Nametnik na čovjeku

 

Kad se čovjek jednom obrati, kad se s puta grešnoga vrati k Bogu, iz zemlje tmine, s putovanja u kvar, tada je njegov povratak slavlje za anđele, a pokora i kajanje za tog čovjeka grešnika. Bez onoga duboka osjećaja kajanja i osjećaja krivnje grešnik ne može računati da se obratio. I bez one tople i nježne zahvalnosti prema Gospodinu, čovjek ne može biti siguran da se obratio i postao novi čovjek u Gospodinu. To se događa svakodnevno u životu iskrenog vjernika, u vjernikovom zajedništvu s Gospodinom.

Ta borba čovjeka protiv grijeha nalik je nekakvoj simbiozi gdje čovjek shvati da je grijeh kao parazit koji nastoji uhvatiti što dublje korijene u duši. Ako čovjek inače hoda s Bogom, on zna razlikovati duh oholosti, pohlepe, lijenosti, zavisti, bludnosti i ljubomore od duha mira, ljubavi i pravednosti. Tako vjernik zna da je u grijehu, ali mu nije dovoljna samo svijest o tome da se iz grijeha izvuče, da se parazita I uljeza oslobodi.

Potrebna mu je molitva, žarka molitva i pokora, bilo manja, bilo veća i teža. Grijeh ne podnaša molitvu Bogu, od nje se raspada i trune, a od pokore u vjerničkom životu nestaje na dugo vremena ili zauvijek.

Vjernik je siguran od grijeha kad redovno moli i ima kvalitetan molitveni život u kojemu spoznaje Gospodina i u kojemu ga Bog obasipa milostima svojim. Ako još i slavi pokorničke molitve i slavlja, ako se redovno ispovijeda, tada je na dobrom putu prema svetosti i također je svjestan božanskoga milosrđa jer Bog hoda uz vjernika, nastani mu se u duši, u tijelu, u duhu i taj zajednički životni hod mijenja čovjeka iako takav vjernik ostaje jedna te ista osoba. Vjernikove riječi i djela ukazuju na to da je to drugačiji čovjek, da je jednostavno dobar, plemenit, mudar, krepostan i umnaža svoje vrline. Tako vjernik postaje svet, postaje čist, čist od parazita.

No, Bog mora i prokušati svoga molitelja kako bi taj vjernik postao više svet i više čovjek, tako Bog vjernika čisti, pere, hrani, očovječuje i posvećuje.

„Braćo moja, pravom radošću smatrajte kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.” Jak 1,2-4

Takav kršćanski život može biti naporan jer Napasnik stalno vreba i što je vjernik više svet, to je Napasnik više nasrtljiv.

»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’

Došavši, nađe je pometenu i uređenu.

Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.« Lk 11, 24-26

Neprekidna borba protiv napasti, protiv vlastite grešnosti čini čovjeka boljim, jačim, čvršćim, mada mu nije lako ili baš zato što su kušnje slatke, ali su napasti, barem u početku, gorke i teške. 12.10.2023. 09:52

No, ne bori se čovjek sam. Bog hoda s njim, Bog stanuje u vjerniku i otklanja napasti, mada ne i svoje kušnje jer iz kušnji vjernik izlazi sam, i to bolji i postaje svet više, a grešan manje. No, kad napasnik vidi da je vjernik svet, napada sa svih strana, obilazi oko vjernika i vjernikovi vapaji dovode mu Boga u pomoć.

Zato sveti Pavao kaže:

„Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.” 2 Kor 12, 9b-10

Dva životna puta

 

Dva su puta: ili hodaš s Bogom, ili pričaš, a ne činiš.

Reče otac sinu neka ode mukotrpno raditi u vinograd, a sin odgovori da hoće. Ali nikada ne ode i ne posluša oca.

Tada reče otac drugom sinu isto, a sin mu odgovori da neće, ali ipak poslije ode i mukotrpno radi u vinogradu. Taj bijaše poslušan, a to znači da hoda s Bogom.

Može se čovjek osjećati nesposobnim za takav mukotrpan rad.

No, ubrzo vidi da mu Bog čini veći dio posla i još mu daruje u izobilju svega što je čovjeku neophodno potrebno za zemaljski, ali još više za nebeski život.

Prvo, dakle, i osnovno je da se obratiš u vjeri, da poslušaš Boga. Tada ti Bog daje, ne da hodaš s Njim, nego da On hoda s tobom. Ako si se u posluhu prema Bogu obratio, tada znaš da si prah i da Bog neće ispunjavati tvoje želje i hirove. Također znaš da imaš neku obavezu, neki poziv koji je samo tvoj poziv od Boga. Potom shvatiš da je to križ, težak i sladak. Ti i tvoj Bog hodate zajedno. Slatko je što si shvatio što želiš biti, što želiš učiniti i shvatiš da je to nešto jako ugodno. I Bog ti daje u izobilju. Križ je težak jer si stalno na nekim kušnjama kada te Napasnik vabi da ne slušaš Boga, baca ti strelice sumnje u Boga i tebe samoga, sumnje o tome jesi li na pravom putu. Ali tome odolijevaš, sve više i bolje, jer je Bog tvoj zaštitnik, obrana i zaklon. Tada, kad si iskušao svoje snage i svoje napasti, počinju te pogrđivati, ismijavati i protjeruju te.

Svi odbacuju taj Isusov kamen kao pretežak napor.

Zato smo vjernici kršćani koji vole improvizirane zapadnjačko - budističke sladunjave izričaje o tome kako je sve savršeno, kako je svijet lijep, kako će zavladati ljubav među svim ljudima i slično.

Kršćanstvo nije bajka već to je onaj kamen što ga svi odbacuju.

Pretežak je.

Nespretan.

Ljudi grade svoje kuće od kamenih blokova. Da bi se sastalo kamenje neke vikendice na moru, potrebno je veoma stručno ugraditi onaj kamen koji je pretežak i nespretan, a ugrađuje se na kraju gradnje kako bi držao čitavu građevinu, i to sigurno i čvrsto. Znači da taj kamen, koji je težak i nespretan, treba uglaviti na točno određeno mjesto, on spaja lukove koji služe kao vrata. Taj kamen je središnji kamen i kada se jednom dobro ugradi, više ništa ne može srušiti tu građevinu, naravno, ako nije načinjena na morskom pijesku već na stijeni. Taj kamen se zove kamen zaglavni. To je Isus Krist, kamen kojega odbaciše graditelji, kamen koji postade kamen zaglavni. Jedini bez kojega se ništa ne može izgraditi.

Mnogo je pozvanih, ali je malo izabranih.

Onaj koji hoda s Bogom je izabran ako nije odbacio u svojoj građevini težak i nespretan kamen.

Oni koji grade kućice od karata zovu se svakojakim nazivima, kao da su to isto vjernici, ali vjernici neke druge vrste ili kategorije. I jesu.

Njima nije potrebna Božja pomoć, oni sve mogu sami, promiješati karte, načiniti piramide od karata, porušiti ih, pospremiti uredno karte u kutiju. Oni zapravo Boga ne trebaju kao ovi s kamenjem koji hodaju s Bogom. Njima je sam Bog onaj kamen koji stoji na njihovoj građevini, neće ga Napasnik srušiti, niti kakav podrugljivac, niti kakav provokator.

Izgleda da je Gospodin Isus pozvao sve nas u svoju Crkvu.

I svi smo grešnici, osim Blažene Djevice Marije.

Tko je onda taj koji ne hoda s Bogom?

Tko se može spasiti od smrti?

Na takva pitanja Isus daje neizravan odgovor: Borite se da uđete na uska vrata. Jer široka vrata vode u propast.

To, kao prvo, znači da se sada još ne zna tko je zaista izabran i tko hoda s Bogom. Mnogi vjeruju da idu pravim putem.

No, ući na uska vrata znači da čovjek mora biti mršav, malen, i bez ikakvih tereta i bez karata, i bez kamenja, slobodnih ruku i nogu, slobodne duše od grijeha. Jer grijeh će zaista polako nestajati, a sveti život će, uz Božju pomoć, napredovati do velikih razmjera.

Duša je sama po sebi velika, ali za dušu ne moramo brinuti kako će proći u nebesa ako slijedimo put pravednika, ako hodamo s Bogom. 12.10.2023. 00:25

„Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu (Ef 2,19-22).”

Znak Jone proroka

 

„Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!« (Mt 12,38-42).”

Duboka stvarnost, prava, ona koja pogađa u srž, čini propovijed uspješnom, a to znači da je navještaj sjeo na plodno tlo.

To nije samo reći: „Jona je pralik Isusov, tri dana je bio u ribi, a onda ga je Gospodin izbavio i zato je rekao da je Jona jedini znak.” To nije dovoljno jer Knjiga o Joni je tako jednostavna i kratka, a tako bogata i simbolična, i nije bilo neophodno čitavu knjigu ispisati samo zbog toga događaja gdje je Jona molio Boga dok je bio u ribljoj utrobi, molio je, nije bio mrtav kao Isus. Ili bi i naša smrt morala tako izgledati, kao živa molitva i to u onom trenutku kad je čovjek totalno umro?

Riba ga je ispljunula, Uskrsnuo je, Bog je čuo Jonine vapaje. A zna se, bio je neposlušan Bogu.

Jona je morao vršiti svoju proročku službu, a nije htio, nije slušao Gospodina, imao je svoje mišljenje, a bio je običan prah. Ali je osjećao snagu Gospodnju, osjećao je krivnju što Boga ne sluša, osjećao je strah jer je znao da nema samopouzdanja, čak je mislio da je prorokovanje Božja stvar, a ne Jonina jer je Jona za to bio nesposoban. Nije mogao znati da će ga Bog poučiti na licu mjesta, da će Duh Sveti reći Joni što će govoriti. Jona nije ničega svjestan, nije pismoznanac ili svećenik.

Gospodin ne prihvaća odbijanje Jonino, ali prihvaća bogatog mladića da odustane od svetoga puta zbog toga što se nije htio odreći svoga bogatstva koje bi mu smetalo na svetom putu.

Jona je idealan, siromašan, neuk pa čak i lud kad uporno i sustavno bježi od Boga. A vjeruje jer u lađi na moru zna da je oluja zbog njega.

Još ga samo njegovo vlastito mišljenje dijeli od svetosti, njegova oholost čovjeka koji je prah, njegov plan kako je potrebno provoditi pravdu. I to pred samim Bogom Pravednikom.

Nikako nije podoban za kraljevstvo nebesko gdje ljudi vrše proročku, kraljevsku i svećeničku službu. Nije podoban jer, ne samo da nije odmah krenuo za Bogom, nego je još i bježao dalje od Gospodina, što je dalje mogao.

I to je taj znak Jone proroka!

Nije znak samo u smrti za uskrsnuće, znak je u tome što je Jona idealno uputstvo za upotrebu vjerskoga života na pravi način, na učinkoviti način, zrno koje je Sijač posijao na plodno tlo; zrno koje je moralo umrijeti da bi donijelo neopisiv rod i ta nesvijest Jonina kako je postao pravi pravcati prorok, uspješan. Naravno, potpuno zahvaljujući Gospodinu, Duhu Svetom. Ipak, može se reći, Jonu je njegova vjera spasila jer uzalud je i Duh Božji ako vjere nema.

Jer ne daje Gospodin u svome milosrđu uvijek svakome istu vjeru, čak daje rijetkima. Inače ne bi se znalo da su vjernici licemjerni vjernici i svi bi se obratili odjednom, baš svi.

Mnogima je neukost opravdanje. A tko je bio više neuk i tvrdoglav od Jone?

I kakve veze ima što u Ninivi ima mnogo životinja, kao da bi se one prije obratile da mogu, prije nego bilo koji Ninivljanin s ljudskom dušom? Jer ljudska duša razgovara s Gospodinom, a životinja se predaje sama od sebe, i čovjeku, i Bogu, ima životinjsko znanje svojega postojanja i načina života i nema uopće svoje volje.

Niti jedan redak, niti jedan zarez nije bez veze u Svetom pismu.

Čovjek se sažali nad životinjom, ali ne i nad čovjekom jer čovjek ima sve instrumente koji su mu potrebni da bi slušao Boga i razgovarao s Njim. Za vjernika nema opravdanja, a za propovjednika valjda još više.

Drugi primjer su otac, majka i dijete. Tu se propovijeda da su Otac naš nebeski i naša Majka Marija naši roditelji i odgajatelji, a to je živa istina, ali također da je dijete plod ljubavi između Oca i Sina kao Duh Sveti, što je nebulozno. Obitelj nije dobar primjer Trojstva jer Trojstvo uzima svoje vjernike k sebi, u svoj božanski život, a majka i otac puštaju djecu od sebe kad oni sazriju, odvajaju se od oca i majke. Presveto Trojstvo je Otac po Kristu u Duhu kao u nekom prostoru, zajedničkoj posudi koja jest Ljubav i Pravednost, odnosno Milosrđe. Otac i majka su grešnici, a Trojstvo je svetinja. Dalo bi se puno reći o tome, a dalo bi se iz žive vjere puno naći obitelji koje ne prate na taj način svoju obiteljsku vjeru. Zato poslije Krizme djeca odlaze umjesto da tek tada gledaju u svoje roditelje. Loš primjer, loša propovijed. A da ne pripovijedam da Bog pristupa vjerniku pojedinačno, osobno ga zove i šalje, i da je Isus rekao da je bolje ne ženiti se. Ženidba je ustupak ovom naraštaju i postoji za dobrobit djece. Ustupak je zbog prevelika i prečesta grijeha bludnosti od kojega nastanu nesamostalna dječica. U brakovima ima dosta bludnosti i najljepše je kad muž i žena žive kao brat i sestra.

Također ima i oholosti, kao kod Jone, a ima i pohlepe. To su nepotrebne smetnje za vjernika. Sebičnost ljudska. Umjesto da se svaki vjernik preda svima jer nerotkinja ima više djece nego udata. 11.10.2023. 23:15

Ne može se vjerski život opravdavati političkom demografijom.

Cilj vjerskoga života je posvećenje.

Cilj politike je borba za opće dobro gdje se najviše okoriste političari, a ne siromasi i vjernici.

Jona je, dakle, molio i vapio Bogu, makar tumačimo da je umro i da ga je Bog uskrisio nakon tri dana, ili, bolje rečeno, nakon tri tamne noći. To bi bilo Jonino obraćenje, prije bih rekla.

Neće nam se dati drugi znak osim znaka Jone proroka.

Obratimo se i vjerujmo Isusu, Radosnoj vijesti.

Psalam 98 Gospodin - kralj i sudac

 

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, *
    jer učini djela čudesna.

Pobjedu mu pribavi desnica njegova *
    i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje, *
    pred poganima pravednost objavi.
Spomenu se dobrote i vjernosti *
    prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta vidješe *
    spasenje Boga našega.

Sva zemljo, poklikni Gospodinu, *
    raduj se, kliči i pjevaj!
Zapjevajte Gospodinu uz citru, *
    uz citru i uza zvuke glazbala;
uz trublje i zvuke rogova: *
    kličite Gospodinu kralju!

Neka huči more i što je u njemu, *
    krug zemaljski i stanovnici njegovi!
Rijeke nek plješću rukama, *
    zajedno s njima neka se brda raduju!
Jer Gospodin dolazi, *
    dolazi suditi zemlji.
Sudit će krugu zemaljskom po pravdi *
    i pucima po pravici.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Duša i Zakon

 

Mednim košnicama svoga Zakona,

riječju svojom mome umu, mome sjetu

zapovijedaš mi ono što je dobro za me.

Netom prije buđenja i moga naklona

Tebe nosim, Kriste, sebi i čitavom svijetu

kao lampaš usred mrkle grobne tame.

Riječ me Tvoja oživljava, uskrsnuća puna

što ga čekam i od kojeg strepim, kojemu se nadam

i žarko ga, tako živog, tako žedna želim

jer je mom životu i mrtvljenju kao skladna kruna,

jer Te slijedim križem pod kojime padam

kada god zamolim, kad se kajem i to dijelim.

Obasipa me Milost, snaga oproštenja i predanje

jer sam jedna i jedinstvena sam Tvome dlanu

sa svim svojim greškama i uspjesima.

Uvijek podižem se, to je moje vjersko stanje,

moja besmrtnost u svakom novom danu

sa svim mojim suzama i osmijesima.

Nespretna sam, nježna, osjetljiva, treperava

i zbog Tvoje riječi dršćem kao tanka šiba

dok mi tijelo poput kamena je ledno

jer me čvrsto drži od Zakona žerava

koji mene čuva, pazi da se stopa giba

s puno pažnje kroza žiće Tvoje medno.

Poprimam slatkoću, Zakon čvrsto mene drži

kako ne bih odletjela kao lahor u visine

odakle mi ne bi više bilo niti jedne staze.

Tvoja riječ me nosi, zamalo me sprži

ta sigurnost i to strahovanje od nizine,

ali ruke, stope svaku nevolju pregaze.

11.10.2023. 00:31

Kvaliteta ljudskog duha

Odričem se gluposti i besmislica,

gotovo bih odrekla se ova svijeta

da mi nije draga žrtva nesanica

što me baca gdje mi malo toga smeta;

gotovo bih kritizirala sve institucije,

hipokriziju nad hipokrizijama

i sve uglađene prazne revolucije,

marginalnost neku s dobrim vizijama

da mi nije jednom darovao pogled jasan

Siromašak božanskoga srca svoga tijela

što ga čini ljudstvo, njihov malen Saziv krasan,

sastavljen od molitelja i od Duha cijela.

Prosila bih, molila bih, ali pratim Tvoju volju,

Bože moj, Bože moj, jaki Bože moj.

I sve je tako prosto, jasno kao klas u polju,

kao zorom postojećih ptica poj.

Ne može se tražiti Živa među pokojnima,

ali svaki život uvijek moguće je dopustiti

koji godine nam čini blaženima, opojnima,

za kojega anđeli će rado stisak popustiti,

to nam je u naravi oduvijek postojalo.

Dvoznačnost je ljudska da se hvali

kako joj je u jedinstvu svega dostajalo,

koliko su svi u miru stvaralaštva dali.

Dinamika božanskog je bezgranična

u tom ljudskom srcu koje s Kristom gradi,

uvijek je i potajna, i uporna, i zvanična,

nikada ne priznaje da štogod teško radi.

Samo vlastitom će krvlju natopiti tlo

jer zna da je tako plodno i ne zdvaja.

Nikada za trajnu radost neće učiniti zlo

tko se miru raduje i vječnošću napaja.

10.10.2023. 20:39

 

Ivan 17

Isusova svećenička molitva

To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori:
»Oče, došao je čas:
proslavi Sina svoga
da Sin proslavi tebe
2 i da vlašću
koju si mu dao nad svakim tijelom
dade život vječni svima koje si mu dao.
3 A ovo je život vječni:
da upoznaju tebe,
jedinoga istinskog Boga,
i koga si poslao – Isusa Krista.
4 Ja tebe proslavih na zemlji
dovršivši djelo
koje si mi dao izvršiti.
5 A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe
onom slavom koju imadoh kod tebe
prije negoli je svijeta bilo.
6 Objavio sam ime tvoje ljudima
koje si mi dao od svijeta.
Tvoji bijahu, a ti ih meni dade
i riječ su tvoju sačuvali.
7 Sad upoznaše
da je od tebe sve što si mi dao
8 jer riječi koje si mi dao
njima predadoh
i oni ih primiše
i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao
te povjerovaše da si me ti poslao.
9 Ja za njih molim;
ne molim za svijet,
nego za one koje si mi dao
jer su tvoji.
10 I sve moje tvoje je,
i tvoje moje,
i ja se proslavih u njima.
11 Ja više nisam u svijetu,
no oni su u svijetu,
a ja idem k tebi.
Oče sveti,
sačuvaj ih u svom imenu
koje si mi dao:
da budu jedno kao i mi.
12 Dok sam ja bio s njima,
ja sam ih čuvao u tvom imenu,
njih koje si mi dao;
i štitio ih te nijedan od njih ne propade
osim sina propasti,
da se Pismo ispuni.

13 A sada k tebi idem
i ovo govorim u svijetu
da imaju puninu moje radosti u sebi.
14 Ja sam im predao tvoju riječ,
a svijet ih zamrzi
jer nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
15 Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta,
nego da ih očuvaš od Zloga.
16 Oni nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
17 Posveti ih u istini:
tvoja je riječ istina.
18 Kao što ti mene posla u svijet
tako i ja poslah njih u svijet.
19 I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.
20 Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
21 da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.

22 I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno –
23 ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.
24 Oče,
hoću da i oni koje si mi dao
budu gdje sam ja,
da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu,
slavu koju si mi dao
jer si me ljubio
prije postanka svijeta.
25 Oče pravedni,
svijet te nije upoznao,
ja te upoznah;
a i ovi upoznaše
da si me ti poslao.
26 I njima sam očitovao tvoje ime,
i još ću očitovati,
da ljubav kojom si ti mene ljubio
bude u njima –
i ja u njima.«