Molitva i ljubav

 

Svijet sadrži mnogo dobra. Inače ne bi opstao. Dobro u svijetu je kao mrvice na tragovima i stazama koje nam je Gospodin ostavio kao svoje tragove da ga po tome dobru pronađemo i stignemo mu u susret. Čovjek koji ljubi dobro pokušava ga naći u svijetu, po trnovitim stazama lošega i zla, po svome osjećaju koji nosi za dobro i naslućuje ga te tako luta poljanama bluda i šumama pohlepe, težeći za onom jednom mrvicom dobra. I, ako je neki čovjek čuo loše o kršćanima pa ih izbjegava, Gospodin će ga tim mukotrpnim putom dovesti k sebi pa će svatko ljubiti ljude, shvatiti da ih ne ljubi zato što su oni nešto posebno nego radi Boga, a i radi sebe i svoje sreće, radi svojega dostojanstva i, na kraju, radi svoga spasa od zla, spasa u ljubavi prema Gospodinu.

Mnogi kršćani izbjegavaju loše društvo, a toliko bi grešnika mogli navesti na put obraćenja, ljude koji se ne snalaze lako jer nikad nisu čuli važnu riječ o Bogu, lijepu i dobru riječ, vjerski mudru riječ. To je puno više od onih mrvica po kojima ljudi tragaju za Bogom, a ne znaju zapravo za čime tragaju, niti tko im je zaista potreban i neophodan. Većina vjernika govori zapravo o zakonu, misleći na ljubav Boga, na duh zakona.

Tako se mnogi pogani namuče u životu da bi konačno pronašli smisao u krštenju, Euharistiji i ostalim sakramentima Katoličke Crkve.

Tradicionalni vjernici i kršćani su ponekad zakinuti za to iskustvo dobroga razlikovanja duhova, razlučivanja između bijelog i crnog, za iskustvo one oštre i tanke granice između dobra i zla. Dobro nikada nije samo, niti zlo nije nikada samo, uvijek dolaze u paketu, zajedno se tuku, bore i hrvaju u ovome svijetu.

Tako svakodnevica izgleda uvijek siva, a to potiče glad za senzacijama, za izrazitim šarenilom. Dugine boje se ne prelijevaju, one su uredno poredane i točno se vidi koja je nijansa pored neke druge nijanse. To je znak za obećanje Gospodinovo, znak za nadu. S Isusom Kristom nema sivila, nema kompromisa u našim savjestima.

„Hram ste Duha Svetoga ( 1 Kor 6,19)”, kaže sveti Pavao, leglo svega dobra i ljubavi pa neka se iz nas izlegne kakva veća mrva ljubavi za druge.

Sveti Pavao govorio je naprednim učenicima, a Isus često govori grešnicima i bolesnima jer veća je ljubav ukazati na jednu mrvu dobra i ljubaznosti nekom grešniku iz lošeg društva nego paziti na svoje usavršavanje u dobroti na taj izbjegavajući način. Sjećam se psalmista koji kaže da svojim ljubljenima Bog u snu daje, a ne po trudu i brigama oko njihova savršenstva (Psalam 127,2). Dobrota se valjda ne mjeri izbjegavanjem ljudi jer je to osuda za duše koje uopće ne poznajemo ili ih se sjećamo po svojim predrasudama.

„Uzalud vam je ustat’ prije zore
i dugo u noć sjediti,
vi što jedete kruh muke:
miljenicima svojim u snu on daje.”

Svi smo mi i grešni i sveti. Obratimo pažnju na pogane i loše ljude svojom svetošću, a ne svojom grešnoću.

Ideologije su, naravno, oličenje zla i nisu nam ni malo privlačne, ali ljudi neke ideologije izgledaju slični nama. Svi smo slike Boga, pokvarljive i izobličene. Ali puno molimo, živimo urednim sakramentalnim životom i pažljivo čuvamo svoj život da ga ne bismo izgubili. Je li naša molitva kvalitetna, uporna, strpljiva i molitva u ljubavi? Zar nemamo osjećaj da smo spašeni, privilegirani? Pa, što nam je onda činiti, tovariti se rezervnim uljem za naše svjetiljke, rezervnim molitvenim zazivima za svaki slučaj, da budemo potpuno sigurni u svoj spas? Ta, kako ćeš se spasiti bez drugih ljudi koji nisu još spašeni?

Kontemplacija na čast svete Monike i njezina sina svetog Augustina, 26.08.2024. 21:46

Knjiga ili osoba

 

Često mi se dogodi da, nakon zatvaranja Biblije, ne mogu, a da ne gledam i dodirujem tu Knjigu kao prijatelja i živo biće.

Biblija nije bilo koja knjiga, nije samo knjiga, ona je najmudrija i najpovijesnija slika Isusa Krista, do kraja i u potpunosti ispunjena Duhom Svetim što ga otkriva i u vjerniku, čitatelju, mada čitatelj i vjernik nije možda prije bio svjestan Duha Životvorca u sebi.

Da, otkrivam Isusov Duh u sebi, ali također se nalazim pred Duhom koji je meni nasuprot.

Knjiga može izazvati emocije, veće ili teže, ljepše ili uzvišenije nego bilo koji čovjek kojeg poznajemo još od prije čitanja Biblije i čak tada kada upoznajemo ljude nakon čitanja.

Knjige to zaista mogu, ali Biblija osim toga može razgovarati s onim tko sluša Božji glas, ona nas dovodi definitivno do Krista, jednako kao i molitva, odnosno istovremeno.

Kad čita, čovjek može čuti sve što čita svojim unutarnjim sluhom. Tko čuje prispodobu ili opis nekog događaja iz Starog zavjeta, nađe se u razgovoru sa sudionicima toga događaja, a sve u Gospodinu. Tako se Bog otkriva vjernicima kroz Sveto pismo.

Knjiga o Joni, omiljena tema mnogih vjernika koja služi za kontemplaciju vjernika i Katoličke Crkve, otkriva uvijek nešto novo o Joni, proroku. Otkriva nam da čovjek, u bijegu od svoje savjesti pati i jako se muči, sve dok ne izmoli pred Gospodinom svoje vapaje, a Gospodin ga tada podsjeća da jednostavno prestane bježati od nevolja i prihvati svoj križ, onakav o kakvome mu govori njegova vlastita savjest. Kada čovjek prihvati svoje nevolje kao Božju volju za dobro toga čovjeka, muke prestaju i čovjek tako izvršava Božju volju koja nikada nije na štetu vjernika već na spas i posvećenje. To se sve događa u Crkvi, tijelu Kristovome, ali i duboko u najskrivenijim dijelovima ljudske duše koji se otvaraju kao što se otvara knjiga u kojoj sve jasno piše. Veo se podiže i otkriva dubine osobnosti ljudske pomoću kojih možemo zaploviti prema dubinama Isusa Krista.

Naravno da i događaji Izlaska neprekidno potiču vjernike na promatranje oslobađanja iz ropstva pod Mojsijevim i Aronovim vodstvom. Mojsije nije bio dobar govornik, a morao je pred faraona da se s njim pokuša nagoditi oko odlaska hebrejskoga naroda u pustinju. Bogu koji se pokazao u svjetlu gorućega grma, to nije bio ni najmanji problem. Predložio je Mojsiju da bude kao Bog prema Aronu i da Aron bude kao svećenik i prevoditelj narodu i faraonu. Poslije svega, nitko se gotovo i ne sjeti Arona koji bijaše vrlo koristan u pregovorima koje je vodio sam Gospodin s faraonom i svi se uvijek pozivaju na Mojsija koji izvede narod iz ropstva u pustinju. Značaj Mojsija bijaše velik, ali i slijepa vjernost i poslušnost Aronova pomogla je oko tih događaja, odnosno oko tumačenja svega što se događalo.

U pralikovima vidimo i susrećemo živoga Gospodina, kao što u Izlasku kao praliku velikoga krštenja Izabranoga naroda vidimo Isusovo krštenje koje nas uvijek podsjeća na naše krštenje ili na krštenje naše djece. Krštenje vjernika je oslobađanje iz ropstva svakoga, baš svakoga koji se krsti, a koristi mu i velika vjera i poslušnost prema tumačima Svetoga pisma, odnosno osluškivanje Božje volje. 25.08.2024. 17:52

Getsemansko vrijeme

Ne treperi, dušo, bit će tu

Kralj tvoj što ga hoćeš spominjati,

junak što ti sluša molitvu

kojom ne staješ po srcu njemu rominjati.

Svagda tu je, dobro znaš i osjećaš

kako hrabri svaku tvoju pomisao,

svaku gestu kojom oboje vas podsjećaš

da su muke temeljni vam smisao

u kojem ste jedno biće, živi bitak,

postojeći, prisutan u svemu;

on je Riječ u krvi, za te nektar pitak,

vino kušnje, gorko dok ne počineš u njemu.

Svak je Kralju srodan, ljubav veća,

koji poznaje tu žal i bijedu nemoći

kad se preda život i odbije sreća

da bi plodnije mu bilo sjeme mračne noći.

Evo ga u tijelu tvome, krvlju kola

i treperi s tobom k'o u getsemansko vrijeme.

Počini na kamenu ta žrtvenoga stola,

prisjeti se Isusova pota, samrtne mu treme.

On te tješi uskrsnućem, svojom slavom,

jači je od anđela i ta svijeta trula.

Osvrni se ka gozbi na tom nebu plavom

gdje u božanskome gradu otvara se Marijina kula;

predaje ti vrata svoja, sina svoga, Krista

da mu budeš udio i kći,

da ti, dušo, haljina od lana bude čista

kao dječja vjera što u tebi vri.

24.08.2024. 16:30

 

Na kojem smo stupnju vjere?

1. Vjerovati da ima Boga

Svi ljudi vjeruju ili se nadaju da ima Boga.

Mnogi ga poistovjećuju s kaznom pa, kad vide da je netko nastradao, zaključe: „Aha, ipak ima Boga”, misleći na Boga koji kažnjava zločine i kojega se potrebno bojati, od kojega treba strahovati.

To je najprimitivniji oblik vjere. To je često prvi razlog zbog kojega je potrebno vjerovati, kažu mnogi svojoj djeci, da Boga ima. I da taj Bog donosi kaznu. I da je kazna neophodan oblik odgoja.

Ali, što Bog želi postići time što se našao na križu, što Bog radi na križu, to se ne pitaju ljudi koji traže za sebe svoja prava, a za druge traže kazne.

2. Vjerovati u Boga

Ako već vjerujemo da Boga ima, moramo imati povjerenja u njega. A to je teško kod Isusa koji je umro na križu, u mukama i patnji. Nekima je to dokaz da su lude oni koji vjeruju da može postojati pravda iznad svake pravednosti, a to uključuje i kazne. Jer, čak i sam Bog je podnio tešku kaznu, a neizlječivi su optimisti koji kažu da je Isus uskrsnuo od mrtvih. To ljudima nije nikakav dokaz, a nije ni dokazivo, da pravde ima jer Bog mora da je pogriješio.

Cijela Biblija govori nam o opraštanju zaslužene kazne. Isus je Sin Božji koji oprašta sve. Zato i jest na križu. Jer je preuzeo sve krivnje i kazne na sebe, uputio se dragovoljno na križ, iz ljubavi prema čovjeku, prema svim ljudima, svima je uzeo grijehe. A grijesi nisu zaslužili kaznu nego grijesi su uzrok smrti i propadljivosti ljudskih stvorenja. Grijesi su rezultat pesimističkoga načina života, smrt zbog udaljavanja od Boga, ma koliko se nadali da Boga ima jer tko gleda na Boga kao na onoga koji kažnjava, ne može shvatiti da je čovjek uzrok svoje smrti jer ne vjeruje u Boga, ne u takvoga Boga koji oprašta grijehe, poništava ih. A Isus je usmrtio našu smrt od grijeha jer je on savršeni Svetac Božji i za njega kazna ne postoji jer on grijeha nikada nije imao. Takav se čovjek nikada nije našao na zemlji, koji bi bio bez grijeha i koji bi umjesto svih ljudi podnio posljedice grešnosti i pokvarljivosti ljudske.

Blažena Djevica Marija nije grešno stvorenje, ona je jedini ljudski stvor koji je bez grijeha, ona je Bezgrešna i, kao žena i Majka, podnijela je svoju Kalvariju pokraj muke svoga Sina Isusa.

Imati povjerenja u Boga, vjerovati u Boga je uzvišeniji oblik vjere kršćanske. Vjerovati u njegovo uskrsnuće i u to da je otišao na križ radi nas i našega spasenja te poslije, nakon što je dao svoj božanski život za sve nas, uzeo svoj život opet k sebi, uskrsnuvši od istinske smrti da nikada više ne umre, također kao i mi svi koji vjerujemo u Boga.

3. Vjerovati Bogu sve

To nas povjerenje i upoznavanje Boga kroz Sveto pismo i po kršćanskoj vjeri i tradiciji te po učenju Katoličke Crkve dovodi do toga da jednom, u molitvama i kroz sakramente, po Milosti s nebesa, povjerujemo Bogu sve.

Vjerovati Bogu jest savršeni oblik kršćanske vjere, imati odnose s Bogom u kojima cvate ljubav i međusobno povjerenje što se oblikuje u kušnjama i strpljenju. Tada vjernici doživljavaju pravednost i milost Boga na koje uzvraćaju vjerom i nadom, nadom i ljubavlju koja sve tajne otkriva i zna. 23.08.2024. 22:11

„Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama.” 1 Pt 3,15 

Kristalni Eden

Duša u duši, jedna Gradnja,

svetac do svetice, zidine čvrste

i temelji strašni, neoborivi.

U ognju Duha duboka sadnja

svih onih koji se njime krste,

tisuće tisuća nerazorivih

jer svak je u svakome plod

i svijetli odraz Mladoga Sunca

što iz nutrina svoju ljubav širi

za sve svoje, sav ljudski rod,

čak i za onoga koji bunca.

Proljetni povjetarac lagano piri.

I kamenje će radije viknuti,

i kamen bi postao sami med,

i zdenac duboki, bez kraja;

a čovjek za grijeh će kobno kriknuti

ako ne vidi ljubav, mir i red,

volju Boga što teče iz raja.

Pronađi me, dušo, naklonost moju

i ruku priznaj na ramenu svome,

mada će biti možda i gruba

jer silno želim te kao mač u boju,

kao šapat zlatni u Gradu tome,

dijamant od sunca što drži se ruba.

Spoznaj mi tugu, i očaj, i pad

koje mi dadoše jednom, odoru ranu;

spoznaj mi čežnju iz nutrine

da svilom obavijem duhovni Grad

u kojega svi osim mene stanu.

Ti poznaješ već mi vis i dubine.

Sjeti se ljubavi, pjesama, svega,

i obećanja koja u Bogu se tope;

ne gledaj nevjeru i ne ispaštaj

već sjeti se barem bilo čega

kada se sveti svi svetinjom škrope;

sjeti se maslina, palmi, i praštaj.

Janje moje, Janje pomirbeno,

vječni sjaju sveg života moga,

samo dio ove sreće da Ti kušam!

Da Ti svoju suzu predam, Stijeno

što je priznajem za svoga Boga,

samo slavit će Te moja duša

koja svetima se obraća u slavi

što je dosegnula čak do nje

kao nečujno koračanje u sjeni.

Svaki puta kad se neki svetac javi,

ona klecne i zadrhti, vidi sve;

velike si dare poklonio meni.

U tom društvu spoznah ja u času

što je ljubav, što je mir i pravednost,

što je poniznosti strašan bedem.

Ti mene zaljubi, u me Duha nasu

da Ti gledam nevinost i čednost,

da zavirim u Tvoj prekristalni Eden.

17:03.2020. 07:01

 

Zaljubljena djeca

 

Kao vihor brzi hrle

sivim i prometnim gradom;

nose pjesme vrle

i ne gledaju se kradom,

već se gledaju u lica

žestokim raspoloženjem,

premala im uska ulica;

svi ih zovu osvježenjem.

Viđaju se neprestano,

čak za kišnih dana,

kao prijateljstvo nevezano,

kao melem starih rana.

Nikad nisu sami,

tu su djedovi i bake

za suprotnost tami,

za osiguranje kvake.

Nitko ne zna čija su imena

tako zvučna i vedrinom obojena,

a u parkovima svaka stijena

njihovim je smijehom osvojena.

23.08.2024. 01:23

Svadbena gozba Jaganjčeva

 

David pjeva Bogu i moli ga da mu stvori čisto srce, koje nije pokvarljivo, koje je nedužno, koje je pravedno.

Čisto srce je pravedno srce.

Čisto srce je ono svadbeno ruho koje svi moramo imati na vjenčanju s našim Kraljem. Na svadbenoj gozbi.

To znači da moramo čisto srce od Boga izmoliti jer ne možemo biti pravedni nikako drugačije nego po našoj vjeri u Gospodina koji nas pretvara u svoje sinove i kćeri pa postajemo kao Bog, ponizni, pravedni, čistoga srca, nedužni.

„Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših.

Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.

Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.

I nastanit ćete se u zemlji koju dadoh vašim ocima, i bit ćete moj narod, a ja ću biti vaš Bog. (Ez 36,25-28).”

Mi, nesavršeni ljudi, znamo ponekad ili češće postati oholi i biti zli, zli prema ljudima oko nas. Ali Isus poziva na svoju gozbu sve ljude, on je svoju božansku krv prolio za svakoga posebno i za sve nas, da imamo život u izobilju, a to bi bio častan i sretan život.

Ako je čovjek zao, ne znači da se ne boji Boga, da u Boga ne vjeruje.

Na svojoj gozbi Isus očekuje i siromahe i bogate, i vjerne i nevjerne, i zle i dobre.

Ljudi među sobom ne znaju i ne mogu znati kakvi su jer ljudsko srce poznato je samo Bogu. Među svima koji su pozvani na gozbu, Isus će primijetiti onoga tko nema svadbeno ruho, ruho ljubavi i vjere, poniznosti i straha, pravednosti i čistoće, duh istine i iskrenosti.

Ako, nakon svega što je učinio za ljude, Bog na kraju vremena naiđe na čovjeka koji je bez svadbenoga ruha došao na poziv njegov prisustvovati vjenčanju,

izbacit će takvu osobu van jer joj nije mjesto u kraljevstvu nebeskom.

22.08.2024. 05:55