Kršćanski nauk uglavnom ne uči o osjećaju krivnje ili o ispunjavanju ljudskih želja. Tko ima poremećaj osjećaja krivnje ili onaj tko moli da bi mu se ispunile razne želje, nije kršćanski nastrojen iako se možda i deklarira kao kršćanin. Ateistički stavovi polaze od pretpostavki, a ne od vjerskog iskustva i vrlo često se obrazlažu kao stavovi u kojima je krivnja bolest, a ljudska želja pokretač ljudskoga boljitka. To je površno sagledavanje. Čovjeka stvori Bog na savršenu sliku svoju. Čovjek je veoma dobar, kvalitetan i Bog ga želi takvoga kakav jest. Ljudi moraju znati da su ispravni, da su lijepo i dobro sazdani i da su veoma vrijedni svojem Stvoritelju. Čovjek nije kriv, čovjek je prav. Bolestan osjećaj krivnje liječi se kao poremećaj i neznanje i nepoznavanje Boga u nedostatku molitvene kontemplacije. U molitvi i molitvenim djelima, općenito u vjerskom životu čovjek spoznaje da sve što ga čini želi Bog i mora takvo biti kakvo jest. Ispravnost ljudskoga bića ne postiže se ljudskim naporima i nastojanjima, čovjek nije sam zaslužan za svoju ispravnost već je dobiva od Boga. Čovjekov posao na ovome svijetu ne sastoji se od popravljanja njegove biti već mu je dužnost izbjegavati zlo, činiti dobro po svojoj savjesti. Jedini posao čovjeka je biti ono što jest i ispovijedati ono što je točno i sažeto objavio Bog kao zakon i zapovijedi, odnosno ispovijedati u sakramentu Pomirenja svoje grijehe kad ih postane svjestan (a ne svjesno činiti ono što zna da je grijeh). Ispravno ljudsko biće je ono koje čitav život čini svjesno dobro, ali i nesvjesno upada u loše i zlo koje može ispovijediti kao grijeh. Grijeh se ne popravlja kao neka tehnička pogreška već se može zaboraviti samo kada Bog oprosti čovjeku njegove grijehe. Tu uglavnom nema mjesta osjećaju krivnje, ali ako čovjek svjesno i svojom voljom čini zlo, upada bez prisile u grijeh, tada doživljava taj bolestan osjećaj krivnje od koje se događaju i teški poremećaji. Svatko može lako naučiti što su točno grijesi koje čovjek mora izbjegavati. Nije točno da se osjećaj krivnje "liječi" nekom iluzornom snagom volje, sugestijama i čeličenjem samopouzdanja. Osjećaj krivnje je znak da je čovjeku hitno i neophodno detektirati grijeh i ispovijediti ga Bogu koji mu jedini može oprostiti grijeh i zaboraviti ga dok vremenite posljedice grijeha mogu čovjeku opraštati i drugi ljudi, a također čovjek mora uložiti trud i oprostiti sam sebi kada vjeruje i moli Boga jer tada spoznaje kako Bog zaboravlja grijehe te i čovjek sam svoje grijehe zaboravi poslije ispovijedi i izvršenja pokore. Bog je objavio zapovijedi ljudima kako bi im bilo dobro u životu, kako bi mogli proživjeti plodan život i sazrijeti za vječan život u Božjoj ljubavi koji sve što je objavio čini isključivo za čovjekovo dobro. Čak i tada kada čovjek slavi svojega Boga, Bog to želi da bi čovjek, slaveći Ga, ušao u svoju slavu, ljudsku i ispravnu i kako bi dobro vidio što je lijepo i dobro činiti. To je želja Boga i to je Božja volja. No, volja se vrši, a želja najčešće postoji kao nada. Niti Bogu se uvijek ne ispunjavaju želje jer se želja Boga ne može ispuniti ako Ga čovjek ne zamoli za oproštenje grijeha. Ljudske su želje također nada. No, čovjek koji gleda i vrši Božju volju radi svojega vlastitoga dobra, nema vremena za razne neuredne želje. Ljudska želja je uredna kada čovjek umnožava svoje talente i radi na svojim darovima koje ima od Boga. Dakle, kada ljudi mole Boga, uče se kontemplaciji kojom ulaze u sve dublje zajedništvo s Božjom voljom. Ako čovjek moli Boga da mu ispuni želje, mora očekivati da mu se neće uvijek svidjeti Božje uslišanje njegovih želja ako su one neuredne i pogubne za čovjekovo dobro. Ateističko sagledavanje kršćanskoga života nema to molitveno kontemplativno zbližavanje u Bogu i s Bogom pa je zakinuto za jednu dimenziju ljudskoga postojanja te ne može nikako na taj način spoznati razlike između vjerskog i poganskog mentaliteta. To je nalik fotografiranju nekog krajolika čije planine i doline na fotografiji ne vidimo jer ona ima samo dimenzije širine i dužine, a nedostaje joj dimenzija dubine pa izgleda kao da planine nekom čarolijom ili magijom postaju doline; ateist ne vidi proces moliteljskoga iskustva koje obuhvaća obrede, molitvu, djela i općenito način života i kao ateist ne može pravilno i sveobuhvatno shvatiti takvu dubinu života i mentalitet ukoliko i sam ne postane vjernik i molitelj Jednoga Boga. Sreća je za ateiste što Bog i njima želi dobro, što je poslao svojega Jedinorođenoga Sina Isusa Krista ljudima da svi koji u Njega vjeruju imaju život vječni i da nitko ne pogine i što postoje vjernici koji mole za sve ljude i za njihovo dobro ( i za spas od ponora zla ), a to dobro je obraćenje Bogu jedinome čiju Objavu Katolička Crkva već tisućama godina proučava i kontemplira. subota, 11. studenog 2017. 01:47:54
Okreću se vjetrovi, spremaju se bure, moja lađa traži dobar vez, mjesto gdje će sidro naći svoje gnjure, gdje će moći zaorati dubok rez. Da l' mi vrijedi drvo neprobojno, glatko poput neke tende ili kabanice; neće li to uže biti pretanko, prekratko, neće li se oštetiti moje naslikane stranice, hoće li prebroditi mi barem pramac i zadržati se visok stup od jarbola ili ću se klatiti kao šaren mamac, raniti se teško, sve do bola? Olujnom svježinom nosnice se pune, mirisi se brzo šire i još brže nestaju, a po kamenjaru brije i pjenom se krune valovi na valim' što trepere i ne prestaju. Krajolik se mijenja ubrzanim tempom i gubi se obzor, i dijele se strane brazdom moje lađe kao nekom lentom na nebo i more, na noći i dane. Ljepota me prirode obuzima iako ginem, vrtoglavica me hvata i klecaju stope, ruke slabe, sidro plovi, ali ja ne brinem, bacam se na krmu, ali se i ona prope, razbija se moja umjetnina u komade. Kad je prije ojačala ta nevera pa mi oduzela sve što moje ruke dugo grade, zašto me je odvela do neizmjera? Zašto stradao mi brod, a srce sam izgubila; zašto nije bilo važno hoću li se spasiti? Zemlju svoju, more i nebo sam ljubila vatrom koja nikada se ne može ugasiti. četvrtak, 9. studenog 2017. 17:25:00
Možda nismo znali kako je to biti sam bez ikoga tko bi darovao nešto svoje. Mi smo život ukrali, a da nismo svjesni toga; nas tu samo naše želje poje. Čime da se oplemenimo kad bez ičega kanimo otići? Samo nam iskustvo vrijedi, makar zaboravni se bremenimo, samo ćemo doživljajem stići na sve ono što nam slijedi. Ako dostignemo neke vrhe, moramo li se odmarati kada uvijek ima i još dalje? Daleko je još do krajnje svrhe! Uvijek valja sve rasparati jer nas ovaj život naprijed šalje potpuno neopterećene i bez zaostalih suda. Sada zasigurno znamo više, ruke nam posvećene da nam stopa ne krivuda, da nam duša lakše diše. Valja nama odbaciti zasluge i sva iskustva, valja nama iz početka. Valja nam se potlačiti radi duhovnog prisustva jer još nema nam svršetka. Pravedna nam potraga jest uzaludno izgubljenje; bespomoćni ostajemo. I bez ljudi, bez života draga, imali smo samo povjerenje, a sad naviku da dajemo. Sve što znamo, sve što jesmo sada samo privremeno jeste trag kojim putujemo, kojim služimo; to je jedina nam nada, prekoračiti taj prag da se opet sebi samima zadužimo. srijeda, 8. studenog 2017. 06:01:10
Pjevajući putujem u sutra dok me sva ljepota tuge rasplamsava poput mrve zaostalog žara u pepelu jer se tuga začinje duboko unutra pa tek tada snažno se razlistava kako bi zauzela za sebe dušu cijelu. Tuga nije kao radost, malo plića, tugi potrebno je dati velike strasti, čak u miru istinite sreće ona živi u njedrima nekim poput pokisloga ptića kojega se čuva jer bi rado iz njedara pasti; tuga brani svoje razloge na toj plodnoj njivi. A za radost ne treba mi snaga kao što za tužnih noći znam za sretan kraj; radost nikada ne može dulje potrajati, nije stalna, nije srcu prirasla i draga i ne vodi dušu tako izvjesno u raj. Radosti se čovjek uvijek želi pokajati jer u duši možda nesvjesno se nada iskupljenju. I da nije tako duboka i bolna, tuga ne bi bila važna kao zalog i zasluga sreće, ne bi pružala sigurnost u trpljenju. Zato tuga mi je lijepa, tako jasna, zorna, ona nikada me prevariti neće. utorak, 7. studenog 2017. 19:54:12
Manjak misli što se posreduju veći mi je nego manjak riječi sočne, stiha puna kakvim duše poklekuju, kakvi diraju u točke sljepoočne. Već po ne znam koji puta stakla brišem, palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno, naravno da uslijed napora još malo kišem i, na koncu, želim reći nešto zamršeno. Pjesnički je poriv raznovrstan, daleko sam od pejsaža, a puna simbolike, vrlo često stih mi grub je i robustan, ali slušala sam varijacije raznolike pa sad ne znam kako se obrćem jer ne želim pripovijedati u ništa i od prvog dana neprekidno posrćem; istina je da sam pjesnikinja svetišta. U tom pjevu, hvali, slavi neprolaznoj jedino mi stil je ono za što marim jer ne mogu ništa novo dati zemlji praznoj; samo stalo mi je da joj svetinje podarim. Uvijek mi se jedno isto pruža sred tišine uma, siromaštva moga, samo jedna u mom vrtu cvate ruža; nije usamljena, ona cvate samo radi Boga. Pjevati ne umijem, a pričati još manje, jednostavna pitanja me muče od početka: čemu služe naši dari, naše znanje ako nisu zato da se prisjetimo svetka, ako ne za puko samosagledavanje? Eto, zbog toga je mašta, simbolike radi, jer se inače ne vidi obično predavanje što za ljubav gori i iz ljubavi se kadi, da se čuju miomirisi konkretni, ali neizrecivi na zemlji smrtnoj. Uzalud bi pamet ili ljudi sretni kada ne bi mogli k ruži vrtnoj, plemenitoj iz sve snage koju čovjek zna. Tko je lud potegnuti na korov sav i draču kad se usred ovog raja jedna krasna ruža tka, raste, miri, cvate, plodi i ravna je maču? Kao drago kamenje u rudniku nekom traži svaku muku, hrabrost i ljepotu, ne uzima ništa, daje kao rukom mekom, raduje se čovjeku, darima mu i životu. ponedjeljak, 6. studenog 2017. 23:08:12
Sanak bi se lagano spustio na moje znatiželjne vjeđe kad bih za to bila raspoložena; možda nemir me napustio nakon puta kojeg duša prijeđe kad je svaka nit joj posložena poput dobroga i urednoga stana. Još se uvijek opirem svim snovima, a ne da mi se spustiti na tlo; lakše mi je dočekati tragove dana u tim toplim noćnim kadrovima makar i ta tama miriši na zlo. A što bi moglo još me zadesiti sad, pod stare dane i u miru ako ne taj san od kojeg trčim u daljine koje kanim uresiti prema vlastitome odabiru premda kao staro gvožđe krčim? Ta, sada me tek zovu istraživanja, mentalna i slična putovanja koja bi mi otkrivala mene, svu ovakvu i uz malu kap uživanja; sad su sazrela sva mudrovanja kao kad se lavina pokrene. A možda sam samo zaboravna postala amnezijom svih loših emocija, utjehama zataškanih trauma jer od mene još je samo ruševina ostala, lijepa, dobra, topla kao svijetla kočija na ledu i u noći umornoga uma. ponedjeljak, 6. studenog 2017. 18:48:20
You Never Can Tell "It was a teenage wedding, and the old folks wished them well You could see that Pierre did truly love the mademoiselle And now the young monsieur and madame have rung the chapel bell, "C'est la vie", say the old folks, it goes to show you never can tell They furnished off an apartment with a two room Roebuck sale The coolerator was crammed with TV dinners and ginger ale, But when Pierre found work, the little money comin' worked out well "C'est la vie", say the old folks, it goes to show you never can tell They had a hi-fi phono, boy, did they let it blast Seven hundred little records, all rock, rhythm and jazz But when the sun went down, the rapid tempo of the music fell "C'est la vie", say the old folks, it goes to show you never can tell They bought a souped-up jitney, 'twas a cherry red '53, They drove it down New Orleans to celebrate their anniversary It was there that Pierre was married to the lovely mademoiselle "C'est la vie", say the old folks,
Bljedunjavi ljudi gledaju u prazno, svatko život ima svoj; i glad se budi kao prisjećanje razno, kao insekata roj negdje prema utrobi, negdje u laganoj glavobolji. Pripovijesti kruže, svatko nešto drobi i svatko je najbolji. Variva se služe, ne zna se polako nego svatko grabi, guta u žamoru sve tišem. Soli se, soli se jako kao mrvicama nasred puta: ja još uvijek dišem. ponedjeljak, 6. studenog 2017. 05:53:16
