Rođena za čežnju

Kad sam spremila se da ti jednu riječcu reknem,
tvoj me leden pogled ostavio tihom;
kad sam poželjela da ti mnoga blaga steknem,
tvoje siromaštvo me je nadahnulo stihom,

a kada sam htjela reći da te volim,
da te želim ljubiti do kraja,
shvatila sam da te već predugo molim,
gledam tvoje oči nadnaravna sjaja,

kružim oko tebe, tvoje osi
da bih neku pažnju ostvarila,
želim te zahvatiti po kosi
da bih neki dojam barem ostavila.

Nisam znala da sam te dodirnula iznutra,
ne želeći, ne znajući što se zbiva,
i baš tada rekao si da ćeš donijeti mi sutra
koje se u našoj sadašnjosti skriva.

Vidio si moju čežnju i lako je prepoznao
jer u tebi ista želja kao vatra raste
svaki put kad shvatiš ono što si doznao,
da se naše duše pretilinom časte,

a ta vjerna naša čežnja i taj stalni zov
postoji zbog našeg zajedništva u predanju,
ona sama sebe hrani i stvara si krov
pod kojim se daje duša u sveznanju.

Ti bi mene povukao da za tobom hodim,
ja bih tebe željela spoznavati,
ali nije li to krivi razlog da te sobom vodim,
nije li nam čaša počasti odavati

samo Bogu koji je na prvom mjestu,
radi kojega smo pronašli se zlatom?
Zar ne živimo ovako svaku Čestu,
zar nam nije ona Čežnja koja izvlači nas blatom,

zar nam nije ljubav od te čežnje plod?
Makar sva je teška kao strašan križ,
ona nama priječi zajednički hod,
to je žrtva časna što pokazuje nam briž,

to je zalog ljubavi nam vječne.
Što se bolje ljubimo, to smo dalje,
to smo više kao staze mliječne
kojima nas naša ljubav šalje

da se jednom susretnemo opet
baš na pravom mjestu, tu, u srcu Boga 
koji baš je zato bio propet
da bi znali, čežnjo moja, sačuvati toga,

a ne propasti zbog vanjskih stvari.
Govorim ti što od tebe sam naučila
jer su mene privukli na tebi Božji dari,
jer sam tebe radi Boga našega zaručila.

Bog nas je postavio u naša zvanja
koja su nas, eto, sretno spojila.
Dao nam je darove i znanja,
ti si mene, ja sam tebe usvojila.

Zar da ostavimo Boga radi čežnje ove
kojom napaja se sav zemaljski rod?
Ili da tu čežnju ostavimo da nas zove
kako našli bismo onaj zajednički plod?

Ta me tvoja čežnja vuče, ona mene vodi
da ja plodim kao sjemenje bez broja,
da se mnogim srcima također ona rodi
i da poslije svega ja ostanem tvoja.

Zato me dozivaj, uporno i tiho, i bez glasa,
jer tek tada znam da nešto vrijedi
čežnja kojom napajam se radi spasa,
čežnja koja moju čežnju slijedi.
Uskrsna nedjelja, ‎16. ‎travnja ‎2017. 20:13:05

Ivana Husar - Mlinac - Krist na žalu

Dajemo ti slavu - Luka Balvan

Oci u oci.....

KRALJICE NEBA, RADUJ SE ~ ALELUJA! ✿ Amateur Spot by Jelena Osijek HR ✿ ...

Jednoumlje

Kada kažemo da je netko individualac, najčešće pomislim kako je to osoba, ljudsko biće koje ima svoje mišljenje o svemu, i kada uči, i kada ide na predavanja u školu i u životu.
Koliko puta nam se dogodilo u školi da nas pitaju što mislimo, a da se nitko ne javi kako bi izrekao svoje mišljenje i svoje zaključke.

U zadnje vrijeme, zadnjih nekoliko godina nailazim na izraz "individualac" u našim hrvatskim razgovorima, u politici i šire. Redovno se taj izraz koristi u negativnom smislu, kao kada kažemo nekome da je separatist.

Biti individualac ne znači biti separatist u hrvatskom jeziku već se za onoga koji slijedi individualizam kao separatizam mora reći da je individualist, a ne individualac. Osjećam se grozno, žalosno je da to moram javno predlagati kao temu foruma.

Ili kako bismo nazvali osobe koje samo klimaju praznim glavama? Što god im kažete, blijedo vas gledaju istim pogledom svaki put, a kad ih pitate što se dogodilo, tada šute i odlaze, kažu da ne znaju, čak se ponašaju prestrašeno ili prijeteći.

Ili zar ćemo naučavati da su Adam i Eva isti?

Ili zar ćemo zabraniti znatiželju koja je osnovni preduvjet da se dijete nauči razmišljati slobodno i izgrađivati svoje mišljenje na temelju onoga što uči, čuje, vidi i doživljava?

Ili zar ćemo zabraniti slobodu izražavanja svojega mišljenja?

Ako čovjek koji ima neko ovlaštenje za govornicom smije padati u svoje osobne zanose i svi ga tako i razumiju, ili barem većina, tada svi koji ga slušaju imaju pravo odgovoriti na te zanose svojim mišljenjem, bilo da im se zanosi i mišljenja podudaraju ili ne. 

Ili zar ću slušati nekog verbalnog diktatora i potom ga oponašati i ponavljati mu riječ? Zar ljudi za govornicama nisu individualci? 

Ili kako se jedno mišljenje koje je zajedničko nekoj grupi izražava, pantomimom?
Ne tako davno imala sam prilike čuti političara koji je govorio isto što i svi drugi, ali s toliko zanosa i, rekla bih, osjećaja mržnje da je izgledalo kao da izgovara nešto posve drugo od ostalih. Zar ćemo si prenositi osjećaje bez obzira kako ih izgovaramo i artikuliramo?

Ili zar ćemo djecu učiti pogrešne prijevode sa stranih jezika, bacati se drvljem i kamenjem na ove naše pametnjakoviće koji izmišljaju hrvatski pravopis, a učiti na brzinu strane jezike i prevoditi sve bez ikakva znanja i smisla?

Ili smo još uvijek u etapi jednoumlja: kralj je mrtav, živio kralj. Velika ‎subota, ‎15. ‎travnja ‎2017. 16:01:50

Simboli moje duše

Jedan utješan zaključak uspjela sam izvesti za vrijeme prve etape oporavka od psihoze kada sam već dobro zagazila u pokušaj resocijalizacije, a to je bila spoznaja da i ja, i vjerojatno svi drugi ljudi, stvaramo sami sebi simbole tijekom čitavog života, a naročito u djetinjstvu kada još ne znamo pisati i čitati jer pismo je znak i simbol naših misli i može opisati naše doživljaje. Iz te spoznaje dođoh do zaključka da nisam oboljela od čira na probavnim organima ili od šećerne bolesti zato što sam bila sklonija umjetničkom doživljavanju i izražavanju i dubokoumnom promatranju svega, to jest zbog svojih duhovnih prapočetaka sam postala osjetljivija i sklonija psihičkim bolestima. Takvi su i moji simboli, ponekad su vrlo sofisticirani i stilizirani. Uz te simbole jednako se pojavljuju i oni grublji i prostiji, ali mi nisu tako značajni.

Tijelo Kristovo, Hostija je također simbol, a to znači da nije samo običan znak nego znak koji jest ono što prikazuje i na što ukazuje. Budući da je Isus Krist na križu samo jedan i samo jedamput u povijesti svijeta i čovječanstva, a mi svi kršćani i ostali smo samo ljudi, a ne i Čovjek i Bog kao što je naš Gospodin Isus te mi nikada nećemo znati što točno i u kojoj mjeri blagujemo kad se pričešćujemo, podrazumijeva se da Hostiju često gledamo samo kao znak ili čak i kao simbol, to jest kao svoga živoga Gospodina. To zavisi od našeg vjerskog raspoloženja i naše vjerske zrelosti. Neki vjeruju da Boga ima, neki pak vjeruju u Boga, a neki već i vjeruju Bogu sve. Ako Isus kaže da je Hostija Njegovo Tijelo za život vječni i da je vino Njegova Krv kao piće duhovno, tada je taj "simbol" kojega blagujemo sam Božji život. 

Ipak ne možemo spoznati Muku Kristovu koja se neprekidno odvija sve do svršetka svijeta, isto kao što se neprekidno odvija i Isusovo i naše uskrsnuće. No, već samo pogled na prazan znak križa nama već znači našu vjeru i naš kršćanski život, a vidimo li i Bogočovjeka na tom križu, možemo samo pretpostaviti na koji način Ga vidimo: ranjenog, okrvavljenog ili uljepšanoga kao što Ga prikazujemo na malim križevima od drva.

Kada molimo, često pred sobom imamo sliku Krista, a rjeđe sliku Hostije što je jedno te isto. Neki od nas, koji volimo crtanje i slikarstvo, prikazujemo Boga onako kako Ga vidimo u tom trenutku, ali često se dogodi da nacrtamo ono što vidimo sasvim drugačije kao što se često dogodi i da kažemo ono što uopće nismo tako mislili kako smo rekli. ‎subota, ‎15. ‎travnja ‎2017. 14:07:07
Naslovni crtež je moj,
a na sljedećem linku ima zanimljivih umjetničkih djela na istu temu:

https://www.pinterest.com/catholiccompany/a-catholic-crucifix/