Sjaj poezije

Preljubničke pjesme mlade

pjevala sam onih dana

kada nestale su prepreke

što tako sigurno mi život grade

kao krošnja razlistana,

kao sve te tihe rijeke.

Nisam bila nikada pjevačica,

samo moram naći trag

tamo gdje me jače tuku

vihori svih slavnih inačica,

gdje poezija je prešla prag

do kojeg me rime vuku.

Zato želim reći bilo kome

sve što moždane ispisuju,

sigurna u svojoj slutnji.

Možda jednom mene slome,

možda druge duše čuju

razloge tih pjesničkih pomutnji.

Samo slušam, samo vjerno pišem

ono što mi govore i daju

moji glasi, tako tihi, neznatni

koji čuju kako sporo dišem,

koji kratko kao bljesak traju;

to su stihovi prezlatni,

oni jedino su što je bistro,

spasonosna iskra pomračena uma,

oni vode me iz teška ropstva

na područje tako čisto

kakvo nije niti tamo gdje je šuma

strašnog djevičanskog srodstva

u normali punoj predrasuda.

Biti isti kao drugi, svi u svojoj formi

iz koje se straše proviriti

ili pustiti se brizi javnog suda

koji ne zna letjeti iz svojih normi,

ali biti, živjeti, zadiviti

anđele i ptice nebeske što lete

poput onih misli rijetkih genijalaca

što se puštaju pred nadahnućem,

koji prejaki su da ih spete

užadi i koplja mnoštva znalaca

koji ne podliježu ovom sjaju vrućem?

Radije ću javno neprekidno ginuti

zbog tih mojih izrečenih rima,

pustiti ih neka traže na slobodi

gdje će netko možda skinuti

malo ljage s toga teška krima

kada mu se nadahnuće rodi.

28.08.2016. 09:14

Dok te čekam

Prostrane misli slobodna uma

i lagano jutro žure u san

dok čekam te kao netko tko te zna.

Osjetila odmakla od svakoga šuma

stvaraju jak romantičan plan

dok novi se dan kao čipka tka.

Samo slobodna duša nalazi mir,

samo mir u srcu vidi i dalje

sve što postoji kao divota.

Svakoj se duši poklapa taj zbir

kad začuje Boga koji je šalje

tajnama njena vlastita života.

Ptice nebeske najavljuju izlazak,

sunčane zrake bacit će svjetlo

dok lahor već dušu miluje

kao vanjski siguran iskazak

stanja u kojemu zajedno s vjetrom

čitavi svemir u duši miruje.

Mir je dragocjen, ratnici znaju,

a nema ga tamo gdje srce divlja,

krhka je duša za izazov taj.

Sunčane zrake mi poleta daju

dok noć postaje sve to sivlja,

još jednom je snovima došao kraj.

27.08.2016. 06:28

U zemlji živih

Život prolazi, život se mijenja,

a tvoje se ruke za uvijek sklopiše

kao krila galeba na vrhu stijenja,

kao zalazak sunca što vjetar ga njiše.

I dok pjevam istom životu tom

koji se u meni odbija ugasiti,

promatram sunčanih zraka slom,

a nova će jutra to sunce spasiti.

Ponovni izlazak sunca dokazuje

da život je vječan za sve nas,

a sjećanje živo meni pokazuje

da molitve moje tebi su spas

i što više odmiču noći i dani,

bolje te pamtim, više te znam;

danas si ovdje više nego lani.

Čovjek u nebu nije nikada sam,

zemljani i nebesnici zajedno stoje

u duši mojoj, u sjećanju mom

kao da anđeli molitve broje,

kao da isti imamo dom.

Bez tvoje ljubavi ne bi nas bilo,

bez moga sjećanja, bili bi sami;

tako je ugodno Božansko krilo,

tako su sjajne zvijezde u tami.

Susret neba i zemlje granice nema,

duh je naš jači od prirodne mijene;

znam da mi Bog stan moj priprema,

znam da me pamtiš i moliš za mene.

Onaj tvoj duh u istom je stanu

kao i moja molitva, kao moj duh;

ovisi samo o zemaljskome danu

kako ću dijeliti Božanski Kruh.

Pošalji mi, Kriste, snagu za dan,

pošalji mi noć za susrete ove.

Pokaži mi život, i javu, i san,

dodaj mi Duha za molitve nove.

26.08.2016. 08:02

Vrijeme rata

Misliš da me ratovi ne mijenjaju,

makar nisu moji jer ja želim mirovati,

i da potresi i progoni ne jenjaju;

svak zna mjesto gdje se mogu milovati

prašina i kapljice rose koja nestaje

ili mirisi plijesni sa cvijećem što pupa.

Ovaj rat što nikada ne prestaje

za tebe je uvijek bio spasonosna rupa

pa stoga i možeš uvijek otići još dublje,

prići k samom srcu teških zbivanja

jer tebe tješe najopasnije zublje,

jer su iste kao srce tvoga unutarnja stanja.

Znamo da je tamo najsigurnije leći

gdje su zemljicu razrovale granate

pa je poslije lako mir svoj steći,

tako sigurni su oni što još više pate

unutar svojih nemira i progonstava.

Mir za tebe jedini je pakao

dok rat je cilj ti svih poklonstava

kako ne bi neprekidno plakao.

Svatko nosi ratove u sebi kao znak

po kojemu prepoznaje si svoju kob.

Takav život nikad nije lak,

ali još je teže uvijek negdje biti rob.

Jedini je problem što se teško vratiti

ako čudom Boga sve nemire prebrodi

svaka duša koja obvikla je patiti

jer ju stari nemir sve to dublje vodi.

Čak i tada kada duši mir nastupi,

uvijek ima mnoštvo ratnih priča

koje nastale su baš u onoj grupi

gdje je je bilo njena ratna pokliča

pa je vode za sobom u svoje nemire.

Smije li se duša ikad smiriti

ili mora nastaviti sve ratove nemile

koje nekad znala je raspiriti?

25.08.2016. 08:37

Odakle dolaziš? - Job 1,7

Ne znaš  ni odakle dolaziš,

niti znaš kako si ovamo zašao,

a ipak kao ričući lav prolaziš,

tražiš kako bi baš mene snašao.

Prije nego što zatvorim vrata,

moram pročistiti krivo i zlo

što se tako ljepljivo za me hvata;

pitam se zašto mi donosiš to.

I prije nego što za uvijek umukne

ovaj tvoj ljigavi tuđinski glas,

potrudit ću se da ljudima sukne

najljepša utjeha i siguran spas.

To moja će osveta uzgred biti

za duhove opake, duhove zle

koji se od mene ne mogu skriti

jer već odavno na spletke te

sasvim postadoh nekako imuna

kao što anđeli postanu neuhvatljivi

kada ih traži prijetvorna struna

dok meni su oni često spoznatljivi.

Pravednost Boga Isusa Krista

nosim za prikazanje pred pukom

kako bih i ja tu ostala čista

kada odnese zlo svojom svetom rukom.

Tako ni jedan pravedan neće nastradati,

ali tko će taj biti, ni anđeli ne znaju

dok ja ću se svesrdno nadati

da oni za prijetvorne tako ne haju.

Rekla bih samo još jednu stvar,

ne diraj me jer molim i praštam

kako bih izdala od sebe dar,

a ne stoga što često maštam.

Zato te pitam, a tko si ti

da mi sudiš i zašto se bojiš

da bih ti mogla nauditi;

zar po sebi i mene krojiš?

Osvetu možda neću gledati,

ali je ćutim i ona me blaži.

Ako se poželiš na kraju predati,

gore, na nebu mene potraži.

24.08.2016. 00:44

Prah si bio

Kad bi me, Bože, samo pogledao

da me izvedeš iz moga sužanjstva,

svaki bi dušman preda mnom pao;

kročila bih putima sveta prostranstva.

Odmah bih prihvatila desnicu Tvoju

i ne bih se nikada osvrtala.

Sve bi mi svetinje bile na broju,

najljepše hvale tada bih ocrtala.

Znala bih što je moj životni čas,

znala bih mrijeti u preobraženju

i svaki bi plodan bio mi klas,

otporan svakome okruženju

jer ne bi mi dao raj prije vremena

nego bila bih jednako sama,

ali prepuna duhovna sjemena

i ne bi me nikada uzela tama.

Kada bi samo čuo moj slabašni vap,

možda bih postigla drugome nešto

od svega što mi je sada hlap;

znala bih tješiti, voditi vješto.

I sada, kad rijeka pritječe ušću,

kako bi svečan bio mi kraj!

Razvrgla bih onu maglu, još gušću,

otvorila prolaz u ovaj gaj.

Načini cvijeće od moga spasa,

predaj sve voćke kome je rat.

Daj barem zalogaj toga klasa

da mi ne propadne mirisni lat.

Sada tek vidim Tvoju muku i žal,

Tvoju ljubav i odanost, i predanje

svakome stvoru kojeg izjeda jal.

Kako je teško to bogato stanje

kada ne vide duše, nit primiti znaju

vlastiti opstanak. O, siromaha,

slijepaca svih u mome kraju;

čitav im život od mrtva praha.

22.08.2016. 01:58

Krila domovine

Kleca narod, klečim, Bože, i ja sad pred Tobom,

godinama klečimo pred svetim Oltarom

dok nas udaraju i zazivaju budalom i robom

dok nas tješiš i obnavljaš svojim darom,

a Tvoj dar je spasonosna životna snaga.

Klečim, strah me da ne puknem kao bomba,

zatvaram se iza Tvoga sveta praga

dok mi jad se slaže u obliku tromba.

Nikad nisi bio, Isuse, za pobunu i nasilje

već za milosrđe i strpljenje, prošnje uporne.

Gledam kako stenje ovo podjarmljeno žilje,

usne su mu otvrdnule, izgledaju umorne.

Nikad nisi dao, Milostivi, da Te gaze.

Tvoje su riječi one života vječnoga,

ovdje svi na Tvoja uslišanja budno paze,

čine istinu, pravicu, ljube Tebe, Boga.

Klečim, jedini Bože, pred Tvojim trpljenjem,

iz pete mi već dugo struji prema čelu

ona vatra što me puni božanskim strpljenjem

koje izvire na mojim riječima i djelu.

Praštaj, srce, praštaj, ne znaju što čine,

ali milosrđe nekad postaje i privola

za sve zvijeri, za sotonu da još jače zine;

držim Te za riječ, a za rogove vola.

Sve je češće pred Oltarom ovo srce golo,

tu je zadnja rupa moga slobodnoga daha,

više nemam kamo, posvuda se igra kolo;

svi smo svjesni ova neminovna kraha.

Ne razaznajem ni ona jedna pravedna

radi kojega bi, Bože, spasio i Sodomu;

i već bježe čak i mlada djeca čedna,

već okreću leđa vlastitome domu.

Blagoslovi ovaj narod krvlju mladom,

Tvojoj desnici ja sada svoju dajem.

Svi se drže Tvojih zapovijedi svojim jadom,

klečala sam, slušala i sada ustajem.

Ako neće Lažac milom, silom hoće,

skinuti se s ova područja sveta.

Moje oružje su Tvoji plodovi i voće

protiv služinčadi pakla kleta.

Kad se dignem i pogledam iza leđa,

Ti me guraj, Duše Sveti, legije postaviti.

Daj mi vjetar Božji, vjetar mojih pređa;

ako hoćeš, Ti me možeš ozdraviti.

Neće više pričati mi bajke kuga bijedna

što je čitavu domovinu izrovala,

njena besjeda ni lipe nije vrijedna.

Domovina sada vjetar je potkovala.

19.08.2016. 01:05