Dubine vjere

 

Zašto slavim obljetnice, jubileje

i okrugle brojke volim?

Usred ove ružičaste križne aleje,

lakše, dublje Boga molim,

a moj Krist sve slavi sa mnom,

njegova je odrednica život naš.

Kada jednom kaže: „Pođi za mnom”,

donosi i dokaze mi za naš spas.

Tada vidim da smo dio veličanstva,

dio Najmanjega koji s neba siđe,

poklapa se život ta sveta prostranstva

i Duh zbori svakom tko mu priđe.

Oče naš, sav si velik, sav si nježan,

kao zjenica oka krhka je vjera;

i ti sav u nama, tako neizbježan,

tako obilata vjerske snage mjera.

Sada pet je tisuća postova, te note

što su prošle još od prva dana

kad sam tražila si smisla kote,

kad sam otkrila si Oca znana

što me k svome tronu zove.

To je srce Isusovo kao vrata

gdje mi skida on sve okove,

vodi stazom što mi nepoznata.

Simbolika je istinita, očigledna

pa sad slavimo li Boga naša?

Do sada je bila staza medna,

od sada nam slijedi Isusova pasha.

14.07.2024. 09:57

Slavni dolazak

 

Začudo, vjetrovi slabi, vrući

daju privid svježine, lakoće.

Živi se danas jednako pjevajući

kad sati su puni svake gluhoće,

osim jedne, a to si, Kriste, ti.

I na vjetru što prostor mi pali,

i na toj žarkoj zračnoj vatri,

tvoja ljubav mi moždane kali,

srce me vuče u tvoje dvore,

do Emausa na šetnju onu

gdje iste vatre u duši gore,

gdje Pismo je oganj na tronu.

Tu ljubav raste, istina cvate,

a tako je neodoljivo lijepa.

Trošim svoj život samo na te,

mada mi put je ulica slijepa

ili baš zato, jedina uzdanice,

stijeno kristalna i sva čista

kao i ljeti sve ove nesanice

koje mi donose nadanja ista.

Proći će sve pjesme moje,

životopis i ljubavno pismo,

a bolje se čuju riječi tvoje

kao da nikad se razišli nismo

jer i u grijesima za tebe gorim

i dok se događa medno kajanje

dok svoje slaboće ti govorim

i kada prolazi svako zdvajanje.

Poslije se susrećemo kao novi,

uvijek drugačijim putem prolaziš.

Zato mi nastaju stihovi ovi,

znam da u slavi uskoro dolaziš.

13.07.2024. 23:20

Psalam 8 Božja uzvišenost i čovjekovo dostojanstvo

 

Gospodine, Bože naš, †
    divno li je Ime tvoje po svoj zemlji, *
    veličanstvom nebo natkriljuješ!

U ustima djece i dojenčadi  †
    hvalu si pripravio protiv neprijatelja, *
    da postidiš mrzitelja, tlačitelja.

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, *
    mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
pa što je čovjek da ga se spominješ, *
    sin čovječji te ga pohađaš?

Ti ga učini malo manjim od anđela, *
    slavom i čašću njega ovjenča.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, *
    njemu pod noge sve podloži:

ovce i svakolika goveda, *
    i zvijeri poljske k tome,
ptice nebeske i ribe morske, *
    i što god prolazi stazama morskim.

Gospodine, Bože naš, *
    divno li je Ime tvoje po svoj zemlji.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Daleko od sutra

 

Uzburkano more
stišava se tu, unutra,
a daleko do zore.
Daleko od sutra

skupljaju se jata lastavičja
kao da će zima kasno.
Sutra nema lica, ni naličja
kao svitanje strasno,

nikada se ne zna.
Zato odmah reci,
sutra je bez sna,
taj trenutak sad si steci.

Dan je pun trenutaka,
tako uhvati se od života
nit i smisao, i bura svaka.
Svijet je pun divota

kao ove lastavice kasne,
one uvijek lete isto
i uvijek su krasne
kao svitanje čisto.

Lastavičja posla,
čemu briga oko toga
koja ode, a koja je pošla?
Svaka ima dio jata svoga,

sve se one gore nađu
jedinstvenom letu
i u novo ljeto zađu
promjenjivom svijetu.

Već je sutra doba zime,
ali lastavice znaju
i za svaku lastu isto ime.
Kao vječnost traju.

Što god bilo, evo gnijezda,
još je daleko do jutra.
Jedna lasta, jedno jato ispod zvijezda,
daleko od sutra.

‎11. ‎listopada ‎2018. 23:46:50

Dragulji od vjetra

 

Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,

Djevica me osmijehom dočeka,

toplinom i ljepotom, sjajem.

Kako bijaše mi tada nizak let,

gotovo da odnijela me rijeka,

nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata

od kojeg sam načinjena davno;

nisam više nosila ni snagu,

niti vjeru, niti prstenje od zlata.

Propadanje bijaše mi jednostavno

kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.

I dan, danas pustinja mi dom,

vezala me bodljikavim zrncima

pijeska koji jamči dobar vijek

i sigurnost pravog puta ili slom

koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,

divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,

da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.

U tišini kao da sam čula zvona,

oko mene nastala je ekumena cijela

sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne

s lađama od svjetlosnih niti,

zapečati sunce na njihova jedra

koja svetom riječi visoko podigne

sve do neba, kao sliku moje biti

koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,

mada pustinjske mi lađe rijetko plove

jer su bremenite sakrivenim svjetlom

koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.

Tijelo Kristovo me neprekidno zove,

pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske

da mi slika duše bude bolja,

da je nalik Sinu Božjem, Kristu.

Možda tako nađem odaje nebeske.

To je moja želja i slobodna volja

jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.

03.02.2020. 01:34

Još te uvijek sanjam

Cvijeće na cesti,
u ruci ruka;
o, kada bi se sresti,
želja je puka

pod mostovima
pod kojima se klanjam
na ovim prostorima,
a još tebe sanjam.

I tada,
svijeće na cestama,
iznenada
sred besrama,

sloboda vjeroispovijesti.
Razrovano tlo,
loše i još gore vijesti
pa nestade zlo.

Raspale se kosti
i sada se sklanjam
od raznesenosti.
I još tebe sanjam

kako meni zboriš
dobro će biti
i još me dvoriš,
a ne bih suze liti.

Svećeniče,
moja posveto i naša,
opet korov niče,
prastara ispaša.

Kršćanski simboli
žive krvi,
pokopane skroz u boli.
Duboko se mrvi

još od davnih dana
Kamenite ploče,
a srcem je isklesana.
Grudi što se moče.

U tim prsima
jedna Rana,
i na mojim prstima.
Još te sanja,

zemlju svoju, Dom.
Ipak poštovanje
u trenutku tom.
Ipak vjerovanje.

‎17. ‎11. ‎2018. 14:03

Miris tamjana

 

Nevidljiva ruka spušta se na me

poput omorine guste,

a dah povjetarca sjeda na rame.

Strašne su, lijepe minute puste

kad u samoći ćutiš oluju,

a nikoga nema u zaklonu tom

i nikakve uši ti srce ne čuju,

mada već slutiš veliki lom.

Netko na tebe misli ili te sanja,

možda te zove u molitvi svojoj

i, kao što srce se u vijeke klanja,

tako se zbori o brodici tvojoj.

Da toga nema, da se ne moli,

svijet bi pomračio čitavo tlo

ove zemaljske sreće i boli,

raslo bi, bujalo svako zlo

što nije od svetaca, niti od Boga

koji održava dobro po svuda,

ljepote svemirska kruga toga,

spašava djecu od smrti i bluda.

I ljudi se množe, i Crkva se širi

što je tim Duhom pronosi Bog

da tamjan uvijek i svugdje miri,

pali se molitvom puka svog.

I Riječ se susreće, i Pismo se čita,

Milost se blaguje Isusa Krista.

Netko za tebe moli i Boga pita

dok te oluja odnosi poput lista.

08.07.2021. 17:58