Sveti poziv

Zaista, posao kao i svaki drugi

podastrijeti se drugome

jer od njega i za njega dišeš,

životi su vam kao dvojni krugi

gdje se sadržaji lome,

gdje mu u predanju rišeš

 

sve što život od vas traži i zahtijeva:

koru hljeba, sveto blagovanje

koje daje mir i spokoj.

Ali dokle Milost se izlijeva?

Kamo vodi takvo svatovanje?

Daje li se drugi žrtvi toj?

 

Da li vidiš iza svega iznikle mu roge,

znaš li kako sam on živi prazno

i da ćeš ga takva smrću svojom izbaviti?

Uzet će od tebe i ruke i noge,

posijati praznovjerje razno

jer ga nećeš nikada ni malo ispraviti.

 

Smije li se žive vode dati

da ne plodi i da propada?

A što ako drugi zatvara ti prolaz,

ako zloćom tebi žrtvu vrati?

Koliko je realna ti nada

dok u drugome je samo poraz?

 

I kad takav dovede ti hordu

praznovjernih starih krštenika

da te vode sa sobom u besmisao?

Hoćeš li mu pružit ruku gordu,

ruku pomazana prstenika

koju Bog je tvoj ispisao?

 

Znaš li mrijeti za ta stvora nevjerna,

da li moliš Boga, majku da te tuče

onaj koji niti žeđi nije osjetio?

Da li ti je milost bezrezervna?

Da li takvi drugi tebe muče?

Da li te je koji od njih okrijepio

 

pa da rado za njeg život dadneš?

Ne, ti samo misliš na svog Krista

koji u tebi se utjelovi mahom

kada na tle sveto padneš.

Znaš li da će snać te sudba ista

jer će drugi gušiti te dahom?

20.04.2015. 06:44

 

Vrijeme svetosti

 

Misliš li da staro biće nije prokušano,

niti pije, nit se izobiljem hrani,

usamljeno živi, Bogu vjerno i odano,

bogati mu stolovi i produženi dani.

 

Mudra riječ i nježno srce ponizno,

odlučno se sklanja i najgoroj bijedi,

a još više izobilju jer je tako krizno,

jer mu slava tako malo vrijedi.

 

Niti koga zove, niti koga dira,

niti se u prve redove gura;

nikom ne dopušta remećenje mira,

svaka mu je sveta dragocjena ura.

 

Skromna srca i žilavih ruku

održava tihu vatru svoga doma;

ne spominje ni bolesti, ni muku,

sporim hodom brani se od sloma

 

iako ga nova užurbanost tješi

kao mlade ptice ranim proljećima,

iako si sve probleme odmah riješi

jer već kao da je ovdje stoljećima.

 

Zaobilaze ga, gotovo je neprimjetan,

ne vide odakle dolazi, ni što je;

nitko ne bi vjerovao koliko je sretan

jer se izborana lica nikada ne broje.

 

Mnoge nevolje je vidio već više puta,

propasti svijeta, izume i napretke;

susreo je velikane, pravila kruta,

sticao je saveznike, ispraćao pretke.

 

Još ga zjene služe, žmirkave i sakrivene,

još se sjeća mnogih ljudi, ratova i knjiga;

dobro čuje, glave malo nakrivljene,

nema puno želja, ni potreba, ni briga.

 

Nije puno stekao, nit je puno izgubio,

ništa zaslužio nije i još uvijek služi;

sve je odmah dao što je mnogo ljubio

i sve što zaište, Bog mu odmah pruži.

17.12.2016. 05:39

Mjesto za molitvu

 

Da te nisam jedne noći srela,

ne bih znala kome otvoriti dare;

ne bih znala pjevati i kad bih htjela,

ne bih znala da za mene mare,

 

da zbog moga spasa anđeli se trude

i da za mnom tvoje misli ginu.

Ti si moje ruke prihvatio da ne blude,

ti si mojim pogledima dao da ne minu.

 

Da me nisi uzeo za svoj zadatak,

gdje bih bila sada, ne zna duša moja

kojoj niti jedan uzdah kratak

ne uzima snagu nego daje radosti bez broja.

 

Prijeđi vedrom riječju preko moga čela,

dahni samo prema Bogu poruke za mene

pa će moja sreća biti potpuna i cijela;

ja ću znati, kada molitva ti krene,

 

kojim putem prošao si da te slijedim.

Znat ću točno gdje mi leže stope

i da ondje najviše ti vrijedim,

i da ondje molitva se tvoja prope.

15.10.2015. 00:29

Otajstva žalosna

 

Koji se za nas krvlju znojio

Muka me čeka, naš jedini zajednički Oče,

već mi je tijelo izvana kao nevjera ledno.

Evo, progonitelji već za mnom kroče.

Molim Te samo da svi budemo jedno.

 

U meni mesa nema, ni kosti ne ćutim;

samo mi kožom probijaju krvave vene.

Neki spavaju sada kad propast im slutim

jer im dolazi odmor, a vrag stiže do mene,

 

hoće da napadnem i da se borim

kako bi on anđeo svjetlosti postao

jer ako se ja u milosti umorim,

on bi pobjednik jedini ostao.

 

Daj mi snage, Anđele nad anđelima,

da ne smaknem niti jednu travku

jer strašna mi tjeskoba vlada djelima

i lako bih sada svladao udavku.

 

Neka. Neka teče molitva čeonom porom,

nek se isprazni strah od Kalvarije.

Ja molim Tvoju volju nek vlada mi Horom,

nek se pokaže Sin Bezgrešne Marije.

Koji je za nas bičevan bio

Rekoše da ću lakše mrijeti ako me izmožde što jače.

Ne osjećam leđa, da li mi tijelo još uvijek stoji?

Kao da peče vatreno sunce i kuje se mače

u plućima posred rebara koje mi netko kroji.

 

Još snaga je moćna, volja je, Oče Tvoja.

U ljubavi rastem za ta jadna stvorenja

što bacaju na me olovna oružja boja.

To moj je boj, oružje mojega odobrenja.

 

Da je samo jedan udarac manje,

možda bi netko od njih se zapanjio

jer ih je strah što imam znanje.

Tad bi se njegov strah obznanio.

 

I što jače me udara, manja mu je opasnost

da će i on nastradati bičem.

Jedva jaučem, vlastita krv daje mi slasnost:

“Moja će bol te spasiti”, kličem

 

jer leđa mi prte bremenom grehota.

Sotona već slavi zbog moje slaboće

dok padam zalijepljen svom snagom života.

Majka mi kleca, čuti me hoće.

20:22

 

Koji je za nas trnjem okrunjen bio

Kada si trnjem okrunjen bio,

presjekla Ti je moždane ona spoznaja

da si možda na sebe zaboravio

i da nisi više znao gdje Ti je Domaja

 

jer su Te udarali zaigrani vojnici

da nešto prorekneš, tko ti je iza leđa.

Udarali su Te po svetoj ovojnici,

a Ti si trpio i opraštao sveđa.

 

Da li je to svetost Tvoja za zabavu,

da li ćeš moći ostati pri svijesti

i znati svoju dužnost pravu?

A bilo je tako lako tu igru svesti

 

na jadne krikove podivljalog vraga.

Da, znao si da Te hoće izbezumiti,

proliti iz Tebe Duha Očinjeg draga

i nove bogove sebi izumiti.

 

Trnova kruna je najveća ataka

na čovjeka koji više ne zna gdje je

dok mu krvca teče niz oči mlaka.

Tada si znao da Te probolo sve je

 

što si učinio za ovaj ljudski rod.

Eto, sve se sad vraća, liječenje Tvoje,

čuda i težak propovjednički hod,

sve uzalud. Sotona vapi si moždane svoje

 

jer ne može biti da nije pametniji

od Tebe, Spodobo krvava plašta;

on mora, mora biti viši i sretniji.

Mozak je Tvoj sada njima da prašta.

Koji je za nas teški križ nosio

Padam i padam, zemlja me udara.

Sve se pobunilo protiv mene.

Oštro me drvo kao zublja para.

Ljubavi moja, vidim ti žene,

 

rubac mi nudiš i uzimaš letvu,

plačeš i hodiš, vučeš me k cilju

slijepoga, ali ja vidim žetvu.

Sotona ludi jer ne podnaša zbilju.

 

Znam da će lud se još jače zakvačiti,

sve će poduzeti da me stjera u ponor pakla.

Bit će i zloban, na me se baciti,

neće ni znati kobi što ga je smakla.

 

Breme je moje slatko i lako,

a križ moj pun je bodljikavih žica,

tu ima boli za mrijeti srce svako.

Ipak na rubac dajem otisak lica.

 

Kad se dovučem do mjesta ubojstva,

iako još me sumnja baca,

znat ću da nosim pravedna svojstva,

riješit ću duše svakoga plača.

20:38

Koji je za nas raspet bio

Udri samo, ukucaj mi čavlja,

krik je moj glazba za raj.

Predajem tijelo što sve izbavlja.

Još taj udar i sotoni je kraj.

 

Bezgrešnu predajem,

to povijest ljudska vidjela nije.

Tvoj spas joj dajem,

uzmi je k sebi i to što prije.

 

Posljednja želja mu je sve što još ima,

žuč i ocat, sarkazam i očaj.

Oče, snagu mi daj barem da ustima

odbacim taj zadnji jadan pokušaj.

 

I dok Ti predajem Duh jer više neću Te zazvati,

preda mnom nestaje vražji lik.

Ti mi govoriš da ne mogu mrijeti, ne mogu nestati

jer sam Tvoj Sin, jer sam Pravednik.

08.03.2015 21:08

 

Ljubav je Tvoja bolja od života

 

Podijelio si sa mnom sve svoje, najdraže.

Pretražio si mjesto mene moje srce,

vratio mi obećane, zaboravljene osjećaje.

Suze nisu kapnule na moje obraze,

nisi dao da se nervi moji zgrče,

pustio si moje mračne vene da se sjaje.

 

Sada nitko još ne sniva, svi smo izdajnici.

Sad si nas razbudio neviđenom scenom,

svi smo ostali bez riječi, slike ili tona.

Klanjamo se ljubavnoj Ti pobudnici

dok se svemir neizbježnom smjenom

skriva od svih naših zaručničkih zvona.

 

Ne plačem ja zbog toga što Ti patiš

već uživam srce Tvoje milosrdno,

hvalim Te svom dušom svojom sitničavom.

Što god cijenim, Ti još više platiš,

prevarih se opet slijepo, grdno,

opet klonuh zloćom svojom iskričavom.

 

Kapi kiše, kapi suza, kapi žive vode

padaju po mojoj pustoši i ja nisam sama,

dao si mi svoje suputnike, veze svoje.

Ljubav je Tvoja za sve narode,

ljubav je Tvoja najbolja životna drama,

ljubav Tvoja gasi sve mi žeđi moje.

03.04.2015. 00:26

Pastirska vatra

 

Ja, neka zahvalna Samarijanka

nemam snagu leptira i hodočasnika,

nemam stopa da Ti dotrčim,

da Ti se pokažem na svjetlu danka.

Ja, sa srcem neka strasnika

sada nikako da se zakvačim

 

za skute Tvojega pogleda i ruku

što su me časkom blagoslovile

i skinule mi sa srca strašnu gubu;

opravdaj me još, ne dopusti bruku

jer su mi misli otplovile

daleko prema suprotnome rubu

 

ili s onu stranu Betlehema,

gdje se odmaraju s blagom pastiri.

Želja mi je vidjeti anđela

pod stubom zvijezdana trijema

što se sa zemljom pomiri

nad jaslama novorođena tijela.

 

Nemoj reći da Ti nisam pratitelj,

samo više ljubim predokuse, iščekivanja,

čekam čuti onaj svjetlosni proglas:

“Danas vam se u gradu rodio Spasitelj”.

Čekam nad pašnjacima rajska zbivanja,

nad kamenjarom samo taj glas.

 

U toj bliskoj, a dalekoj skromnosti

želim preduhitriti moćnike, kraljeve

koji još Tvoju majku dobro poznavaše;

čeznem biti s onim koji sve oprosti

i brzo odbacuje svjetovne pljeve

svih koji se grijesima odavaše.

 

Tako u moju pustoš bogatu, plodnu,

gdje često nema nikakvih vijesti,

izravno prodiru nebeske poruke;

tada ne stižem na molitvu shodnu

nego samo bliže kraj vatre sjesti

gdje mi vukovi piju iz ruke.

 

Tek umorna se odlazim pokloniti,

netom prije nego što ću klecnuti

pred majčinskim svetim dvorima;

čuti prve akorde što će zazvoniti,

gdje će me veliko slavlje štrecnuti,

dočekati s anđeoskim korima.

13.12.2014. 08:33

Prva svjećica Adventa

Dajem se na raspolaganje,

puštam novu nadu da se krčka

kao svježi rumen plam.

Krećem sad na ladanje

gdje se pahuljica brčka

dok polako pada na moj kam.

 

Novi snjegovi mi zatiru sav korov,

mladi ljulj se neumitno smrzava

prije nego što će rasklijati.

Ptice kreću u svoj zimski lov,

pažnja moja grije ih i održava,

gnijezdo im se neće rasklimati.

 

Tako stiže iščekivanje do vrha,

skroz do one točke kad već kreće pokajanje,

prije nego što će se zabijeliti

duša, sigurna od grijeha mrka.

Anđeli mi zdušno nude poravnanje

staza prema Bogu koji će prostrijeliti

 

svojom strasnom nevinošću moje srce sretno.

Kao plam od prve svijeće

ono igra ravnomjerno u toplini.

Onu ružu samo gledam sjetno

kao pupoljak te vječne sreće

koja blago tinja u tišini.

30.11.2014. 06:54