Dani za sjećanje

Kako da vršim volju Tvoju, Gospodine?
Pokaži mi svaki pokret jer ja samo vidim ono što je pogrešno. Kažu, ako te netko ne kudi, to znači da činiš dobro i da je sve u redu.
A ja rijetko, vrlo rijetko znam da sam nešto učinila dobro.
Isuse moj, gledam Te kako se razapinješ od svoje ljubavi prema meni i govoriš mi: "Daj mi svoj križ." Kao kada majka svome rasplakanom, tužnom djetetu govori: "Reci mi što se dogodilo, reci mi zašto plačeš." Ona ne može gledati bespomoćno potištenost svoga djeteta i slijegati ramenima jer ne zna što mu je.
Tako gledam Tebe kako me, razapet, ponizno i pun ljubavi moliš da Ti predam sve svoje brige. Jer Ti ne možeš gledati te nevolje koje ljudi jedni drugima priređuju, ne možeš samo slijegati ramenima jer Tvoja pravednost nije takva kakva je ljudska pravednost. Ljudska pravednost traži zadovoljštinu, a Ti tražiš čovjeka da Ti dopusti da umjesto Njega podneseš nepravdu i da to ispaštaš jer Ti jedini možeš i znaš izliječiti sve, to je Tvoja roditeljska ljubav prema ljudima, to je u pravednosti Tvojoj Tvoje milosrđe, ljubav, sama ljubav koja želi čovjeka vidjeti sretna, koja se želi pokazati i predati čovjeku, koja želi da čovjek vidi i doživi tu ljubav - to je Tvoja najveća želja.
"Daj mi svoj križ", govoriš mi, a znamo i Ti i ja daću na taj način i dalje svoj križ i ja nositi, ali će mi to biti sasvim drugačije iskustvo. Nosit ću svoj križ u ljubavi, radosna što ga dijelim s Tobom; nosit ću svoj križ kao da je lagan kao pero. I dobit ću od Tebe neopisivu snagu koja mi je potrebna za podnošenje nevolja. Snagu i radost, ali iznad svega, doživljaj Tvoje ljubavi koja će se prenijeti na mene, u kojoj ću se ja utopiti.
Ne stradavamo svi uvijek, svijet ne stradava u apsolutnom smislu.
Ipak, nema nas, ljudi koji smo rođeni i nevini, bez grijeha, osim Blažene Djevice Marije koja je bezgrešno začeta od svojih roditelja, svetih Joakima i Ane; majka Kristova kojega je bezgrešno začela po Duhu Svetom; Bogorodica koja ostade bezgrešna i nevina čitava života te uznesena na nebesa.
Ipak, svi smo, iako grešnici, u isto vrijeme sveti. Otac naš nebeski i Sin poslaše Duha Svetoga na sve ljude, a posebno na Crkvu svoju, apostole i vjernike koji su se u ta vremena nazivali svima svetima. Tek u drugom stoljeću poslije Krista kršćani su u Antiohiji dobili naziv "kristjani".
Svi smo, dakle, i grešni, i sveti, više, manje.
Prvoga dana mjeseca studenoga, od prvoga do zadnjega sata i minute, svake godine vjernici slave Blagdan Svih svetih, a pri tome ponajviše misle i sjećaju se onih svetih koji su se izuzetno istakli u vjerskoj čistoći kroz povijest, za koje čitav svijet zna da su svetci. Idućega dana, drugoga dana mjeseca studenoga, časte se svi vjerni pokojnici, to je Dan mrtvih, Dušni dan. Sjećamo se i molimo i za one mrtve koje su ljudi zaboravili.

Da, Ti jedini, Isuse, ne zaboravljaš nikoga, niti one koje su ljudi zaboravili.
Ne daj mi da zaboravljam na ljude. ‎24. ‎listopada ‎2018. 13:06:22

Egoistično sužanjstvo

"Ja sam uskrsnuće i život - reče joj Isus. - Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo? (Iv 11,25-26)."


Znam Te oduvijek, ali nisam Te poznavala.
Čula sam o Tebi kao o nekoj osobi iz različitih šala i poštapalica, kao o nekome gubitniku i kao o nekoj osobi koja je svijetu jako važna u pozitivnom ili negativnom smislu i o kojoj nije uputno govoriti, previše pitati jer ne radi se ni o čemu bitnom.
Čula sam da ljudi vjeruju u Boga, ali nisu svi Tvoje ime, Gospodine Isuse Kriste, spominjali u tom smislu već više kao da se radi o nekom idolu nekih zabludjelih ljudi kojima se pripisuje praznovjerje ili, još gore, koja nije božanstvo i nije bitna za odnos čovjeka prema Bogu, a naročito ništa nisam čula o nekom odnosu Boga prema ljudima; Ti si bio neka mutna predodžba religioznosti općenito.
Ljudi su govorili o vođama s velikim divljenjem, o Budhi, o Charlesu Mansonu, o hindusima i zenu, o islamu i židovstvu, o Sokratu i Pitagori, o Galileu, o Dostojevskom, o Hegelu i Marxu, o Winstonu Churchilu i slično. To su bili bogovi, tu se radilo o njihovim riječima i djelima, o idealima. Bog je bio nešto nedodirljivo. Nije ni čudo da je ovaj svijet sav smeten i da je ova civilizacija krivnje i smrti zagubljena.
Govorilo se o osam ili devet svjetskih čuda koje je načinila ljudska ruka ili neki vanzemaljci.
Čovjek misli da je bog.
I eto zla.
Kao u Prapočetku, u Knjizi Postanka, ista se sudbina ponavlja svakoga trenutka na svim područjima ekumene. Knjiga Postanka knjiga je o tome kako se zlo pojavi i proširi. Za sve je kriva zmija, za sve je kriva Eva, za sve je krivo kršćanstvo. To su sinonimi po nepisanom dogovoru. Ta, i sami kršćani katolici neprekidno priznaju da su krivi za sve i svašta, ali ne pripovijeda se nikada o tome kako kršćani vjeruju da je čitav ljudski rod odgovoran za smrt Boga. O tome nisam čula nikada ni naznake.
Ljudi liječe svoje komplekse, svoj osjećaj krivnje. Odlaze na savjetovanja i poduzimaju razne psihoterapijske postupke ili se zanesu nekim od navedenih idola koje drže bogovima i božanstvima. Čak su i dobri, stari Rimljani imali nedodirljivog Zeusa i čitav Olimp, nastanjen bogovima, polubogovima i božanstvima. Anđeli? Anđeli su sva slatka, mala dječica, mali anđeli, nevinašca. Biti anđeo značilo je biti jako dobar, vedar, ljubazan, simpatičan, lijepuškast i neznalica po pitanju zla i ljudske pokvarenosti. Mnogi govore da su dječica tako dugo dobra dok su neiskvarena što bi značilo da odrasli ljudi sebe ipak drže pokvarenima.

Prije pet tisuća godina, Ti si, Gospodine Bože, već kraljevao kao Bog svojega naroda o kojemu su svi nadaleko čuli. Izveo si narod svoj iz sužanjstva sebičnosti i praznovjerja i toliko si ga ljubio da je o tome znao čitav svijet što je i bila svrha Tvoga objavljivanja Tvome narodu, da Te upoznaju svi. Toliko si ljubio svijet da si dao svojega jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ne pogine ni jedan koji u Njega vjeruje nego da ima život vječni, život u izobilju.
Bogu je sve moguće, zašto Bog ne bi imao ljubljenog Sina?
Kada se Isus rodio, dobri, stari Rimljani već su se častili kao bogovi, zajedno s čitavim svojim Olimpom; Sokrat je spoznao da niti on, niti bilo tko drugi ni o čemu ništa ne znaju; Platon i Aristotel počeli su razlučivati dvojnost ljudske naravi, ali ne znajući toj dvojnosti dati pravo tumačenje: čovjek je kriv, čovjek je grešnik, ali je i svet kada se nalazi na tragu Boga jedinoga i pravoga. Mudraci sa svih strana svijeta, magi, astronomi već su čuli da se čeka u Tvom narodu Mesija, Tvoj Pomazanik koji će spasiti ljude od zla i grijeha.
Kako čovjek ipak uvijek misli da je bog, tako nikada ne može spoznati ono i onoliko veliko i veće od njega samoga i njegovih ljudskih sposobnosti. Ljudi su učili i razmišljali, stvarali velika djela, a najviše je vrijedila filozofija, ona je bila uvijek iznad svega, iznad religije; filozof je bio mudrac koji je smio kritizirati i tumačiti samoga nepoznatog boga, boga ljudske filozofije.
Između ostaloga, mislilo se da čovjek razmišljanjem i učenjem može doseći božanske visine. Pokvareni ljudi su bili neuki ljudi, a oni koji bi bili više učeni, bili bi plemenitiji. 
Boga se, dakle, može jednoga dana doseći kad čovječanstvo sve nauči i kad većina ljudi postanu mudraci.

Bog je morao spustiti se s visina do tako nespretnoga čovječanstva. Bog se prvi javio i objavio ljudima, svim ljudima. I danas ima svoj vjeran narod od kojega se proširuje na svaku ljudsku dušu sa svojom vedrom, milosrdnom, svetom i nevinom, jasnom, iskrenom i nenametljivom ponudom čovjeku, svakome posebno, da krene za Njim, Božjim Sinom u kojemu će se susresti sa svojim Trojedinim Stvoriteljem i Roditeljem koji će ga odvesti do istinskoga života i osloboditi iz sužanjstva egoizma i praznovjerna mnogoboštva, od prazne filozofije, od vanzemaljaca, a naročito od onoga osjećaja krivnje kojemu čovječanstvo nije našlo lijeka. ‎21. ‎listopada ‎2018. 04:57:12

Dva pastira

Bolesti su Tvoje sve bolesti svijeta,
muke ljudi sve su u Tvom biću
i grijesi su naši sudba Tvoja kleta.
Sva su naša izliječenja u Tvojemu Piću.

I Bog, i Čovjek u Tebi se pronađu;
oboje jest Osoba od veća povjerenja,
oboje je Jedan u ljubavi i beznađu.
Neodvojivo se držiš svoga usmjerenja,

bilo da si ljudske ćudi u slaboći svoj,
bilo da si božanska Ti moćna ruka.
Jer si Bog i jer si Čovjek, biješ težak boj,
beskrajnih si nevolja samo jedna Muka.

Kad si, kažu, pao Ti u svom životu,
pade ljudski rod, al' Ti, Bože ostade.
I kad vjerni vidješe tu Tvoju divotu,
život nov i vječan svakoga zapade.

Jedan pored drugog, Bog i vjernik hode
kao dva pastira, neodvojiva na putu.
Kao jedan oni molitve svom puku plode
i Bog više nije sam u životu krutu.
‎20. ‎listopada ‎2018. 23:59:39

U sili Duha Svetoga

"Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23)."

Izgubila sam komunikacijski kanal, skrenula sam u slijepo područje,
zaglibila sam u dubinama koje su sve slađe, što ja dublje tonem. Promijenila sam vidokrug, ostala bez sličica i znakova koji su mi bili putokazi i sredstva komunikacije; ostadosmo samo moj duševni život ovdje i moj Otac, Bog.
Pomišljam da mi slijedi neka nova psihoterapijska seansa, ali sve što mi pada na um ne čini mi se kao da žeđa psihoterapiju. Pospremila sam poneki ugao svoje pameti, treniram svoj um da ne zakaže prije nego što dođe vrijeme kvalitetnoga spavanja, oraspoložila sam svoje nerve tim pospremanjem, ali neke jače provokacije nema, samo mir je oko mene, mir je sa mnom.
Pred Tobom se pomalo i ispovijedam, Oče moj, jer si me ostavio bez glavne teme, bez navještaja kako se otvoriti Tebi ili, pučki rečeno, kako do Tebe doći, dodirnuti Tvoje haljine. 
Ako imam svjećicu, a sjedim u mraku, zapalim je, gledam kako mirno tinja. Ona ne teče kao rijeka, gledanje u svjećicu nije nalik psihoterapijskom pecanju ribe na rijeci pa ne mogu reći da rijeka teče u meni. Kroz moje vene protječe krv koja ne kruži dobro i zdravo jer sigurno ne sjedim popuno pravilno i opušteno. 
Plamičak mi daje odgovore na moja pitanja, moja duša se otvara samoj sebi, svome umu. Padaju mi na pamet sve same besmislice, um se čisti, rješava se onoga što mu je suvišno, a čega ima na pretek.
Plamičak izgleda kao da uzdržava sam sebe, samostalno i odgovorno jer otopljeni vosak miruje puno stabilnije nego kakvo mirno more, žižak je pougljenio kao stalagmit, a u vosku, u dubini odražava se plamičak kao da se poginje i ogledava u zrcalu. Kamo god zaleluja plamičak, zaleluja i njegov odraz. Ako časkom ne dišem, plamičak se malo umiri ili radi lelujave "osmice". Što ga pokreće i zašto baš na takav način? Od nekamo struji zrak, čak i kad plamičak zaštitim od strujanja zraka; on svejedno radi "osmice". 
Misli skreću na razne teme, ali niti jedna nije toliko značajna i važna da bi se duša zadržavala na istoj temi.
Sveti Bernard, opat, piše: "...u prvome dolasku Krist je bio otkupljenje naše, u posljednjem pojavit će se kao život naš, a u ovome sadašnjem On je pokoj i utjeha naša... U prvome dolasku došao je u tijelu i slabosti, sada je tu u duhu i sili, a u zadnjemu će dolasku doći u slavi i veličanstvu."
I mi dolazimo u tijelu i slabosti, ali ne bismo smjeli otići odavde također u okaljanoj i nemirnoj duši, u slaboj duši. Krist nas je otkupio, to nam daje snagu i radost, a i život ćemo naš dobiti kada opet dođe. Isus je sada došao u duhu i sili na ovu našu zemaljsku dušu koja nije od svijeta već je nebeska.
U trajnom Isusovom dolasku što se po Milosti događa u duši svakoga vjernika možemo pratiti Krista, Spasitelja koji silazi čovjeku, Krista vječnoga i povijesnoga, Krista kao Objavitelja Oca i Duha Svetoga.
U sili duha i snagom duha nalazimo izvor našeg radosnog duševnog otvaranja kao molitelji Isusovi, to jest  Boga Trojstvenoga.
Isus je pravi Bog, Isus je pravi čovjek, Isus je Gospodin, Isus je savršeni komunikacijski kanal između čovjeka i Boga. On objavljuje sebe Tvojim riječima, Oče: "Ja Jesam", ja sam onaj Bog koji dozva Abrahama, Izaka i Jakova, koji izvede narod iz sužanjstva zemaljskoga; ja govorim samo ono što mi kazuje Otac; tko vidi mene, vidi i Oca moga. Poslanje Duha Svetoga na Crkvu i sve ljude je poslanje Duha Životvorca koji izlazi od Oca i Sina i čija snaga i sila daje unaprijed mogućnost vječnoga života u radosti i ljudskoj jakosti. Jer imamo silu Duha Svetoga, radujemo se životu, životu s Bogom, zahvaljujući Čovjeku Isusu i Bogu našemu.
Isus je jedna jedinstvena i jedincata Osoba u kojoj se nalaze i božanska, natprirodna i ljudska, naravna ćud koja nema svojih grijeha; Isus je Osoba koja u sebi nosi božansku volju, a to je spasenje i otkupljenje čovjeka od ljudskih grijeha, a nosi i ljudsku volju koja zna za kušnje, jad i nevolje; sve zna, sve je prošao, sve je preživio.
Isus je Riječ Oca, Stvoritelja čovjeka, u Njemu su svi ljudi ikada rođeni. Isusa slijediti znači iznova se roditi ako postoji naša ljudska volja ili barem ustrajna želja kao poticaj Bogu Isusu da tu želju i dobru volju shvati kao poziv i da s Ocem svojim dođe čovjeku i kod čovjeka se nastani, kod čovjeka koji već sluti vječni život u sili Duha Svetoga pa se tako može reći da Trojstveni Bog, jedini pravi Bog i Gospodin živi i stanuje u čovjeku.
Tada čovjek razlikuje duh svoj od duševnih događanja, razlikuje svoje tijelo od svoga uma, razlikuje Božju od ljudske volje; razlikuje kušnje od napasti grijeha, razlikuje prazno blebetanje od istinskih riječi.
Isus Krist nije nikada počinio grijeh, ali jako dobro poznaje duše u grijesima, iskusio je besmisao krvoločnih napadaja grešnika na sebe. U svojoj Muci i u svojim patnjama i žalostima Isus Krist je najbistrije vidio dubine duša ljudskih i vidio je pogrešno mišljenje, riječi i pogrešna djela ljudska, vidio je grijehe i, umirući na tom Križu, sve je te grijehe ljudima oprostio. Treći dan je uskrsnuo od mrtvih kao pobjednički otkupitelj svih ljudi od zlih duhova koji su tada zauvijek izgubili svoju vlast i prava nad mnogim ljudima. I danas mnogi zli duhovi kruže oko Bezgrešne Djevice Marije kao vukovi, tražeći koga bi proždrijeli jer ona bijaše oduvijek zlome jedino ljudsko bezgrešno stvorenje i osoba ponizna do krajnosti koju nikada nisu uspjeli zavesti jer ona je potpuno nalik svome Sinu, Riječi Boga, potpuno obuzeta Duhom Svetim.
U sili smo Duha Svetoga i radosno dozivamo Boga da se nastani u našim dušama. ‎19. ‎listopada ‎2018. 20:47:49

Zlatno koplje

Pravedne su noći, sve su dulje
kao jasna poruka s visina,
a u tami svjetla vrulje;
neugasivo je, kao istina,

kao zlatno koplje usred grada.
Opet pjeva duša ova,
kao da se liječi prisilnoga rada,
kao da bi izići iz noćna rova,

a iz ponora ni glasa nema.
Tu je Bog moj, pokraj mene,
zato mi je uvijek glavna tema
zlatnim kopljem smaći crne sjene.

Najveće je svjetlo sluha,
oštro koplje koje dušu para 
radi prosvjetljenja duha,
svjetlo Riječi, najvećega dara

od kojega mrznu budalaštine
i zbog oštrice si rasipaju niti
pa sve vezu novo zlato baštine
da bi progledale svojoj biti. 

Sada Bog me zove u dubine
gdje su zvijezde svjetla noćna,
izvezena kao ljestve u visine,
a ja obilazim oko glasa moćna

što me doziva na novu gozbu
pretiline neba i nebeskih stvari;
anđela i svetih slušam prozbu
da mi Bog naš svjetlosti podari.
‎19. ‎listopada ‎2018. 18:58:30

Šum

Tišina je mrkla kao kraj,
kao nesvjestica ili napad jaki,
kao nelagodan dodir onaj
od kojega smeta šušanj svaki.

Tišina odzvanja u gluhosti
i u nećutnosti otvrdnule kore
moga uma što ne trpi muklosti;
ona teža je od noćne more.

Sad se sjećam svih boleština,
a samoće moje pusto brdo;
sad već napreduje i vještina
da zatvorim srce tvrdo.

Ptičji pjev mi stiže kroz tu opnu,
sve se čuje kao kroza film
koji prostire se vratima i oknu;
unutarnjoj duši uho prigrlim,

a iz nje se čuje samo šum.
To je nataložila se buka
koja prati moj poremećeni um
kao glasna vika protjerana puka.

Mnoga bića tu se ustrčala,
bježe na sve strane, traže mrak,
zaklon što bi neka sjena dala
il' bar neki glasić mlak.

Samo zvuk tišine, duša zvoni,
u sebi se lagano otapa;
popadala svjetla, lampioni,
suton se s krajolikom stapa.
‎19. ‎listopada ‎2018. 14:55:27

Odgovorni Bog

"On upita: »Tko si, Gospodine?«
A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš... (Dj 9,5)!"

Često pitaju ljudi: "Bože, zašto?! Zašto nesreća, zašto rat, zašto patnja, zašto moram ja, zašto baš meni..." i obraćaju se direktno Bogu kojega drže odgovornim za patnju i koji jedini zna odgovor na ta pitanja.
U tim pitanjima zapravo ljudi prozivaju Onoga koji je odgovoran, mnogi se jedino u takvim zazivima obraćaju Pravome Bogu, Isusu Kristu, Gospodinu koji je pravi Bog od pravoga Boga, Oca svemogućeg koji s Njime i s Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke.
Jedini odgovor na pitanje patnje vjera je naša kršćanska i katolička.
Pitanje patnje je pitanje kako se riješiti boli i muka, bolesti i ranjavanja, to je pitanje zašto patnja postoji i koji joj je smisao.
Svaka ogrebotina već je mala patnja, svaka uvreda je bolna, ali čovjek, koji zna zašto je povrijeđen, može se svoje uvrijeđenosti vrlo lako osloboditi.
Te svakodnevne patnje trpimo stišćući zube i prebolimo, ali patnja se ne može preboljeti uvijek na taj način, ona se mora prihvatiti. Nitko ne govori i ne misli o prihvaćanju patnje i strpljivom podnošenju uvreda ako nije u Gospodinu Isusu raspetom. Niti jedan drugi bog, niti božanstvo ne govore o prihvaćanju patnje već o izbjegavanju patnje. Samo Gospodin naše vjere ovome svijetu pokazuje put kroz patnju, ona ima smisao u pedagogiji Božjoj, ima smisao iskustva koje vodi olakšanju kad patnja prestane, ima smisao slobodnog izbora čovjeka koji je želio okusiti dobro i zlo, ima smisao pročišćavanja...

Kada bismo zbrojili sve pojedinačne grijehe, zla, boli, uvrede i patnju koju su svi ljudi zajedno, ikada rođeni, počinili na ovome svijetu i koje će još počiniti, taj zbroj bi bio beskonačan. A Isus naš, Gospodin morao je to sve uprtiti na sebe, na svojim ramenima ponijeti sve te boli i svu tu patnju jer da nije ponio sve naše boli, ne bi Njegov Križ donio savršeno spasenje ljudima. Nije stoga ni čudno da nas je tako riješio čak i smrti. Pitanje je zašto nedužni ljudi moraju patiti. Činjenica je da niti jedan čovjek nije nedužan, a također je u vrtlogu ovosvjetovnoga života patnja postala stil i način međusobnog ophođenja gdje stradavaju i oni koji su manje dužni i krivi.

Ako čovjek previše gleda u tuđa zla, njegova duša se uči zlu.
Ako čovjek obvikne lažima ili zavarava sam sebe, sigurno će i njega zahvatiti neka patnja i to ne kao neka kazna već kao prirodna i logična posljedica jer kad čovjek vjeruje u svoja vlastita iskustva koja je iskusio u čistoći svoje savjesti, tada neopozivo zna da li riječi i postupci drugih ljudi odgovaraju ili ne odgovaraju njegovom vlastitom iskustvu; kada čovjek živi i vrši riječi Božje, njegovo je iskustvo čiste savjesti i života. Ako li pak samo usnama štuje Boga svoga, a djelima Ga ne prati, čemu se tada čudi što postoje nesporazumi u međuljudskim odnosima koji dovode do nečije patnje?

Ako netko traži Boga, sigurno će ga Bog u pravo vrijeme prozvati.
Ako netko samo kad pati ili gleda patnju pita Boga što je skrivio, taj pred sobom ima dugi put upoznavanja s Bogom milosrdnim koji je patio, pati i patit će za otkup svih ljudi od grijeha i tada više neće postavljati pitanje patnje, neće više tražiti odgovore u magiji i čarobnjaštvu, u praznovjerju i među idolima, u prolaznim modnim savjetima i filozofijama, u božanskim obećanjima raznih lažnih bogova i slično; neće pitati Trojstvenoga Boga kojega ne poznaje da mu odgovori, ali će na svom životnom putu na ovome svijetu toga Boga, Isusa Krista kojega pita o patnji, sigurno susresti. 19. ‎listopada ‎2018. 10:08:33