Jednog dana, negdje drugdje

Od sveg srca zvat ću tebe mojim
i od sve ti baštine ja predajem
sve što držala sam svojim,
sve što već odavno nikome ne dajem,

ne zbog toga jer to ne bih htjela
već je jesen kasna zasjala na oknima
da mi otme sve što ima moga dijela,
da mi prodaje što stara je doktrina:

svak se svakom klanja, čak i ako zebe,
kako otkrio bi što se skriva
iza svega što je mene dovelo do tebe,
ispod svega što je ljubav živa.

To je prepoznavanje na oglas,
to je znak oblika ruže
koja zapučku je dobar glas,
naročito kad je pruže

preko svake mjere i od srca.
Povjerenje odluka je, trezvena i jasna,
mada često kao hropac grca
i to stoga što je kao vrana glasna.

Ne znam što se može očekivati,
sve u ovom stanju prevelike krize,
ali nadam se da neću otplivati
jer još moram pokupiti sve si križe

da ih netko ne bi pronašao, otkrio,
natovario na svoja leđa krhka,
prije mene dostigao k raju pa ga pokrio
kao nježna vata, kao vuna prhka;

još ja imam puno toga
što me vodi u daljine,
u visine Boga moga
i od blatne sve pličine

na kojoj sam položila samosavladavanje.
Još je život obaveza, brate,
i još ima premnogo za davanje
kao da ja ništa nemam za te

što je zabluda i predrasuda,
naravno i nadnaravno.
Zastrlo me brdo raznih osuda,
ali za sada još hodam ravno.

Od sveg srca zvat ću tebe mojim
jednog dana, negdje drugdje,
istom kad se vidim u očima tvojim
što ih već odavno viđam svugdje.
‎nedjelja, ‎7. ‎svibnja ‎2017.  00:19:49

Kultura vladanja

Isuse, što je to vječnost?
Znam da ja sam vječna, ali i da nisam.
Možda znam za pakao, ali ne znam tko si Ti, niti znam što je vječnost. Znam za ljubav; znam da je ona barem jedan komadić vječnosti i znam da se Ti zoveš imenom Ljubavi.
Znam što je nesvijest, da je nemjerljiva. Ipak, mislim da sam svjesna osoba. A opet, ni o čemu važnom pojma nemam.
Uvijek idem na izbore, slobodno i svjesno odlučujem, to mi je važno, a za pobjednike ne marim nikada. Ili možda povremeno. Uvijek postoji barem još netko tko je otišao na izbore s tim uvjerenjem koje nosim ja i s istim, makar i kratkotrajnim, osjećajem slobode. Otići na izbore za mene znači malo promisliti. Ako su ovi koji su uglavnom na vlasti pretjerali, a pretjeruju uvijek, tada zaključujem da klatno moram pomoći vratiti u mirniju poziciju pa tako i odlučujem. Nikada mi nitko nije ništa o tome savjetovao, niti sam pratila one koji su me pokušavali uvjeriti da se baš za njih moram odlučiti. Naprotiv, većina s prezirom odmahuje i govori da uopće nema namjeru otići na izbore. Ne razmišljam da li im je potrebno vjerovati. Odem na izbore i sretna sam, barem na kratko. Čak i kad znam da se troše sredstva gotovo uzalud, svjesna sam da oni kojima su ta sredstva neophodno potrebna i tako od uštede ne bi nikada imali koristi. A kada izbora ne bi bilo, to bi svima naštetilo. Toga sam se i previše nagledala i naslušala, dosta mi je i ne želim ponovo doživjeti ništa slično. Ne sada kad već imam iskustva s izborima. Nije najbitnije da li će moj glas štogod utjecati, a još manje je bitno hoće li moj glas nešto promijeniti. Naravno da hoće. Moj glas mijenja mene.
Izgleda da ipak veći dio onih koji to preziru zaista ne odu na izbore. Jer, oni se uopće ne mijenjaju i nikako da se promijene već dugi, dugi niz godina.
A ja sve više vjerujem u istinost one prastare uzrečice da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.
Načinili ste puno užasa, vi koji se bavite vladanjem i politikom, naročito vi, koji se ne znate suzdržati od vladanja, od pohlepe, od starih navika; zar vi nikada ne idete zaista na izbore? Aha, da, idete radi sebe samih i svoje stranke. Teška srca vam zahvaljujem na silnim prilikama koje mi pružate i hvala vam ipak što uopće organizirate bilo koje izbore, i lokalne, i one najšire.
Strah me je samo, kad slušam i gledam narod oko sebe koji odmahuje rukom na svake izbore, da ćete izgubiti strpljenje, a još me je više strah da će isti taj narod pomisliti da su izbori obična duda varalica i da će razviti silne teorije o raznim urotama.
Zabranite, za ime svega, svim političarima da idu na izbore dok im ne prođe mandat! Zabranite svim obrazovanim pravnicima, politolozima pa čak i gospodarstvenicima da odu u politiku i dobiju mandat prije nego što polože ispite iz one osnovne škole koju su pohađali sami u djetinjstvu te iz one osnovne škole koja je na snazi tada kada se javljaju za mandatare i prije izbora, barem onih redovnih i lokalnih! Pod tim uvjetima smiju dobiti čak i neki privremeni imunitet jer izgleda da je većina njih imuna samo na kulturu vladanja. 
‎subota, ‎6. ‎svibnja ‎2017.  15:28:32

Jedini put

Kada je Bog Mojsija na Sinaju pozvao i zazvao vjerojatno je imao isti određeni razlog javiti mu se kao i tada kada se odazvao Abrahamu iz Mezopotamije, ocu naše vjere.
I kada se Bog počeo objavljivati Mojsiju, dopustio mu je da Ga prepozna kao Onoga koji se javio ocu naše vjere kako bi Mojsije imao potvrdu autentičnosti Glasa iz gorućega grma što znači da je imao te pojmove već barem donekle poredane u svojoj svijesti. To su pojmovi da će Bog, koji je uvijek prisutan, umnožiti svoje vjernike do bezbrojnih razmjera i da s tim svojim vjernicima sklapa poseban savez.
Svakome od nas je jasno da svaki savez predstavlja dragovoljan i jedinstven dogovor dviju strana, dviju osoba, u ovom slučaju dogovor između Boga i čovjeka gdje pojam 'čovjek' podrazumijeva sve ljude.
Dogovor u savezu podrazumijeva također dragovoljnu obavezu držanja toga saveza pod svaku cijenu i u najopćenitijem smislu za razliku od svih drugih dogovora i unija koji se sklapaju  iz nekih posebno određenih razloga. Podrazumijeva se da svaka osoba u tom savezu uzima na sebe obavezu slijediti dogovor od trenutka kada se sklapa pa dok se ne razvrgne na jednak način kako se dogovorio.
Jamčevina u savezu je neophodna kao očitovanje i potvrda samoga postojanja saveza i ta je jamčevina odraz dobre volje pristupanja tom savezu koji može vrijediti uvijek i po svuda kao u slučaju Saveza Boga s čovjekom jer, iako je čovjek Abraham, odnosno čovjek Mojsije konačno biće, Bog je sveprisutan, a budući da je čovjek razumno biće, savez između ljudi ili između Boga i čovjeka temelji se na onome što čovjek može razumijeti i o čemu može slobodno odlučiti. U svojoj konačnosti Mojsije je onoliko slobodan koliko je svjestan, a svjestan je da mu se u gorućem grmu objavljuje Bog kao superiorno biće. Možda je kod Abrahama Bog predstavljao uglavnom isto što i Abrahamovu vjeru i želju da vjeruje Bogu, ali ovaj Savez kojega dogovara Bog s Mojsijem već obuhvaća neko iskustvo vjere u Boga koji se Abrahamu objavio te postao u Božjem narodu poznat kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Time što se Bog poziva na to svoje ime, On Mojsiju potvrđuje da je prisutan oduvijek i u narodu, da je Bog vječan onako kako to Mojsije može pojmiti u vjeri koja se začela prije objave Božje u gorućem grmu.
Nakon što je Abrahamu dao obećanje te pokazao  da se to obećanje ostvaruje, Bog podučava Mojsija daljnjem putu u vjeri i svojem Savezu s čovjekom koji ima svoju jamčevinu i svoju želju predati se sav u dogovor u okviru svojih mogućnosti.
Već je Abraham pokazao da mu je ono što sazna od Boga važno i najvažnije u životu. Bog koji sklapa dogovor s Mojsijem, očituje Abrahamovu vjeru u prve tri zapovijedi koje daje Mojsiju za ljude. Tako Bog Mojsiju, koji ne zna kako bi se ponašao i što bi učinio jer je iznenađen, prvo savjetuje neka skine svoju prljavu i prašnjavu obuću s nogu kako bi lakše pristupio Bogu, to jest Savezu, odnosno razgovoru i dogovoru, kako bi mu Bog mogao pomoći u rastu u vjeri, odnosno u razumijevanju onoga što svojom slobodnom voljom može spoznati kako bi odlučio dati svoju jamčevinu. Mojsije prvi puta čuje da je Bog svet i da je tlo na kojem Mojsije stoji također sveto te da i on sam, Mojsije mora barem u nekoj osnovnoj mjeri biti svet, to jest čist.
Mojsije je već čuo o životu Abrahama, Izaka i Jakova i kako su gradili žrtvenike, a od majke, koja mu je bila dojilja dok je živio kod faraonove kćeri, naučio je kako se mora lijepo ponašati i činiti dobro, to jest živjeti po svojoj savjesti više nego po tuđim naređenjima.
Božji narod očigledno je, nakon nekih petstotinjak godina od praotaca vjere, bio zreo za novu objavu Boga svoga i napredovanje u vjerskom životu, to jest u približavanju Bogu koji je već s Abrahamom sklopio Savez pa pokazuje i to da se drži svoje riječi. Jamčevina Mojsijeva je davanje riječi, davanje obećanja o izvršavanju onoga što bi Bogu bilo ugodno, a svjestan je da je to ono što i on, Mojsije želi i da je to za njega sve najbolje.
Bog napokon daje Mojsiju Dekalog kako bi ljudi znali što je točno to što je dobro činiti za svoje dobro.
Abraham dobiva potvrdu svoje vjere od velikog kralja Šalema, svećenika Melkisedeka dok Mojsije već ima stalnog zastupnika pred Bogom i savjetnika pred ljudima, Arona.
Daljnjih tristotinjak godina već se usmena predaja počinje zapisivati dok se ne počnu uobličavati Knjige Saveza, u vrijeme kad Feničani šire trgovinu Sredozemljem.
Naravno da sada već prilično vjerski zreo židovski Božji narod počinje očekivati susret sa svojim Bogom kao zaključak i smisao Božje objave od Abrahama na dalje. Razvija se nada u dolazak Mesije. Najjednostavnije i najčešće tumačenje toga budućega dolaska Boga među svoje vjernike, a prije nego što neki pojedinci pomru (jer tada slijedi siguran dolazak pred Boga) oblikuje se u političkim željama i čežnji za Kraljem koji svime upravlja i sve održava na najkvalitetnijoj mogućoj razini.
Bog izabire kralja Davida kako bi narod dalje učio i sazrijevao u tim svojim očekivanjima te uvidio bolje svoje stvarno stanje jer i dobar izabrani kralj David ipak pada u nevolje i samo je običan smrtnik.
Nakon svih zarobljeništava za Božji narod slijedi nova okupacija jer dolaze Rimljani, a narod je u prijašnjim ropstvima već naučio sačuvati svoju vjeru i u nevoljama. No, neka nova Božja objava ne pristiže, narod uči od mnogih proroka pa zna da nikada nije čovjek dovoljno dobar. No, uslijed neprekidnih nevolja, zna se da je dobro sve ono za čime u tim nevoljama čeznu, a to je sloboda i miran život u kojemu se mogu posvetiti izgradnji u najširem smislu.
Nakon prvih naznaka vjere u jednoga Boga dolazi i nada u skori spas od svih nevolja, to jest od grešnosti i nesavršenstva ljudskoga.
I tada, Bog se otkriva i u ljubavi. Božja riječ postade tijelom od djevice Marije po Duhu Svetom, u svome narodu. Prorok Ivan Krstitelj na Jordanu upire prstom u Isusa iz Nazareta i govori svojim učenicima kako je Isus Jaganjac Božji koji uzima grijehe svijeta, a Isus se kao Božji Sin već očituje Nikodemu kada mu tumači da Bog tako ljubi svijet da mu predaje svoga jedinorođenoga Sina. Pisci toga vremena zapisuju da su se već po rođenju Isusa Krista svi kraljevi svijeta poklonili Isusu kao Kralju koji će na križu dobiti oznaku i presudu kao Isus Nazarećanin, Kralj Židovski. Da, Mesiju osudiše Njegovi vjernici, razapeše Ga da bismo spoznali da još uvijek ne znamo niti što je za nas dobro, niti tko je od nas dobar jer, nakon svega mučenja i smrti, Isus poslije tri dana uskrsava živ živcat, objavljuje se svojim učenicima, apostolima i evanđelistima, uzlazi k Bogu Ocu te šalje Duha Božjega Svetoga na svoju novoosnovanu Crkvu u Novom savezu i na sve druge ljude kako bismo spoznali one riječi Ivana Krstitelja na Jordanu: evo Onoga koji uzima grijehe svijeta. Samo, dakle, tko uzvjeruje Isusu i tko Mu je poslušan i poučljiv, može po Njemu činiti dobro. 
Bog je rekao da vjerujemo u Njega i da se ljubimo kao što je On ljubio nas i da će svi upoznati na taj način Boga, Isusa koji je predao vlast apostolima za svaku svoju riječ i svaku nadolazeću objavu, toliko su ljudi sazreli u vjeri. Bog je povjerio svojima da Ga objavljuju svijetu, pohvalio je njihovu vjeru i nadu pojašnjavajući kako oni već poznaju put kojim se dolazi do Njega jer su bili s Njim kada je sišao k ljudima i hodao pokraj svojih učenika čineći dobro te im se očitovao kao Put, Istina i Život.
Ova impresija se oslanja na Bibliju po kanonu Rimokatoličke Crkve. ‎subota, ‎6. ‎svibnja ‎2017.  11:01:08

Pomilovanje

Zamisli da riječi topovi su,
da su zarezi nam sve rakete
i da sada lopovi su
oni koje požuda pomete;

radije ću ginuti za pravo
nego slušat' provokaciju;
nek' pokaže tko je zdravo,
a ne kakvu imam raciju.

Osim tebe imam drugih ja pastira,
a tvoje su haubice zastarjele,
osim tebe još mi mnogi bolje svira,
još na srcu nosim strijele

ljubavi i nade, vjere, duha
pa sve letim kojekuda
da bih gladnim dala kruha.
Tebi kuha glava luda

od sve obijesti u karijeri.
Baš me briga gdje ćeš leći,
hoćeš li pronaći zvijeri
ili neke stare peći;

ja se spremam rasporedu svom
koji točno zna za pravo vrijeme
u svoj brizi za naš dom,
dolazi ti kao plodno sjeme.

Znam da nećeš spoznati ljepotu,
ali ti je nudim od svog izobilja
kako ne bi rekao da nemaš kvotu,
da ti nitko ne pokaza milja.
‎petak, ‎5. ‎svibnja ‎2017.  11:24:20

Magla

Zašto me nema, Bog će znati,
i kako se provlači magla pod prag?
Kako se može srce prati
i zašto je vjetar previše blag

za ove nesigurne, plahe treptaje
pasivne dugogodišnje agresije
i zašto ta noć tako dugo traje,
zašto ne nalazim dokaz represije?

U ovom srcu mjesta za pjesmu nema,
samo za ritam što trese i trese
poput groma što munja ga sprema
i poput oluje što grom je donese.

A magla i dalje prolazi putom,
zastire poglede, spriječava vid
i ne ide iz srca, nit' prolazi šutom,
od nje je slabija svaka hrid.

Tijek mojih misli nije normalan,
ali nije u redu niti ta magla;
njezin je tijek loš i samo je formalan
jer ona se sada tek najdublje sagla,

ona me kinji, ona me muči
kao blebetava, dosadna žena
i što je magla da me razluči,
kao nekakva bljedunjava pjena,

od svih mojih žednih, pijanih strofa?
Tako sam nečime strašno potištena
i znam da stići će katastrofa:
ova će pjesma sigurno biti uništena.

Treba mi hrabrosti puna mjera
kao što munja koristi grom;
treba mi ljubav, nada i vjera
kako bih vidjela stope na putu mom.

Magla me ranjava jer je podmukla
i kao da nosim u srcu krah;
ta me je blijeda žena dotukla,
uzela dušu, ostavila prah

i sada je prekasno pisati note,
svirati stihove unatoč oluji.
Ako pronađe munja broj moje kote,
nek' ide dalje, nek' samo prohuji.
‎petak, ‎5. ‎svibnja ‎2017.  00:22:57

Ružica u trnju

Idem putem kultiviranim,
a prate me vjerno uličari
pa se smiju stopama mi ranim,
štemeri mi prijete stari

jer svi oni dobro znaju
da će s njima poći
mnogi koji propadaju.
Ah, da mi je iz te noći,

ali moram križ prihvatiti.
Sporo i polako, kao kakv puž,
mnogi shvate da premlatiti
nije isto što i biti dobar muž.

Po trnju se k zvijezdama ide,
ne vidi se ispred nosa
da se huligani baš ne stide,
da ne posjeduju ponosa,

da su oni doveli nas ratu
i da nema slobodne im volje
i što znači sestra bratu,
i što vrijedi kad je bolje.

Gaze cvijeće i travnjake,
ruše, slijepci od pohlepe,
bježe od ljepote svake
i za vlašću trulom hlepe.

Hoćeš pravo - neću,
a hoćeš li loše - da;
zaboravi sreću,
ne drži se reda

pa dok traje, traje.
Takav stil je kolumnista
i huškačke raje -
'budućih komunista'

jer ne vide da im bolje nego sada
ne može ni biti, nit' tko zna.
Nitko drugi ne zna što je nada,
ali ona se po malo ipak probija.
‎četvrtak, ‎4. ‎svibnja ‎2017.  16:00:11

Slavno tijelo

Nakon što je učinio čudo umnažanja kruha, Isus je govorio za sebe i tumačio Božjem narodu, starom hebrejskom, Mojsijevom narodu kako je On sam Kruh života za ljude.
Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 58-63
58Ovo je kruh koji je s neba sišao,
ne kao onaj koji jedoše očevi
i pomriješe.
Tko jede ovaj kruh,
živjet će uvijeke.«
59To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu. 60Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« 61A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? 62A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?«
63»Duh je onaj koji oživljuje,
tijelo ne koristi ništa.
Riječi koje sam vam govorio
duh su i život su.«

Tijelo je znak za dušu; duša je sadržaj tijela, a sadržaj i znak čovjeka je duh njegov. Kad nam je Isus rekao da tijelo ne vrijedi i ne znači ništa nego da je Duh onaj koji oživljava, On je to vrlo proročanski rekao nama; da, nama više nego tadašnjem židovskom narodu, rekao je nama Europljanima i Zapadu, a Židovi su to slabo razumijeli kao što i mi slabo razumijemo stari Mojsijev narod i njegov način poimanja svijeta i čovjeka.
Dobro je poznato da i njima i nama duša znači tijelo, a tijelo znači dušu, stari židovski narod je tako oduvijek razmišljao dok nisu pristigli Rimljani u Isusovu Galileju i šire. Rimska okupacija je donijela antičku kulturu na hebrejsko tlo, a antička kultura, kultura Grka i Rimljana i njihova filozofija nas odvodi u naš poznati stil razmišljanja već gotovo tri tisuće godina, a to je razmišljanje o tome kako 'se čovjek sastoji od duše i tijela' i kako je duša jedno, a tijelo je nešto sasvim različito od duše. 
Kad nam se rodi dijete, čuvamo njegovo tijelo, a za dušu se uopće ne sjetimo pobrinuti jer nismo nešto jako svjesni da naši emotivni ispadi prema djetetu, maženje i paženje djetetova tijela i njegova rasporeda sati zapravo ne hrani toliko duševni život koliko je to tjelesno u nama i u djetetu. Duševni život se drastično poboljšava kod djeteta kada mu pripovijedamo. Dijete prvo odgovara na pojavu tijela i poznaje lica roditelja, a ako mu govorimo, tada nas doživljava i duševno ili, bolje reći, duhovno. To mu je jako važna hrana. Možete dijete maziti i previjati, nositi u krilu po čitave dane, ali ako mu se ne obratite  riječima ili pjesmom i ako šutite, ništa to djetetu ne vrijedi. Postoji naravno jak tjelesni kontakt majke i djeteta nakon njegova rođenja, ali ne više kao tada kada je dijete živjelo pod srcem majke jer postoji tendencija odvajanja majke i djeteta dok je dijete još jako mlado biće. To odvajanje se događa vrlo brzo i opasno je dopustiti naprasno odvajanje majke od djeteta u nekim određenim danima i mjesecima djetetova razvoja, na primjer kada je dijete bolesno toliko da mora otići u bolnicu ili kada prerano daju dijete u jaslice, mali vrtić.
To odvajanje se može odvijati uredno i spontano samo ako roditelji pripovijedaju djetetu, to jest ako s njim razgovaraju i verbalno komuniciraju ili barem bliskim kontaktom očima i pogledima. To sve mi znamo i činimo, a onda odemo prijateljima na kavu i počinjemo filozofirati o tome kako je duša čovječja besmrtna jer znamo da od čovjeka ostaju materijalni posmrtni ostatci kao da bismo mogli znati sigurno da tijelo čovječje nije besmrtno. Tumačimo sebi da je čovjek besmrtan, a onda si to pojašnjavamo tako što 'dijelimo' čovjeka na dušu koja je besmrtna i na tijelo koje vidimo da je ostalo beživotno.
Čitava se takozvana zapadna i moderna kultura i civilizacija, odnosno indoeuropsko područje nekako temelji na takvom razmišljanju.
Stari hebrejski narod nije tako razmišljao i zato su se još više zgražali nad Isusovim riječima. Za njih je čovjek kompletno biće i ne može odvojiti tijelo od sebe pa ga dati za jelo, a da mu ne stradava život, da mu ne strada sama njegova srž, i duša, i bit ljudska.
Da je Isus narodu rekao da će Ga taj isti narod ubiti i da će On nakon tri dana uskrsnuti pa da će Ga taj isti narod slaviti, lako je moguće da se nitko ne bi zgražao, ali Mu također ne bi vjerovali da je On, pravi čovjek Isus također i Sin Božji. 
Sjećam se kako na početku Staroga zavjeta možemo pronaći da je Noa nakon općega Potopa imao djecu, a biblijski pisac spominje tri Noina sina:

Knjiga Postanka, glava 9, redak 18-19
18
3. OD POTOPA DO ABRAHAMA
Noa i njegovi sinovi
Sinovi Noini, koji su iz korablje izišli, bijahu: Šem, Ham i Jafet. Ham je praotac Kanaanaca. 19To su trojica Noinih sinova i od njih se sav svijet razgranao.

Da, prema Bibliji i biblijskoj misli, Noin sin Šem je, između ostaloga, praotac Semita, to jest hebrejskoga i aramejskoga naroda dok su Hamovi potomci prastanovnici Afrike, a Jafetovi smo potomci svi mi koji preostajemo na globusu, indoevropski narodi i misao koja se razgranala uglavnom po Europi i na Zapadu, uglavnom šire od Arapskog poluotoka, uključujući Mezopotamiju iz koje je krenuo praotac naše vjere Abraham, i šire od afričkoga kontinenta (sve čega se trenutno prisjećam o azijskom kontinentu jesu mongolski ratovi u to vrijeme ili malo kasnije pa neka mi oproste filozofi Istoka što ih ne ubrajam u religiozne podatke).

Također se prisjećam iz Evanđelja da su se Isusu i Svetoj obitelji došli pokloniti mudraci sa svih strana tadašnjega svijeta, tri kralja:
Evanđelje po Mateju, glava 2, 1-2. 9-11
1
Poklon mudraca
Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu 2raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.«
9Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. 10Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. 11Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. 

Svi kraljevi svijeta pokloniše se Kralju, čitav svijet dobiva poslanje uputiti se malo u tajanstvenu Isusovu misao, tajanstvenu za Narod Božji Isusova vremena i tajanstvenu jako za nas koji smo također Narod Božji Isusova vremena. Svaki je vjernik dužan neke osnovne podatke znati o svome Kralju, kad je zavladao, kako Ga moramo oslovljavati, što želi i kako razmišlja.
Bibijski teološki rječnik pojašnjava: 'Za razliku od vrlo raširenog poimanja, tijelo nije puka nakupina mesa i kostiju kojom čovjek raspolaže za svoga zemaljskog života, čega biva smrću lišen, a što najzad opet uzima na dan uskrsnuća. Tijelu pripada mnogo veće dostojanstvo; Pavao ga je istaknuo u svojoj teologiji. Tijelo sjedinjuje udove koji ga tvore, ali ne samo to: tijelo izražava također osobu u njenim glavnim stanjima: prirodnom i grešnom stanju, u posvećenju Kristu, životu u slavi.'
Govor Svetoga Pavla apostola o tijelu predstavlja to naše, odnosno 'grčko značenje riječi' koje se bitno razlikuje od hebrejskog značenja riječi u velikom sebedarju Boga i u jeinstvu različitosti preobilja Božjega stvaranja. 

Prva poslanica Svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 12, redak 14-27
14Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. 15Rekne li noga: »Nisam ruka, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? 16I rekne li uho: »Nisam oko, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? 17Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? 18A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. 19Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? 20A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! 21Ne može oko reći ruci: »Ne trebam te«, ili pak glava nogama: »Ne trebam vas.« 22Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. 23A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, 24a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast 25da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. 26I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.
27A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.

Bog nam valjda zato i dade različite spolove, muški i ženski spol, da bismo se naučili prihvaćati drugoga koji nam se čini kao stranac iako je čovjek kao i mi; Bog nam dade različite geografske položaje i mentalitete da bismo se naučili prihvaćati međusobno, ali ne niti umanjivati ono što je naše već naučiti i druge da prihvate nas kao što moramo i mi naučiti prihvatiti druge.

Sveti Pavao razlikuje značenje grešnoga ljudskoga tijela od slavnoga uskrsloga tijela, a za to slavno uskrsnulo tijelo nikako, nikada ne možemo reći da je isto što i 'besmrtna ljudska duša'. Razlika je u besmrtnoj ljudskoj duši jedino ta da je ona besmrtna jednim sasvim malim dijelom i samo zato jer nas je Bog stvorio pa ne možemo ne biti besmrtni, ali baš zbog toga jer nas Bog naš i Kralj rađa po križu Isusovom, mi nismo nikada više samo neke besmrtne dušice već smo ljudi i partneri Božji, predodređeni za uskrsnuće u slavnom tijelu.

Bog želi svojega čovjeka kojega je stvorio učiniti svojim prijateljem, svojim rođenim djetetom i sinom. Tako razmišlja naš Kralj.

Vidjela sam nedavno prelijepu, visoku i privlačnu ženu koja me je značajno pogledala kada smo nešto kratko razmijenile dvje, tri riječi i u tom značajnom pogledu ja sam pročitala samo jedno: spolnu želju. Ta žena je zapravo bio mlad i zgodan muškarac koji se za mene na kratko, ali prilično duboko zainteresirao iz nekog razloga koji bi mogao biti obična ljudska znatiželja o tome kako ću reagirati, ali također može značiti želju da na mene ostavi specifičan dojam i tako provjeri jesam li ja potencijalna kandidatkinja za spolne odnose jer želja je bila tipično muška. Spolni prirodni poriv dao nam je naš Kralj i po njemu se razaznajemo i prepoznajemo. Spoznaja da me možda poželio mladić koji se odijeva i ponaša skoro kao žena dovela me do spoznaje da je taj mladić možda malo previše uobražen zbog svoje ljepote pa mi je splasnula dobra volja za komunikaciju s tom osobom. Jednostavno ne volim lažne profile jer već sam dovoljno zbunjena razlikama u mišljenjima pa mi nije potrebna još i osoba koja svjesno povećava razlike.
Koji je zaključak iz toga susreta? Možeš biti vjernik i ne moraš, možeš biti muško i ne moraš, ali kad mi žena ponudi spolne odnose, to je čista dosada i želja za senzacijama, za razliku od muškarca koji mi ponudi isto. Ako me već želiš, ne pretvaraj se da si žena jer i ja sam žena pa te lako raspoznajem; ako me želiš, priznaj da si znatiželjan ili imaš neki interes i budi muško, a također ostani muško kada te obavijestim da nisam zainteresirana za prijetvorne prevarante. Kralj ti je dao ono što ti je dao, a meni je također dao nešto drugo i naša je vjera sušta poslušnost koja se ogleda upravo u tome koliko smo autentični, koliko smo zaista ono što nam je Kralj odredio i s čime ćemo uskrsnuti na slavno tijelo u Kristu. Ako tvrdiš da si rođen kao žena, poričeš sam sebe i Božje stvaralaštvo i Kraljevo stvaralačko izobilje, a to je grijeh. Ne kažem da ne smiješ pristupiti blagovanju Tijela Gospodinova, ali uzeti slavno Tijelo, a svoje vlastito tijelo maskirati, to je hula i svetogrđe koje ja ne želim opravdavati i zbog toga odbijam spolne odnose i bliske kontakte. Ne kažem da nemam grešnih misli prema svim muškarcima i ženama, ali ako se to i dogodi, vrlo brzo poslije toga se osjećam jednostavno - jadno. Ne želim odobravati takav način života koji me čini jadnom jer me Tijelo Kristovo, slavno i uskrsnulo, hrani drugim mislima i drugačijim dostojanstvom. Činjenica je da slavno uskrsnulo tijelo ljudi dobivaju po Muci i Žrtvi Kristovoj, po krvi Njegovoj prolivenoj za otkup naših grijeha pa ako si rođen kao osoba koja ima krize što ih želi prenijeti na druge ljude umjesto da ih u sebi rješava, moraš znati da ti je Kralj dao da se boriš protiv svojih kriznih stanja i do krvi ako treba te da se boriš za svoje osobno dostojanstvo i dostojanstvo svakog svojeg dijela, svake svoje riječi. Dostojanstvo se dobiva kada te Isus ljubi tako da to sigurno znaš i doživljavaš, a u tom slučaju nećeš Njegovo tijelo i udove, Katoličku Crkvu prisiljavati da se povinuje tvojim grešnim mislima i krizama nego ćeš se valjda podložiti svome Kralju i reći Mu: 'Evo me, neka mi bude po riječi Tvojoj, Gospodine'.

Inače si lud jer misliš da te ne razumijem zato što si drugačiji. Možda te ne poznajem i ne razumijem, ali spolnu želju u svakom slučaju mogu razlikovati od svega drugoga.

Da, zaista, tijelo samo po sebi ne vrijedi ništa, nije korisno za čovjeka već Duh je Onaj koji oživljuje, a riječi su duh i život dok svoje grešne posmrtne ostatke ostavljamo majčici zemlji na raspadanje, a mi, ljudi, odlazimo Isusu koji ima riječi života vječnoga (Ivan 6, 68). Čovjek je u svojoj predodređenosti od Boga neraspadljiv i besmrtan, a kada prođe kroz krštenje, rađa se na euharistijski život (ako se prije toga pripremio u sakramentu ispovijedi i pomirenja s Bogom, svojim Kraljem) kako bi već zarana krenuo u svoje slavno tijelo da što manje pati i komplicira svoje sazrijevanje u partnera Božjega, kako bi što prije za ovoga zemaljskoga života stigao svome Kralju.
‎četvrtak, ‎4. ‎svibnja ‎2017.  00:19:48