Lampaš

Kad pripalim onaj žižak pod lampašem,

odmah padam kao ognjem oduzeta,

kao kad se lentom pustinjaka ja opašem

kad me tinjajuća blagoslovi vatra speta

 

od sve silne molitvene navade

i od slatka društva kojemu nazočujem.

Sveti moji zagovornici uvijek rade,

a ja samo katkada im vapnje čujem.

 

Kako je to vatra mirna i kako je vječna,

kako je to sigurno i istinito

da ne pogiba ni kaplja riječna,

da je moćno Božje sito

 

iz kojega prosipa se samo blagoslovlje

prema raju kojem srce moje stremi

jer ja jasno vidim svoje rodoslovlje

kojime me jednom davno Bog opremi

 

samo zato da se svima nama smiluje,

da nam veli da nam sve oprašta

i da mene isto takvim žarom miluje

kakvim sve mi te opačine ispašta

 

zbog kojih se izgubim u paklu.

Pakao je uvijek osim sada

kada gledam plamen taj u staklu;

sada živi moja slatka nada.

01.11.2014. 12:13

 

Vjerujem u Boga

 

Svi vjeruju,

ali ne dođu;

neki slijeduju

da samo prođu.

Tijelo i Krv Svetoga

tvoji su, za život pun,

a ti izbjegavaš Boga,

trine ti smeta trun.

Tko ti je zborio,

rekao za Krista,

za Njime gorio?

Plaća mu ista

i da je mučao,

svejedno,

dok si ručao

sve bijedno.

Da li te nervira

to naviještanje,

u krivo svira

kao namještanje?

Ljubi te, samo to.

Otac šiba Sina

da izbjegne zlo,

ošra Mu trina

s križa pršti.

Pohodi Mu Dom

da te krsti,

da ne bude slom.

30.04.2018.

01:02

Rozeta

Katedrala Carcassonne

 

S one strane zemlja, vrijeme, svijet,

puno grijeha i još više mnoga dobra;

neboderi, dvorci, neka izba ili klijet,

kula Babilona ispod sama neba obla.

Osjetilima unutarnjim duša moja diše,

visoka rozeta krasi poglede iz Katedrale

kao da je načinjena da nam anđeo nariše

kako gleda molitelj kroz prozore male.

Nije zato da umanji veličinu i mekoću

svega što je na toj zemlji dobro stvoreno

već da zvuke rezonantne osluškuje noću,

večerima kasnim kad je sve otvoreno.

Svaka blaga crta i sklad boja u nijansama

s vanjskim svjetlom ili bijelim kamom

i po neka višnja svijeća smirujuća plama

čine obred kontemplirajućom dramom.

Svoj toj veličini umanjuje se sve oblikom

kada duša pred ponizna Patnika sustane

koji najveći je od tog svega svojom odlikom

da oživi i da spasi, žrtvujuć' se u sve ljudske dane.

30.04.2018. 03:52

Jedrenjak

 

Lađe moje svrstao si, Bože, sve u grupe,

jedrilice tu, a jedrenjake ondje;

ne vide se, jedna drugu, ni od lupe,

svaka ima što nalazi ovdje.

Lađa moja nije uvijek ona ista

kojom krenula sam ka pučini smjerom,

koja prati Tebe, najmilijega Krista,

s puno nade i s velikom vjerom.

Krenem tako kao jedrilica mala,

a veliki vali nastanu poda mnom,

sruče se na lađu koja ne bi stala

niti kada vjetrovi bi bili sa mnom.

Pretvaram se u veslača, galijota,

nitko ne vidi me tamo dolje, ispod krme,

kolika je muka i koliko ledenoga pota

obuzima moje ruke iznad rupe crne.

Kad oluja prođe, gledam gore,

gledam naokolo, a jedra mi sjenu čine,

toliko su snažna da ne vidim more,

samo vidim da si ponio me do pučine.

27,04,2019. 10:25

Jedrilica

 

Zvijezde gledam, snijeg i more,
mirnoj luci mojoj kao straža bdim; 
spuštena su jedra, neke luči gore, 
čekaju da stigneš brodovima tim

što doplove mi do gaza, plutajući,
kako bi prenoćili im moreplovci,
u toj mirnoj uvali od snova ustrajući;
umotani noćas jarboli su, kolci.

Snijegovi će zametnuti, led i kiše,
nebo bijelit će se kao velika pahulja;
jedra neće zaploviti nikad više
ovim morem što je poput ulja.

Jedan most od svjetla vodi sve do grada
gdje tek strši kao polomljena strijela,
nedovršen je, mjesec mu po rubu pada,
nikada ga neće stići zora bijela.

Zato Bog moj što je iznad svega
daje premostiti nevolju mi svaku
na toj obali od svijeta i od snijega;
od mene je načinio jedrilicu laku.

Čudit će se svi mornari, ribari i ribe
kada jednom ipak stignem ja na cilj
i kad otvore se polomljene šibe,
kad s nebesa polegne po gradu milj

i kad, i bez mosta, bez jedara,
odnesu me vjetrovi daljina
što ih šalje Bog moj iz njedara
daleko put nebeskih visina.
‎17. ‎studenog ‎2018. 01:43:16

Pozdravi

 

Pod oblak crni sunce se sklanja,

sreću je dijelilo čitav dan.

Nebo ga traži, a priroda sanja,

za njim teži hrast nerazlistan.

Vrapci mu cvrkuću da ga isprate

i upotpune proljetnu divotu.

Lastavice čekaju da se vrate

pa da se zajedno raduju životu.

Tko bih ja bila da kvarim veselje,

što bi učinila nevolja, zlo?

I dalje bi pjevale ptice sve velje,

i dalje bi nebo prekrivalo tlo,

a vijesnici proljeća bili bi tu.

Oni su tako nevidljivi, maleni

i nose najsjajniju odjeću,

i puti su njini lijepi i šareni.

Zalazi sunce nad visokim tornjem

i šalje svem svijetu posljednje zrake

dok mnogi odlaze k svijetu gornjem

i nose sa sobom pozdrave svake.

nedjelja, 11.03.2018. 17:26

Posebne noći

 

Kad noć zavlači,

a miruju sjene

i duša se mlači,

i divljaju vene,

tada je noć

prepuna slutnje,

a slabi joj moć.

U trenu šutnje

što se oduži

i postaje beskraj,

vrijeme mi služi

i dobiva sjaj.

Kad rano se budim

dok zvijezde drhture,

ni tamu ne kudim,

ni kazaljke ure,

a posebna tema

dolazi sporo

kao lagana trema

i šuštanje oporo.

Sjećanje kapne

na dane one,

tišina šapne,

sjene se sklone;

pred očima duše

lelujaju scene,

noći se sruše

kao stijene

i prođe rok,

već svitanje čeka,

javlja se srok

i pljušti jeka.

‎četvrtak, ‎

12. ‎travnja ‎2018.

03:45:46