Obzori vječnosti

Svjetlost bistra, neobična, jaka

u sebi me njiše i na vjetru nosi

i leluja, puno lakša je od zraka,

kao izvor mira čelo mi orosi.

U Tebi sam, Kriste, ponizna i slavna,

kao dojenče sam, kao Majci važna

na tim nježnim plećima, intimna i javna,

kao Duh nad svakim duhom snažna.

Duhovna mi bića pjevaju i šapuću

blizu moga srca, otkrivaju obzore

pod kojima Tvoje straže bdiju, guguću,

ponad kojih osvanut će kasne zore.

I dubina noći već me sprema

kao da sam na kraj puta stigla,

a tek počinje mi ona znana trema

dok mi klijetka ravnomjerno igra.

Pjevajte mi, anđeli s nebesa,

nikada mi neće biti dosta toga

razgovora, igre, pjesme, plesa

u svjetlosti postojana Krista moga.

26.10.2023. 23:49

 

Zemaljski grad

Pjevam što mi srcu godi

kao med i mlijeko tečno

jer me Ljubav kao plod porodi

za to kraljevstvo u meni vječno.

Čestito je duši da je živa

kao ruža vjetrova što plovi

gdje se Kristov Križ uživa,

gdje nebesko krilo zemlju lovi.

Mostovi su divni i raznoliki,

najljepše starine svaka grada;

čamci mali, ljudi preveliki

pa tu brzo neko srce strada.

Stari dvorci odlaze u zaborave;

Kristova kultura vjernih sljedbenika

plače neutješno jer ih tako gnjave

oružane pljačke cvjetnih vrtova, sjenika.

Tornjevi se nižu i balkoni, i rozete,

uskoro će se pretvoriti u sveti prah;

putovat će okna polomljena, mali cvijete

što mi miomirisima oduzimaš dah.

Velike će gljive, ognjene i strašne,

spaliti svo kopno kao pročišćenje,

zakopati podzemne tunele prašne

gdje sva gamad i svo blato stenje.

Kralj će se pojaviti u svjetlu,

Konjanik na tlu od oblaka.

Zapovijedit će nebu i tim ružama na vjetru

nek im bude ova plodna zemlja laka.

25.10.2023. 22:20

 

Slobodni u pravednosti

Dogovor u kojemu se dvije strane obavezuju da će učiniti suprotnoj strani neki ustupak radi mira u međuljudskim odnosima uvijek je poželjan, naročito među zaraćenim stranama. Bolje ustupak i odricanje od nečega nego uporno zahtijevanje svojega prava i tvrdoglavost.

No, kod Isusa toga nema. U katoličkoj i univerzalnoj vjeri nema s Bogom kompromisa. Što više Mu predaš, to više i obilnije ti se vraća. Ako si odlučio slijediti Krista, odmah ponesi sve svoje nevolje i sve svoje uspjehe jer oboje je tvoj križ i takav kreni za Isusom bez pitanja i u potpunoj poniznosti i odricanju. To je nalik dogovoru i to je savez u kojemu vjernik predaje Gospodinu sve svoje kao da čini apsolutni ustupak.

Bog sa svoje strane predaje vjerniku čitavoga sebe. Bez ustupaka, bez suzdržavanja. Predaje mu svoj život božanski i svoj Križ. Breme je Isusovo lakše od križa vjernika. Isus daje svoju dušu i božanstvo, hrani vjernika svojim Tijelom i Krvlju.

To je dar Božji vjerniku, život vječni u Isusu Kristu. Život slobode u pravednosti da se čini Božja volja. Jer ako činiš ono što ti misliš da je pravedno i uzimaš sebe za mjerilo svih stvari, tvoj križ je težak, kao i tvoja smrtna agonija. Zato je pravednost vršenje volje Onoga koji je Stvoritelj svega i Otkupitelj od grijeha za sve ljude, Sin Boga.

Ljudi su skloni živjeti slobodni od pravednosti za koju imaju osjećaj u srcu i u savjesti. Zakoni zemaljski nisu uvijek pravedni, a nije pravedan ni način na koji se provode. Ljudi vole iskorištavati rupe u zakonima na svoju korist pa varaju i kradu na taj način. To je jako težak grijeh kao i onaj grijeh kad poslodavac ne daje na vrijeme plaću radniku. Plaća je tih grijeha smrt. Nikakva korist. Nikakva pravednost. Nikakva sloboda. Nikakav život.

Čovjek ne može živjeti slobodan od pravednosti, kao da je na spavanju, kao da je toliko duhovno lijen da ne raspoznaje dan i noć. Takav život zavodi čovjeka u nevolje i nesreću.

Zato nema kompromisa kod Isusa: ili ćeš krenuti za Njim i biti dostojan i Njega i božanskoga života, ili ćeš se kolebati, biti mlak, biti licemjeran, što je najgore, život će ti biti osrednji i bez kvalitete u svakom svome trenutku. To je ono kada su ti svi dani isti i kada od obijesti ili čak iz dosade postaješ više grešnik nego što to tvoja savjest može podnijeti.

Isus ti odmah daje utjehu, mir, radost i slobodu u pravednosti da vršiš ono što želiš, a to je volja Boga. Bog te ljubi, želi te posvetiti i spasiti od svega zla i od smrti vječne.

Vjerski život uči te moralnom životu, ugodnom životu i kvaliteti života. Sretan je čovjek koji je pravednik u Gospodinu, ali mora uvijek stražariti nad svojom pravednošću, rješavati se grijeha, živjeti u lomljenju Kruha, blagovanju Tijela i Krvi Kristove, u molitvama i čistoći srca, duše, tijela.

Takav život predstavlja duhovnost u kojoj je duh čovjeka uvijek budan, i kada čovjek spava. Može se u bilo kojemu trenutku probuditi u Gospodinu.

Isus nikada neće načiniti ustupak, ali će oprostiti i zaboraviti grijehe kada se vjernik kaje nakon što je spoznao da je bio nepravedan i da je pogriješio. Duša se vjernikova tada sva očisti, život kreće bolji nego prije sakramenta Pomirenja.

Jedina pomoć vjerniku u savezu s Gospodinom je Isusovo neograničeno strpljenje. Jer Bog Otac želi te spasiti i strpljivo te čeka da dođeš k sebi i obratiš se Bogu. 25.10.2023. 20:27

„Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem (Rim 6,23).”

 

Gledanje u Krista

 

Emotivno kršćanstvo

Čovjek bez emocija ne bi bio čovjek jer bezosjećajan uopće ne bi mogao preživjeti.

Čovjek bez Boga također ne bi postojao. Znaju to bezbožnici i oni koji kažu da ne vjeruju u Boga, najčešće zato što gledaju opačine i zlo u svijetu.

Ateisti znaju reći da je vjera sugestija ili umišljaj, da služi kao opijum za narod te da se tako može manipulirati ljudima ako netko na vlasti to želi.

Kršćansko pretjerano emotivno gledanje često više šteti Bogu nego što bi koristilo našoj zajedničkoj stvari, a to bi bilo naviještanje Radosne vijesti, Isusa Krista. Možda će netko reći da je Bog sama Ljubav i da se u ljubavi prema Gospodinu nikada ne može pretjerati, ali u emotivnosti, u količini, često se pretjeruje, a ateistima to zaista izgleda prilično nerealno i ružičasto.

Budući da je kršćanstvo, kako god gledamo, zapravo težak križ, mada i vrlo plodan, nađu se ljudi koji govore da ih boli duša zbog raznih nesreća, ali i vlastitih iskustava. Tu nije poželjna pretjerana emotivnost, štoviše, uopće nije poželjno biti osjećajan. Jer tada boli više i boli i druge ljude i vjernike koji osjećaju sućut. Naravno da je tada najbolja utjeha naručje Isusovo, neizrecivo najbolja i jedina utjeha.

U svojoj osjećajnosti zaboravimo da oni koji preminu odlaze u vječnost i da nas ne mogu pratiti i vidjeti onako kako se gledamo u zemaljskom životu. Tome, između ostaloga i služi vjera kao duhovno gledanje. To nije vremeniti monitoring nego naša je veza Krist u kojega gledamo svi, i živi, i preminuli. I ako Krist hoće objaviti, tada vjernici vide i gledaju u vjerskom duhovnom smislu, što nije nerealno, pa im sama odvojenost između zemaljskoga života i smrti nije prepreka.

No, najčešće se vidi kako dolazi do nesporazuma kada vjernik kaže da ga gleda preminula osoba, a bezbožnik to sluša kao praznovjerje jer nema duhovnoga zemaljskoga iskustva i zato jer su kršćani najčešće pretjerano emotivni, a premalo razboriti u tumačenju svojih stanja i osjećaja. Bez Boga to zaista nema nikakvog smisla, ali u Kristu je moguće.

Tragične su posljedice, kad je vjernik površan i pretjerano emotivan, one okolnosti u kojima ljudi žele više podataka o preminulim osobama, potpuno bezbožnički, pa, da ne duljim, dozivaju duhove. Ateistima je zaista dosta toga, mada i oni dozivaju duhove, zaista je to puko praznovjerje, deklarirao se on kao katolik ili kršćanin, ili ne.

Mač razdora

Mnogi misle i govore da je smrt najgore što se može dogoditi čovjeku.

Isus kaže da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo nego onoga tko može dušu pogubiti u paklu, a taj je Bog jedini.

„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu (Mt 10,28).”

Čovjek često gleda sa strahom na smrt, čak i na mirnu i blagu smrt.

Za takvoga nije neobičan Isusov savjet da se zagleda radije u kraljevstvo nebesko i da za to moli Gospodina jer će mu se sve što mu je neophodno na to nadodati.

»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.«
»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga (Mt 10,34-39).«

»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik (Lk 14,26-27)!«

Voljeti obitelj i ljubiti neprijatelja može se samo u Kristu i to ako je Krist na prvom mjestu. Dakle, ako slijedimo Isusa, zadobit ćemo vječni život, a smrt nam neće biti ono najgore nego će nam prije smetati ravnodušnost i mržnja, zavist i neprijateljstvo uže i šire okoline.

Prema tome, ako želimo ljubiti naše preminule, možemo to jedino u Gospodinu, moleći Boga za njih. Otac naš nebeski će objaviti i nama, i njima sve što moramo znati, to jest sve što nam Isus želi objaviti.

To je kršćansko i vjersko gledanje, gledanje u vjeri, a ne u zemaljsko ili raspadljivo i propadljivo.

Mir Kristov

Zna se da su svi sveti i mučenici u Gospodinu, da su u raju, ali se zna i za čistilište, i za pakao, ali nitko ne zna za većinu preminulih gdje su točno. I kada.

Besmisleno je željeti vječni mir preminulima, a istovremeno očekivati da će samo nas gledati, ovakve grešne i nemirne na zemlji u svakom našem trenutku. A to je upravo ono što mnogi površni vjernici misle i podrazumijevaju, a još i mnogi ateisti govore da ih najmiliji gledaju odozgor. Pokoj vječni imaju i ovi koji su na zemlji, ali nisu savršeni, a mi želimo pokoj i mir preminulima. Prema tome, vjerojatno imaju druge i važnije interese nego pratiti naše grijehe. Dovoljno je da znamo da mole za nas. Da su u Gospodinu. Da mi molimo za njih.

Pretjerana emotivnost može biti znak nevjere. Ako smo u Kristu, u Njemu se i rastajemo na određeno vrijeme. Vrlo je licemjerno u Gospodinu pretjerano patiti zbog tog i tih rastanaka.

Vjernici žele naviještati Krista koji je Ljubav koja ne može, a da se ne naviješta svima, a naročito ateistima kojima nitko ne govori o Kristu lijepu riječ i koji mnoge važne stvari o Bogu, životu i smrti još uvijek nisu čuli. I to je grijeh vjerničkoga licemjerja, odnosno površne vjere, ali najviše premalo razbora, a previše emotivnog pristupa.

Ljubiti Boga koji nas ljubi nije šala i nije nam to uvijek lako i jednostavno.

No, ako to ne uspijevamo, kako ćemo onda ljubiti druge ljude, čak i ljubiti sebe ispravnom ljubavlju? 25.10.2023. 09:58

 „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” Fil 1,21

Imati dušu

 

Znanstvenici su jednom davno mjerili ljude neposredno prije smrti, to jest vagali su ih na preciznoj vagi, a poslije, kad bi čovjek izdahnuo, opet su ga izvagali i zaključili tim pokusima da je mrtav čovjek nekoliko grama lakši nego dok je još bio živ, odnosno dok je još disao.

Ako je to bio zaista znanstveni pokus, moglo bi se reći da iz čovjeka izađu posljednje molekule kisika, daha koji inače prebiva neprekidno u čovjeku. Može se reći tako jer znamo da se ljudski dah poslije ljudske smrti vraća Onome tko je taj dah jednom, na početku čovjekova života, udahnuo u čovjeka. Ljudski dah se, dakle, u smrti vraća Bogu Ocu i Stvoritelju neba i zemlje.

No, mnogi vole reći da je taj pokus dokaz da je čovjekova duša besmrtna kao da taj dah predstavlja ljudsku dušu. No, duša vjerojatno nema svoju zemaljsku i vremenitu težinu. Duša je duh, nije materija koju bi se dalo izmjeriti našim zemaljskim i vremenitim instrumentima, ali se može reći za čovjeka da je više ili manje duševan, odnosno duhovan ili produhovljen.

I tako, umremo i ostavimo na zemlji svoju raspadljivost što izgleda zaista zemaljski; zrno pada na zemlju i umre da bi dalo ploda zemaljskoga. A gdje je zemaljsko, tu je i nebeski plod, duhovno i neraspadljivo.

Jer znamo da je tijelo od duše nemoguće odijeliti u životu.

I to je sve što znamo o smrti.

Ali znamo što se događa poslije.

To nam je pokazao Gospodin koji je definitivno umro na zemlji, razapet i izmučen, na svome križu u kojemu je ponio sve naše križeve i koji mu želimo ponijeti mi, zajedno s našim križevima. Poput Šimuna Cirenca koji se vraćao s polja u kojemu je radio, Šimun Cirenac je dobio zadatak od rimskih vojnika da pomogne Isusu nositi taj Njegov križ. To je Šimunu Cirencu došlo kao neki neplaćeni prekovremeni rad pa tako i mi možemo besplatno pomoći drugima nositi križ, a time pomažemo i Kristu, Gospodinu nositi Križ jedinstva i zajedništva jer smo u tom Križu mi, svi ljudi.

Isus je bio neopisivo izmučen i zaista mrtav u naručju svoje i naše bezgrešne Majke Marije kad su Ga skinuli s križa. Oko njih su naricale još neke žene, Marija Kleofina, Marija iz Magdale, pa apostol Ivan, rimski vojnici, svjetina velika.

Vjerni Nikodem i Josip iz Arimateje nosili su tijelo Isusovo do Groba gdje su ga pohranili, mrtvoga Gospodina umotana u tkanine, i žurno otišli nakon što su zatvorili grobni kamen da bi se vratili dan poslije Pashe, koja se imala slaviti sutradan, kako bi pomazali Isusovo tijelo.

Puno je različitih ljudi svjedočilo činjenici da je po našim ljudskim iskustvima i zemaljskim mjerilima Isus zaista mrtav, da je umro mučeničkom smrću, da je zaista onako mrtav kao što su mrtvi i ljudi na zemlji, mada mi kažemo da su rođeni za nebo na dan svoje smrti.

Na Grobu su još postavili rimske vojnike kao stražu da netko ne bi potajice došao i uzeo Gospodina pa pripovijedao da je Isus uskrsnuo kako je rekao.

Na taj način nestajemo iz vidokruga i mi, svi ljudi. Ne znamo gdje su oni koji su umrli, ali molimo za njih. Također zaključujemo da i oni mole za nas.

Znamo da ćemo na kraju svih vremena doći na Posljednji sud gdje možemo „doživjeti” da nas Onaj tko nas može baciti i u pakao, sudi po svome milosrđu i pusti nas k sebi, u svoj božanski život.

Apostoli bijahu prestrašeni i skloniše se u prostoriju Posljednje večere koju su blagovali s Gospodinom.

Isus je bio poslušan svome Ocu i živio je Očevu volju na zemlji.

Bio je siromah, bio je ponizan, ali klanjao se samo Ocu svome.

Nije se nikada osilio, ali je dopustio da mnogi shvate da je On onaj očekivani Mesija, Pomazanik i Kralj, da je Sin Boga i da je i sam Bog te da je u Duhu Svetom u trojstvenom božanskom životu s Ocem.

Tim je veći bio šok i iznenađenje apostola kad se Isus prepustio mukama i smrti.

No, nikada nije klonuo Duhom svojim.

Kad je u Dvoranu dan poslije naišla Marija iz Magdale i rekla apostolima da je vidjela Gospodina živa kod Groba i da joj je rekao neka ode javiti braći da je Isus na putu prema nebu, da je uskrsnuo i da treba uzaći Ocu nebeskome, apostoli su zaključili da je ta vijest nevjerojatna, ali su ipak, jer su znali u dubini duše što im je govorio Gospodin, otrčali Petar i Ivan do Groba koji bijaše prazan.

I povjerovali su da je Isus uskrsnuo od mrtvih taj treći dan nakon svoje smrti, ali i dalje bijahu prestrašeni i vjerojatno u još većem šoku koji je možda bio pomiješan s prvim i tihim naznakama radosti i određene vrste oduševljenja.

Tada je Isus, prošavši kroz zidove Dvorane, posjetio svoje apostole i blagovao s njima.

I pojavio se opet iduće nedjelje i blagovali su zajedno. Tako se Isus pokazao mnogima, svojim vjernicima.

Kako su bili vjernici, tako im je bilo lakše prepoznati Gospodina koji im se, kao i obično, javio i predstavio.

„Ne bojte se, ja sam”, rekao im je. I znali su što im je sve govorio za svojih posljednjih dana prije Muke, a i inače.

Svejedno, Uskrsnuće Isusovo ostalo je do danas tajna i vjersko otajstvo, sakrament Crkve Kristove. Jer Isus je vjerovao i bio poslušan Bogu Ocu i svatko, tko vjeruje u poniznosti, ima bezbroj podataka o činjenici da je Isus uskrsnuo zaista i da se ukazivao svojima te im još pripovijedao, da je uzašao na nebo k Ocu i da su poslali Duha Svetoga na Crkvu kad su vjernici bili okupljeni na zajedničko blagovanje i lomljenje kruha jer ih je Gospodin sam tako naučio.

„A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale (Iv 21,25).”

Kad je Duh Sveti sišao na vjernike i apostole, konačno je nestalo smetenosti i straha, učenicima je postalo sve bistro što im je Učitelj govorio i što je činio na zemlji.

Klasično učenje Katoličke Crkve, koja je najvjerniji tumač Svetoga pisma, uči nas da ima sedam velikih i rasprostranjenih darova Duha Svetoga. To su: mudrost, razum, savjet, jakost ili hrabrost, znanje, pobožnost i strah Božji. No tih darova ima još neizmjerno mnogo.

Najveći dar je vjera, nada, ljubav i pravednost jer izgleda da bez te vjerske pravednosti niti čovjek ne može uskrsnuti na blažen i vječan život. Također prolazi i kroz katarzu i Čistilište, ali može odlutati, završiti tamo gdje je plač i škrgut zubi.

„A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’« (Mt 25,40).”

Volja je Boga da svi žive u dioništvu božanske naravi.

Volja je Boga da uskrisi ljude uz određene preduvjete koje mora imati, činiti i živjeti čovjek, a to su vjera i pravednost u vjeri.

Dakle, duša je zaista besmrtna što znači da živi, da je živa.

Nadajmo se da ne spava vječni san i da nije na mukama vječnim.

Imati dušu znači živjeti, živjeti za druge. 24.10.2023. 23:01

„Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti (Iv 14,23).”

Da Krista steknem

„ Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim,  ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih (Fil 3,7-11).”

Ovaj isječak iz Pavlove Poslanice Filipljanima prava je deklaracija za kršćane i katolike, odluka vjere koja se donosi iz dana u dan, iz sata u sat.

Jer tko je Kristov, taj je slobodan u Isusovom otkupljenju, a to je otkupljenje od grijeha što nam ga stekne Gospodin po svome križu; slobodan je u vjerskom stanju, stanju Milosti odozgor.

Kršćanin je postao dionikom božanske naravi, zajedno sa svojim vlastitim vjerskim udjelom, sa svojim vjerskim životom i Euharistijom, s dobrim i milosrdnim djelima koja svjedoče da je vjernik Isusov uvijek sposoban za svako odricanje samo radi svoga jedinoga Boga.

U Poslanici Rimljanima Pavao govori poganima kako će naći cilj svojih čežnji za nepoznatim Bogom, a korisno je reći i mnogim kršćanima, to jest katolicima. Pavao nam govori da nismo pod Zakonom, da smo slobodni od Zakona jer u ljubavi za Krista uvijek ne samo da ispunjavamo slovo i duh Zapovijedi Božjih, već dajemo od sebe sve, dajemo puno više jer smo u Milosti. Dakle, ne pod Zakonom, nego pod milošću Božjom.

Taj život u Milosti jest vrhunac za kojim teži vjernik i, kao katolik svete, apostolske, evanđeoske, univerzalne zajednice Crkve, postiže sve to, ali dobiva puno više svaki dan, svakoga sata.

Tako je vjernik svjestan da je u Milosti i stoga mu je njegov vjerski i sakramentalni život važniji od svega, i važno mu je da u toj Milosti ostane, da se ne posklizne i ne padne u profanost, u teže i lakše grijehe.

Također je svjestan, mnogi su svjesni koliko je taj život ponekad zahtjevan, da će Gospodin zatražiti račun onoga sudnjega dana jer kome je više povjerio, od njega će tražiti veću odgovornost, i više će se od takvoga vjernika iskati, imat će teži križ na sebi, ali i veću nagradu.

Božjom svjetlošću vjernik i molitelj vidi svjetlost, vidi dobro svuda i gotovo uvijek, tamo gdje su drugi slijepi, zavidni, defetisti koji se žale na svoj život i probleme. Vjerniku božanska milost u Duhu Svetom može rješavati probleme ako ih uopće vjernik uoči kao probleme u svojoj poniznosti i poslušnosti jer ne želi drugo nego Krista.

Velik je i slavan onaj tko se Boga boji i tko Boga svoga neprekidno slavi.

A Gospodin štiti svoga vjernika jednom zauvijek i milosrdan je iznad svakog očekivanja. 24.10.2023. 20:10

„Valjda grijeh neće vama gospodovati! Ta niste pod Zakonom, nego pod milošću (Rim 6,14)!”

 

Hvalospjev Judite

 

Bog, stvoritelj svijeta i zaštitnik svog naroda

Slavite Boga moga s bubnjevima, *
    Gospodinu pjevajte s cimbalima,
psalam i pohvalu pjevajte mu u čast, *
    veličajte i zazivajte Ime njegovo!
Jer je Gospod Bog što dokončava ratove, *
    Gospodin mu je ime.

Bogu svom pjevat ću pjesmu novu. †
    Velik si i slavan, Gospode! *
    U sili divan i nepobjediv!
Sva stvorenja tvoja tebi neka služe, *
    jer ti samo reče, i postadoše;
posla duh svoj, i on ih oblikova. *
    I glasu tvome nitko ne odolje.

Planine će se iz temelja s vodama potresti, *
    hridi će se pred tobom kao od voska istopiti,
ali prema onima koji te se boje, *
    ti ćeš i tada milostiv biti.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Jdt 16,2-3. 15-19