Onostrani razgovori

Izmolit ću od Tebe, Bože, mali popravak,
evo, već Ti dulje vrijeme s tim dosađujem.
Smiluj se nama, vrati onaj mir i sreću.
Već sam za Te zrela, već mi teče zadnji stavak,
kako dozivaš me k sebi već Te čujem;
znam da uslišanje ovdje vidjet neću.

Kada opet sretnemo se u Tvojoj slatkoći,
kako bit će meni divno, meni krasno
Tvoje ljubavi se nagledati
koja mene uze u toj svetoj nemoći
da ostvarim ime časno;
sve ćemo to potanko raspredati.

A za tebe, oče moj zemaljske duhovnosti,
imala bih molbu veliku i nepreglednu,
da mi ona vrata molitvom pripraviš.
Roditelju moj, srce vjekovite skromnosti,
dao si mi sve od sebe, baštinu prevrijednu
pa te molim da mi nauke popraviš.

Svako srce kuca samo radi Boga,
ali svaki život nije uvijek isto svet;
neki ljudi prepoznaše što su dari,
a to je najvažnije za Sina Propetoga
koji dragovoljno krenuo je mrijet
da bi slao Duha spasa, Duha svojih čari.

Najsretniji onaj koji skromnost nosi,
kako lijepo, istinito taj mi dar izgleda.
Skroman čovjek najveće se mudrosti napaja
pa kad zli bi nešto, skromnost ga pokosi
jer nju dragi Bog i drago Nebo nikad ne da.
Skroman, braćo, nikada ne zdvaja

već se puti mnogi otvaraju njemu.
U mom srcu skromost ti se tvoja slavi,
na daleko, na duboko ja se sjećam nje.
Ona me je poučila svemu,
zbog nje ja sam živa kao rosa travi,
zbog nje duša razlikuje duhove.

Da li sjećate se toga stvora
što nam ga podari milost Isusova?
Kome sada došao je kraj poslanja?
Je li nama stigla naša hora
ako nismo prepoznali što je jakost Izakova?
I do kada čekat će se takvoga postanja?

Ti si, Gospodine, baština moja,
reci meni kako skromnost sad postići,
kako počast sada odat nemrtvome?
Sve dok ja ne nađem toga kroja,
u sve dane pokornim ću putem ići,
klanjat ću se  Sakramentu Presvetome.
In memoriam confessoris meum,
‎nedjelja, ‎11. ‎lipnja ‎2017.  12:28:20

Žena u vremenu

Zli se dusi iznenada razbježali,
odletjeli su u suton kao pod eksplozijom,
tamne šume zapahli su biseri mali
od kamenčića što nastaju erozijom,

a tajanstveno  svjetlo na ledini bliješti.
Kao da je ono naglo se ukazalo,
šumske zvijeri sada muk prikliješti,
nebo na kratko se umazalo:

to je doletjela anđelica kao munja
što joj ne znaš točan kraj, početak,
opušta si bijela krila poput strunja,
uzela u ruke biser što ga drži joj haljetak

pa iz nje se rasipava mnoštvo slična biserja
koje oblikuje čitavu joj građu.
Samo vatrene joj kose izgubile smjerja,
lepršaju guste, čine anđelici krađu

jer zbog njih se ona može prepoznati.
Lice je pretvorila u djevojačko,
kao skroman je curetak što se zlati,
kože meke kao što je sniježje prosinačko.

- Što je tebe zadržalo, anđelice,
da se spustiš među ljudska stvorenja?
Tko te poslao, ti, bijela djevojčice?
- Ja sam poruka iz snoviđenja,

a ti sanjaš da je ova šumska tmina mir
i da ledina je pusta, da si sasvim sama.
- Ali ti si stvarna, kao da si neki stari hir!
- Tebe čeka svjetlo gdje caruje tama.

Još se sjećam da je tiho rekla
da je meni važno samo nastaviti
jer ja nisam ništa novo stekla
osim želje, nemam čime niti sebe sastaviti.

Dahnula je k meni, a iz nje se širi inje,
nestala je slika, samo mrzla duša osta.
Sada vidim, biserje je bilo ono doba djetinje,
a od njega moje sve potomstvo posta.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  10:04:43

Sunčeva kotlina

Nad visovima tamnim sunce prosijava,
oblaci se mekušasti anđelima čine
koji bajnu djevu postojano prate
na tom najvišemu vrhu što se osiljava
jer baš njemu zraka najtoplija sine,
jer baš tamo anđeli se uvijek vrate

pa se možda pita ovo nebo strasno
nije li ta djeva neka anđelica-žena
koja smjerno svoje djeveruše zove
da načine novo jutro krasno
i da pojavi se nova zora, osnažena
kao što su čvrste stijene ove.

Okupljeni oblaci kao da su zastali
u vremenu i mjestu, i u stavu
kojim počast odaje se samo velikome Bogu
u zahvalnosti zbog toga što su nastali
baš u času kad se san pretvorio u javu, 
kad se djeva našla u tom nebeskome logu.

Zna se, čitav svijet to sada čuje, zna
da je uspela se  pozivom svih vrhova,
posljednji se put oprašta od svih dana 
kao da je nekom novošću zaručena,
kao da je našla miris svježih vrtova,
kao da je ona sama postala ta zora rana.

Kome li je osvanula, kome li okrenula je lice,
da li zove, da li gleda tajnu, sasvim čistu
koja rosnim kapima htjela bi umivati
ove oblake i nebo, život, zemlju, ptice?
Da li zov je doveo je samom Bogu Kristu
jer ona sad više ne želi usnivati?

Da li dozvala je sunčeva toplina,
je li saznala pred svima ovu tajnu prva
da je danas suncem zrake usmjerio
onaj Sveti Duh od planina i kotlina
baš posebno, baš tamo gdje se oblak surva
da bi anđele sve, djeveruše uvjerio

da se svi okupe novom danu što se rađa
jer je bilo malo znakova o tome?
Saznala je dok je milovala tmina,
nitko nije mogao naslutiti da je zora mlađa
i da ruku nije dala bilo kome
već je predala se ljubavi kotlinskoga sina.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  02:51:18

Uzor za svakoga

Rekli su o njemu da je sve i ništa,
govorili suprotne i iste stvari
i da, mjesto nekog kazališta,
ide gdje su svi ormari

zatvoreni kao neki rebusi.
Za sebe je bio iskren sve do boli,
znao je da istina se brusi,
priznao da čitav svemir - voli.

Kad se sjetim da je ostao do kraja
skroman kao kakav mladi učenik,
ne vjerujem da ih ima i bez raja,
pitam se da l' možda on je bio mučenik.

Njime opravdavam sebe i svaki svoj hir,
iako ga tajim, poštujem do srži.
I njemu je Bog moj bio njegov odabir,
ali mnogi ga i bezbožnikom drži.

Još ga uvijek volimo citirati
svi mi, ljudi nesigurni, predrasudni
svima koji vole iritirati,
svima koji u životu su nam presudni.

"Svi su geniji, ali ako sudiš ribu  
po njenoj sposobnosti da se popne na  drvo, 
ona će čitav svoj život proživjeti 
vjerujući da je glupa" Albert Einstein

‎srijeda, ‎7. ‎lipnja ‎2017.  23:22:10

Socijalno angažirana poezija

Da sam ponudila sve za socijalu,
znaju oni zbrinuti zbog mene.
Nisam za to dobila ni slavu malu,
još mi šalju razne opomene.

Kad sam rekla da mi, siromasi
zbog toga i sada ništa nemamo,
nasmijali su se vrli bogataši 
dok se mi u grobe spremamo.

Tako postala sam socijalni slučaj,
dajući od sebe zlata, kruha, nerve, krv.
Mnogi padoše mi u naručaj
pa me ostaviše kao odbačenu strv,

ali ja i dalje živim nekako na rate
dok svi oni viču da su ugroženi,
a u stvari masne pare mlate,
kradu nama iako su dobro podloženi,

a za svoju savjest koja pati im u glavi
imaju i naziv što su sebi ga nadjenuli:
'mi smo svi humanitarci pravi'.
Samo jedno nisu napomenuli,

da bez krađe i te bezobraštine
ne znaju ni kako zapravo se zovu.
Rastu svi na plodu siromaške baštine,
jedino im siromasi daju lovu,

jedino su siromasi koji sve njih drže,
oni dobro znaju njine humanizme.
Dok se bogataši svi zbog para prže,
siromasi preživljavaju sve kataklizme.
‎srijeda, ‎7. ‎lipnja ‎2017.  05:22:38

Mirisni vremeplov

Na ljeto miriši topao večernji zrak,
moja se čežnja vraća mladosti svojoj
kada se zbog nas oduševljavao svak
i kad je moja sreća bila na pameti mojoj.

Na prozračne biljke miriši ova vrelina,
niti daška vjetra još ranoga nema
pa se isparava nevjerojatna milina
protiv smoga, poput elitnog parfema,

tu, pod krošnjama trešanja i borova
gdje stanuju odavno ptičji naraštaji
i u velikom mnoštvu raznoga korova
kao da to su plemeniti izraštaji.

Kako već dugo ovdje ta čežnja postoji,
kako je nekada bilo kad bijah mlada
i kako se priroda drži, kako opstoji
u ovom gradu gdje stara sam sada.

To iz mene govori ta ugrožena priroda,
čujem je kako zapomaže već dulje vrijeme,
a znam da je jaka kao da njena sam ploda
iako nosim još ono Božje duhovno sjeme.

Srasla sam više sa svojom simbolikom
jer sve je to isto i sve je to samo jedno,
duh i materija, i tijelo sa svojim likom
što s dušom je je svojom vječno vrijedno.

A zemljani Božji traže po svemiru raj
u kojemu žive ovdje, na ovome tlu
jer on je ovaj tihi večernji uzdisaj,
on je naš globus na javi ili u snu.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  23:51:38

Sjećanje na pakao

Ne, ne želim načiniti remek-djelo,
niti poeziju slavnu ispisati,
ili gore, duboko izrecitirati.
Ne želim si slavu, niti književno odijelo,
ne želim sve stihove izbrisati,
ne želim pjevati, ni svirati.

Ja hoću samo mijenjati svijet,
barem ovaj što je, navodno, moj.
I želim da ljudi znaju što želi Bog.
Sebe mijenjam, ali nisam za mrijet',
u meni živi moranje i nespokoj,
ne mogu skrenuti s puta tog.

I da, pakao realno postoji,
o tome rijetko da bi tko dvojiti.
Da li je vječan, to čovjek zna
kojemu drugi ovaj svijet iskroji
i koji neće se s Bogom spojiti,
to je uvijek ljudska odluka,

te stvari ni Bog ne može reći.
Razni liberali zaista slobodu neće
već obijesno teže za svojom vlašću,
spremni su za se i bezdan prijeći.
Život je izbor, nije pitanje sreće,
treba se samo suočiti s čašću,

svojom i tuđom, i s dostojanstvom.
Sam čovjek je sebi dokaz jedini
za sva stanja raja, pakla i čistilišta.
Ljudi su sami sa svojim izgnanstvom,
a sam je i Krist na toj ledini
na kojoj ljudi nikad ne nauče ništa.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  15:14:02