Uspomene

Mrkle se mrkline, nado, valjaju
kada god ja na te oči svratim;
sve se tvoje lijepe geste kaljaju
kada god ja tvoje misli shvatim,

tako slatke, tako medne i duhovite,
pune privlačnosti s kojom želim pasti
u predanja te tvoje dubine skrovite
s kojom čak i uspomene čeznule bi rasti

makar crne, pomiješane zlatnim.
Oduvijek ih pamtim kako su me rušile
s visokih planina prema jezerima blatnim
gdje su šumska bića izgledala kao vile. 

Još i danas ne znam što me to obaralo,
ubojica nikad nije se pokazao,
a srce je moje samo stvaralo i stvaralo
sve dok nije tu zabazao

netko s tvojom, nado, siluetom.
Ne gledaj me tako lihvarski,
ne dam srcu svome spetom
da priljubi leno carski,

ostavi mi barem tu iluziju
pa me ljubi bilo kako;
znam, kad ruke se naužiju,
da me nećeš ostaviti lako.
‎utorak, ‎5. ‎rujna ‎2017. 01:07:53

Po zemlji do neba

Zemaljski interesi na nebeskoj gozbi
‎ponedjeljak, ‎4. ‎rujna ‎2017. 19:18:29
Zanimljivo je to kako vas neka grupa ljudi voli izbaciti van kada pokažete bilo kakve drugačije ljepote i divote od onih koje postoje u toj grupi. Svaka se grupa sastane i sastavi zbog toga što vidi neke ljepote i divote.
Sad se pitam o čemu se tu radi. Da li se sastajemo zato što imamo zajednički interes ili zato što volimo i tražimo ljepote i divote? Ili se sastajemo 'da bismo bili jači'?

Kada se sastanemo zbog toga što imamo zajednički interes, tada one ljepote i divote koje vidimo mogu i ne moraju imati veze s tim zajedničkim interesom pa se grupa i dalje dobro drži i opstaje, bez obzira kakve ljepote i divote vide ljudi te grupe.

Kada se sastanemo jer smo ranjivi i osjećamo se nemoćnima, često mislimo da ćemo se od ranjenosti i nemoći oporaviti ako se mi, svi ranjeni i nemoćni, udružimo jer, tko zna zašto, mislimo da ćemo postati jaki, da ćemo zajedno biti jači. Nije jasno kako grupa nemoćnih ljudi odjednom postaje grupa jakih ljudi tamo gdje se nemoć zapravo samo još više širi i umnožava, kao pesimizam, primjerice.

Kada se sastanemo zbog toga što volimo tražiti ljepote i divote, tada su sve ljepote i divote dobrodošle.

Kada se sastajemo s Isusom i Njegovim anđelima te sa svima svetima na Euharistijskom slavlju, tada vidimo bezbrojne ljepote i divote, tada naši različiti i zajednički ineresi postaju svima i svakome zanimljivi, a tada i svi koji se osjećaju slabima postaju jaki i sigurni u svome postojanju. Jedino tada postoji zajedništvo, jedino tako smo jedinstveni, a različiti, Bogu hvala.

Svejedno, nije jasno kako netko može dolaziti Isusu na Gozbu, a onda se osvrtati i upirati prstom na određene pojedince i tjerati ih van iz grupe koja se sastaje. Tko je taj tko može odrediti protiv Boga, anđela i svetaca da neki član grupe, kojega je Krist pozvao na svoju Gozbu, mora otići van, udaljiti se iz te grupe, udaljiti se s Isusove Večere?

Jer nisi ti postao jak u Bogu zato što si se udružio s nekim nego zato što Bogu vjeruješ.
I nisi ti vidio neku ljepotu i neku divotu zato jer si bolji od svih drugih nego zato što izobilje Božje daje svakome druge ljepote i divote kojima nikada kraja nema.
I nije Isus tvoj interes zato da bi ti poslužio do tvojih zemaljskih ciljeva već su svi ciljevi i interesi nastali u Gospodinu da bi te doveli do nebeskih stvari.

Evanđelje po Ivanu, glava 3, redak 12
12Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko?

Noćas

Noćas dođoše zaboravljeni anđeli
da me podsjete na život prije života,
da srce probodeno na njihovoj strijeli
opet oćuti beskraj ljepota

što ih je nosilo u svome poganstvu
kada se Boga moglo samo naslutiti
kao svjetlo sunca u noćnom prostranstvu,
kad se u zvijezde morao pogled uputiti

da bi se saznalo zbog čega su sjajne
i zašto noću ljubav ne spava,
i gdje se pronalazi ključ one tajne
koja se s Mjeseca isparava;

i do kada će trajati ta nesnosna potraga
koja i dušu sve jače kinji
iako čitav svijet šapuće: "Draga!",
iako ljube se galebi sinji,

mjesec i zemlja, zemlja i more,
more i sol, svjetlo i tama.
I svi ne spavaju jer čekaju zore,
a duša je ipak nekako sama.

O, kako bilo je slatko tajanstvo,
kao melem na rani sve veće gorčine
što ju je stvaralo to poganstvo
od kojega dođu sve češće mučnine

dok tajna se sporo, sporo otkrivala.
Ni 'mala smrt' ne bijaše pomoć,
ona je dušu samo okivala,
poticala čežnju koja se rodi u ponoć

kao tiha i uporna, slaba drhtavica
i kao nemoćne kapljice suza.
Tek kad je veo razotkrila nevjerica,
srce se konačno oslobodilo uza

jer usred svečana, bijela dana
spusti se mrak na umorne kapke,
a noć ostade samo stara rana.
Životna čežnja su čvrste stapke

na kojima rađa se Mlado Sunce s visina
da obasja tamne i smrtne sjene.
Ljubav je Boga ta tajna svih tmina,
samo ona ne spava i nikad ne vene.
‎nedjelja, ‎3. ‎rujna ‎2017. 04:30:29

Vjera i zvijer

Ako se tvoja ljubav malo probudi,
istrčat će pred tebe onaj što zvjera
i kad ti se nada smjesti u grudi,
znat ćeš da rađa se tvoja vjera.

Po mukama svojim i po strahu,
bojazni i nesigurnosti,
osjetit ćeš smrad u tuđem dahu
zbog žeđi što sitno napakosti.

I kada najžešće Boga potražiš,
vrlo ćeš lako izgubiti volju
jer će ti reći da zvijeri dražiš,
da sigurno imaš ideju bolju.

Kad u molitvi svojoj poželiš ustrajati,
zvijer će te ričući obilaziti
da te natjera da počinješ zdvajati:
rađati vjeru ili proplaziti.

No, vjeru ti daje Bog na dar,
o tome više ne odlučuješ ti
i nema utjehe već samo žar
kojega žeđa zvijer proždrijeti

kao što se ispriječi Bogoroditeljici
kada je Sina Boga rađala.
Skloni se k njoj kao voditeljici,
ona se nije s Bogom svađala.

Upali tamjan svoje nutrine
u kojoj te ljubav na vjeru potakla
i pusti zvijeri da sanjaju tmine
jer ljubav je Majke i zmiju smakla.
‎subota, ‎2. ‎rujna ‎2017. 12:34:20 

Ljudska osobnost, esej

1. Kad je osobnost žrtva
Noćima i danima ova duša više nema razloga za san. Noćima i danima samo se rastežem po tipkovnici i ne znam što bih sa sobom. Moje nesposobnosti mi ne dopuštaju započeti bilo što, živci su odavno nefunkcionalni.
A ipak jošte živim, kao vreća ljudskih organa koja se drži skupa Božjom voljom. Ljudi su mi govorili dugo i predugo da se ne mičem, da ne reagiram, da spavam i slično. Tako je ljudima bilo najpogodnije. Kad je došlo vrijeme za mene, pomicanje sam morala učiti iz početka, kao malo dijete. No, tada ljudima opet nije to izgledalo u redu, nisu shvatili da učim, da sam još početnica. Nisu shvatili da se okušavam kako bih pronašla bilo što iz ogromnih izvora u sebi što bih mogla biti ja. Morala sam nešto odabrati. A za odabir sam morala puno toga provjeriti i isprobati. Morala sam. Ili umrijeti, ili ostati nepomična za dobrobit okoline.
Putem sam pogubila sve što i koga se može u životu izgubiti. I opet sam u stanju mirovanja, od iscrpljenosti, izgladnjelosti, bolesti i starosti; od silnih nerazumijevanja jer mene je uvijek bolje i lakše odgurnuti u stranu nego razumijeti, ja sam preteška i naporna. A ja bih rekla, istina je teška, naporna i ružna mnogima.
Moje znanje, moje iskustvo, moje poglede na sve, moje ideje, moj stil razmišljanja i života ljudi zovu bolešću, a boli zaista. Rekla bih, istina mnoge boli, ali i istinu mnogo toga boli. Mene nije stid biti to što jesam, što je od mene nastalo, ali stid bi me bilo progutati tuđe savjete za mene koji su savjeti nekih ispodprosječnih iskustava o veličini i širini života neke osobe. Stid bi me bilo pokoriti se nečemu što nema smisla. Tada bih bila hodajući ili ležeći mrtvac kakve viđam po svuda naokolo.
Nastojala sam prihvaćati najrazličitije ljude na koje sam nailazila i, moram priznati, svi ljudi su vrijedni i, moram priznati, neznani su nama Božji putevi i Njegovo izobilje kreativnosti, zauvijek neznani. Čovjek koji voli ljude, koji ih ljubi, jednostavno mora postati neki čudak, nepredvidivi. Kao da nema osobnosti jer ljudi uvijek čeznu uhvatiti što prije nekoga za gušu, uništiti, makar nerado, i otići dalje u potrazi za užicima, za srećom, za rajem. E, to je zaista čudno. Ljudi ne znaju baš točno što žele pa ne znaju ni napipati tako nešto. Ljudi često misle da njihova osobnost mora biti prva i najveća žrtva u njihovom ratu za svoju osobu.
Vele ne znam se boriti za sebe, za svoja prava, za svoju osobnost. Smiješno, to i jest istina, moja prava su nedodirljiva i to i jest moja osobnost. Koliko god me pokušali poništiti i ubaciti u neku neprimjetnu stranu, moja prava ih muče, moja osobnost ih proganja. Najviše se ljudi zaprepašćuju mojim uskrsnućima. Te izraze lica morali bi svi vidjeti, toliko su iznenađeni, zaprepašteni, smeteni, srditi, jadni, zbunjeni. Guje vire iz njih sa svojim dugačkim izdajničkim jezicima. Postidim se zbog njih, promijenim temu, prijeđem preko svega da im ne bi bilo neugodno, a često i prečesto da ne postanu još gori, agresivni.

Istina je često lijepa i ima dobar vid. I drugi vide, ali su nepismeni. Ne znaju niti znakove duša, niti znaju čitati svoje početničke crteže, to nije ništa neobično, svatko mora imati barem nekakvog učitelja dok je početnik koji bi mu pročitao znakove, naučio ga znakove koje potom nauče ljudi čitati, sve bolje i lakše. Najgore je, da ti se želudac okrene, kad ljudi dušom govore jedno, a jezikom mlate nešto što s onim što im govori duša nema veze. No, još je gore kad jezik, jako, jako stručno i uvježbano, mlati sam, bez govora duše kao da je duša prazna, a nije nego se nakupi na njoj tuđih znakova. Osoba u takvom stanju mora prije ili kasnije naći svoju dušu na bolne načine. Jer Isusa ne slušaju, a On im je ponajbolji Učitelj, blag, pitak, strpljiv, zaljubljen.
Znaš ono, kad je Bog zaljubljen u tebe, wow. Sve će ti podastrijeti pod nos i pred oči, nećeš se usuditi sve čitati od bojazni da ćeš Ga iznevjeriti. Ako se usudiš, postaješ bolesnik i čudak, tako te nazivaju raznim imenima, i boli, a ima onoga vraga straha preko svake mjere. Pa ti daju medikamente da preživiš i poživiš, i da se ne mučiš. Onda se ti od silne zahvalnosti zbog takvoga pristupa klanjaš Bogu do poda i - opet si čudak jer vele nije ti to Bog dao nego čovjek. Pa zato se i klanjam Bogu, što me naputio tim rijetkim dobrim stručnjacima za ovakva stanja, što me malo izvadio.
I zato ne volim biti, nakon svega, vreća koja ništa više ne može, a živi.
‎četvrtak, ‎31. ‎kolovoza ‎2017. 23:23:22

2. Kad je osobnost upečatljiva
Duše se oblikuju  u dubinu pa nastaju i u visinu, ja to zovem reljefom duše. Neke su kao ravna ploča dok su mnoge pravi reljefi, to je nešto slično kao kad vidiš na nekome njegove karakterne crte, rijetko, ali kad vidiš, lijepo se vidi. Ne kažem da se ljude gleda po onome što se vidi, ali je dobro kad vidiš neku reljefnu osobu s kojom si zbog nečega ušao u kontakt pa možeš istraživati njegove dubine i visine, reljef njegove duše, kao da planinariš na blagoj uzbrdici po lijepom vremenu, na svježem zraku dok mirišu livade, šume i more.
Reljef je kao prvo odredba Boga pa zatim nasljeđe predaka, iskustvo, znanje, odgoj, moć prilagođavanja i moć neprilagođavanja. E, tu sam zaista čudna nekima jer pokušavam otvoriti dušu svakome s kim komuniciram, a komuniciram s tako raznolikim duševnim reljefima da postajem kameleonski promijenjiva pa me pokušavaju uhvatiti za riječ u negativizmu. Uzalud. Uzalud vam trud, svirači. Ja sam samo osoba koja prihvaća svoju osobnost od Boga.
Za reljef je duše najvažnije ljubi li i kako.
Kod mene je u oblikovanju reljefa duše mnogo učinilo iskustvo čitanja, iskustvo psihotičnosti i vjersko iskustvo.
‎četvrtak, ‎31. ‎kolovoza ‎2017. 23:51:24

3. Rezonancija osobnosti
Od kada sam postala ovakva vreća organa, odmah se sklanjam kad mi je teško komunicirati jer znam da bi me to odvelo u propast, a da me Bog drži tu za sebe i svoje drugačije planove. Ljudska inteligencija i Božja mudrost dolaze u rezonanciju na prelijepe i neopisive načine.

Znam da i ovako sama mogu biti opće korisna.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 00:02:01


4. Kad je osobnost dar
Imati svoju osobnost može se samo imati svoju osobnost u Bogu jedinome. Čovjek se ne odriče svoje osobnosti kad traži Božju volju već se odriče nakupina negativnosti na sebi, to može, a svoje se osobnosti čovjek i tako nije u stanju odreći. Čovjek u Bogu postaje svjestan sebe i svoje osobe među drugim osobama, nađe sebe. Uz Božju pomoć, pred Bogom se vidi, kad vidi svoju nesavršenost pred Savršenstvom. Odmah vidi i druge osobe. No, ipak je potrebna praksa za to, dugogodišnja i cjeloživotna.
Jednom kad vidiš Savršenoga, nikada to ne zaboravljaš i često se odmah počinješ mijenjati. Na bolje, iako ti je uglavnom sve gore i gore - to je skidanje smetnji i nesavršenosti koje može potrajati neko vrijeme dok ne shvatiš da si se navikao na taj neobičan način života u kojemu si u Bogu ok i skidaš grijehe, a pred ljudima u svijetu postaješ čudak. To je zato jer je svijet ljudi i ljudskih odnosa prepun nesavršenosti koje kompliciraju sve. Bog te takvoga treba u takvome svijetu. Tako malo saznaš kako je Isusu bilo kad je krenuo naviještati vječni život kao Janje među vucima.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 15:35:50


5. Kad se osobnost pronađe
Bit osobnosti, srž i izvor osobnosti je klanjanje Gospodinu. Bilo da si u dobrom raspoloženju, bilo da si u grijehu, bilo da se mrziš u nekom času ili si se možda uzoholio, klanjaš se Bogu. Tko se sjeti u svim tim raspoloženjima i varijacijama zahvaljivati Svevišnjemu i Svestvoritelju za sve što ima i proživljava, taj je sveti sretnik.

Bog je velik i zna da je najveći pa ima bezgranično mnogo povjerenja u svoje stvorenje, ljudsku osobu i bezgranično je strpljiv. Bogu ne može dosaditi nitko i ništa jer je On u sebi Ljubav dinamična, djelujuća, aktivna. Na kraju krajeva, samo Bog je Osoba kojoj sve uvijek uspijeva i stoga je čovjeku potrebno pouzdanje u Boga koji je Sveuspjeh i Jedinouspjeh. Čovjek postaje čovjek više kada ukazuje povjerenje na Božje povjerenje, kada uzvraća to silno pouzdanje svome Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Kad se jednom ljudska osobnost pronađe u Božanskoj osobi Isusa Krista koji je Ljubav što traži od čovjeka odgovor ljubavi iskrene, sve ostale ljudske osobe postaju oni koje čovjek i Bog ljube. Ljubav traži onoga koji ljubi i onoga koji je ljubljen; ljubavi između dvije ljudske osobe bez treće Osobe, Boga koji je Ljubav sama, ne može biti.
Ljubav je zaista ljubav kad se neprekidno dokazuje iako se ljubav nikada ne može dokazati, niti ljubav ikada traži dokaze.

Neprekidno dokazivanje ljubavi ljubljenoj osobi je dinamika vječnoga života.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 15:57:39

Čaša puna žara

Pretrpjeti mnogo, istrpjeti malo,
isto mi je značajno, moj Bože.
Svak je vjeran tko se trsi
ma što da mu je na ruke palo.
Svak je vjeran koliko može,
svatko nekad Tvoje riječi vrši.

I što više strpiti se želim,
veće mi je Tvoje obećanje,
bolje vidim Te u vjeri,
više od života Tvoga ja podijelim,
brže milosti je Tvoje povećanje,
darivaš mi svega u obilnoj mjeri.

Ti me zoveš, Ti me vučeš
još od kada za Tobom sam krenula,
Tvoja čaša privlačna je kao žar
s kojim slatko me utučeš
svakoj riječi koju sam spomenula
da bih Tebi, da bih sebi ponudila dar.

Tko se jednom ljubavlju Ti okoristi,
taj Te poznaje i taj Te ne pušta,
taj se Tvojim obećanjima ovija
koja ispunjavaju se kao potok bistri;
Ti si vino, pjesma, Ti si ljubav sušta
koja slavnim ispunjenjima opija.
‎četvrtak, ‎31. ‎kolovoza ‎2017. 00:42:19

Tko ima Krista, ima život

Rekli su mi jednom da bi bilo dobro da se krstim. Valjda su kraj mene bili izgubili svaku nadu. Upitah: "Zašto?", a oni odmahnuše rukom prema meni.
Poslije odoh na krštenje da ne umrem, doslovno da ne umrem. Svi mi vjerujemo da smo besmrtni.
Najljepša mi je u Bibliji Prva Ivanova poslanica. Kao prvo, zbog božanskog stila kakvoga nigdje drugdje nećete pronaći. Drugo, ona govori kao što duša govori svojoj srodnoj duši.
Jedno mjesto u toj Poslanici savršeno opisuje moju vjeru:
Prva Ivanova poslanica, glava 5, redak 5-12
"5
2. Na izvoru vjere
Ta tko to pobjeđuje svijet
ako ne onaj tko vjeruje
da je Isus Sin Božji?
6On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv.
Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi.
I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.
7Jer troje je što svjedoči:
8Duh, voda i krv;
i to je troje jedno.
9Ako primamo svjedočanstvo ljudi,
svjedočanstvo je Božje veće.
Jer ovo je svjedočanstvo Božje,
kojim je svjedočio za Sina svoga:
10Tko vjeruje u Sina Božjega,
ima to svjedočanstvo Božje u sebi.
Tko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lašcem
jer nije vjerovao u svjedočanstvo
kojim je svjedočio Bog za Sina svoga.
11I ovo je svjedočanstvo:
Bog nam je dao život vječni;
i taj je život u Sinu njegovu.
12Tko ima Sina, ima život;
tko nema Sina Božjega, nema života."
Moja mi vjera ukazuje na to da je Krv Kristova slušanje riječi Božje, čitanje Svetoga pisma, praćenje homilije, otvaranje Bogu. To se događa u sakramentu Euharistije. U svjetlu vjere znam da su mi sakramenti Katoličke Crkve život. Teološka nauka me upućuje na blagovanje Tijela Kristova, na sakrament Pomirenja i, naravno, na sakrament Krštenja, krštenja vodom i Duhom, a Duh Sveti uvodi sve vjerujuće u istinu. Znam da je savjest taj Duh u meni jer savjest je Božji glas u čovjeku koji uvijek ulazi u sklad s riječju Božjom, a tada mi služi i Tijelo Kristovo. Inače ne.
Dakle sklad, sklad Duha i vjere, Milosti i sakramenata, Svetoga pisma i savjesti. ‎utorak, ‎29. ‎kolovoza ‎2017. 20:51:31