Tonske vježbe

Ne znam kome pjevam pjesni,
nit' se nadam u blizini nekom sluhu.
Moje ptice ne čuju, stih mi prijesni
što mi otpao je iznošenu ruhu.

Osim toga trube ova samo huli,
nema interpunkcije, bar da kriješti,
bar da grakće, huče ili tuli,
čujem kako cvrkuću mi kosi vješti.

A ja volim huk od sove, ćuka,
drago mi kad gleda ravno
kao da je progutala petsto muka,
mada to mi nije pravno,

tada tko bi pomislio, kad ne zijeva,
da ne spava, da ne meditira
nego žaluje il' slavi, pjeva
ili možda čak i svira.

Papigica nije moja samo za tu priču,
zapjevala kao slavuj, gdje li ga je čula,
razveseli me na kratko, ali viču
da nije u modi, moda im li trula.

Prirodnog mi svijeta puna kapa leta,
a društvo se tom prirodom diči
pa, kad piše, kao da je nota tabu i ukleta;
piktografsko pismo bliže glazbi sliči.

Ne mogu se jasno intonirati,
ne želim li ili da,
i je 'l pitanje je, da'm se informirati,
da mi znat' je tko to zna.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  13:15:48

Na maglovitom putu

Sudi mi sotona, lažljivac i vrag
zato što ne hodam putevima jasnim
mada zna da neću prijeći prag
preko kojega se ne bi srce zvalo časnim;

sudi makar vidi zorno sliku nemoći
od koje sam sastavljena i koja me gura
pokušati barem naći malo moći
sve dok me ne uzme moja sveta ura;

sudi makar čuje glase mojih uzdaha,
vapaje i slavu što je pjevam Bogu,
makar gleda smilovanje Božjeg daha
na postelji mojoj da je nosit mogu.

Sudi mi baš zato što nisam kao svi,
kao da su drugi slična jaja jajetu,
kao da svi oni nisu drugačiji,
sudi jer sam određena takva svijetu.

I baš to mu smeta, da me gleda, da me sluša,
da bi se otresao na mene zbog svojih frustracija.
Smeta mu što ponosna je moja duša,
što mu nisam pokorna kao i sva nacija,

a tako se slatko pokoravam pred Oltarom
presvete mi svetinje i Boga od Djeve,
poklekujem, plačem, častim Ga sa žarom
i sve darujem od sebe moje pjeve

pa mu čudno, pa mu neobično
kako mogu biti, tako bolesna i slaba,
jedno biće koje nije nikom slično,
zašto ne uspijeva rabota Baraba

koje šalje sve na mene kao da sam div.
Ne zna vrag jer nema iskustva
sve divote Božje pa mu dan je siv,
pa na mene baca crnilo od društva

što mu ne vidiš ni boje, okusa, ni mirisa,
toliko je zarazno to što vrag mu proklamira,
i ne zna se tko je tko, i ne zna se što ispisa
u svom srcu što je prepuno idola i kumira.

Sudi mi vrag, pljušti na me kiša meteora
pa ne vidim svjetlo što se muti,
što mi uvijek dođe odozgora.
Znam da neznani su Božji puti,

znam da može i kroz maglu Bog mi proći,
znam da prolazi kroz zide i željezna vrata,
da će čak mi i po duhovima jadnim doći
i po zaraženim molitvama moje sestre, brata.

Ja sve čekam kada ću Te prepoznati,
Kriste, Bože moj od Djevičanstva;
ljudsko srce moga Boga,  jedino ćeš znati
da l' se ispunjava riječ Ti proročanstva.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017.  03:43:00

Gorka krv

Nisam, Kriste, zlatna moja jeseni,
rumena mi noći što se jutrom vedri,
uzela Ti sjaje što su molitvama ispleteni
kao što ih naša Gospa njedri.

Ne, nisam tako dubinski se osvrnula
na tu Krv i vino, Tvoju riječ;
kao tanak leden cvijet sam utrnula,
stapka mi je zamrznuta mliječ,

vene moje prazne su i pritisnute
jer mi crna droga prodire kroz opne.
Moje rane iznutra su utisnute,
ali mi bez Vina kao pomor kopne.

Neka, tako možda sada mora biti,
ali čemu onda ovaj neljudski mi poriv
što se hoće samom dušom dublje sliti
potresnoga duha što je tako neoboriv

da se stijenke ljušte starim ugrušcima
kada god mi molitva prostruji,
a to dođe kada mojim bučnim olucima
kišnica od Uskrsa zabruji,

čemu sve te halje pokorničke,
odbačene nemarno na podove ulaštene?
Nije čas za psalme pokajničke,
a ni moždane mi nisu ovlaštene

za sve glasne jauke i zapomaganja
premda daleko se čuju kao vapaj krvi
nedužnika, žrtava i potlačena granja
što me, tanku, poput ljulja mrvi.

I što vrijeme brže leti, javno,
lakše teče sve to više crne tekućine
na koju sam navikla odavno
pa mi srodne postale ljutine,

gorčina se ne da, ovisnom me čini.
Da li to je moje neko drugo ime
kao krinka svima čiji nezgrapni su načini?
Da li to je poziv moje zime

ili strašna, velika grehota?
Znam da Ti si sav od mene brži,
da je možda okasnila ta moja Golgota
pa me sve to jače u dubini prži.

Pošalji Duha svojega, Gospodine jaki,
neka me prožima u korijenu bitka
jer su moji pokušaji još previše mlaki;
daj mi Vina piti od svetoga Svitka.
‎subota, ‎29. ‎travnja ‎2017.  05:06:57

Mi, katolici

Što sve druge ljude smeta kod katolika?
Što nas, katolike najviše smeta kod katolika?
Negostoljubivost.
Zašto?
Mnogi bi rekli da smo zadrti i da među nama vlada mržnja. 
Meni obraćenoj, kada bijah poganin (nisam znala niti što su ateisti, niti što su agnostici, a niti to da se moraš opredijeliti za neku vjeroispovijest ako vjeruješ u Boga i da postoje ljudi koji misle da Boga nema), a kada kažem da sam bila poganin mislim kako u Bibliji postoje samo vjernici, lude, licemjeri i veeeelika nevjera te pogani, u prvom redu svi su govorili da ću nadrapati, da sam čudna i da će me kazniti Bog.
Tada, nakon prepuno godina, bijaše mi težak čas. Znala sam kako se ulazi u crkvenu zgradu, znala sam da su to tamo vjerujući u Boga i kršteni i da mogu upitati ženu koja bijaše tamo doma smijem li se negdje raspitati o mojoj želji da se krstim. 
Sada možda neko misli da sam vještica i rospija.
Možda jesam što bi moglo značiti da sam na pravom mjestu.
Rekli su mi da nisam ja za to, rekli su mi da nije sve u tome da se krstim, ali ako želim da će me obavijestiti kada moram poći na vjeronauk radi krštenja.
Nisu me pozvali. No, ja sam se raspitala pa ipak stigla na pravo mjesto. Zašto se tako dogodilo? Zato jer su svi, i kršteni i nekršteni, vjernici i katolici, dolazili na misna slavlja čuti što se događa, a ja se nisam niti to znala sjetiti nego sam čekala doma 'službeni' poziv.
Ili sam zaista 'nezgodna', zadrta, vještica ili nešto tu nije bilo u redu, u logičnom redu.
Kakav je to bio nesporazum?
Ne, sve je moguće, ali kasnije sam spoznala da se taj nesporazum ne može nikako nazvati nesporazumom.
Nešto s nama nije u redu!
A mi optužujemo svijet izvan nas, izvan Katoličke Crkve, izvan našega kvarta, izvan našega grada, izvan naše zemlje, izvan naše 'lađe', izvan 'naše klupe'...

Sigurno sam prejasna i prekritična; sigurno  imam pogrešno stajalište, vjerojatno sam u zabludi, kriva, blebetava i drugo.
Činjenica je da susjede ne vidim u našoj župnoj crkvi, činjenica je da tek sada, nakon dvadeset i pet godina, prepoznam nekoga iz viđenja na ulici u kvartu koga znam s misnog slavlja.

Sigurno ima za sve to dobar razlog. Logično obrazloženje.
Prihvaćam sve to, ali ni to ne valja jer izgledam kao da se želim isticati, kao da sam separatistica.

Koliko znam, ima puno katolika s kojima se savršeno slažem i koji meni ni po čemu ne nalikuju. Njima je zajedničko samo jedno: ne idu u crkvu. 

I u tom grmu leži zec jer da idete u crkvu zato jer vjerujete u Boga, znali biste moliti, znali biste što je to misno slavlje i tako redom.

Ovako nam budisti i ini sole pamet kako su svi dobrodošli na njihove obrede i uče nas dobrom vladanju.

Da, mrzimo se, pa što?
Zar bismo se morali držati za ruke po čitave dane?
Tada biste nas proglasili licemjernima.

I, na kraju, kako netko može kritizirati bilo što ako to ne poznaje?
Mi, katolici, jedini zaista imamo pravo kritizirati se među sobom jer smo pokušali, barem smo pokušali i uporno pokušavamo.

Koliko uspijevamo Bog zna.
‎petak, ‎28. ‎travnja ‎2017.  10:02:08

Veo slobode

Nikad nisam bila zaljubljena,
a da prvo nisam uzljubila Boga,
kao porođena odmah zasnubljena.
Samo nisam bila svjesna toga

da se ljubi Ljubav prva
pa u njojzi nalazi se par,
od ljubavi jedna mrva
i od srca manji žar.

Često su mi predbacivali:
"Ti voliš ljubav, ti ne voliš mene"
i pri tome su me odbacivali,
zbunjene ostavljali su moje zjene.

Zbog te prve moje strasti
morala sam kasno sresti Krista
i obratiti se pa početi rasti,
spoznavši da On je Ljubav čista.

Tada tek mi postalo je jasno
zašto njeguju svi ljubomoru
kad je svako biće meni krasno
i kad čeznem rajskom dvoru,

nitko nije Boga mi poznavao.
A toliko sam se trudila!
Samo Bog moj mi je davao
da sam sretna uvijek se probudila.

Tada stigao si, sav bez jakih riječi,
ljubitelju sličan svome rodu,
i pokazao mi kako smrt se liječi;
kako da ne poklonim se tvome hodu,

kako da te ne dočekam dlanovima,
objeručke prihvatim te kao poslanika
koji me podredi svojim planovima
kad ti jedini si bio od Ljubavi slika.

Spoznah da su ljudi nesvjesni da gube
rajsko cvijeće ljubavničkih vrtova;
pohlepa ih mami umjesto da ljube,
samo grabe dalje poput divljih hrtova.

Spoznah što je život bio i što će tek biti,
ljubavno poslanje i istinska radost
ma koliko da se potrebno potruditi
za sve one koji traže vječnu mladost,

koji nisu naučili romantični zov
nego hlepe samo za sirenama,
kojima je drugačiji porođajni kov,
koji svjetlo žeđaju, ali među sjenama.

Za mene je kasno sada naći traga
na kojem sam nekada ja plutala
jer sam samo jednom bila draga,
ali više nisam nikada zalutala.
‎petak, ‎28. ‎travnja ‎2017.  03:58:57 

Nepoznati zločinci

"Tko odozgor dolazi,
on je iznad sviju;
tko je sa zemlje,
zemaljski je i zemaljski govori.
Tko dolazi s neba,
on je iznad sviju:
što je vidio i čuo – za to svjedoči,
a svjedočanstva njegova nitko ne prima.
Tko primi njegovo svjedočanstvo,
potvrđuje da je Bog istinit.
Uistinu, onaj koga Bog posla
Božje riječi govori
jer Bog Duha ne daje na mjeru.
Otac ljubi Sina
i sve je predao u ruku njegovu.
Tko vjeruje u Sina,
ima vječni život;
a tko neće da vjeruje u Sina,
neće vidjeti života;
gnjev Božji ostaje na njemu."
Iv 3,31-36

Tko bi mogao biti taj koji ne prima svjedočanstva Isusova?
Oni koji ne hode u crkvu, ili oni što dođu jedamput u godini, ili oni za koje 'znamo' da su zločinci, ili možda oni koji češće naiđu na misno slavlje?
Zanimljivo je primijetiti: kada upoznate nekoga, možete s njim provesti puno vremena u praznim razgovorima, u ogovaranju, u lijenosti i manjoj ili većoj srdžbi, ali ne nalazite nikakva grijeha u tome, zaista ne primjećujete grijeh dok vam neki stranac izgleda kao lopov i zločinac sve dok ga malo bolje ne upoznate, a tada vam i on pomaže u ogovaranjima i srdžbi. Hoću reći da sam ja, kada god sam pokušala bolje razumijeti neku meni poznatu osobu, uvidjela da grijesi te osobe uopće nisu grijesi jer ta osoba nije svjesna potpuno što čini, a uzgred i pati poprilično i nenamjerno, nedragovoljno te nije ni približno slobodna u odlučivanju o izbjegavanju grijeha za koje ni ne zna; drugim riječima ja nalazim da su ljudi ni krivi, ni dužni kad ih upoznam.
Možemo uzeti primjer okorjelih zločinaca u povijesti čovječanstva. Ne želim nikoga braniti, a najmanje zle duhove, ali zar nisu mnogi od njih bolesnici kojima društvo nije bilo sposobno stati na kraj prije nego što su počinili velike zločine? Također društvo, to jest pojedinci u okolini samostalno ne mogu spriječiti moćnike ako i vide da se spremaju zločini. Prema tome: tko je kriv? Može li biti pojedinac, jedinka, individualac kriv za sve počinjene zločine i za sve svoje naredbe koje su drugi uredno izvršavali? Samo Jedan je ponio krivnju svih nas, Gospodin Isus Krist.
Možemo li reći da je društvo odgovorno? Da. Društvena odgovornost nam je ispod svake razine. Ona se očituje u bezbrižnom i 'nevinom' trošenju viška riječi koje se nužno pretvara u ogovaranje i lijenost.
No, ne smijemo suditi ljudima nego moramo osuditi grijehe sviju nas u svakoj prilici. To konkretno izgleda ovako: ne možeš nikome reći "ti si ovakav, ti si onakav" nego moraš biti svjestan da je grijeh na čovjeku kao kaput i reći mu kako mu "taj i taj postupak nije u redu, kako mu ne valja to što čini zato i zato i kako ne mislimo uopće isto što i on ili ona misli" kao što nekome kažemo kako ima lijep kaput ili mu kažemo da mu je kaput prljav ili mu kažemo da ga skine. To opet ne znači da čovjek ne može biti sav u grijehu nego upravo zato jer je sav u nekom grijehu kad je u grijehu, ne vidi to svjesno i slobodno. Kada pokušate smireno ukazati nekome na problem i ako zaista znate iskreno obrazložiti zašto je to problem i kako se rješava, nećete imati problema nego ćete steći prijateljsku osobu. To sve vrijedi za one koji provode sate i sate svakodnevno, danima, tjednima, mjesecima pa i godinama u - tračanju i ogovaranju. Možda ne idu u kafiće, ali se nalaze negdje oko crkve, u parkovima ili kod kuće.
Vrlo je teško uvijek naći granicu do koje se smije spominjati osoba koja nije prisutna, a da to ne postane ogovaranje s nekom ljubomornom i zlobnom primisli.
Jedini način na koji se može opušteno i normalno živjeti jest taj da si čovjek predoči da nikome na zemlji ne može dokazati krivnju, da je on sam kriv za puno toga i grešan, a da to zna samo on sam i neka si to prizna i neka se ispovijeda za to dok se toga ne riješi. Tada odjednom više neće biti blebetanja, niti vremena za ogovaranje.
Kako pomiriti riječi Svetoga Ivana apostola i evanđelista, pisca triju Poslanica i Otkrivenja, učenika kojega je Isus posebno ljubio, jedinog apostola koji je pratio Isusa do križa, učenika kojemu je Isus predao majku Mariju, jedinog apostola koji je umro u starosti prirodnom smrću i koji se nagledao Isusa iz Nazareta, uskrsloga Krista, kršćanskoga življa i koji je imao vremena za promišljanje svega što je doživio te na kraju potvrdio najviše puta u tekstovima da je naš Bog Isus Krist s Ocem i Duhom Svetim - Ljubav? Kako protumačiti da gnjev Božji ostaje na čovjeku koji ne želi povjerovati u Isusa Krista? Jednostavno, to je istina što Ivan govori, ali je također istina da nitko od nas, ljudi ne može reći za nekoga da ne vjeruje Bogu. Svatko to može reći sam za sebe, ali mu nitko ne mora povjerovati jer vjerojatno taj ne zna što priča ili se ispovijeda na pogrešnom mjestu.
Mnogi sve to znaju. 
Čemu toliko priče o svemu i radi koga?
Ponajviše zbog i radi onih kršćana koji to sve jako dobro znaju, a ne ispovijedaju se kako treba. U takvim slučajevima jako je teško živjeti i naviještati Radosnu vijest.
‎četvrtak, ‎27. ‎travnja ‎2017.  12:45:24

Preobražena stvarnost

Vjera u Isusa i vjera u to da je Isus uskrsnuo i preobrazio se duhom, dušom i tijelom, svet kakav je bio, bez grijeha i da je oživio od sigurne, definitivne i užasne smrti u kojoj su ga mnogi vidjeli tako izmučenog i izobličenog da je vjerojatno sličio samo hrpi mesa u lokvama krvi, nije uopće tako podudarno i jedno te isto kako mi mnogi često mislimo.
Razgovarati s Bogom i moliti Ga, doživljavati uslišanja jer molimo u ime Krista ranjenog i uskrslog, ispovijedati redovno svakoga tjedna svečano svoju vjeru i slaviti Vazmene blagdane znači vjerovati da je Isus uskrsnuo, ali vjerovati često na neki apstraktan način: često osjećamo i znamo da je u nama i oko nas, da je u svakom čovjeku kojega susretnemo, da djeluje u svijetu, ali nismo baš vični niti zamisliti, a naročito spoznati, da nije Krist pokraj nas i među nama samo duhovno. Tako nam je također teško shvatiti kako je to izgledalo kad se Gospodin ukazivao učenicima i ženama i kako je to izgledalo kad je na njihove oči uzašao na nebo.
Skloni smo više promatrati simbolički.
Povjerovati u uskrsnuće podrazumijeva borbu, znači boriti se. Vjerovati da je Isus uskrsnuo znači vjerovati da ćemo i mi uskrsnuti, to jest da će nas Bog u Kristu uskrisiti, ali kako će to biti kad smo grešni smrtnici, a Isus je Bog i Svetac Božji koji grijeha nije imao pa je lakše vjerovati da je Isus uskrsnuo, a mi da smo besmrtnih duša koje se odvajaju od tijela.
No, duša također nosi grijehe svoje, a tijelo ne mora biti grešno više nego duša. Osim toga, duša i tijelo su neodvojivi, nerazlučivi, oni su jedno te isto. Da, ali možda naš duh je taj dio nas koji odleti u nebo kad umremo, a kada to mislimo, sigurni smo da smo pri tim događajima pri svijesti iako mrtvi.
I tako razmišljajući, zapravo gubimo ono uzbudljivo oduševljenje žena i apostola koji se suočiše s Uskrslim, s Gospodinom. On i dalje bijaše i Bog i čovjek kao i za života na zemlji.
( U pakao nam uopće nije teško vjerovati jer smo bića koja se boje kazne jer kažnjavamo i sudimo i stvaramo sebi i drugima pakao, ovaj zemaljski život nam daje prepuno razloga da vidimo pakao potpuno ili manje svjesno.)


Biblijska ideja uskrsnuća ne da se ni u čemu prispododbiti s grčkom idejom besmrtnosti (Dufour, str. 1390). Prema grčkom poimanju često i mi razmišljamo, ali prema Bibliji duša odlazi u Podzemlje, to jest postaje "utamničenicom Šeola dok tijelo trune u grobu i to je samo prijelazno stanje iz kojega će čovjek Božjom milošću opet ustati, kao oda sna". Da, naša duševna zarobljenost bi mogla biti zbog naših grijeha jer znamo da Isus nije bio tako zarobljen već je propovijedao i naviještao mrtvima, dizao pravednike kad je umro i sašao nad pakao, odnosno došao u to Podzemlje.

Već se u doba nastajanja Staroga zavjeta zna da je Gospodin taj koji daje život i smrt jer imamoć nad svime. Tako vrijedi za ljude i sva živa bića. Bog je Onaj koji izbavlja ljudske duše iz rake:
Ps 103,4 
4Bog ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;

i vraća im život:
Ps 41,3; 
3Jahve će ga štititi i živa sačuvati,
sreću mu dati na zemlji
i neće ga predati na volju dušmanima.

I u Ps 80,19
19Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Duše prijatelja svojih ne ostavlja Šeolu i ne da da one ugledaju truleži.
Ti prijatelji Božji su slično što bi bili oni pravednici koji su ustajali iz grobova poslije časa smrti Kristove.
I sam psalmist pjeva i moli Boga kako i napominje Sveti Petar kada naviješta Krista u Knjizi Djela apostolskih, glava 2, redak 24-27:
"24Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. 25David doista za nj kaže:
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.
26Stog mi se raduje srce i kliče jezik,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
27Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
28Pokazat ćeš mi stazu života,
ispuniti me radošću lica svoga."

Iz bezdana se donjega svijeta ulazi opet na zemlju živih  (Dufour, str.1391).
Još u Starom zavjetu čovjek udaren Božjom kaznom (odnosno u grijehu)  sličan je bolesniku na koga vreba smrt kao kod proroka Izaije, glava 1, redak 5-6:
"5Ta gdje da vas još udarim, odmetnici tvrdokorni?
Sva je glava bolna, srce iznemoglo;
6od pete do glave nigdje zdrava mjesta,
već ozljede, modrice, otvorene rane, ni očišćene, ni povijene,
ni uljem ublažene."
Čovjek je u grijehu nalik lešini koje se Smrt dočepala, ali se čovjek može obratiti kako i govori prorok Hošea, glava 6, redak 1-6 :
»Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti:
on je udario, on će nam poviti rane;
2poslije dva dana oživit će nas,
trećeg će nas dana podignuti
i mi ćemo živjeti pred njim.
3Težimo da upoznamo Jahvu:
k’o zora pouzdan mu dolazak.
On će nam doći poput dažda jesenskog,
poput kiše proljetne što natapa zemlju.«
4Što za tebe mogu učiniti, Efrajime?
Što za tebe mogu učiniti, Judo?
K’o oblak jutarnji ljubav je vaša,
k’o rana rosa koje nestaje.
5Zato sam ih preko prorokâ sjekao
i ubijao riječima usta svojih;
al’ sud će tvoj izaći k’o svjetlost.
6Jer ljubav mi je mila, ne žrtve,
poznavanje Boga, ne paljenice."
Ova riječ proroka zornije nam govori kakva se cjeloživotna preobrazba mora dogoditi da bi čovjek u vjeri dostigao sigurnost u svoje uskrsnuće: sud je Božji strašan, ali proizlazi na svjetlost. Dakle, nepojmljivo je kakvo će biti naše uskrsnuće, ali je definitivno sigurno ukoliko pokušavamo spoznavati Gospodina koji je Ljubav, i osjećajna, i osjetilna, i organska, i tjelesna, i mentalna, i obuzima svaki živac ljudskog organizma, i afektivna, i emocionalna, i razumna, racionalna, umna i, nadasve, duhovna.
Bog će oživjeti mrtve, podignuti njihova trupla, probuditi one koji su legli u prah ( Knjiga proroka Izaije, glava 26, redak 19 : "19Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela.
Probudite se i kličite, stanovnici praha!
Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti,
i zemlja će sjene na svijet dati.").
Dakle, ipak se oko sedamsto godina prije Krista čulo i slušalo o uskrsnuću kojemu se vjerojatno mogu nadati svi, i više i manje grešni, ali oni koji pravedno hode, u pravednosti po Zakonu Mojsijevom od Boga, smiju se žarko nadati. U rječniku biblijske teologije, kojega su sastavili X.L.Dufour i mnogi vrijedni suradnici u izdanju KS 1993. govori se kako je to metaforičko uskrsnuće čitavoga naroda Božjega. Istinsko uskrsnuće otkriva nam tek Isus naš uskrsli. 
Pravednici koji trpe (Iz 53,10-11: 10Al’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.
11Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.") najzad će ugledati kako im ustaje Branitelj i uzima njihovu stvar u svoje ruke (Job 19,25: 25Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
26A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga."). Dakle, možemo biti sigurni da na neki način počivamo i spavamo u smrti, to jest da nismo neke duše koje bi bile pri svijesti kao duhovna bića s duhovnim tijelom i anđeoskim krilima koji napuštaju grob i mrtvo svoje vlastito tijelo te odlijeću prema nebu i oblacima. Ako smo pravednici, tada će nas probuditi Bog naš, Branitelj.
I još Danijelovo otkrivenje nam govori u Dn 12,2-3:
"2Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. 3Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost."
O ustajanju na vječni život pravednika i na gadost onih koji ne bijahu takvi govori se i u Knjizi o Makabejcima. No, moramo uvijek imati u vidu da nitko od ljudi ne može znati, niti smije suditi o pravednosti ljudi ili prijetiti vječnim paklom. Pravedan život  je odgovornost živjeti po istini onako kako je vidimo i onako kako smo sigurni i uvjereni.
Saduceji se izruguju uskrsnuću dok farizeji vjeruju da duša pokojnika ustane iz Podzemlja i vrati se u život te stupa u preobraženu stvarnost što je Bog čuva za svijet koji ima doći. Takvo je i ono poimanje što će ga Isus zadržati (Dufour, str 1393), ali i upotpuniti i nadopuniti (op.auct.).
Evanđelje po Mateju, glava 22, redak 30:
29Odgovori im Isus: 'U zabludi ste jer ne razumijete Pisama ni sile Božje. 30Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu.'


Isus je oživljavao ljude, ali ne odmah na vječni život. Bez sumnje, dao nam je da se uvjerimo kako samo On ima vlast uzeti život i dati ga. Rekla bih da nas ima koji često gubimo život u grijesima, a strah od pakla i prijetnje kaznom vrlo su blizu nekoj vrsti nevjere općenito. Kada kažemo da će mrtvi uskrsnuti često mislimo na obraćenje, na plodove sakramenata Krštenja, Pomirenja i Euharistije. Inače hodamo kao pravi pravcati mrtvaci po zemlji i kao takvi i umiremo. Uskrnuće je proces dugogodišnji kojemu je kruna preobraženje na kraju zemaljskoga života. Oni koji umiru već su i tako mrtvi, koji uskrsavaju na neki sud i tako su neplodni i truli. Ako još k tome vjerujemo u anđele, ne možemo tvrditi sa sigurnoću da nam anđeli ne hodaju po zemlji pa ako su dobri ti anđeli, vjerojatno ih ima i koji su anđeli smrti, a mi ih doživljavamo kao nas, ljude. Kao što      vinogradar obrađuje lozu i uništava trulež kako bi loza bolje rodila, tako možemo imati i sliku onih koji će biti podignuti ne na vječni život većna uništenje jer vječni život je Isus, kraljevstvo nebesko, a to je vjera naša. Kakva nam je vjera, upornost, nada i ljubav, toliko smo zaista konzumirali rođenje od Boga i toliko zaista živimo. Nije pakao samo rat i glad jer oni tamo stradali mučenici su prvi na nebu već se pakao jasno vidi u obijesti, grijesima i nesvjestici mnogih ljudi. U svakom slučaju uskrsnuće može početi sada ako već ne postoji sakramentalna vjera od prije.


Misterij uskrsnuća počinje s Isusom Kristom iz Nazareta. On uskrisuje mrtve, ali to je samo nagovještaj Njegova jedinstvenoga uskrsnuća i ono će biti sasvim drugačije.
Isus najavljuje svoje uskrsnuće, ali apostoli vjerojatno misle na uskrsnuće u Posljednji dan te im nije na pameti da će Isus umrijeti, i to u mukama, pa odmah treći dan uskrsnuti i dati im se vidjeti.
Da bi apostoli povjerovali potrebno im je iskustvo, iskustvo Uskrsa koji je i cilj i središte čitavoga Svetoga pisma i naše vjere.
Isus se pokazuje kao živ, ne kao utvara, već u svom vlastitom tijelu. No to tijelo izmiče uobičajenim uvjetima zemaljskoga života. Isusa tek prepoznaju kada se predstavi, kada Ga čuju i vide da čini sve što je vršio i prije svoje smrti. Židovske apokalipse opisuju Ga kao da je "u stanju slave".

Budući da se sav svijet olako odrekao Isusa u korist Barabe i zatvorio se prema vjeri dok su učenici bili u strahu, Isus se pokazuje samo apostolima svojim, učenicima i sljedbenicima pa čak ni stražari kod groba Ga ne vide, ne vide samoga Krista kao žene i apostoli.
Proslavljeni Krist je uskrsnuo točno kako je rekao i kako je bilo najavljivano u Pismima. To nam daje dodatnu vjerodostojnost izvještajima evanđelista. Uskrsli Krist je ključ razumijevanja čitave Biblije. Teologija spoznaje duboki smisao Isusova zemaljskoga života: Krist je bio očitovanje Boga koji je na zemlju sišao, On je očitovanje Božje ljubavi i milosti, vidljivost životna. Isus je Prvorođenac između mrtvih (Dj 26,23; Kol 1,18; Otk 1,5), ispunjena najsmjelija nada svakoga čovjeka vjernika i, budući da je "Gospodin slave (1 Kor 2,8; usp. Jak 2,1; Fil 2,11)", Isus je za ljude Tvorac spasenja (Dj 3,6) te pun božanske moći, Isus stvara sebi sveti narod (1 Pt 2,9sl) kojega vodi svojim stopama. U taj narod može ući svatko, svi su pozvani, ali svi ne izgleda da uspijevaju. No, nikad se ne zna jer tko smo svi mi da sudimo jedni druge i jedni drugima kad nas ne osudi niti Krist, Spasitelj.

Poslanica Svetoga Pavla apostola Efežanima, glava5, redak 14 :

14Zato veli:
»Probudi se, ti što spavaš,
ustani od mrtvih
i zasvijetljet će ti Krist.«


‎U Zagrebu, četvrtak, ‎27. ‎travnja ‎2017.  07:14:15