Svjedok istine
Isus doživljava svoj silazak na zemlju kamo stiže iz krila svoga Boga Oca na nebesima te, po sili Duha Svetoga, i iz krila Marijina se rađa.
Bog Otac pošalje Sina svoga, od Djevice bi rođen da primimo posinstvo, isključivo zato da Sin svjedoči za istinu na zemlji punoj laži kako bismo, spasivši se od smrti, izrasli u Božji narod, u Božju svojinu.
Uspoređivanje Staroga i Novoga zavjeta daje nam otkrivati njihove tipološke sličnosti, proizlaženje događaja i likova, ali i drastične razlike među njima jer staro i novo uvijek postoji u nekoj vezi, makar i kao suprotnost. Iz staroga se iščitava sve novo što dolazi po istom načelu, a to su argumenti istine i, također, smjernice za poglede u buduće događaje i likove na isti način kojim smo spoznali dubine i značaj onoga što u svjetlu vjere istražujemo. Takav stil je jamčevina istinitosti i sigurnosti u životu do kraja ljudskoga vremena.
„Isus, Sin Boga Oca i Marije Bogorodice, svjestan je da privodi kraju pripremna vremena i da On otpočinje ovdje na zemlji stanje koje su navješćivala proročanstva. Stoga svekolika sveta povijest, što je potekla pod vladavinom prvoga Saveza, dobiva svoje konačno osmišljenje u djelima što ih Isus vrši, u institucijama koje On uspostavlja, u drami koju živi. Da bi odredio svoje djelo i učinio ga shvatljivim, Isus ga namjerno sučeljava s onim što je u toj povijesti tipsko, a to znači da je izraženo pralikovima i djelima staroga Božjeg, židovskog naroda.(Dufour, PG, str. 951)”
Isus se začinje u utrobi Majke, rađa se i dolazi kao Dijete, prepušteno svojoj zemaljskoj svetoj obitelji, Josipu i Mariji. Dijete je, Novorođenče, i svijest Mu je i slaba, i jaka. Široka u primanju ljubavi od zemaljskih roditelja, ali još vrlo uska u spoznavanju sebe i svoga života na zemlji.
Ako su starozavjetni proroci, nadahnuti Svetim Duhom, govorili da će Djevica roditi Spasitelja i Kralja koji će zauvijek vladati u miru i blagostanju, ali i u poniznosti i poniženju, tada se i Isusova samosvijest postepeno širila i spoznavala u blaženoj pažnji, brizi i podučavanju Njegovih zemaljskih roditelja i čitavog naroda.
Isus od malena čuje roditeljske predaje, poslušno uči Zakon i Pisma po kojima Njegova okolina živi i djeluje, ali čuje i glas Oca svoga na nebesima , a to se međusobno logično podudara. Budući da je Isus i pravi čovjek, i pravi Bog, sigurno sve više primjećuje vrline i nedostatke ljudske, proživljava dramatičnost i neshvaćanje vjerskoga života. Postaje konkretnije svjestan svoga poslanja i ono se razvija u navještaj kraljevstva nebeskoga; ne ukida ništa staro, a gradi u ljudima nova srca.
Kada bismo htjeli, u svjetlu vjere, upoznati Gospodina, sigurno bi nas zateklo pitanje o tome kada je Isus postao svjestan da je Bog i da je čovjek. Definitivno je to jasno izgovorio pred Vijećem u Jeruzalemu kada su Mu pokušali suditi. Mogli bismo se poslužiti tipologijom jer sve što je Isus činio i govorio bilo je već negdje u Pismima rečeno kao proroštvo i navještaj.
Silazak Boga
Tako je i za svoje rođenje Isus imao živoga svjedoka Ivana Krstitelja koji je Isusa, još dok je Majka Marija bila trudna, pozdravio u utrobi svoje majke, Marijine rodice Elizabete, i zaigrao od radosti. To je silazak Isusov na zemlju. To je dolazak koji je naišao na dobrodošlicu, zahvaljujući u prvom redu Bogu Ocu, a potom i vjeri Marijinoj i Elizabetinoj. Isus u Marijinoj utrobi mogao je već tada dobiti zemaljske životne impulse. I nije slučajno dopustio poslije sljedbenicima i narodu da Ivana Krstitelja zovu prorokom Ilijom koji se vratio.
Kad se Isus, koji je već osjećao majčinsku Marijinu ljubav i slušao glas svoga zemaljskog oca Josipa, rodio na zemlji u poniznosti, to je bilo novo stvaranje svijeta.
Gospodin je već za rane mladosti mogao na taj način spoznavati i osvješćivati sebe sama, a sigurno je i već tada razgovarao sa svojim Ocem nebeskim.
Kod Prikazanja Isusovog u Hramu Isusovi roditelji su vršili Zakon te tako neki vjernik može uzeti tipologiju po kojoj se Mojsije, po uzoru na budućega Kralja, našao živ u naručju zamjenske majke, ali i svoje majke – dojilje u Egiptu. Znamo da je Mojsije poslije dobio od Boga Dekalog – Deset Božjih zapovijedi i još mnoge druge, a to Isusova spoznaja nije mogla previdjeti; Isus je bolje poznavao Zakon nego narodni starješine, pa tako i one osnovne dvije Zapovijedi ljubavi koje bijahu previđene, a iskristalizirale su se kao sama srž i samo srce Zakona.
Samosvijest Isusova
Budući da je Majka Marija Bogorodica, u svojoj velikoj primjernoj vjeri rekla Bogu svoj „Da”, priličilo je da i Bog to potvrdi, odnosno da uzvrati Mariji na povjerenje mnogim nadahnutim spoznajama. Tako, kada su našli Isusa koji je bio u dobi od dvanaest godina, u Hramu kako podučava starješine jeruzalemske, Isus već objavljuje roditeljima svoga nebeskog Boga Oca, tvrdeći da Mu je Hram zapravo Kuća vlastita i da je On sam Sin Božji, ali da je i pri punoj svijesti o sebi te da je samostalan u odlukama.
Moja milina
Kod Krštenja Isusovoga na rijeci Jordan gdje je krstio i prorokovao preteča Isusov, Ivan Krstitelj, Isus kao prvo krsti na neki način i Ivana, i Rijeku koja u sebi odnosi grijehe krštenika vodom u daljine i u podzemlje.
Tim činom svoga krštenja od Ivana Krstitelja, da se izvrši sva pravednost, Isus, Sin Božji, postaje smrtnik u cjelovitom smislu jer uzima na sebe grijehe svijeta koje će odnijeti jednoga dana na Križ, u uništenje. Na taj način će opraštati grijehe, usmrtiti samu smrt kao posljedicu grijeha, a također će i donijeti spoznaju narodu koji nije shvaćao Zakon u pravom i dubljem smislu nego doslovno.
Da je Zakon Kralja židovskoga zapravo Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu rasvijetlit će Isus uz djelovanje Duha Svetoga kako su naviještali Proroci.
Budući da je Isus već objavio da je Bog naš i Isusov Otac nebeski, Otac prvi i istinski, Isus će dobiti potvrdu od Boga: „Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina”, zaorio se Očev glas iz nebesa, a Sveti je Duh počinuo na Isusu za kojega je to bila i potvrda poslanja kako ga je već ranije spoznao, ali i veliki mir i olakšanje kao popudbina Očeva koja će pratiti Isusa do Kalvarije, na Križ i dalje.
Grozota pustinje
Da je Isus spoznao što Ga čeka pokazala Mu je grozota pustinje kada se, kao pravi smrtnik i u svojoj poniznosti, kalio kao Sluga iz zapisa starozavjetnih proroka. Pravi i savršeni Čovjek, Isus se doživljava kao Sin Čovječji jer Mu je očinstvo Boga stvarno očinstvo, a svijest o tome kakav je čovjek i kakav čovjek mora biti upotpunio je izlažući se Zloduhu i njegovim poslušnicima. Očigledno je da je u svojoj svijesti Isus spoznao svoga božanskog Oca od početka, ali da je sve to bilo potrebno da bi spoznao svoje čovještvo i u tome je smisao kušnji Sina Božjega. Zloduh i Đavao to nije dokučio u svojoj zloći.
I dok Adam izabire sebe za boga, Isus izabire u nevoljama zemaljskim sebe za Čovjeka. Tako spoznaje što će i kako naviještati i činiti, uz volju Boga Oca i snagom svoga i Očeva Duha. Vjernici tako pobjeđuju svoje staro neshvaćanje Zakona.
Svadba u Kani
Potom ode Isus u Galileju jer se narodu približilo kraljevstvo nebesko u kojemu će se životom vjere obratiti srca ljudi.
Nakon što su ga starješine u sinagogi odbili jer nisu mogli u Isusovoj neposrednosti i skromnosti još ništa shvatiti, Isus ode u galilejske gradove i genezaretske luke te Mu tamo Otac pokaza ribare koje će povesti da Ga slijede pa ih učini prvim apostolima buduće Crkve.
Oni odoše s Majkom Marijom, koja Sinu Čovječjem bijaše prva učenica i najvjernija sljedbenica, na svadbu u Kanu gdje se vjenčavali njihovi rođaci.
Ovdje Isusova samosvijest artikulira postepeno i na temelju prijašnjih iskustava ono što će se događati s Njim i Njegovim životom.
Kao prvo, služenje Božjoj volji pretvara se u predano služenje ljudima, čovjeku, narodu, sljedbenicima. Svima daje mir, a tko Ga ne primi, mir se Njegov na Njega vraća.
Isus u svojoj poslušnosti spoznaje da Ga čeka jedan Čas, jedan odlučujući trenutak kada će u grozoti duševne i tjelesne pustinje susresti Đavla iz velike i bolne blizine i u velikim kušnjama te postaje tjeskoban, ali u svojoj vjeri umjerenosti.
„Vina nemaju”, govori Majka Marija. Isus odmah naviješta Mariji svoju kob, govoreći kako to nije Njegov čas, ali poslušno pretvori vodu u najfinije vino ikada koje su podijelili svima. Vino ima okus vječnosti, nebeske gozbe te se Sin Čovječji objavi apostolima i Mariji, a također i svatovima kao Bog koji će izvesti narod iz ropstva grijeha i smrti.
Marija naviješta svatovima neka čine sve što im Isus rekne.
Preobraženje Isusovo
Također i kod Preobraženja Isusova tri apostola, Petar, Ivan i Jakov, svjedoče konačnoj nebeskoj objavi Boga u Isusu Kristu:
„Ovo je Sin moj ljubljeni, Njega slušajte!”
Isus u razgovoru s Ocem spoznaje, uz pomoć Mojsija i Ilije, da će završiti razapet na križu kako bi zapečatio novi i istinski Savez u krvi te da će Ga Otac proslaviti u uskrsnuću. 24.11.2022. 11:16
„Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda. (2 Sam 7, 16)”.
