Sjajne ponoći

Malo mi je vremena još ostalo
za sve pojmove i stihovanja
što su sjatili se oko mene.
Nemoguće puno toga već je otpalo,
puno pogrešaka, puno likovanja,
nestadoše sve te uspomene.

Sjećam se kad znalo mi je ići bolje,
stihovi su curili, slagale se rime,
vidjeh svjetlo nadahnuća gdje se sjaji
sa svim snagama i protiv svake volje.
Sad se moje misli ni za što ne prime,
duša često mnoge riječi u sebi utaji.

Koliko sam samo puta pjesme silovala,
koliko je stihova i rima izmučeno bilo,
jadne riječi, stisnute u beskraj!
Kako me je rijetko ponoć milovala,
kako malo se je uspješnica svilo
da bi oko mene osvanuo raj.

Što učiniti sad s nemirnim prstima
i s tom dušom koja svijetli ponoćima,
i sa spisateljskim porivima?
Kako se ophoditi s beskrajima pustima,
s raznolikim pjevajućim moćima
i s tim ponoćima neizgorivima?
‎četvrtak, ‎4. ‎siječnja ‎2018. 06:29:52

Prorok, svećenik i kralj

Ima li danas u svijetu kakvih proroka, ima li svećenika, ima li kraljeva, raznih vođa, pametnjakovića, samozvanih ljudi, određenih za duhovnost i posvećivanje, ima li netko tko ne bi nešto proricao i to po javnim glasilima, ima li obdarenih, a neukih liječnika? Ima svega toga na svim stranama svijeta; štoviše, svi smo proroci, svi se držimo duhovnim ljudima i poštenima što bi značilo da smo sveti, da smo mali bogovi.
Je li kome od nas pristiglo na sam dan našega rođenja nebrojeno mnogo posjeta, jesu li nas pohodili mudraci, jesu li nam došli odati počast svi značajni državnici i kraljevi?
Često za te izraze, "prorok", "svećenik" i "kralj" mislimo da su to neke uobičajene veće ili manje napuhane besmislice kao što je besmislica da mi proričemo, da smo bogovi, da smo gazde života svojih. Sami u svoje držanje ne vjerujemo, ali naokolo se držimo kao paunovi, mnogi zarađuju na takvim nazivima i "poslovima".


Isus, Prorok
Isuse, za mene si u početku najviše predstavljao proroka, a to mi je značilo da si mi domaći, privatni, svestrani učitelj života i podučavatelj mudrosti i jednostavnosti. Koliko sam Ti se samo puta obraćala kao ravnome sebi, kao prijatelju koji mi se po navici uvijek nađe pri ruci pa sam navikla brzo upitati Te za savjet za svaku sitnicu, a velike i važne stvari nisam Te se usudila priupitati, nisam mogla zamisliti da bi mi i To protumačio. Sada već znam da od Tebe mogu očekivati ono što sam držala nemogućim da se dogodi, sada sam kao slijepa za svijet, a bistrija za Tvoje podučavanje. Da, Ti upotrebljavaš moje skromno znanje i iskustvo, ali me ono više ne vodi u nepreglednosti uzaludnih pokušaja da shvatim nespoznatljivo već nam moje osobine služe za Tvoje proslavljenje. Zvali su Te Učiteljem i Prorokom jer kako da Te drugačije zazivaju kad si im se predstavio kao Onaj koji ima svu vlast, kad su shvatili da si Sin Boga živoga, a znali su tako malo o trojstvenosti svojega Gospodina? 
Kad su Te oslovili kao dobrog učitelja, upitao si zašto Te zovu dobrim jer Učitelj je samo jedan i dobar te ne postoji učitelj na ovome i onome svijetu koji bi bio drugačiji nego dobar. Samo jedan je dobar, a to si Ti, Isuse, moj Proroče, moj Učitelju života.
Na Tebi je Duh Sveti sa svojim darovima i bogatstvima mudrosti i umnosti, znanja i jakosti, pobožnosti i straha Gospodnjega iz kojih se rađaju sva znanja i otkrića ljudska. Ta, kako može čovjek, makar bio i znanstvenik, biti pametniji i mudriji od Tebe, a da se ne osramoti u svojoj umišljenosti jer Ti si oličenje skromnosti, poniznosti i jednostavnosti, a mi smo naduti, oholi i strašno komplicirani, mi ne umijemo razgovarati, mi se smetemo već kad želimo samo izjaviti ljubav jedni drugima. Tebe ničime nisu mogli pismoznanci smesti, a toliko su bili jednostavni Tvoji odgovori, tako normalni i logični. Evo, sada Te opet u grijehu "izmjerih" po svojim mjerama i po svojem ljudskom poimanju, a daleko su Tvoje misli od mojih misli i Tvoji puti od mojih puteva.
Ti me uvijek iznenadiš nevjericom i neprekidno se čudim i divim Tvojoj veličini. Ti se dokazuješ u meni, proslavljaš se bez prestanka.

Isus, Svećenik
Isuse, tek sam kasnije naučila da Ti se osim zahvaljivanja moram obraćati poniznim slavljenjem Tvoje Osobe u meni i šire jer kada Te hvalim, štujem i slavim Tebe i Tvoje srce premilosrdno i kada tražim Tvoje kraljevstvo preblaženo i molim da bude Tvoja predobra volja u mom životu, u meni se sveti ime Tvoje, širi se po mojoj unutarnjosti, u moje dane pristiže nebeski grad i mnoštvo svetih osoba od kojih je taj grad načinjen i ja postajem čvrsta, ganuta i krhka od miline jer Ti se proslavljaš u mom srcu, a time se proslavljam i ja u Tebi. Sve me to posvećuje, čini me sasvim drugačijom osobom, čini me sposobnom za praštanje i neprekidnu molitvu od koje se mijenja moj život i moj svijet.
U svojoj predanosti Tebi dolazim do sve hrabrijih prošnji i sve većih uslišanja kao da si me odredio za svoju i više me nikako ne puštaš. Grijesi me sve jače peku, žurim se izmoliti spas, trčim Tvojim učenicima, udovima Tvojega tijela kojemu si Ti Glava, kako bih se nahranila kruhom svojim svagdašnjim, ma kakav god bio. Ti si me privukao poput magneta da želim biti nalik onoj slici koju si mi odredio jer od mene inače nikada ništa. Ti mi među nama dvoma daješ sve veći značaj, Ti me činiš istančanijom i plemenitijom, boljom, djelotvornijom, čišćom i svetijom u mom srcu. Tvoje mi posvećenje daruje neopisivo dostojanstvo.

Isus, Kralj
Isuse, Ti si moj Bog i nema drugih bogova osim Tebe, Ti si Svjetlo nad svjetlima, Život nad životima, Istina nad istinama, Pastir nad pastirima, Kruh nad kruhovima, Misao nad mislima, Ljubav nad ljubavima.
Ti si zauzeo moje srce, moju dušu, moju snagu, Znak si na mome čelu, zapis na zaglavljima; Ti si Zaglavni kamen nad građevinama, bez Tebe mi ne pada ni vlas s glave, Tvoja je ljubav bolja od života.
Ti si Vladar moje slobode, Ti si Utjeha moje nemoći, Ti si Stijena moje kuće, Ti si Hram mojega postojanja, Ti mi rastjeruješ zlonamjernike, Ti me častiš kao svoju kćerku i sestru, Tebi sam puno više od toga, Tebi ću uvijek ja više značiti nego što sam spsobna pojmiti Tvoj značaj u meni i u svijetu jer Ti si Značaj nad značajima, Sluga nad slugama, Velik nad velikima i Malen nad malenima.
Ti si Kralj nad kraljevima.
Uz Tebe i ja sam prorok, i ja posvećujem, uz Tebe i ja sam suvladarica svoja. ‎utorak, ‎2. ‎siječnja ‎2018. 18:06:13

Knez mira

"Jer, dijete nam se rodilo,
sina dobismo;
na plećima mu je vlast.
Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni,
Otac vječni, Knez mironosni."
Knjiga proroka Izaije, glava 9, redak 5

Knez je vladar i starješina koji je podložan većemu vladaru, on je feudalni namjesnik i vazal, nasljednik koji može biti i od kraljevske loze poput princa, kraljevića. Zloga i đavla često zovemo knezom ovoga svijeta. U prelijepo stvorenome svijetu, kojega je Bog predao čovjeku na upravljanje, pojavila se zmija zla.
Veliki prorok Daniel je u svojim viđenjima gledao neke vladare za koje, između ostaloga, veli:
"»Kralj će raditi što god mu se prohtije, uznoseći i uzdižući sebe iznad svih bogova: protiv Boga nad bogovima govorit će hule i uspijevat će dok se gnjev ne navrši – jer ono što je određeno, to će se ispuniti (Dn 11,36).
Gospodin Bog predao je, dakle, vlast na neko  vrijeme, ali tako izopačena vlast sama se izručuje Božjem sudu koji će je neminovno oboriti u za to određeni dan Dn 7,11 sl. 26): jer se udružila s moćima opačine, s njima će zajedno i pasti (Dufour, str. 1438).
Protiv kneza ovoga svijeta, koji se silno teži uzdići u svojoj izopačenosti na tron koji očigledno misli da zaslužuje, može se postaviti samo Božji Sin i svaka duša koja zazove pomoć Isusa Krista.
Isus nam daje svoj mir, On dolazi kao Knez mira:
"Mir vam ostavljam,
mir vam svoj dajem.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.
Neka se ne uznemiruje vaše srce
i neka se ne straši (Iv 14,27).


Isus je pohranitelj vlasti: On propovijeda kao Onaj koji ima vlast (Mk 1,22//), ima vlast opraštati grijehe (Mt 9,6 sl.), Gospodar je subote (Mk 2,28//). To je čisto religiozna vlast božanskog izaslanika, Isus ima vlast nad bolešću (Mt 8,8 sl//), nad prirodnim silama (Mk 4,41//), nad zlim duhovima (Mt 12,28//). Njegova se vlast proteže sve do politike; na tom području On je vlast, koju nije htio primiti od Sotone (Lk 4,5 sl.), zapravo primio od Boga. Isus među svojima nastupa kao Onaj koji služi (Lk 22,25 sl.). On je Gospodar i Gospodin (Iv 13,13), ali je došao služiti i dati svoj život (Mk 10,42 sl//), a upravo zato što tako uzima na sebe robovski položaj, svako će se koljeno najzad pred Njim pokloniti (Fil 2,5-11). Zato će, kad uskrsne, moći svojima reći da Mu je "dana sva vlast (eksusia), na nebu i na zemlji (Mt 28,18)"; vidi: Dufour, str.1440.

Upravo u času kad misli da mu je pobjeda osigurana, "Knez ovoga svijeta" biva "bačen van" (Iv 12,31; usp. 16,11; Otk 12,9-13); vlast nad svijetom koju se on nekoć osmjelio ponuditi Isusu (Lk 4,6) odsad pripada Kristu, umrlom i proslavljenom (Mt 28,18; usp. Fil 2,9); vidi: Dufour, str. 1227.:

"Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga – sve do smrti. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena!     (Otk 12, 9-13)".

Sveti Pavao u pozdravima svojih poslanica obično udružuje milost i mir, potvrđujući time da je milost izvor i osnov mira. Krist je naš jedini mir, uspostavio je mir, izmirio je narode, sjedinivši ih u jedno Tijelo (Ef 2,14-22). Bog je tako pomirio sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju Kristova križa (Kol 1,20), zaslugom Duha koji gradi među nama čvrstu vezu (Ef 4,3). Svaki vjernik, koji je opravdan, ima po Isusu Kristu mir s Bogom (Rim 5,1), s Bogom ljubavi i mira (2 Kor 13,11) koji ga potpuno posvećuje ( 1 Sol 5,23). Kao i ljubav i radost, mir je plod Duha (Gal 5,22; Rim 14,17), on je vječni život koji se već unaprijed živi ovdje, na zemlji (usp. 8,6), on nadilazi svačiji razum (Fil 4,7), ostaje nam i u nevolji (Rim5, 1-5), zrači u našim odnosima prema ljudima (1 Kor 7,15; Rim 12,18; 2 Tim 2,22), sve doDana kad će Bog mira koji je uskrisio Isusa (usp. Heb 13,20) uništiti Sotonu (Rim 16,20) i uspostaviti sve stvari u njihovoj istinskoj cjelovitosti (vidi: Dufour, str. 560).

Apostol i učenik Isusov, sveti Ivan još izričitije tumači tu objavu. Mir je plod Isusove žrtve (Iv 16,33); kao i u sinoptičkoj predaji, taj mir nema ništa zajedničko s mirom ovoga svijeta. Isusova je prisutnost izvor i stvarnost mira; upravo je u tome jedna od karakterističnih strana Ivanova gledanja. Kad učenike, kojima predstoji rastanak s Učiteljem, obuzima tuga, Isus ih ohrabruje: 'Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem (Iv 14,27); taj mir nije više vezan uz Njegovu tjelesnu prisutnost već uz Njegovu pobjedu nad svijetom; zato Isus, pobijedivši smrt, zajedno s mirom daje i Duha Svetoga i vlast nad grijehom (20, 19-23) vidi: Dufour, str. 560/561. ‎srijeda, ‎3. ‎siječnja ‎2018. 05:34:46

Evanđelje po Ivanu, glava 16, redak 32-33:
"Evo dolazi čas i već je došao:
raspršit ćete se svaki na svoju stranu
i mene ostaviti sáma.
No ja nisam sâm
jer Otac je sa mnom.
To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!"

Slavlje naše svagdašnje

Slaviti se može pjesmom, u tišini ili u srcu lijepim veličajnim riječima i izražajima, a uz pjesmu se može izvoditi i lijepa svečana glazba; anđeli slave zvukovima svojih anđeoskih trublji.
Velika je ljepota vidjeti vatromet na noćnom svodu, ali uz taj vatromet ne idu neki milozvučni tonovi već nezgodna pucnjava koja zapravo mnogima i ne pada tako nezgodno, mnogim ljudima više odgovara pucanje nego prizori vatrometa na nebu. Slično se događa kada ispraćamo posljednji put preminule slavne ljude, ispaljujemo plotune.
Po tim našim ljudskim običajima može se lijepo promatrati dokle smo stigli u svojem načinu izražavanja i u našim komunikacijama: još uvijek stvaramo preveliku buku oko nas koja bi morala biti izraz naših najplemenitijih osjećaja i razmišljanja, ali izgleda da toga nismo svjesni. Naše osjećaje ne prepoznajemo ako i imamo plemenite misli jer te misli u nama očigledno stvaraju šutljivu napetost koja se oslobađa uz veliku buku i stvaranje nereda. Kad žalimo za nekim, pucamo; kada smo radosni, opet pucamo.
Onaj opušteni osjećaj mira i nježnosti gotovo da nas nikada ne obuzima. Jer što je slavlje i slavljenje nego duboko i plemenito izražavanje zahvalnosti i poštovanja, udivljenje nečim ili divljenje prema nekome, a to teško da se može izraziti pucnjavom i velikom bukom; prije bi se reklo da je najljepše slaviti u posvemašnjoj tišini kako bi nam pred nama samima naši unutarnji oplemenjeni trenutci došli do izražaja, kako bismo dobro čuli naše unutarnje misli i riječi i osjetili kako nas prožima nježnost, slabost i milina od svega toga.
No, bića od blata, kao što smo mi, ljudi, reći će da je previše buke oko nas, previše ratovanja i agresivnosti, ali to je samo odraz naših unutarnjih stanja. Vatromet povodom dočeka neke nove godine samo je još jedna kap vrućega ulja koje dolijevamo na svoje rane. Jer mi, bića od blata, ranjeni smo svojim grešnim mislima, djelima, riječima i propustima. Nama je, blatnima, sam Bog udahnuo svoj dah te tako zapravo postadosmo žive duše, sposobne za radost i svetost, plemenitost i slavljenje.

Kad se navršilo vrijeme, po izlijevanju Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Crkva se objavila svijetu. S darom Duha počinje novo vrijeme u "rasporedbi otajstva": vrijeme Crkve u kojem Krist očituje, uprisutnjuje i priopćava djelo svoga spasenja po liturgiji Crkve, "dok opet ne dođe (1 Kor 11,26)". U tom vremenu Crkve, Krist živi i sada djeluje u Crkvi i s njome na nov način, vlastit tomu novom vremenu. On djeluje po sakramentima; to predaja zajednička Zapada i Istoka naziva "sakramentalnom ekonomijom" koja se sastoji u priopćavanju ( ili "dijeljenju") plodova vazmenog otajstva Kristova u slavlju "sakramentalne" liturgije Crkve. (vidi: KKC 1076 sl.).

Bog nam je, dakle, dao Sina svoga da prinese sebe kao žrtvu za naše grijehe i grešnosti, da nas oslobodi za onaj unutarnji život mira i ljubavi kako bismo mi, blatni ljudi, mogli oživljavati Duhom Božjim naše predodređene duhovne i najnježnije unutarnje misli i emocije i kako bismo, između ostalog, naučili postati pravi ljudi i slaviti Boga i naše živote u Gospodinu. Čitav Kristov život, muka i smrt, uskrsnuće, uzašašće te poslanje Duha Svetoga zapravo su jedno veliko otajstvo koje promatramo za svoje dobro. Krist je naš sakrament. Sakramenata u Katoličkoj Crkvi ima sedam, sakrament je božanska ustanova, vidljiv i učinkovit znak kojega je ustanovio Krist i koji označuje i proizvodi posvećenje te daje milost Božju (krštenje, potvrda, euharistija, ispovijed, bolesničko pomazanje, svećenički red, ženidba).
Sakramenti su osjetni znakovi (riječi i čini), dohvatljivi našoj ljudskosti. Milost koju označuju, sakramenti djelotvorno ostvaruju Kristovim djelovanjem i snagom Duha Svetoga.
Kristovo vazmeno otajstvo ne može ostati samo u prošlosti jer On je svojom smrću uništio smrt i zato sve što Krist jest i sve što je učinio i pretrpio za sve ljude ima udjela u božanskoj vječnosti te obuhvaća sva vremena i u njima se prisutnjuje. Događaj križa i uskrsnuća ostaje, privlačeći sve prema Životu.
Proslavljeni Krist od dana apostolske Crkve prisutan je u zemaljskoj Liturgiji koja sudjeluje u nebeskoj Liturgiji jer "u zemaljskoj liturgiji predokusom uzimamo dijela u nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo kao putnici težimo, gdje Krist kao službenik svetišta i pravoga šatora sjedi s desna Bogu; sa svom nebeskom vojskom pjevamo Gospodinu pjesan slave; štujući spomen svetih uzdamo se zadobiti neko mjesto u društvu s njima; iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista da se, kad se pojavi On, naš život, i mi zajedno s Njime pojavimo u slavi (II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concillium, 7)".

U liturgiji Crkva blagoslivlja Boga Oca i klanja Mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja. Kristovo je djelo u liturgiji sakramentalno jer se u njemu Njegovo otajstvo spasenja uprisutnjuje snagom Svetoga Duha; jer Njegovo Tijelo, koje je Crkva, jest kao sakrament (znak i oruđe) u kojem Duh Sveti ostvaruje otajstvo spasenja; jer svojim liturgijskim činima putujuća Crkva već sudjeluje u nebeskoj liturgiji, unaprijed je uživajući.

Jesus of Nazareth Full Movie HD - English

Poželi mi susret

U ovome času velikih nadanja,
kada gledamo svi kroz protekle vode
gdje je bilo uspinjanja, padanja,
željela bih da se nove pjesme rode

u srcima snenim, na usnama umornim
od svih uzaludnih tuđica i nevolja.
Mnoge dane živjeli smo vijestima sumornim,
čekajući da naiđe neka ljepša, neka bolja.

Ustrajno smo vjerovali da ćemo se naći,
pridružiti ruke, susresti se osmijesima
i da ćemo nekoj duši mnogim pogledima zaći,
al' smo često tonuli u grijesima.

Nije grešno ako bolje sutra želim,
ako čeznem da bi ovog puta bolje biti,
ako naokolo nadanja podijelim
da nam Bog bi više, češće dolaziti

jer su križevi nam postali preteški,
a susreti sasvim nemogući;
da bismo izmakli onoj životnoj greški,
valja nama i sandale svući.

Poželjeti, radost, sreću nije grešno,
tražiti još bolje za sve duše druge,
moliti za svako djelo da bi bilo uspješno,
da bi sve to manje bilo tuge,

ali znamo da do neba križem dolazimo
jer nam tako ponešto uspijeva.
S molitvama svi iz ropstva izlazimo,
u tjeskobi opet želim da se pjeva

radi onog slavnog nadnevka i časa
u kojem te ponajviše želim sresti,
makar ne čula o tebi niti glasa;
želim s tobom na nebesku gozbu sjesti. 
‎nedjelja, ‎31. ‎prosinca ‎2017. 05:16:06

Novo odbrojavanje

Nova godina se rađa, rađa se dvadeset i četiri sata po čitavoj kugli zemaljskoj. Ona dolazi kao sunce i blagoslivlja svaki komadić Zemlje. Nova se godina rađa u nama kao radosna nada, kao nešto veće od nas samih u čemu živimo ograničeni vremenom; ona se broji danima u kojima prolazimo kroz razna raspoloženja, mjesecima u kojima radimo i čekamo odmor, satima koji su nam često previše kratki, a ponekad jako dugi. Ljudi si dopuštaju veliku ovisnost o tom brojanju i odbrojavanju godine, a ipak možemo reći da se zapravo čitava godina rađa u nama, više nego mi u njoj.
Prvoga dana Nove godine slavimo Mariju Bogorodicu, Gospu našu i Djevicu koja nam je začela Boga našega po Duhu Svetomu i rodila Ga na spasenje svih nas i čitavoga svijeta. Ne znajući iz prethodnih iskustava što i kako će činiti, Marija je ipak svjesna u svojoj skromnosti i poniznosti da je Boga rodila, a još više njezin muž Josip koji bijaše prvi veliki Isusov sljedbenik, poslije Marije, jer njemu je zaista bila potrebna snažna vjera, vjera u ženu mu Mariju i, prije svega, vjera u Gospodina koji ga uputi, zajedno s Marijom, činiti mnogo toga što nije mogao razumijeti.
Kako žena može roditi Boga? Može roditi proroka, sina čovječjeg, velikog mudraca, može roditi blagoslovljeno dijete i svetoga čovjeka, slavnoga, bogataša, siromaha, bilo kojega čovjeka, bilo slavnog, bilo skromnoga i poniznog, ali kako u jednome može roditi kao djevica sve to i još puno više, Boga samoga, to nikada nećemo znati, a možemo vječno promatrati to otajstvo.
No, kako je Josip mogao postati Isusov poočim?
Odgovor se otvara ako se sjetimo da su Josip i Marija pripadnici Božjega naroda, izabranog naroda od Boga da bude pronositelj vjere i ljubavi Božje svim ljudima i narodima i učitelj ljubavi ljudske za Boga.
I nama je danas i oduvijek sasvim razumljivo da jedna godina mine svima odjednom, a druga da dolazi; bilo bi nam neobično kad bismo prestali na taj način brojati i računati vrijeme u zajedničkom i objektivnom smislu. I nas nosi duga, duga tradicija i veliko povjerenje koje smo stekli u vlastitom iskustvu: sunce se iznova rađa, nova godina stiže. U istom takvom iskustvu Boga i povjerenju u dolazak Mesije, Spasitelja živio je izabrani narod Božji, živjela je i naša Bezgrešna Djevica Marija sa svojim zaručnikom Josipom. I kada je došlo vrijeme o kojemu nitko nije znao, kada je Bog odredio pravi trenutak u povijesti čovječanstva, spusti se milost Njegova do izabranih ljudi Njegova izabranog naroda te Marija, koju je anđeo Božji oslovio i obavijestio o svemu bitnome, zače i rodi Spasitelja u gradu Betlehemu.
No, kod Josipa je to rođenje teklo malo drugačije, on je odmah morao prilagoditi svoj život Bezgrešnoj jer Josip bijaše običan grešnik kao i svi mi drugi ljudi. U Josipu se također na neki drugi način začeo i rodio Isus, Bogočovjek Spasitelj. Možda slično onako kako se u nama rađa Nova godina, novo vremensko razdoblje kojemu ćemo odmah postati više sluge nego gospodari. No, biti sluga vremena i biti zaljubljenik Božji su ipak sasvim različite stvari jer Bog je upravo zato postao čovjekom od krvi i mesa kako bismo prestali služiti svemu i svačemu u našim slabostima, potrebno je samo s onom istom iskustvenom vjerom roditi Boga u sebi i isporučiti Ga na radost okolini, pastirima, magima, kraljevima. ‎
Kada rodimo Boga, počinje novo nebo i nova zemlja i jedno sasvim drugačije novo odbrojavnje. ‎subota, ‎30. ‎prosinca ‎2017. 16:40:25