Naglo se dogodilo da imam užasno puno slobodnoga vremena. Zaista to vas može užasnuti, barem na trenutak. Koliko samo bilo je potrebno vremena da si ostvarim slobodno vrijeme, da se metodom eliminacije oslobodim svega što me iscrpljuje i krade mi vrijeme, najbolje i gotovo jedino što konačno imam i posjedujem.
Ne možete se riješiti društva i obaveza koje nisu nužne za kvalitetan život, ne tako lako. Ne možete se riješiti samo tako ljudi oko sebe koje zapravo volite i koji vam nisu ništa krivi. Kojima možete mirno reći da vam je potrebno malo samoće. No, kad nema normale i ravnoteže jednostavno morate, zbog bolesti, osloboditi svoj život od prevelikih napora.
Radi se o bolesti od izolacije koja je vjerojatno uslijedila zbog nepravilnosti u životu i u organizmu. Kad se čovjek od malena navikne na nešto, to mu poslije najbolje i dobro dođe. Ako ste, primjerice, navikli sve jesti s prilogom od kruha, tada i kad ste bolesni, najviše vam je potreban prilog od kruha. Toliko što se odnosi na moja iskustva. Navika je jako moćna.
Navika na izolaciju nije loša za dušu, ali je loše kada društvo gleda na to s neznanjem i čuđenjem, rijetko tko želi prihvatiti ili razumijeti samce. U bolesti od izolacije ljudi čovjeka jednostavno duševno, tjelesno i mentalno jako iscrpljuju, naročito oni za koje su se razvili dublji osjećaji.
Kad ostarite malo, kad ste nemoćni i bolesni ili ste rekonvalescent i potreban vam je mir, čavrljanja s prijateljima više ne dolaze u obzir. Samoća se teže postiže kada ne izgledate tako staro i umorno, ljudi vas nisu niti dužni razumijeti, ali vas kontakti s njima psihofizički opterećuju. Osim toga, kad znate da vam je svaki trenutak sve dragocjeniji, nećete sigurno provoditi vrijeme besmisleno, bez svrhe trabunjati, ogovarati, ispijati zajedničke kave, čak ni šaliti se više nije zanimljivo jer vrijeme ide, a vi želite provjeriti postoji li nešto što još morate učiniti prije nego što sasvim onemoćate iako bi vam bilo najdraže da u svom času "odete" iznenada i bez priprema ili samrtne agonije.
Uglavnom, navikli ste na izolaciju pa ste oboljeli, počeli se liječiti i pokušavate izbjeći nepotrebna opterećenja, želite se vratiti u dobru, staru, poznatu samoću. Tu se sada može filozofirati o tome kako su vas ljudi iscrpili svojim problemima i nerazumijevanjem ili bilo čime, ali je činjenica da vi jednostavno niste društvena osoba. Da najčešće trpite i patite kad se nalazite u društvu i to bez jasnog razloga. Niste navikli, preslabi ste makar niste uopće neka anemična i krhka osoba.
U mlađim danima niste toga bili svjesni, niste to primjećivali.
Ako ste umorni i povrijeđeni, ne mora biti da je netko kriv, netko drugi, drugi ljudi, ali ni vi ne morate zbog toga osjećati krivnju.
Da, užasno je shvatiti da pred vama stoji samo slobodno vrijeme, bez hitnih poslova, i - samoća. No, to se dogodi samo u jednom kratkom trenutku jer, čim se sjetite da se možete odmarati, makar i intenzivnim pisanjem, počinjete se opuštati, napokon, i postajete sve mirniji i sve sretniji iako mala primjesa tuge uvijek postoji. Po tome i znate da ste zapravo bolesna nedruštvena osoba, a ne samo neki običan samac.
Tuga vas obuzme, između ostaloga, i zato što su vam govorili čitav život da nema ništa gore od samoće. Kada shvatite kako samoća može otvoriti novi svijet i široke vidike, opet vam je žao što vam to drugi ljudi neće shvatiti, a naročito neće shvatiti da je to za vas najučinkovitiji način liječenja, da je to za vas dobro i samo dobro. Teško, teško će vam to ljudi shvatiti.
Možda nisam imala jaku volju, nametljivu volju. Možda sam previše vjerovala i ugađala ljudima, ali to se mijenjati ne može. Ili me pokušaj razumijeti ili idi od mene. To sada kažem zato što sam zadnjih godina primijetila da ljudi od mene ne mogu čuti niti jednu riječ koja bi spominjala neki problem pa makar ja i ponudila rješenje. Za ime svega, uvijek sam slušala tuđe probleme, to nije ništa neobično u međuljudskim odnosima. No, sad se sjećam da su me u onim nekim mladim danima neki dragi ljudi doživljavali kao problematičnu osobu, čak su mi u doba djetinje i rekli da sam čudna, ali mi nisu odgovarali na pitanje kako i na koji način sam ja to čudna.
Užas. Užas koji ja ne mogu riješiti. Ne mogu se ponašati onako kako drugi od mene očekuju. Često to niti ne želim, ali i da želim, ne mogu u normalnim okolnostima.
Konačno, svi ljudi su povezani s Bogom koji je svuda i koji je sve u svemu, s Počelom i Svrhom. Kad sam povjerovala u Boga, tada sam i shvatila to što pričam sada o samoći. Niti jedan čovjek ne može biti sam samcat jer Bog je u njemu i oko njega.
Kad vjerujete Bogu, tada Ga čujete i vidite, osjećate i spoznajete. A Bog je nepregledan i nikada vam s Njime nije loše ili dosadno. Lako to spoznate jer vas uslišava u svemu. Takva prijatelja među ljudima nitko nema i stoga je vrlo teško odvajati se od Boga i odlaziti ljudima koji Njemu uglavnom slabo vjeruju. Nesvjesno i potpuno ljudski čovjek koji vjeruje Bogu često uspoređuje ljude s Njim. I tako, često odlazi odmarati se u "samoću". subota, 7. listopada 2017. 16:02:25