Wednesday, May 3, 2017

Plastične barikade


Neznanje nervira. Od neznanja dolazi strah, praznovjerje, nepromišljenost, brzopletost. Neznanje je pojava koja nastaje zbog preobilja nepotrebnih informacija pa uslijed toga nužno dolazi do površnosti.
Neznalice su uglavnom bogati ljudi jer su im dostupne informacije u većem obimu nego siromasima. Siromah ne jede redovno, malaksao je, ubija ga briga za puko preživljavanje, ali taj zna sve ono, odnosno barem sve ono što svaki čovjek mora znati dok bogataš, zasipan kolačima i informacijama, zaboravlja osnove preživljavanja, zaboravlja da se mora znati brinuti za sebe jer se brine za nepotrebno, za okuse kolača, za povećanje profita i tako redom jer na neki način je došao do zaključka da to znači - preživljavanje. Da li je neki kolač prekriven čokoladom u dovoljnoj mjeri? Jer ako nije, propast će čokoladna industrija čijih se dionica dokopao i školovao svoju djecu pa mora biti lojalan čokoladnoj industriji. Djeca ga pitaju o politici, a on djecu uči da je čokoladna industrija božanstvo kojemu se moraju pokloniti i u tom slučaju će sve s njima i dalje biti u redu.
Siromah koji se dočepa čokolade, ne može je ni okusiti jer nije - kruh. Kruh kojega je njegovo tijelo željno više nego života i bogatstva. Kruh, koji se proizvodi s dodatcima čokolade i kojega mu poslužuju bogataši, nema gotovo nikakve sastojke, niti je u onom omjeru u kojem se može probavljati jer ljudi još uvijek imaju takve probavne aparate u organizmu kakvi su bili oduvijek, milenijumima. Zato čokoladna industrija nastoji proizvesti originalni kruh, ali on je deset puta skuplji, proizvodnja genetski modificirane hrane je proces kojega bogataši jedino plaćaju jer to je puno lakše nego otići na polje, sijati, čekati prirodu da učini svoje i obrađivati zemlju dok ne dođe vrijeme žetve i proizvodnje kruha. Siromah ima vremena za sve to, ali nema mjesta više na zemlji niti malo, niti za jedan vrt na koji ima pravo jer se na području toga vrta rodio. Više od toga siromahu nije potrebno i više od toga siromah ne želi i ne traži.
Bogati toga nisu svjesni, ne znaju što čine. Genetski modificirani čokoladni kolači su hrana za plastična crijeva, a ne za ljudski organizam.
Mnogi siromasi žive od Kruha koji je s neba sišao, ali i oni griješe kada žele sakupiti toga kruha za poslije, za sutra. Tada se pokušavaju osigurati kako bi im djeca mogla jesti i živjeti i zbog svoje djece se okupljaju u solidarnosti. Ruka ruku mije. No, to više nije Kruh koji je s neba sišao nego ljudski, grešan kruh.
Ima bogataša koji odluče postiti, ali post u biti nije izvediv na dulje vrijeme. Jedino prisilan post, kada nemaš niti zalogaja danima, mjesecima, godinama, od čovjeka čini istinskog siromaha koji nema snage niti hodati, a naročito nema snage jurišati na barikade.

U svemu tome su bitne razlike između radnika na polju i radnika u čokoladnoj industriji. 

Budući da siromah s polja odlazi trbuhom za kruhom jer su bezazleni bogataši okupirali njegov vrt, radnik s polja postaje siromah na ulici, njegova polja su kante za smeće, razni otpadi i slično. Tako proizvodnja čokolade otima od proizvodnje kruha, tako bogataš živi na račun siromaha i siromah to zna, ali ovaj bogati to ne razumije, bogataš misli da se od siromaha otima raznim nametima i porezima, bogataš nema blagog pojma tko je zaista siromah s polja, a tko je siromah s prihodima od kojih se skidaju desetine.

Budući da bogataši ne znaju za granice i žele tuđe sve više i više, siromaha s polja se namnožilo za razliku od siromaha s prihodima koji su, uzgred, pokupili razne teorije urota od bogataša pa nekako svi govore da je zemlja prenapučena. Naravno da je prenapučena kad genetski modificirana hrana zahtijeva ogromne resurse. Siromahu s polja dovoljan je njegov vrt i za njega uvijek ima mjesta na zemlji. Osim toga bogati ratuju u svojoj pohlepi, ratuju ironično kako bi spriječili opću glad pa se pobrinu na taj način za sebe i osiguraju si dovoljno mjesta na zemlji jer siromahe zadesi prerana pogibija.
No, znamo iz prakse da se tako ne može regulirati i racionalizirati proizvodnja i potrošnja čokolade pa je bogataša sve manje, a siromaha s prihodima mora im biti sve više. Zbog toga postoje olakšice za izbjegle, a za domaće kantopoljoprivrednike nikada neće biti istinskoga kruha. Utješno je za njih da svi ostali umiru također prerano od dijabetesa, ulcusa, alkoholizma, kravljeg ludila i slično jer još nisu spoznali da nemaju plastične probavne organe.
Neznanje nervira. ‎srijeda, ‎3. ‎svibnja ‎2017.  09:02:29

Tuesday, May 2, 2017

Svijeće


Prolaznost mi umom caruje,
zametenost kao kad se uskovitla pijesak
pa ne vidim da li mi to magla ruje
ili opet zapala sam sva u tijesak

i baš nešto pišu da se moram odmoriti,
od nerada valjda ili od sve buke,
da bih sutra opet mogla oboriti
prepreke do svoje luke

gdje već pomalo su zauzeli veza
oni što su prije mene stigli,
svi ti moji ljubitelji breza
što su jedra strasno poput bure digli

kad se moralo putovati.
Kao da ja ne znam da me čekat neće
jer me strah se gatanjem otrovati,
jer ja ne znam kome služe svijeće

kad je svjetlo Duha uvijek tu.
Naravno, za preostale drage,
sve je, sve za njinu olaku,
čak i pjesme k'o utjehe blage,

čak i dani, grobovi i cvijeće
da bi vidjelo se doći.
Moliti Te stvarno nitko, nitko neće,
samo jedan uzdah od po neke noći.

I taj uzdah rijetki, svijeća to je
koja vodi stope naokolo,
puste stope koje samo kroke broje,
a pod njima samo zrnje golo,

rijetko gdje se nađe pitke njive,
groblja se ne sade u nizini plodnoj.
Tek ponekad padnu neki kao lude gljive
pa se poklonimo takvoj svijeći zgodnoj

jer krvari izobiljem umjesto svih nas,
rađa križevima raznobojnim.
O, kad bismo svi mi vjerovali u taj čas
barem to da svijećama se mnogobrojnim

sakrivamo Istini i svjetlu pravom,
kako bi nam cvalo sve iz naših vapaja!
Sve bi bilo drugo s našom javom,
strpljivošću sve se obilno napaja.

Svakoj svijeći potrebna je neka zamjena,
svaki kamen se prevrne, svako cvijeće vene.
Sve to uzalud je kada pamet je zatamnjena
jer ne gorim ja nego Duh to gori mjesto mene.
‎utorak, ‎2. ‎svibnja ‎2017.  21:54:05

Dobar jutar


Sad, kad sjetili se stranački ljudi
da im vrijeme fali jer se valjda otvorila
moguća prilika, ne budimo ludi,
čak je stara partija to govorila,

izbori će opet biti, budimo se hitno,
malo čas ćemo produljiti,
podmetnuti frku neku, nije bitno,
sebi glave putrom nauljiti;

ma, zar veliš, nemoj pričat'
da u vodu pala je koncepcija,
mislili smo svi će skvičat
jer će tući nas percepcija

da se više ništa ovdje ne može,
a sad, gle, mogućnosti zablistale.
Informacije se množe
kao trešnje, kao grane razlistale.

Nismo spremni, narode i puče,
nismo se pripravili za ovo,
a sada nas teška stiska vuče
jer mi ne poznamo ništa novo.

Budi se istok i zapad,
budi se sjever i jug,
koraci kreću u napad;
naprijed, uz druga je drug,

ali tko se mača laća,
psihološka rata, info.com-a, 
jadna li mu plaća,
zaspao je doma.

Opet moram dići kredu
da im platim spavanje
i da opet bude sve u redu,
da nastave svoje knjavanje

dok se meni niti probava ne buni,
više ne znam kad je glad;
sad se daje potpis svakoj kuni
da nam živi, živi rad.

Slobodno izglasuj sve ih skupa
jer glas vrijedi za svu trojicu,
svaki potpis - nova rupa,
a ja gladujem za dvojicu.

Kupuju si rokove
i vrbuju mlade,
proizvode šokove
jer ništa ne rade,

ništa vrijedit neće.
U ovome ratu vijesti lete
kao psihologija sreće
koja neradnike sve pomete.
‎utorak, ‎2. ‎svibnja ‎2017.  04:44:42

Monday, May 1, 2017

Bijela mrlja


Sjaju sjaja nema, život prepun jada,
ponor koji sav se urušava.
Ni ta zemlja nije više mlada,
niti ona već ne pokušava,

nema daha, čas je krajnji njoj već dugo
pa je samo vuče nešto na brzinu,
pa je sve dotuče i tad, što bi drugo,
dah je smrti kao hladan tuš ošinu,

pa sve grabi, a kamenje se kotrlja,
stijena sva je već izlizana.
Ponor kraja nema, nebo kao bijela mrlja,
a i ruka-pomoćnica nije znana.

Tko preživi, nema snage sve to reći,
misli događa se samo rijetko, povremeno,
al' kad šuti, još je teže ponor prijeći,
pada zemlja kao rijeka razvedena,

zatrpava onog što se iza skrio
ne bi li lukavstvom svoje promaknuo
pa tad drage volje umro da bi klij'o;
kada vidi da se nije pomaknuo

i da stope klize, još mu gore.
Bože blagi, gdje si pronašao mene,
pustit ću se i povući more,
ne daj nikad više takve opomene.

Dok te ljudska ruka ne izvadi,
odgovara njemu unutarnji glas,
neće proći svjetski jadi,
neće nitko vidjet spas.
‎ponedjeljak, ‎1. ‎svibnja ‎2017.  10:15:28 

Prohujala duša


Uskoro vas više neću znati,
neću znati vaše ruke, misli,
niti ću vas prepoznati
jer su moji uzdasi se stisli

svi u jedan uzdah kratki,
posljednji u nizu uzdaha
od kojih su neki bili slatki
i nevrijedni zlatnog praha

što me sada svu prekriva
poput pozdrava za pokojnike
iako sam, mislim, jošte živa
i još spadam među pokornike.

Uskoro će biti, velim
iako još vrapci šute,
a ja sad već srce dijelim
kao raskrsnice, pute.

Sada pripravlja se ovo tijelo,
ova duša, svemu svikla,
odjenuti ruho bijelo
kao da je tek ponikla

iz svih razuzdanih povjetaraca
što peludi sve raznose i snube
kao da bi rado ćutili od žmaraca
i kao da rado poput ljudi ljube.

Neka jedan vjetar laki
pruhuji kraj mene,
nek mi prođe vrabac svaki,
nek odnese uspomene

ravno na moj kosi krov
sa kojega spada mjesec grubi
i nek ptice čuju zov
ova vjetra što još uvijek ljubi.
01.05.2017.  02:34

Popular posts