Katolička Crkva je narod koji živi u vjeri i od vjere kršćanske i katoličke, Isusove, opće i univerzalne, apostolske i svete, jedne i evanđeoske. Po toj vjeri i u toj vjeri njezini pripadnici slave sakramente kojih ima sedam.
Katolička i kršćanska vjera, vjera u Gospodinu Isusu Kristu jest ona koja uči vjernika razboritosti i promišljanju, više šutnji i molitvi nego dugačkom pripovijedanju te takvom načinu života, prema tome i djelima koja se čine u dubokom uvjerenju u Boga i Sina Njegova u Duhu Svetom.
Vjera o kojoj se govori je živa vjera, ispunjena životnošću i životnom dubinom i razlozima, ona je život veći od života, to jest vjerski život koji nije kao zemaljski već je nešto dublje i više od toga, više život, više ljubav i nada.
Katolici vjeruju da su grešnici, ispovijedaju svoje grijehe Bogu koji im grijehe oprašta te ih na taj način opravdava po vjeri i vjerskom načinu života i po sakramentalnom životu. A tako opravdani od Boga, katolici uvijek počinju svoj novi život ispočetka u svakodnevnom obraćenju od grijeha i prema svome Bogu. Tako su i posvećeni za nebeski život i tako ih Isus vodi do uskrsnuća poslije smrti, i to do uskrsnuća na vječan život koji je blažen upravo zato što su pravednici koji su to postali zahvaljujući svome vjerskom životu, odnosno vjeri u Isusa Krista.
Zato sveti Pavao tumači u svojoj poslanici Rimljanima:
„Što ćemo dakle reći? Što je Abraham, otac naš, našao po tijelu?
Doista, ako je Abraham po djelima opravdan, ima se čime dičiti — ali ne pred Bogom.
Ta što veli Pismo?
Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost.
Onomu tko radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug.
Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost,
kao što i David blaženim proglašuje čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost bez djelâ” Rim 4,1-6
Ovdje Pavao lijepo i sažeto tumači da dobra djela bez vjere u Isusa Krista ne mogu biti dovoljna za spas jer su vjera i sakramentalni život spasenje vjernika. Ne mora čovjek biti ništa posebno i ne mora učiniti ništa veliko da bi se spasio i dospio u slavu Boga. Kao vjernik, živi od toga da bude ponizan kako bi samo svoga Boga slavio jer kad slavi Gospodina, vjernik dobiva slavu na dar, i milosrđe, i pravednost.
Pitanje ostaje zašto Pavao veli da se plaća zemaljska računa kao dug. Bez obzira kako zaradio svoju zemaljsku plaću, ona vjernika ne može dovesti u nebo, u blažen život. Također, ako netko radi za plaću, on je i zaslužuje, ali ako radi zbog svoje vjere, plaća ga čeka obilna na nebesima. Tako za vjernika koji zaradi svoju plaću to nije vjerski dobitak pa stoga daje milostinju ako mu ostane, a ako nema dovoljno pa ipak daje milostinju, tada opet nije dužan Bogu nego ga čeka obilna nebeska plaća za čovječnost.
To milosrđe ne može se samo tako naučiti, ono se čini iz uvjerenja i s uvjerenjem da se čini božansko dobro jer Gospodin je učinio toliko dobroga vjerniku koliko mu vjernik ne može nikada uzvratiti, ali ga Bog posvećuje za nebeski život jer živi i radi po svojoj vjeri u Isusa Krista i, kao takav, pristupa sakramentu Euharistije i ostalim sakramentima.
To što se vjera uračunava u pravednost, ne znači da čovjek smije ljenčariti već to samo znači da se nikakvim dobrim djelima ne može kupiti vječni život.
Ako vjernik ima dvojbi u svom vjerskom životu, on to rješava molitvama i razgovorom s Gospodinom gdje mu Isus otkriva više nego što bi vjernik mogao sam dokučiti i spoznati, bez Božje pomoći u Duhu Svetomu. Tako se vjernik i za svoje licemjerje može ispovjediti u sakramentu Pomirenja ako sumnja da nije dovoljno dobar, čist ili iskren. 19.10.2023. 22:12
"Blago čovjeku komu Gospodin ne ubraja krivnju." Rim 4,8
