P A S H A

Pasha je katolički blagdan Isusova uskrsnuća, Uskrs koji predstavlja pashalni misterij, odnosno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista kao jedinstveno otajstvo u objavi Božjoj, vazmeno otajstvo.

Pashalno janje je prvotno jedini dopušteni žrtveni dar prigodom Pashe.

Pasha je stari latinski naziv za izlazak, a prema židovskom blagdanu hebr. = Pesah,

blagdan u spomen izlaska židovskog naroda iz egipatskog sužanjstva, biblijska knjiga Izlazak, slavi se osam dana, od 14. do 22. nisana (ožujak/travanj).

Pashalno trodnevlje su tri posljednja dana Kristova života na zemlji, počinje navečer na Veliki četvrtak, a završava navečer na uskrsnu nedjelju.

Dan Isusove smrti, uoči Pashe godine tridesete, tadašnji petak, bio je četrnaestoga dana mjeseca Nisana. Upravo 30.-te godine Pasha je pala u subotu, 8.travnja. Prema nekim izvorima po čitavoj ekumeni je bila subota, po svim kalendarima. U biti za tadašnji kalendar Isus je uskrsnuo u ponedjeljak, po julijanskom kalendaru kojega je uveo Gaj Julije Cezar 45. prije Krista i koji se koristio u cijeloj Europi do 16. stoljeća kada se prešlo na gregorijanski kalendar. Na prvom ekumenskom saboru (drugom poslije onoga sabora u Jeruzalemu gdje se susreću Petar i Pavao) u Niceji 325.-te godine kršćanska je Crkva bila prihvatila julijanski kalendar kao temeljni kalendar.

Dana 24. veljače 1582. papa Grgur XIII je objavio reformu do tada postojećeg julijanskog kalendara papinskom bulom 'Inter Gravissimas' , nazvanom po prvim dvjema riječima teksta.

Iz kalendara se izostavilo deset dana te je poslije četvrtka 4. listopada 1582. uslijedio petak 15. listopada 1582. pa se Uskrs računa po novom pravilu vezanom za novi kalendar.

Usporedimo li Ivanov i Matejev izvještaj iz evanđelja i druge spise, dolazimo do navedenih podataka.

„Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. 32Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. 33Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, 34nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.” Iv 19,31 sl.

„Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« 18On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim Pashu sa svojim učenicima.’« 19I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.” Mt 26,17-19

U Isusovo vrijeme o židovskoj su se Pashi sabirali u Jeruzalemu Mojsijevi vjernici radi žrtvovanja i blagovanja janjeta; ona je spomen na izlazak koji je izbavio Hebreje iz egipatskog ropstva (Duf. 828. str). Danas kršćanska Pasha sjedinjuje svagdje na svijetu učenike Kristove u zajedništvo s Gospodinom, istinskim Božjim Janjetom; ona ih pridružuje Njegovoj smrti i uskrsnuću kojima su oni izbavljeni od grijeha i smrti. Neprekinuta veza između jednog i drugog blagdana je očigledna, ali prijelazom iz Staroga u Novi Savez posredstvom Isusove Pashe stupamo u drugačiji plan.

Kad očekivani Mesija doista i dolazi, da bi počeo, Isus sudjeluje u židovskoj Pashi; htio bi da ona bude bolja, ali najzad će je ukinuti nakon što je ispuni.

To je Pasha Sina Jedinorođenca koji ostaje oko svetišta nad svetištima jer zna da je ondje kod Oca.

To je Pasha novoga Hrama, u kojem Isus čini privremeno svetište i najavljuje konačno svetište – svoje uskrslo tijelo.

To je Pasha umnoženoga Kruha koji će biti Njegovo tijelo (put), prineseno za žrtvu, a u prvom redu to je Pasha novoga Janjeta u kojoj Isus nadomješta pashalnu žrtvu, ustanovljuje novu vazmenu gozbu i ostvaruju svoj vlastiti izlazak, 'prolazak' iz ovoga grešnoga svijeta u Očevo kraljevstvo.

U pashalnoj gozbi Isus u obredne blagoslove koji su namijenjeni kruhu i vinu ugrađuje ustanovu Euharistije; dajući da jedu Njegovo tijelo i piju Njegovu prolivenu krv, On opisuje svoju smrt kao žrtvu Pashe kojoj je On novo Janje.

Isus je razapet u predvečerje jedne subote, a uskrsnuo je sutradan poslije te iste subote: prvoga dana u sedmici. Opet tog prvog dana u sedmici apostoli ponovno susreću svoga uskrslog Gospodina: On im se ukazuje tokom jedne gozbe koja ponavlja Večeru. Stoga će se kršćanske zajednice okupljati prvoga dana u sedmici radi lomljenja kruha. Taj će dan ubrzo dobiti novo ime: dan Gospodnji, dies Domini, nedjelja (Otk 1,10). On kršćane podsjeća na Kristovo uskrsnuće, sjedinjuje ih s Njim u Njegovoj Euharistiji, okreće ih k očekivanju Njegove Paruzije (ponovni dolazak na zemlju).

U toj noći što u njihovim očima sja kao dan, da priprave svoj susret u svetoj Večeri s Božjim Janjetom koje nosi i odnosi grijehe svijeta, oni se okupljaju na bdjenje na kojem im se čita izvještaj o izlasku s jednom novom dubinom; jer su kršteni, oni tvore Božji narod u izgnanstvu, oni stupaju opasanih bokova, izbavljeni od zla, prema Obećanoj zemlji kraljevstva nebeskoga. Budući da je Krist, njihova Vazmena Žrtva, bio žrtvovan, njima je svetkovati blagdan, ali ne sa starim kvascem lošeg ponašanja već s beskvasnim kruhom čistoće i istine.

S Kristom oni su osobno doživjeli misterij Pashe, umirući grijehu i uskrsnuvši na novi život. Zbog toga blagdan Kristova uskrsnuća vrlo brzo postaje povlaštenim trenutkom krštenja, uskrsnućem kršćana u kojima opet oživljava pashalni misterij.

Pashalni će se misterij za kršćane dovršiti sa smrću, uskrsnućem i susretom s Gospodinom. Zemaljska Pasha pripravlja im taj posljednji 'prolazak', Pashu u onostranosti.

Riječ Pasha označuje i nebesku gozbu prema kojoj svi mi koračamo. Otkrivenje nam skreće pogled prema Janjetu što još nosi pečat svoje Muke, ali je živo i uspravno; Ono je zahvaćeno slavom i privlači sebi svoje mučenike. Isus je, prema vlastitim riječima, istinski usavršio ('ispuniti') Pashu euharistijskim prinosom svoje smrti, svojim uskrsnućem, trajnim sakramentom svoje žrtve i najzad svojom paruzijom koja nas mora sabrati na radost konačne gozbe u kraljevstvu Njegova Oca. 31.03.2020. 17:03

Pravi Bog

Vjerovati u Boga slobodno može se samo kada se vjeruje u pravoga Boga.
Ako čovjek vjeruje u svoje kipove ili u svoje ideje ili u ideje drugih ljudi koje nastoje uniziti božanstvo po mjeri čovjeka, taj čovjek koji sve to vjeruje, nije slobodan.

U srcu je čovjeka usađena čežnja za Bogom pravim, istinitim. Tu čežnju nazivamo religioznošću; čovjek ima potrebu klanjati se nekome ili nečemu što je veće i jače od njega samoga. Čovjeku je potreban savršeni izbavitelj od svega.

Problem nastaje zbog nesposobnosti čovjeka, koji nije savršen, da uopće zamisli nešto što je veće od njegova poimanja pa tako čovjek često zamisli i oblikuje božanstvo prema svome nahođenju, prema svojim sposobnostima. Tako čovjek načini sebi idola koji je zapravo manji od čovjeka jer ga je čovjek izmislio.

Drugi problem nastaje zbog toga što čovjek često niti ne primijeti da je onaj kip ili idol kojemu se klanja manji i manje savršen. Tako se čovjek pokloni prirodnim pojavama, kristalima, životinjama, nerazjašnjivim duševnim sposobnostima i darovima; pokloni se sjaju, vlasti, slavi, moći, bogatstvu, zlatu, dragom kamenju ili nekom od ideala kao što je ideal slobode, pravde, humanizma, jednakosti i slično.

No, sva ta božanstva stvorio je netko savršen kao što je stvorio i čovjeka. Sve te i takve religioznosti su stvorenja i stvari koje načini Bog i koje načini ili zamisli nesavršeni čovjek. Nije stvar veća od proizvođača, niti je stvorenje veće od Stvoritelja.

Bogu Stvoritelju nije potreban nitko i nije Mu potrebna pomoć dok idole uvijek čovjek mora pothranjivati, kupovati, ucjenjivati. Osim toga, čovjek se umanjuje i nesvjesno kada se klanja glupostima.

Pitanje je kako nesavršen čovjek može uopće doći do pravoga Boga koji je savršen.

Ne može nikako, ne može sam, bez pomoći Stvoritelja koji se čovjeku objavi kada hoće i gdje hoće, a objavio se i čitavome čovječanstvu i svim naraštajima, čak i pokojnicima. Objavio se u svome Sinu Isusu Kristu, u svojoj Riječi, to jest u Objavi koju nasljedujemo od staroga židovskog naroda od prije pet tisuća godina. Objavio se njima da se kroz njih objavi svima. Po životu izabranoga naroda svi mogu prepoznati Boga kao što i po jednom čovjeku Božjem drugi čovjek može upoznati Savršenoga, a po Sinu može Boga upoznati svaki čovjek posebno, po utjelovljenju, životu i djelima, muci i smrti Isusa Krista te po Njegovome uskrsnuću od mrtvih.

Vjera u Isusa Krista ne dolazi čovjeku odjednom i na neki čaroban i magičan način, a niti je vjerovati u pravoga Boga uvijek lako i jednostavno.

No, kad jednom krene putem vjere u pravoga Boga, čovjek postaje dostojanstven, nadilazi svoje zarobljeništvo, postaje bolji čovjek, savršeniji čovjek, a tada i uviđa svoju ograničenost i pokvarljivost.

Klanjati se pravome Bogu može često biti najblaženiji način života koji ne prestaje smrću čovjeka. 31.03.2020. 09:57

Azarjina molitva

I hodahu posred plamena hvaleći Boga, slaveći Gospoda. 25Stavši Azarja otvori usta i pomoli se usred ognja ovako:
26»Blagoslovljen i hvaljen budi, Gospode, Bože otaca naših,
i neka ime tvoje bude slavljeno dovijeka!
27Pravedan si u svemu što učini nama,
sva su tvoja djela istinita,
svi tvoji putovi pravi,
svi tvoji sudovi istina.
28Po pravdi si presudio
u svemu što si poslao na nas
i na sveti grad otaca naših, Jeruzalem:
zbog naših si grijeha ovako postupio s nama,
u istini i pravednosti.
29Zgriješili smo i počinili bezakonje odmetnuvši se od tebe,
sagriješili teško;
ne slušasmo naredbe tvoje.
30Nismo ih čuvali
i nismo vršili što nam bijaše naređeno za naše dobro.
31Sve što si poslao na nas,
sve što si nam učinio,
pravedno si učinio.

32Kad si nas predao u ruke bezakonika, dušmana naših,
najgorih odmetnika,
i kralju nepravednom,
najgorem na zemlji,
33te danas ne smijemo otvoriti usta:
sramota i ruglo pokrivaju one
koji ti služe i tebi se klanjaju.
34O, ne zapusti nas zauvijek, zbog imena svoga,
i ne razvrgni Saveza svoga,
35ne uskrati nam svoje milosrđe
zbog Abrahama, miljenika svoga;
zbog Izaka, sluge svojega;
zbog Izraela, sveca svojega,
36kojima si obećao umnožit’ potomstvo kao zvijezde nebeske
i kao pijesak na obali morskoj.
37Gospode, postadosmo najmanji među narodima,
prezreni po svoj zemlji
poradi grijeha svojih.

38Nemamo sada vojvode, proroka, kneza,
paljenice, klanice, prinosa, kâda,
ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi
39i da nađemo milosrđe.
No primi nas slomljene duše,
duha ponizna!
40Kao paljenice ovnova i bikova,
kao tisuće pretilih janjaca –
takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danas
da nas pomiri s tobom –
jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju.
41Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe,
tebe se bojati i tražiti lice tvoje.
42Ne postidi nas,
već postupaj s nama po blagosti svojoj,
po velikoj ljubavi svojoj!

43Izbavi nas, kao nekoć, čudesima svojim,
proslavi ime svoje, Gospode!
44Neka se postide oni koji zlo čine slugama tvojim:
neka se postide svoga nasilja
i neka im sila skršena bude!
45Nek’ znaju da si ti jedini Bog i Gospod,
slavan po svoj zemlji!«

Dn 3,24-45

Anđeo Gospodnji u užarenoj peći

Kraljeve sluge koje ih bijahu bacile u peć neprestano poticahu oganj zemnim uljem, smolom, kučinama i vinjagom, 47tako te plamen lizaše četrdeset i devet lakata iznad peći. 48Buknuvši, spali Kaldejce koji se nađoše oko peći. 49No anđeo Gospodnji siđe u peć k Azarji i njegovim drugovima;izagna plamen ognja iz peći 50te usred peći puhaše kao rosni lahor, a oganj ih ne dodirnu niti im zadade bol ili kakvu neugodnost.

Dn 3,46-50

Kraljevski Križ

Visi Križ na olovnome svodu,

a tamo gdje stoji, sunčana je zraka

koja probija se kao mača rez

i koja pogađa neku mutnu vodu

na toj zemlji što izgleda kao raka,

u kojoj se valja ova svijeta blatan knez.

Ugrožen je, ali ne zna za to i ne mari,

uživa u brčkanju tom poput hijene

što je sita za sada i zadovoljna.

Na sva brda i doline popadali dari,

skupljaju se pokraj čvrste stijene

za koju je klima zemlje nepovoljna.

Građani nebeski darove sve dijele,

a mnogi na zemlji svoje rane kriju,

nariču i plaču u svojoj nutrini,

kradu darove da rane im zacijele,

a izvana knezu blata raduju se, smiju

jer ne vide sasvim dobro u toj tmini,

strah je spopao ih od onoga svjetla.

Okrenuše naopako svoje vratove i glave,

pogledima dolje neko blago traže

dok im glave klimaju se od velika vjetra;

gledaju da stijeni zasjedu postave,

biraju si neko kamenje najdraže,

ljekovite trave, čajeve i kosti,

značke razne, zastava ostatke;

mnogi nose pogrebna odijela.

Nemaju strpljenja, niti predanosti,

ne biraju ni kristale glatke

jer im bliješti njina površina bijela.

Nekad nekome na vjetru glava se zavrti

pa ugleda onaj Križ bez prepreke il' straha;

rane nestanu mu tada, spadaju kaputi,

predrasude, značke ili odvoje se smrti

jer su došli nekako do unutarnjeg daha,

a pred njima otvore se do darova puti.

Visi Križ na olovnome svodu,

a tamo gdje stoji sunčana je zraka

koja jedina je staza za nebeski Grad.

Preko Križa jedino se može stići plodu,

mada gledat ga je u početku teška tlaka,

ali svjetlost jamči da će poništiti svaki pad.

31.03.2020. 01:19

Miserere mei

Isusova svećenička molitva

To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori:
»Oče, došao je čas:
proslavi Sina svoga
da Sin proslavi tebe
2i da vlašću
koju si mu dao nad svakim tijelom
dade život vječni svima koje si mu dao.
3A ovo je život vječni:
da upoznaju tebe,
jedinoga istinskog Boga,
i koga si poslao – Isusa Krista.
4Ja tebe proslavih na zemlji
dovršivši djelo
koje si mi dao izvršiti.
5A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe
onom slavom koju imadoh kod tebe
prije negoli je svijeta bilo.
6Objavio sam ime tvoje ljudima
koje si mi dao od svijeta.
Tvoji bijahu, a ti ih meni dade
i riječ su tvoju sačuvali.
7Sad upoznaše
da je od tebe sve što si mi dao
8jer riječi koje si mi dao
njima predadoh
i oni ih primiše
i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao
te povjerovaše da si me ti poslao.
9Ja za njih molim;
ne molim za svijet,
nego za one koje si mi dao
jer su tvoji.

10I sve moje tvoje je,
i tvoje moje,
i ja se proslavih u njima.
11Ja više nisam u svijetu,
no oni su u svijetu,
a ja idem k tebi.
Oče sveti,
sačuvaj ih u svom imenu
koje si mi dao:
da budu jedno kao i mi.
12Dok sam ja bio s njima,
ja sam ih čuvao u tvom imenu,
njih koje si mi dao;
i štitio ih te nijedan od njih ne propade
osim sina propasti,
da se Pismo ispuni.
13A sada k tebi idem
i ovo govorim u svijetu
da imaju puninu moje radosti u sebi.
14Ja sam im predao tvoju riječ,
a svijet ih zamrzi
jer nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
15Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta,
nego da ih očuvaš od Zloga.
16Oni nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
17Posveti ih u istini:
tvoja je riječ istina.
18Kao što ti mene posla u svijet
tako i ja poslah njih u svijet.
19I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.
20Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
21da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
22I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno –
23ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.

24Oče,
hoću da i oni koje si mi dao
budu gdje sam ja,
da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu,
slavu koju si mi dao
jer si me ljubio
prije postanka svijeta.
25Oče pravedni,
svijet te nije upoznao,
ja te upoznah;
a i ovi upoznaše
da si me ti poslao.
26I njima sam očitovao tvoje ime,
i još ću očitovati,
da ljubav kojom si ti mene ljubio
bude u njima –
i ja u njima.« 

Iv 17,1-26

Agnus Dei Missa Aeterna Christi Munera, Palestrina