih anđeoskih trublji.
Velika je ljepota vidjeti vatromet na noćnom svodu, ali uz taj vatromet ne idu neki milozvučni tonovi već nezgodna pucnjava koja zapravo mnogima i ne pada tako nezgodno, mnogim ljudima više odgovara pucanje nego prizori vatrometa na nebu. Slično se događa kada ispraćamo posljednji put preminule slavne ljude, ispaljujemo plotune.
Po tim našim ljudskim običajima može se lijepo promatrati dokle smo stigli u svojem načinu izražavanja i u našim komunikacijama: još uvijek stvaramo preveliku buku oko nas koja bi morala biti izraz naših najplemenitijih osjećaja i razmišljanja, ali izgleda da toga nismo svjesni. Naše osjećaje ne prepoznajemo ako i imamo plemenite misli jer te misli u nama očigledno stvaraju šutljivu napetost koja se oslobađa uz veliku buku i stvaranje nereda. Kad žalimo za nekim, pucamo; kada smo radosni, opet pucamo.
Onaj opušteni osjećaj mira i nježnosti gotovo da nas nikada ne obuzima. Jer što je slavlje i slavljenje nego duboko i plemenito izražavanje zahvalnosti i poštovanja, udivljenje nečim ili divljenje prema nekome, a to teško da se može izraziti pucnjavom i velikom bukom; prije bi se reklo da je najljepše slaviti u posvemašnjoj tišini kako bi nam pred nama samima naši unutarnji oplemenjeni trenutci došli do izražaja, kako bismo dobro čuli naše unutarnje misli i riječi i osjetili kako nas prožima nježnost, slabost i milina od svega toga.
No, bića od blata, kao što smo mi, ljudi, reći će da je previše buke oko nas, previše ratovanja i agresivnosti, ali to je samo odraz naših unutarnjih stanja. Vatromet povodom dočeka neke nove godine samo je još jedna kap vrućega ulja koje dolijevamo na svoje rane. Jer mi, bića od blata, ranjeni smo svojim grešnim mislima, djelima, riječima i propustima. Nama je, blatnima, sam Bog udahnuo svoj dah te tako zapravo postadosmo žive duše, sposobne za radost i svetost, plemenitost i slavljenje.

Kad se navršilo vrijeme, po izlijevanju Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Crkva se objavila svijetu. S darom Duha počinje novo vrijeme u "rasporedbi otajstva": vrijeme Crkve u kojem Krist očituje, uprisutnjuje i priopćava djelo svoga spasenja po liturgiji Crkve, "dok opet ne dođe (1 Kor 11,26)". U tom vremenu Crkve, Krist živi i sada djeluje u Crkvi i s njome na nov način, vlastit tomu novom vremenu. On djeluje po sakramentima; to predaja zajednička Zapada i Istoka naziva "sakramentalnom ekonomijom" koja se sastoji u priopćavanju ( ili "dijeljenju") plodova vazmenog otajstva Kristova u slavlju "sakramentalne" liturgije Crkve. (vidi: KKC 1076 sl.).

Bog nam je, dakle, dao Sina svoga da prinese sebe kao žrtvu za naše grijehe i grešnosti, da nas oslobodi za onaj unutarnji život mira i ljubavi kako bismo mi, blatni ljudi, mogli oživljavati Duhom Božjim naše predodređene duhovne i najnježnije unutarnje misli i emocije i kako bismo, između ostalog, naučili postati pravi ljudi i slaviti Boga i naše živote u Gospodinu. Čitav Kristov život, muka i smrt, uskrsnuće, uzašašće te poslanje Duha Svetoga zapravo su jedno veliko otajstvo koje promatramo za svoje dobro. Krist je naš sakrament. Sakramenata u Katoličkoj Crkvi ima sedam, sakrament je božanska ustanova, vidljiv i učinkovit znak kojega je ustanovio Krist i koji označuje i proizvodi posvećenje te daje milost Božju (krštenje, potvrda, euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, svećenički red, ženidba).
Sakramenti su osjetni znakovi (riječi i čini), dohvatljivi našoj ljudskosti. Milost koju označuju, sakramenti djelotvorno ostvaruju Kristovim djelovanjem i snagom Duha Svetoga.
Kristovo vazmeno otajstvo ne može ostati samo u prošlosti jer On je svojom smrću uništio smrt i zato sve što Krist jest i sve što je učinio i pretrpio za sve ljude ima udjela u božanskoj vječnosti te obuhvaća sva vremena i u njima se prisutnjuje. Događaj križa i uskrsnuća ostaje, privlačeći sve prema Životu.
Proslavljeni Krist od dana apostolske Crkve prisutan je u zemaljskoj Liturgiji koja sudjeluje u nebeskoj Liturgiji jer "u zemaljskoj liturgiji predokusom uzimamo dijela u nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo kao putnici težimo, gdje Krist kao službenik svetišta i pravoga šatora sjedi s desna Bogu; sa svom nebeskom vojskom pjevamo Gospodinu pjesan slave; štujući spomen svetih uzdamo se zadobiti neko mjesto u društvu s njima; iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista da se, kad se pojavi On, naš život, i mi zajedno s Njime pojavimo u slavi (II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concillium, 7)".

U liturgiji Crkva blagoslivlja Boga Oca i klanja Mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja. Kristovo je djelo u liturgiji sakramentalno jer se u njemu Njegovo otajstvo spasenja uprisutnjuje snagom Svetoga Duha; jer Njegovo Tijelo, koje je Crkva, jest kao sakrament (znak i oruđe) u kojem Duh Sveti ostvaruje otajstvo spasenja; jer svojim liturgijskim činima putujuća Crkva već sudjeluje u nebeskoj liturgiji, unaprijed je uživajući.