Jedna ruža

Manjak misli što se posreduju
veći mi je nego manjak riječi sočne,
stiha puna kakvim duše poklekuju,
kakvi diraju u točke sljepoočne.

Već po ne znam koji puta stakla brišem,
palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno,
naravno da uslijed napora još malo kišem
i, na koncu, želim reći nešto zamršeno.

Pjesnički je poriv raznovrstan,
daleko sam od pejsaža, a puna simbolike,
vrlo često stih mi grub je i robustan,
ali slušala sam varijacije raznolike

pa sad ne znam kako se obrćem
jer ne želim pripovijedati u ništa
i od prvog dana neprekidno posrćem;
istina je da sam pjesnikinja svetišta.

U tom pjevu, hvali, slavi neprolaznoj
jedino mi stil je ono za što marim
jer ne mogu ništa novo dati zemlji praznoj;
samo stalo mi je da joj svetinje podarim.

Uvijek mi se jedno isto pruža
sred tišine uma, siromaštva moga,
samo jedna u mom vrtu cvate ruža;
nije usamljena, ona cvate samo radi Boga.

Pjevati ne umijem, a pričati još manje,
jednostavna pitanja me muče od početka:
čemu služe naši dari, naše znanje
ako nisu zato da se prisjetimo svetka,

ako ne za puko samosagledavanje?
Eto, zbog toga je mašta, simbolike radi,
jer se inače ne vidi obično predavanje
što za ljubav gori i iz ljubavi se kadi,

da se čuju miomirisi konkretni,
ali neizrecivi na zemlji smrtnoj.
Uzalud bi pamet ili ljudi sretni
kada ne bi mogli k ruži vrtnoj,

plemenitoj iz sve snage koju čovjek zna.
Tko je lud potegnuti na korov sav i draču
kad se usred ovog raja jedna krasna ruža tka,
raste, miri, cvate, plodi i ravna je maču?

Kao drago kamenje u rudniku nekom
traži svaku muku, hrabrost i ljepotu,
ne uzima ništa, daje kao rukom mekom,
raduje se čovjeku, darima mu i životu.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 23:08:12

Stara kočija

Sanak bi se lagano spustio
na moje znatiželjne vjeđe
kad bih za to bila raspoložena;
možda nemir me napustio
nakon puta kojeg duša prijeđe
kad je svaka nit joj posložena

poput dobroga i urednoga stana.
Još se uvijek opirem svim snovima,
a ne da mi se spustiti na tlo;
lakše mi je dočekati tragove dana
u tim toplim noćnim kadrovima 
makar i ta tama miriši na zlo.

A što bi moglo još me zadesiti
sad, pod stare dane i u miru
ako ne taj san od kojeg trčim
u daljine koje kanim uresiti
prema vlastitome odabiru
premda kao staro gvožđe krčim?

Ta, sada me tek zovu istraživanja,
mentalna i slična putovanja
koja bi mi otkrivala mene,
svu ovakvu i uz malu kap uživanja;
sad su sazrela sva mudrovanja
kao kad se lavina pokrene.

A možda sam samo zaboravna postala
amnezijom svih loših emocija,
utjehama zataškanih trauma
jer od mene još je samo ruševina ostala,
lijepa, dobra, topla kao svijetla kočija
na ledu i u noći umornoga uma.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 18:48:20

You Never Can Tell
"It was a teenage wedding,
and the old folks wished them well
You could see that Pierre
did truly love the mademoiselle
And now the young monsieur
and madame have rung the chapel bell,
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They furnished off an apartment
with a two room Roebuck sale
The coolerator was crammed
with TV dinners and ginger ale,
But when Pierre found work,
the little money comin' worked out well
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They had a hi-fi phono, boy, did they let it blast
Seven hundred little records,
all rock, rhythm and jazz
But when the sun went down,
the rapid tempo of the music fell
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They bought a souped-up jitney,
'twas a cherry red '53,
They drove it down New Orleans
to celebrate their anniversary
It was there that Pierre was married
to the lovely mademoiselle
"C'est la vie", say the old folks,

it goes to show you never can tell."

Kantina za puk

Bljedunjavi ljudi 
gledaju u prazno,
svatko život ima svoj;
i glad se budi
kao prisjećanje razno,
kao insekata roj

negdje prema utrobi,
negdje u laganoj glavobolji.
Pripovijesti kruže,
svatko nešto drobi
i svatko je najbolji.
Variva se služe,

ne zna se polako
nego svatko grabi, guta
u žamoru sve tišem.
Soli se, soli se jako
kao mrvicama nasred puta:
ja još uvijek dišem.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 
05:53:16

Život umjetnosti

Tražim onu pravu riječ za bitnost,
tražim srž i dušu na jeziku nekom;
stvaranje je samo puka nezasitnost.
Ako slikarsko platno ne putuje rijekom,

kako može slikar znati pravu nijansu;
kako moja umjetnost može biti stvarna?
Kako mogu znati u tom stvaralačkom transu
je li moja pjesma sa stvarnošću podudarna?

Kome služi moja slika velikoga svijeta
ako samo bacam nasumičnu estetiku,
ako nisam provjerila zašto biljka cvjeta,
ako ne znam izbjeći običnu patetiku?

Ako svoje riječi niti ja baš ne razumijem,
ako sebi samoj tajim najveće si blago,
život kojega još uvijek živjeti ne umijem,
kako mogu znati što je srcu drago?

Moj će jezik razumijeti svatko, svaka duša,
a moj stil označiti joj samo stavove
istom tada kad se život istinski okuša
jer je isti i za kišu, i za ljude, i za lavove.

Žalosno je kada pjesmom sakrivam si mane
i kad nesvjesno previdim mnoge greške.
Tada se zakomplicira sve što i u zjenu stane
dok ja sklapam oči, oslikavam smiješke.

Na toj rijeci najdublja je glazba bitka
koja uvijek nastaje u svetom istraživanju ljepota.
Bilo kojim stilom ova slika postaje razumljiva i čitka
jer je jedini mi pribor moja iskrenost života.
‎petak, ‎3. ‎studenog ‎2017. 02:22:10

Nešto bolje

Pronašla sam želju, želju jednu,
želju višu od planina i visina,
da premostim ovu provaliju bijednu
što me uvijek vuče kao kraljica nizina.

Kako lako propasti je u stare okvire,
u okvire što ih čini pohlepa i blud;
napiti se grijeha iz baruština što vire
iz tih svih dolina koje su po svud.

Kako lako propasti je niza sve strmine,
otkotrljati se nizbrdo gdje stihija vlada,
gdje su opravdanja za sve humane krivine;
nikada ne spoznati tajnu nebeskoga grada.

Tako teško, mukotrpno boriti se silom težom,
raširiti krila koja rađaju se sveđ u letu,
ne dopustiti leptirima da te vuku svojom mrežom,
ne dati da savjest prorokuje sudbu kletu

već se nositi i pritiscima odozgora.
Kad te tlače oblaci i sunčane strijele
što ti pale moždane i moć ti izgovora,
ostaje ti samo dići se za borove i jele,

ostaje ti samo naći gnijezda sokolova,
ne zbog toga da se nađeš na vrhuncu
nego zato da se pentraš kao putnik iz dolova,
da se suprotstaviš zlatnom bratu suncu,

tražeći od njega samo miris ozona
kako bi te nosila novija iskustva,
kako bi se suprotstavio svim zakonima Krona,
zakonu materije i tvari, zakonu prisustva

različitih duhova i sablasti strašnih.
Samo želja može te izvući
iz jaruge bezvoljnosti, iz sjećanja prašnih
koja bi te samo još više dotući.

Nije želja da postigneš puno, da narasteš
već da nađeš samo malo dobre volje
koja potiče te da proklijaš, da izrasteš
u toj slaboj, tihoj nadi da postoji bolje.
‎četvrtak, 2. ‎studenog ‎2017. 12:43:20

Petica

Da se sjećam tebe, da se tebe sjetim,
potrebne su vlati zarobljene duše,
potrebno je sinja mora da preletim
u svom dahu što ga uspomene guše.

Da primaknem zjene i da prignem uho
sasvim blizu tvojih darovitih ruku,
potrebno je bijelo i svečano ruho
u kojemu mogu promatrati Muku.

Da te vidim i da čujem u mom hramu
svu toplu blizinu, nježnost šapta sveta,
potrebno je klecalo što brodi kroz tamu,
moram se prisjetiti svih jeseni, svih ljeta.

Moram kroz sva ona vrata proći
što sam ih zalupila u strastima gorkim,
moram uvijek iznova i tamo doći
gdje su ostala pritvorena suzama mi nevoljkim.

Moram priznati, kao da sam kradljivica
što na strašnom sudu olakšanje čeka,
da sam nepopravljiva i svadljivica,
ali da me spašava i nosi neka slana rijeka.

Ona buči, ona huči kao kakav oceanski val,
ima tomu sitnih pet godina dana,
što prijestupnih, što redovnih kao miran žal;
niti jednom nisam zamijenila strana,

uvijek bijah, kao na početku
kad sam prve stihove napisala,
željna reći nešto u svakome retku,
a nikada nisam kao pjesnikinja uzdisala.

Još uvijek te dozivam u jutrima krajnjim,
poezija sviće kao da se nova ljubav rađa,
svakim danom dolazi mi putevima tajnim;
to je kao neka opravdana krađa

jer ne mogu šutjeti od silnih melodija
koje komponiraju mi vjetrovi sa sjevera;
oni donose mi miomirise mirodija
kakvih ova rijeka nema, niti nevjera. 
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 20:01:07

Svi mrtvi, svi živi

Pripravljam lampaše za velike noći
da mi svijetle na nebeskom putu
i da njinim svjetlom svatko mogne proći
prema meni, prema mome srcu krutu

da me svu omekša, moje riječi grube
kojima se probijam kroz trnje i kroz šaš
kako pronašla bih duše koje se ne gube
i kako bih mogla dati što je život naš.

To bi bilo susretanje neprekidno,
raskrižja života trgovi su na koraku svakom
ako srce nije kruto nego nezavidno
pa da čuje, pa da odgovori tom koraku lakom.

Nema na tom svijetu nikakva zadatka
koji ne bi mogao se riješiti i znati,
samo kada bismo mogli biti veza kratka,
kada bismo htjeli tuđa srca pohvatati.

U tome mi pomažu svi naši sveti,
samo oni znaju kad se duše vežu,
kada misao nam zajednički leti
pa oko nas isprepletu nevidljivu mrežu.

Tada mrtvi govore molitve za žive
jer svi imamo jedinstvenu priliku
svetosti se prihvatiti, nebeske njive
dok svi živi na toj zemlji nose istu sliku

koja govori o vječnosti, prikazuje Boga.
Tako se na raskrižjima susrećemo skupa,
susrećemo uzora, nalazimo prijatelja svoga
koji putuje iz drugog smjera, a ka istom cilju stupa.
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 18:51:45