U evanđelje trpljenja organički pripada usporedba o milosrdnom Samarijancu. Tom usporedbom Krist želi odgovoriti na pitanje:
„Tko je moj bližnji?”
Doista, među trojicom prolaznika na putu iz Jeruzalema u Jerihon gdje je na zemlji polumrtav ležao čovjek kojega su razbojnici opljačkali i izranili, upravo je Samarijanac (stranac) pokazao da je onom nesretniku usitinu „bližnji”, a to znači onaj koji ispunja zapovijed ljubavi prema bližnjemu.
Druga dvojica prođoše istim putem: jedan bijaše svećenik, drugi levit, no svaki od njih „vidje i prođe” Međutim, Samarijanac „kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, ... zavi mu rane”, zatim ga „odvede u gostionicu i preuze za nj brigu” Lk 10,33-34
A kad je odlazio, povjerio je skrb za patnika gostioničaru, s nakanom da navrati jer bijaše trgovac koji je putovao onuda češće.
Usporedba o milosrdnom Samarijancu pripada, dakle, evanđelju trpljenja. Ona naznačuje kako se svaki od nas mora odnositi prema bližnjem patniku. Ne smije se „proći” ravnodušno, nego se moramo „zaustaviti” uz njega.
Milosrdni Samarijanac je svaki čovjek koji se ZAUSTAVLJA KRAJ PATNJE DRUGOG ČOVJEKA, kakva god ta patnja bila. To zaustavljanje ne znači znatiželju, nego raspoloživost gdje se otvara unutarnje raspoloženje srca.
Milosrdni Samarijanac je svaki čovjek koji je OSJETLJIV NA TUĐE TRPLJENJE, čovjek koji se „sažali” nad nesrećom bližnjega.
(Znamo da mnogi prosjače sažaljenje, ali ako smo sami iskusili trpljenje, vrlo ćemo lako prepoznati trpećega čovjeka u nevolji kada osobno naiđemo na takvu osobu).
Ako Krist, poznavalac čovječje unutarnjosti, ističe suosjećanje, znači da je ono važno za cio naš pristup tuđem trpljenju. Treba u sebi gajiti osjećajnost srca koja svjedoči SUOSJEĆANJE s patnikom. Ponekad to suosjećanje ostaje jedinim i glavnim izrazom naše ljubavi solidarnosti s čovjekom patnikom.
Ali milosrdni se Samarijanac iz Kristove usporedbe ne zaustavlja na samom sažaljenju i suosjećanju. To za njega postaje poticaj na djelovanje koje ide za tim da ranjenom čovjeku pomogne. Milosrdni Samarijanac jest napokon ONAJ TKO U TRPLJENJU DONOSI POMOĆ kakva god ona bila, pomoć koja je, koliko god je to moguće, djelotvorna. U nju unosi svoje srce, ali ne štedi ni materijalna dobra. Može se reći da dariva samoga sebe, svoje osobno „ja” otvarajući to „ja” drugomu. Tu smo na ključnoj točki sveukupnoga kršćanskog poimanja čovjeka. Čovjek ne može „potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe” - Gaudium et spes 24. Milosrdni Samarijanac upravo je čovjek SPOSOBAN ZA TAKVO SEBEDARJE.
Može se reći da je trpljenje, koje je u toliko različitih oblika prisutno u našem ljudskom svijetu, u tom svijetu prisutno također radi toga DA U ČOVJEKU OSLOBODI LJUBAV, upravo to nesebično darivanje osobnoga „ja” u korist drugih ljudi, u korist patnika. Svijet ljudskoga trpljenja neprekidno doziva drugi svijet, svijet ljudske ljubavi. A tu nesebičnu ljubav koja se budi u njegovom srcu i u njegovim djelima, čovjek u izvjesnom smislu duguje trpljenju.
Čovjek „bližnji” ne može ravnodušno proći pokraj patnje drugog čovjeka, ne može to u ime osnovne ljudske solidarnosti, još manje u ime ljubavi prema bližnjemu. On se mora „zaustaviti”, „ganuti se”, postupajući kao Samarijanac iz evanđeoske prispodobe. Ta prispodoba izriče u sebi istinu koja je u sebi duboko kršćanska, ali je također nadasve općeljudska. Ne zovu se bez razloga i u svakidašnjem govoru djelima „milosrdnog Samarijanca” svi pothvati u korist ljudi koji trpe i kojima treba pomoći (liječnici).
...
To pokazuje i dokazuje da se suvremeni čovjek sve pozornije i pronicljivije zaustavlja uz patnje svojih bližnjih, da ih nastoji sve određenije shvatiti i spriječiti. Čovjek posjeduje i sve veću specijaliziranost i sposobnost na područjima patnje drugih ljudi.
Imajući to sve pred očima, možemo reći da je evanđeoska usporedba o Samarijancu postala jedna od BITNIH SASTOJNICA MORALNE KULTURE I OPĆELJUDSKE CIVILIZACIJE.
...
OSNOVNE MORALNE VRIJEDNOSTI, KAO ŠTO SU VRIJEDNOST LJUDSKE SOLIDARNOSTI, VRIJEDNOST KRŠĆANSKE LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU, TVORE OKVIR DRUŠTVENOGA ŽIVOTA I MEĐULJUDSKIH ODNOSA, SUZBIJAJUĆI NA TOM PODRUČJU RAZLI ČITE OBLIKE MRŽNJE, NASILJA, OKRUTNOSTI, PREZIRA PREMA ČOVJEKU ILI NAPROSTO BEZOSJEĆAJNOSTI, ODNOSNO RAVNOSUŠNOSTI PREMA BLIŽNJEMU I NJEGOVOJ PATNJI.
Prispodoba o milosrdnom Samarijancu svjedoči da se Kristova objava spasenjskog značenja patnje nipošto ne poistovjećuje s pasivnim stavom. Upravo suprotno, evanđelje je nijekanje pasivnosti pred trpljenjem.
Krist je sam na tom području nadasve djelatan. Na taj način ostvaruje mesijanski program svojega poslanja prema proročkim riječima:
„Na meni je Duh Gospodnji jer me pomazao.
Poslao me da donesem radosnu vijest siromasima,
da navijestim oslobođenje zarobljenicima
i vraćanje vida slijepima,
da oslobodim potlačene,
da proglasim godinu milosti Gospodnje” Lk 4,18-19; usp. Iz 61,1-2
Krist preobilno ispunjava mesijanski program svojega poslanja, On prolazi „čineći dobro” Dj 10,38, i Njegova je dobrotvornost osobito izražena kad je suočena s ljudskim trpljenjem. Usporedba o milosrdnom Samarijancu u najdubljem je skladu s ponašanjem samoga Krista.
Ta će usporedba napokon ući svojim bitnim sadržajem u potresne riječi o Posljednjem sudu što ih je Matej zabilježio u svome Evanđelju:
„Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gol, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni” Mt 25,34-36
Pravednicima koji će se pitati kad li su to baš sve Njemu učinili, Sin će Čovječji odgovoriti: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće” Mt 25,40
Suprotna će osuda pogoditi one koji su se drukčije ponašali: „Ni meni niste učinili koliko niste učinili jednomu od ovih najmanjih”. Mt 25,45
Prvi i drugi dio Kristove izjave na Posljednjem sudu nedvojbeno označuju koliko je u nadi u vječni život svakom čovjeku važno „zaustaviti se”, kao što je to učinio milosrdni Samarijanac, pred trpljenjem svojega bližnjega, s tom patnjom „suosjećati” i napokon pomoći. U mesijanskom Kristovu programu, koji je ujedno program Kraljevstva Božjega, patnja je prisutna u svijetu da bi oslobodila ljubav, da bi potakla rađanje djela ljubavi prema bližnjemu, da bi svu ljudsku civilizaciju preobratila u „CIVILIZACIJU LJUBAVI”.
U toj se ljubavi do dna ostvaruje spasenjsko značenje trpljenja, postižući svoje konačne razmjere. Kristove riječi o Posljednjem sudu omogućuju da to shvatimo u svoj evanđeoskoj jednostavnosti i pronicavosti. 09.07.2022. 19:21
Te riječi o ljubavi, o djelima ljubavi što su povezana s ljudskom patnjom, još nam jednom omogućuju da u osnovici svih ljudskih patnja otkrijemo samu otkupiteljsku Kristovu patnju.
Krist reče: „Meni ste učinili”.
Krist je onaj koji u svakome doživljava ljubav.
Krist je taj koji prima pomoć kad je pomoć pružena svakom patniku bez izuzetka.
Krist je sam prisutan u tom patniku budući da je Njegova spasonosna patnja jednom zauvijek otvorena svakom ljudskom trpljenju.
I svi oni koji trpe jednom su zauvijek pozvani da postanu sudionici „Kristovih patnja” (1 Pt 4,13) baš kao što su svi pozvani da osobnim trpljenjem „dopunjaju ono što nedostaje Kristovim patnjama” Kol 1,24
Krist je istodobno poučio ČOVJEKA DA ČINI DOBRO TRPLJENJEM I DA ČINI DOBRO ONOME KOJI TRPI.
S tog dvostrukog polazišta Krist je do dna razotkrio smisao trpljenja.
Ivan Pavao Drugi Sveti: poglavlje o milosrdnom Samarijancu (VII) u Apostolskom pismu „Salvifici Doloris”, dokumenti 70, KS ZAGREB 2003
