Nebesko tkanje

Služi li to putovanje čemu,

kakvom većem ili višem cilju

kada lađe ove su na vezu?

Prisjetim se mora u svom drijemu,

zvijezda udaljenih tek poneku milju,

pomislim na onu polomljenu brezu,

sve me to još uvijek potiče i dira.

Brige česte, razne, gusto trnje!

Ne dopuštaju ni kratka počinka

lađi koja jedri sve dok vjetar svira

pa se sklanja kao drvo krnje,

pa se sjeti, kao Otac svoga posinka,

da to nije put ka kojem stremi.

Zapjevat ću da Te hvalim, Oče,

molitva me Tvoja ne napušta

jer su jedra kao vjetar nijemi,

a vjeđe se na Te odmah moče.

Ogromna je ova duša pusta,

nema zvijezde, nema takva mora

kao što su oceani Tvoje pažnje,

kao što je uslišana svaka želja.

Za Te, Bože, produbi se svaka bora,

k Tebi leti vjetar i te lađe razne,

za Te kapne suza od veselja.

Jer Ti nisi samo Bog apstraktni

nego život ljudski ispod kože,

susretanje sa svih strana.

i konkretni spoj egzaktni

s kojim srce računati može,

mada prepuno je svakojakih mana.

Stare kosti, polomljeno jedro ova broda,

kao vir me prema dolje vuku,

zaborav mi ne da na obalu prijeći.

Samo srce kao da je Tvoga Duha roda,

kao da me diže svaki dan na muku

pa ja moram ići, jedriti i reći

kako je ljepota Tvoja slavna,

kako kao da su naokolo slijepi

i progonitelji umišljenih zala.

Ne zanima mene više ruža sjajna,

niti biseri mi nisu lijepi.

Više volim gaziti do riječna žala

gdje su struje puno jače

i gdje dobri vjetrovi zapušu.

Zlo tko traži, uvijek nađe

i za loše vrijeme mnogi plače.

I ne smeta ništa ovu dušu

kada iznenada iz sebe izađe

netaknuta poput nebeskoga cvijeta.

Još sam ovdje, ali kao da me nema

za te ljepljive zemaljske pipke.

Odavno sam otišla sa svijeta

jer me zoveš usred svih problema

da izbijelim jedra od nebeske čipke.

15.04.2021. 21:53 

Jaganjčeva zaručnica

 

Novi zavjet spominje mnoge osobe koje dobivaju naziv apostola.

Dvanaestorica učenika što ih je Isus izabrao da bi osnovao svoju Crkvu, dobro su poznati.

„Ustanovljenje dvanaestorice

(Mk 3, 13–19; Lk 6, 12–16)
Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.
2 A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; 3 Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; 4 Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.” Mt 10,1-2

„9 

Novi Jeruzalem

I dođe jedan od sedam anđela što imaju sedam čaša punih zála konačnih te progovori sa mnom: »Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!« 10 I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, 11 sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; 12 okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13 Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14 Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.” Otk 21,9-14

I Pavao, u pravom smislu riječi apostol naroda i kasnije Silvan, i Timotej, i Barnaba nose isti naslov.

„13 Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam 14 ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih.” Rim 11,13-14 ;

Pored Petra i Dvanaestorice, evo Jakova i svih apostola, a da se i ne govori o karizmi apostolstva.

Imenica „apostolos” u grčkom književnom jeziku nema ono značenje koje joj mi pridajemo. Glagol od kojeg je imenica izvedena ( „apostella”- odaslati ) dobro izražava njezin sadržaj koji je pobliže utvrđen starozavjetnim analogijama i židovskim običajima.

Stari zavjet zna za običaj upućivanja poslanika kojima pripada isto poštovanje kao i kralju koji ih šalje (2 Sam 10). Proroci obavljaju poslanja istoga reda (usp. Iz 6,8; Jr 1,7; Iz 61,1sl.) iako nikad ne dobivaju naslov apostola. Rabinski judaizam, poslije godine 70.-te, zna za ustanovu službenih izaslanika („šelihin”). Čini se da su oni bili u običaju mnogo ranije, kako to proizlazi iz samih novozavjetnih tekstova.

Pavao „traži pisma za sinagoge u Damasku”, namjeravajući progoniti Isusove vjernike (Dj 9,2): on je službeni odaslanik, snabdjeven službenim pismima. Crkva preuzima taj običaj kad iz Antiohije i Jeruzalema upućuje Barnabu i Silu s pismima ili Barnabu i Pavla uzima za svoje odaslanike. Pavao i sam odašilje dvojicu braće koji su „apostoloi” Crkava. Prema Isusovim riječima – a za to ima i ranijih primjera u židovskoj književnosti – apostol je predstavnik onoga koji ga šalje: „Nije sluga veći od svoga gospodara, niti je 'apostolos' veći od onoga koji ga šalje” Iv 13,16.

Prema tome, sudeći prema običajima onog vremena, apostol isprva nije misionar ili čovjek Duha, pa čak ni svjedok: ON JE EMISAR, OPUNOMOĆENIK, AMBASADOR. Apostolat je više služba nego naslov.

Gospodin Isus je od samoga početka javnog života htio da se umnogostruči Njegova prisutnost, a Njegova poruka pronese.

On izabire Dvanaestoricu da budu 's Njime' te da, kao i On, navješćuju Evanđelje i izgone zle duhove; šalje ih na poslanje da govore u Njegovo ime, dajući im svoju vlast: „Tko vas prima, mene prima, prima Onoga koji me je poslao (Mt 10,40//)”; oni uče dijeliti kruh umnožen u pustinji, dobivaju posebnu vlast nad zajednicom kojom moraju vladati.

Oni su temelj novog Izraela kojemu će suditi u Posljednji dan: upravo to znači 12, broj apostolskog zbora. Uskrsli, koji im je uvijek prisutan, sve do kraja vremena, povjerava zadaću da Mu steknu nove učenike i krste sve narode. Oni će morati biti svjedoci Krista, a to znači svjedočiti da je uskrsli Krist isti Onaj Isus s kojim su živjeli; to je jedinstveno svjedočanstvo koje njihovu apostolstvu daje jedinstveno obilježje.

Dvanaestorica, dvanaest Janjetovih apostola, ostaju zauvijek temelj Crkve na čijim su počecima umjesto Jude nužno izabrali drugoga.

Gospodin Isus, Božji 'Apostolos' (Heb 3,1), htio je ustanoviti povlašteni zbor koji će umnogostručiti Njegovu prisutnost i Njegovu riječ; na isti način i Dvanaestorica dijele s drugima vršenje svog apostolskog poslanja, ali ne i neprenosivu povlasticu kojom su oni zauvijek zbor svjedoka Uskrsloga. Već je u Starom zavjetu Mojsije bio prenio na Jošuu puninu svoje vlasti (Br 27,18); tako je i Gospodin htio da se apostolska zadaća, povjerena Dvanaestorici, nastavlja vjekovima: Njegova prisutnost kao Uskrsloga zadržat će s njima sasvim osebujnu vezu i ta će se veza prisutnosti beskrajno preliti preko njihova uskoga kruga.

Isus je „izabrao i drugu sedamdesetoricu te ih poslao po dvojicu pred sobom” ( Lk 10,1) – isti predmet poslanja, isto službeno obilježje: „Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire. Tko prezire mene, prezire Onoga koji me poslao” (Lk10,16).

Dvanaestorica i sami djeluju u tom duhu.

Apostolat kao službeno predstavljanje Uskrsloga u Crkvi ostaje, istina, zauvijek utemeljen na „apostolskom” zboru Dvanaestorice, ali njega vrše svi kojima Dvanaestorica predaju vlast.

Sveti Pavao, nakon svoga apokaliptičnoga viđenja živoga Krista koji ga šalje pored Dvanaestorice, pripisivao je sebi posebno mjesto u apostolstvu Crkve: on je apostol poganskih naroda, on na poseban način razumije tajnu Krista; on je bio izravan izaslanik Krista i bilo mu je stalo da o tom izvijesti glavara Dvanaestorice, kako „njegova trka ne bi bila uzaludna” i da u Crkvi ne dođe do razdora (Gal 1-2).

Takva je ta Pavlova posebna milost, ona je nesaopćiva, ali Gospodin može po Duhu svim apostolima dati onako poslanje u Kristu, a u nekoj mjeri i ono Pavlovo duhovno pronicanje vlastitog apostolstva (1 Kor 2,6-10).

Iako je apostolat u najvišem smislu riječi služba Dvanaestorice i Pavla, njega je od početaka vršila cjelokupna Crkva.

U širem smislu apostolat je stvar svakog Kristovog učenika: učenik je 'svjetlo svijeta i sol zemlje' (Mt 5,13sl.). Učenik je, već prema svom položaju, dužan sudjelovati u apostolatu Crkve, nasljedujući prve apostole u njihovoj apostolskoj revnosti. 12.04.2021. 21:16

Apostoli su poslanici što ih je Gospodar poslao u svoju žetvu;

oni su sluge što ih je Kralj poslao da dovedu uzvanike na svadbu njegova Sina;

i, kako su postupali s Gospodarom, tako će postupati i sa slugama; Isus ih šalje 'kao ovce među vukove': „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas (Iv 20,21)”. Te riječi razjašnjuju duboki smisao konačnog izaslanja Dvanaestorice prigodom ukazanja uskrsloga Krista: „IDITE...”.

Oni će poći navješćivati Evanđelje, učiniti sve narode učenicima, svuda pronijeti svoje svjedočanstvo.

Tako će poslanje Sina stvarno doseći sve ljude zahvaljujući poslanju Njegovih apostola i Njegove Crkve.

Euharistijski glas

 

Svete mise, važni momenti,

sve me to veže za uspomene

što nose ih, prve, sentimenti;

po zvuku tome uzburkane vene.

I pjevaju bajno gradska zvona

o čistom tom glasu od vjetra i duha,

skidaju redom ohole s trona

jer nitko drugi nema tog ruha.

I govore zvona nadahnuta

sve dok ne stignu kasni sati

i jeka im ode netaknuta

ravno do srca gdje žele stati.

Poravnavam svijeću odjecima,

a ona odražava sjene na zidu

po mjeri daha što mi ga prima,

pojačava sluh staračkom vidu,

podno Raspela da moliti mogu.

Radosno kliče duša mi Spasu

i, u toj pohvali jedinom Bogu,

pripovijedam onome istom glasu.

Pričam o ljubavi, o sluhu mi blaženu;

sami smo: Janje, ti i sveti nam puk.

To ne vidje nikada svijet u svom traženju!

Da budemo jedno, prestaje muk.

Inspiracija dolazi, nebesko nadahnuće

i moram reći tom vremenu jasno

da samo o Ljubavi nastaje uzdignuće,

da samo o Križu živi se časno.

Ljubiš li nekog siromaha duhom,

mračni ti križ nebu je bijeli odraz;

besmrtnost ulazi glasom i naukom,

to je tvoj čas kada umivaš obraz.

Taj čas je tvoja zemaljska plodnost,

on je duhovno tlo hrama tvoga,

tijela ti od kojega nastaje nova rodnost

po kojoj uđeš u dušu slavnoga Boga.

12.04.2021. 00:47

Molitva s tminom

Tamnoj večeri

oblačna svoda

obilazi dveri

sluškinja broda,

a sunce opeče

njegova jedra,

obuzme ga žešće

u zalazna njedra.

Ona ih gleda,

srce si grije

i misli poreda

gdje svjetlo se krije

po dolasku noći.

Hladna li mraka!

Tu neće pomoći

molitva svaka,

zaziv prebrzi

na pola riječi.

Ona do srži

srce ne liječi.

Ah, i to vrijeme

traži si pravo

posijati sjeme

na nebo plavo.

Gusta već tmina

na vjeđe pada,

u grudima tinja

sunčana nada.

Možda već sutra

vjetar donese

ta proljetna jutra

i dušu zanese,

ugrije ljude,

zemlju i more,

zapali sprude

da molitve gore.

11.04.2021. 20:50 

Biti čovjek

 

Biti čovjek, a ne kamen,

od kamena graditi;

biti čovjek, a ne more,

morima ploviti;

biti čovjek, a ne riba,

ribom se hraniti;

biti čovjek, a ne zrak,

dahom udisati;

biti čovjek, a ne slon,

mrtve pokapati.

Biti čovjek, a ne oblak,

u sjenu se skloniti;

biti čovjek, a ne anđeo,

tijelo svoje nositi;

biti čovjek, a ne nebo,

mjesečinom ribariti;

biti čovjek, a ne planet,

zemljom prohodati;

biti čovjek, a ne sunce,

svjetla uzimati;

biti čovjek, a ne svjetlo,

gasiti ga, zaklanjati;

biti čovjek, a ne tama,

nadu srcem imati.

Biti čovjek, a ne kozmos,

okolinu znanjem otkrivati;

biti čovjek, a ne Bog,

Bogu svome vjerovati.

Biti čovjek, a ne predmet,

slika Stvoritelja biti;

biti čovjek malen, grešan,

a o svemu znati sve.

Biti čovjek, dijete Boga,

rođen kao sin jedinac;

Biti čovjek, ne zametak,

dostojanstvo primiti;

biti čovjek, ne usamljen,

drugom čovjeku prilaziti;

biti čovjek, ne obitelj,

obitelji služiti;

biti čovjek, a ne rušilac,

u svom Bogu stvarati;

Biti čovjek, a ne stalan,

Bogu svome ovisiti.

Biti čovjek, ne u tuzi,

onaj tko i tugom Boga ljubi;

biti čovjek, a ne centar svijeta,

nego centar Božjeg srca, ljubavi mu meta.

Biti čovjek, Boga znamen,

život koji duhom, tijelom buja;

biti vječan čovjek, Amen!

Aleluja! Aleluja!

Vi, koji ste zli

11 »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? 12 Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? 13 Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« Lk 11,11-13

Svaki čovjek ima nešto dobro u sebi i može dati dobro od sebe, iako su ljudi uglavnom grešni i nose ih zle misli, ljubomora, zavist, nezadovoljstvo.

Od takvih misli ljudi brzo postanu duhovno slijepi, a kada je netko duhovno slijep, ne može činiti niti duhovna, ali niti tjelesna djela milosrđa, ne može činiti ni materijalno dobro, ne može ga dati, ne može ga niti imati.

Često čovjek učini nešto dobro zbog pogrešnih i zlih razloga, samo zato da se riješi nekoga tko ga uporno moli za nešto, a ne stoga što želi od srca učiniti milosrđe.

Zašto je naš Gospodin Isus Krist, prije nego što se predao u strašnu smrt i žrtvu za sve ljude, tako govorio ljudima, zašto nije blago ukorio čovjeka već je bez zadrške izjavio ljudima da su zli?

Ako kažete nekome da je zao, ne možete očekivati da će vas taj netko prihvatiti. Najčešće se posvađate tako s ljudima, potučete ili odlazite zauvijek od njih.

Jer, za duhovno slijepe ljude istina o njima je uvredljiva, nitko od ljudi i među ljudima ne može govoriti drugima da su zli, može to spoznati jedino za sebe samoga i o sebi.

Nakon Isusa, svi će kršćani reći da je Bog dobar i milosrdan i da u svakom čovjeku ima puno dobroga.

Tako mi, zli ljudi, sebe tješimo.

No, Gospodin to nije rekao čovjeku iako mi za Boga znamo da je dobar i milosrdan.

 »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! 10 Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.« Lk 11,9-10

Moralo bi to značiti da Gospodin ima rješenje za duhovnu sljepoću kod ljudi.

Čovjek bi mogao shvatiti da ne razmišlja i ne djeluje onako kako razmišlja i djelu je dobri i milosrdni Bog, baš zato jer je svjestan te činjenice o sebi, svjestan je da su ljudi zli.

Razlika između boljega i lošijega djela među ljudima je ogromna. No, svi smo mi ljudi, zašto optuživati zločince kad smo zločinci ako optužujemo druge ljude?

Svijet ljudi prepun je sudova, tužiteljstava, tuženika i tužitelja. Svijet ljudi prepun je govora o pravednosti, a pravednosti nigdje nema, ni za zločinca, niti za onoga koji zločinca tuži, sudi i ubija.

Svijet ljudi prepun je govora o tome kako su mnogi ljudi dobri, zaslužni za dobra koja su učinili drugom čovjeku ili čak čitavim narodima.

Ali, i to dobro što čovjek čini, nije dobro jer su motivi krajnje zli, jer su to ljudi koji druge ljude dovedu u teškoće pa poslije kažu da su iste te ljude spasili i izvukli iz teškoća.

Svijet ljudi prepun je govora o pravdi i pravosuđu, svi ljudi misle da su nešto zaslužili zbog svojih napora ili čak i bez ikakve stvarne zasluge.

Svijet ljudi prepun je gospodarstvenih dogovora u kojima jedna strana daje nešto svoje, a druga strana za uzvrat to plaća, to jest daje također nešto svoje. Ali odakle je taj čovjek došao do sredstava kojima plaća nešto što cijeni jako skupo?

Svijet ljudi prepun je kradljivaca koji se dočepaju tuđe imovine i obogate se, a poslije skupo plaćaju rad i zasluge istih onih ljudi od kojih su oteli sredstva prijevarom.

Svijet ljudi prepun je onih koje su drugi ljudi opljačkali. I tada to zovu pravednošću, pravdom i pravosuđem.

Čovjek, dakle, i kada čini dobro, zapravo je učinio zlo.

Zato i kažemo da je Bog dobar. Jer mi nismo dobri. Jer smo svjesni da ne znamo što je dobro i, mada želimo biti dobri, zli smo jer nemamo uzora i primjera dobrote prema kojima bismo se ravnali. Čovjek oponaša ljude za koje misli da su učinili dobro, ali oponaša zapravo zločince.

Čovjek ne može imati povjerenja ni u koga, čak niti u sebe samoga.

Jedini je izlaz povjerovati, imati povjerenja jer ako nemamo povjerenja, uzalud nam čitav naš život, sva naša dobra i loša djela.

Ako nemamo povjerenja, postajemo nesretni, propadamo u svojim depresijama.

Ako ne vjerujemo da će se netko prema nama drugačije odnositi ako mu ukažemo povjerenje, ako mu opraštamo, tada nismo napravili ništa u životu.

Ako nemamo povjerenja, počinje nas hvatati strah za naše duše, a strah ne dopušta čovjeku činiti i misliti, i povjerovati.

Ako nemamo povjerenja u sebe, žalimo se da nam je netko učinio nepravdu. Jer vidimo da naše povjerenje nailazi na zloupotrebu, ismijavanje, omalovažavanje, izrugivanje, iskorištavanje i vrijeđanje, laži, krađe i napade na život.

Ako nemamo povjerenja, ionako slijepi u mislima, postajemo sve više duhovno i materijalno slijepi.

Bog je progovorio čovjeku već odavno, prije pet tisuća naših ljudskih godina. Bog je rekao već odavno ljudima po prorocima:

”Tražite Gospodina dok se može naći,
zovite ga dok je blizu!
7 Nek’ bezbožnik put svoj ostavi,
a zlikovac naume svoje.
Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati,
k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju.
8 »Jer misli vaše nisu moje misli
i púti moji nisu vaši púti«, riječ je Gospodnja.
9 »Visoko je iznad zemlje nebo,
tako su puti moji iznad vaših putova,
i misli moje iznad vaših misli.« Iz 55,6-9

Ljudi su zli.

To je činjenica.

Kako ljudi, koji su zli, mogu znati što je dobro, da je Bog dobar?

Jednostavno. Nauče od proroka i svih onih ljudi koji su imali povjerenja, prvo u Gospodina pa potom u sebe i druge ljude, snagom Boga milosrdna koji je poslao na zemlju Krista da nas, ljude sve nauči vjerovati i imati povjerenja, zapečatio je svoje riječi velikom žrtvom koja je postala spasonosna za sve ljude te je darovao ljudima Božjega Duha, Duha Svetoga koji podučava čovjeka u njegovom duhu i mislima, koji otkriva ljudima svu istinu, koji pomaže ljudima da ustraju u povjerenju, koji obrani ljude od zla uvijek kada zli pokušavaju zloupotrijebiti njihovo povjerenje, koji vodi čovjeka preko uzburkanih mora, koji čini prolaz u morima da bi čovjek prošao po suhu tlu, koji oslobađa iz raznih robovanja svakog čovjeka koji ima povjerenja, a to povjerenje stvara se i osnažuje u tom istom Duhu Svetom, Duhu Boga živoga, dobroga, milosrdnoga i vječnoga. 10.04.2021. 09:08

„Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, 11 tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” Iz 55,10-11

 

„Isus – put do Oca

Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga

i u mene vjerujte!” Iv 14,1 

Bijele duše

Nikad neće skinuti uskrsnicu bijelu

ona duša što se Krvlju pere,

što se Kristom hrani u visini.

Samo jednom dobila je tu haljinu cijelu,

otada je čuva da je ne podere,

da ne smakne pogled ka pličini.

Bijela duša, milosrđa Gospodnjega puna,

napunjena neograničeno Bogom,

poput ovčice preskače rastvoreno tlo

jer nebeski pletena je njena vuna

rukama od stare majke, pokrivena togom,

načinjenom s Duhom Svetim da je ne bi zlo.

Kataklizme, vijavice, sve je ispalo kontekstu,

bijesni psi i ludi jarci, napredne ideje,

al' se kuća gradi još od pamtivijeka.

Duša duši baština je na istome mjestu,

gdje je Stijena što potopila je i Pompeje,

i taj Babel što ga Sud božanski čeka.

Judo, Judo! Prva tvoja riječ je bila laž,

sve dok nije Kralj od Riječi nebo otvorio

i za tebe, i za bijele duše i tradiciju

koja traži Bogu, Kristu biti paž.

Nikome se lažac nikad nije dodvorio

u toj kući na toj Stijeni gdje se duše bijele siju.

08.04.2021. 19:38