Kritika poganskog uma

izvadak iz starog bloga o vrstama nevjernika:

"PETAK, 2. SIJEČNJA 2015.
Kritika poganskog uma
TAMA DUŠE 4

Sve najgore što sam do sada rekla jest zapravo najgore što se usuđujem zamisliti i pretpostaviti, a također i zaključiti iz govora svijeta. Kao da mi to ne pomaže Sveta Terezija Avilska, a možda bi rekli klerici da me kljuje sotona. No, tu samo moram primijetiti kako poganski svijet ovakve riječi koje sam ja upotrijebila uzima samo kad želi reći nešto dobro i pozitivnije o Katoličkoj crkvi. Bog me je postavio slušati i čuti još puno teških i gorih mišljenja i riječi. Biti iskren, ne znači griješiti, a biti točan u izražavanju ili slikovit ne znači odmah biti bezobrazan ili psovač.
Ipak se kajem što sam tako neuka i nespretna u izražavanju. No, važno mi je što točnije opisati dojam.

Rijetko zaista kritiziramo pogane. Znamo ili mislimo da su oličenje sotone pa ih ne želimo analizirati. Osim toga, oni neprekidno zauzimaju obrambeni stav protiv Katoličke crkve jer se osjećaju uznemireni, napadnuti i bezgrešni. Jer grešan je samo vjernik, ateisti nemaju grijeha. To neka misle pogani. Na nama koji se držimo kršćanima bi ipak bila obaveza napadati pogansku opuštenost i komociju. Nikada nije dovoljno i previše reći kako za Isusa ateisti ne postoje nego samo vjerni i licemjerni. Ako se proglasiš ateistom, to je također licemjerje i to veće nego ono vjerničko, a ako vičeš kako si agnostik, to samo znači da si manji od makova zrna jer si spoznao da si nadrapao ako se odlučiš za vjeru ili za ateizam.
Jedno licemjerno brzopleto učenje je sasvim slikovito za pogane: oni govore da vjeruju u sebe i u to da nešto ima poslije života ili jednostavno kažu da ne znaju. Zar to nije izluđujuće, ne znati svoj cilj i pripovijedati kako smo sretni, bezgrešni, uspješni i zadovoljni; ne znamo kamo idemo, zašto živimo, odakle smo došli, što smo zapravo i tko smo, ali nam to ništa ne smeta da se pravimo pametni i vrijeđamo sve oko sebe.
Drugi apsurd kod pogana je taj što govore da vjeruju u Boga i pri tome misle na Isusa, Gospodina pa čak i poštuju mogućnost da je Isus Sin Božji. Ili barem nastoje uvjeriti sebe da je Isus bio velik čovjek i vođa, ali da je nemoguće da je baš Bog i Gospodin. Osim toga mnogi još i tvrde da je Bog čovjeku nedokučiv pa makar to bio i sam Bogočovjek Isus. Neki rijetki drže da je Bog bezličan, ali se pozivaju na Bibliju u kojoj jasno piše da je čovjek odraz i slika Boga Stvoritelja. Zatim tvrde da se o Bogu ništa ne može pozitivno reći, a time su već rekli veliku i pozitivnu stvar i podatak o  Božjoj pozitivnosti. Zatim, mnogi se klanjaju sotonističkim obredima što je krajnji domet ljudske ludosti i ograničenosti i dokazuje kršćanski nauk iz Biblije.
Treća nedopustiva pogreška pogana je što govore da vjeruju u Boga, ali ništa o Njemu ne znaju drugo reći i tko zna što uopće pod tom tvrdnjom zapravo misle. No, mnogi dodaju da to uopće nije bitno za ljudski život ili najčešće govore kako vjeruju u Boga, misle pri tome na Isusa Krista, a zatim napominju kako ne hode u Crkvu kršćansku. To je i najčešći i najviše zbunjujući apsurd jer ako je poganin uvjeren u takve tvrdnje, mora da je užasno zbunjen u sebi i u životu.

Evo, i sada ti razgovaraj o otajstvima s takvim i tim ljudima! Zar nije sveti zadatak i poslanje uskočiti im u riječ i pripupitati ih za zdrav ratio jer oni nas drže iracionalnima.
02.01.2015. 18:38


Objavio/la Gordana Tomljanovic u 09:43" 

Stvarni datum druge objave na današnji dan 30.03.2017. 16:32 - Zagreb

Ispraznost, Adamov dokaz

ISPRAZNOST, ADAMOV DOKAZ, Esej o paklu, svijetu bez Boga, 2014

"Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! (Prop 1,1)"

1.1. Grupacije 
 Nikakve grupacije ne donose blagostanje, a toliko smo željni biti članovi nekoga užega društva, neke izdvojene skupine koja nije kao sav ostali svijet, a kada i postanemo neka grupa, svi nastojimo proširiti članstvo, po mogućnosti, opet na što više ljudi, odnosno na sav svijet. Nije li to puka psihoterapija, prilagođavanje jedne individue svojemu vlastitome osjećaju jedinstvenosti? Nastojanje oko toga da sebe proširimo na druge, na jednu osobu ili na što više osoba i to s vrlo malo volje da se prilagodimo mi drugima? Nije li to jedna tužna vrsta sebičnosti? Govorimo o toleranciji, silimo sebe, odnosno one ljude koji se nalaze u nekoj drugoj grupi koja nije naša, nastojimo zakonima i imperativima postići nesebičnost jer znamo da imamo koristi od nesebičnih osoba, ne stoga što želimo biti korisni drugima.
Ne može se sebičnosti čovjek odreći niti u društvu, niti u samoći, niti u idealima, niti pred Bogom samim. Najveća je prednost onih koji su bliski s Bogom i transcendentni, ali ne možda zato što su manje sebični nego zato jer puštaju da se Viša Osoba jednostavno nametne toliko da čovjek zaista zaboravlja na svoju osobu. To je idealno i savršeno stanje religioznosti, ali vrvi od sebičnih interesa od kojih je jedan od najvećih interesa onaj za grupiranjem i okupljanjem. Koliko god bio blizak s Gospodinom, čovjek traži potvrdu sebe samoga i u drugim ljudima. Ako idemo u krajnost, Bog traži čovjeka da bi ga poslao drugome čovjeku, Isus govori kako se moraš izmiriti s bratom prije nego što dođeš pred Njega. Pitanje je kako znam da moram prvo potražiti bližnjega i pomiriti se s njim ako prije toga nisam bio u dosluhu s Gospodinom? Tko mi je prije, Bog ili moj brat čovjek?
Često se čuje da ti je potreban netko tko će ti Boga približiti. Isto tako ti je potreban čovjek koji te tlači da bi ti uopće poželio spasiti se i zamolio pomoć Providnosti. Može se dogoditi da živiš u okruženju koje te tlači dugo vremena dok ne postaneš svjestan da ti je stanje neizdrživo; može se dogoditi da digneš ruku na sebe ili da nađeš u najgorem trenutku Boga; može se dogoditi da jedva dočekaš one dane kada će se neki drugi ljudi brinuti za tebe, kada ćeš ostarjeti i otići u mirovinu; može se dogoditi da se pokušavaš pomiriti sa svime i jednostavno umrijeti.
Do koje mjere se čovjek smije neprekidno miriti sa svime i svačime? Tko je taj ili što je to što ili tko ne dozvoljava nikakav mir čovjeku koji je umoran od svega; zašto onda, kada i potražiš mir pod svaku cijenu i s puno ustupaka, dolazi velika žalost i kajanje zbog pogrešno proživljena života ili zbog samo jedne, ali ključne pogreške? Kakva korist od ljudi koji ti dodaju lijekove protiv depresije kad se omamljuješ; kada tvoja depresija zapravo počinje, možda s prvim danom života? Tko je taj tko će te naučiti kada je tebi samome puna kapa svega?
Koliko imaš godina, jesi li star, da li te drže odraslim, misliš li da si konačno zreo za život? Što činiš, miriš li se sa svime ili možda pretjerano želiš nešto postići, toliko da se ne upitaš kamo te vodi to i što ćeš učiniti kad postigneš ono za čime čezneš? Zar ne možeš sve ono, što želiš činiti i proživjeti, ostvariti već sada, na početku zreloga života?
Što znači biti zreo, zavisi očigledno od grupacije u kojoj se nalaziš. Činjenica je da promatramo globus s predumišljajem, govorimo o različitim mentalitetima misleći pri tome kako su neki zaostali, a neki u razvoju dok su neki već razvijeni. Ako si u razvijenom okružju, zrelost je zahtjevnija i samostalnija. Ako se osjećaš samostalno, čak i odlaziš daleko od svoje grupacije u onu grupaciju koja je bolje razvijena. Da li si time išta dobio na mudrosti?
 1.2. Ideali
 Najlakše je sve svesti na znakove i simbole, novac je, primjerice, mjerilo jedne osobe, jednoga čovjeka. Imati novaca znači biti vrijedan, sebičan ili nesebičan, kako vam drago. Problem je s novcem što čovjek koji ga ima ne može živjeti sam sa sobom. Ne može sam sebi podvaliti novac umjesto sebe samoga. Može sakupljati lijepe predmete i uživati u njima, ali je puno znakovitije sakupljati ljude, žive osobe oko sebe i preko njih pokušavati sebe doživjeti. Opet se zaustavljamo na osjećaju vezanosti za sebe koji prerasta često u sebičnost. Moderno je biti sebičan. To je stoga što ne želimo biti licemjerni pa nam je lakše priznati da smo sebični nego odvojiti od sebe malo truda za druge. Priznajemo da smo sebični i dalje od toga ne razmišljamo te pokušavamo u toj sebičnosti i živjeti, a da s onom idejom o nesebičnosti nismo izišli na kraj.
Ne možemo se grupiranjem odvojiti od opasnosti, makar bili i najveća i najmoćnija grupacija u povijesti. To je znak vremena, znak ove naše civilizacije: globus je čovječanstvo koje ne može izaći na kraj sa svojim ljudskim rodom.
To bi nam trebao biti znak za nesebičnost i to neophodnu, prisilnu i nužnu nesebičnost jer nikada ne znamo gdje i kada će se izroditi neki čovjek ili grupacija koja će sav napredak i zrelost čovječanstva staviti u veliko pitanje, čak znamo i za pojam kao što je propast svijeta. Ne može jedna grupacija biti idealna i postojati u svakom čovjeku bilo gdje i bilo kada. Idealisti obično o tome ne pripovijedaju što može značiti da o tome nisu razmatrali: kako možeš misliti da ćeš biti član jedne savršene grupacije dok postoji makar samo jedan čovjek koji u tu grupaciju ne pripada pa ju stoga može i teoretski urušiti? Kako možeš gledati na sebe kao na nekoga tko se je rodio u savršenom društvu? Što je tebi činiti u tom savršenom društvu, možda misliš da ćeš kao takav stići u transcendentno stanje, blizu Boga? Kako će svi ljudi zajedno u isto vrijeme stići Bogu, u idealu? Zar si siguran da u savršenom društvu neće biti rođeno neko ljudsko biće koje će poremetiti samo za neznatan dio savršenu ravnotežu? Do koje mjere se može biti idealist? Da li smiješ biti i realan, i govoriti da si zreo, a biti idealist preko svake mjere? Kada padaju tvoji ideali, možda pred novcem? Nije li novac znak za tvoju vrijednost, a ne ideal; odakle ćeš izvući snagu tijela kojom bi bilo poželjno slijediti neku ideju, posebice ako je ta ideja o nekom ogromnom savršenstvu? Da li ideali vrijede samo neko kraće razdoblje u životu ili zapravo vjeruješ sebično u svoje blagostanje do kojega te je dovela nevjerojatna upornost u trčanju za idealima?
 1.3. Potlačeni
 Da li je sebično vikati da si potlačen? Ako si potlačen, nemaš snage vikati. 
Da li je sebično puštati ljude oko sebe živjeti svoje živote i pustiti ih na miru? To nije sebično, ali je nerealno pripovijedati o toleranciji i nesebičnosti na tribinama dok ti prvi susjed umire od tlake. Ako pomogneš onome koji pokraj tebe stanuje jer vidiš da je u lošem stanju, nećeš stići ni do kakvih govornica. Ako samo pogledaš prvu osobu koja naiđe u tvoj život onda kada pomisliš da si sazreo, nećeš više nikamo stići, ni u koju grupaciju.
Možda bi dobro bilo odijeliti pojam velikih grupacija od pojma zajedništva samo s jednom osobom i u tome naći neku zlatnu sredinu. Tu jednu osobu zavoliš silom prilika jer se brineš za nju i ona za tebe. Možda i odlazite u društvo i obilazite razne grupacije, ali imate svoj privatan život koji bi bio ugrožen kad biste se posvetili bilo kome drugome, onako zaista. To je neka mala i bezazlena grupacija i donosi dobar osjećaj nesebičnosti prema ostalim takvim grupacijama. U tom zajedničkom životu u kojemu ste posvećeni samo jednoj osobi možete pronaći sami sebe i svoju sebičnost. Niste sebični ako pobjegnete zato jer vam je trava u tuđem vrtu zelenija, ali bit će jako sebično ako se posvetite toj svojoj osobi samo površno. Površno ste posvećeni ako ne vidite svoju sebičnost niti nakon upornoga uvjeravanja one druge osobe i svojega vlastitoga imperativa o nesebičnosti.
Tu svoju sebičnost možete naći i ako ste sami i siromašni. No, često gledate druge umjesto da pogledate sebe i svoj život pa dolazite do zaključka da vas drugi tlače. Sebičnost vam naređuje da se krenete boriti za sebe iako sebe uglavnom jedino i imate. Inače ne biste došli na ideju da se možete i morate za nešto izboriti. Na globusu je to opća pojava i potajni osnovni imperativ koji pokreće strujanja, bilo kakva i bilo koja. Svima poslužujete pripovijest o toleranciji jer sami sebe ne možete tolerirati kao neke druge koji su veća čudovišta od vas, ali čudovište je najgore u vama.
 1.4. Samoća
 Najgore se je susresti s činjenicom da niti jedna osoba ne postoji s kojom biste se grupirali na taj način da uvidite barem površno da ste pretjerano sebični. Onoga trenutka kada se pobrinete za sebe, takva osoba nestaje iz vašega života, bilo čijom voljom, a najčešće je ta sebičnost obostrana. To vam je jedini i osnovni zadatak u životu, smoći malo koncentracije na sebičnost ljudsku. Ako u međuvremenu spoznate da ne znate gdje ste bili i što ste radili dok ste vrijeme provodili s tom drugom osobom, znači da ste ju izgubili, to jest opet postali sebičnjak. Imperativ je, dakle, posvetiti se nekome kome možete posvetiti barem pola svoje pažnje dok ne otkrijete kako napredujete. Sve zavisi do koje mjere ste zreli, odnosno koliko se možete odricati. Ako se sve više odričete, bježite nekome drugome jer, očigledno, nećete se moći posvetiti ovoj osobi niti približno.
Dobro je imati takvu osobu koja vas odvlači iz sebičnosti, ali je češća samoća u bilo kojoj grupaciji. 
Također je lakše kad ste sami nego kada ostanete sami. Ako ste ostali sami, može vas zahvatiti dosada ili tupost koju izbjegavate grupiranjem, većim ili manjim te borbom za ideale ili protiv potlačenosti.
Ako ste inače sami, teško ćete se odreći namjerno sebe radi neke druge osobe. Iznimka je samo ako ste naletjeli na tu svoju osobu bez namjere i ako ste ustrajali u normalnom životu, ne primjećujući da niste sami. Primjetit ćete sve to kada i ako odjednom spoznate da ste ostali sami, odnosno ako se suočite s činjenicom da ste sebični.
 1.5. Oslobođenje
 Nećete se osloboditi sebičnosti ako idete upitati nekoga što mu treba jer to činite samo stoga što ste sebični. 
Sebičnosti se možete odreći samo kada uvidite koliko ste važni i neophodni sami sebi, bez novaca, bez drugih, bez ičega do sebe. Tada krećete od nule ili čak možda od minusa. Možda ste obavezni nekoj grupaciji, ali to je trenutak kada ste počeli sazrijevati i na tom putu do zrelosti morate učiniti tek prve korake. To ne znači da se morate riješiti grupiranja, ali o tome ćete sve saznati sami od sebe.
 1.6. Društvo 
 Možda uopće niste samotnjak. Možda ste oduvijek transcendentni i nalazite se uglavnom u društvu jedne osobe ili grupacije. Vjerojatno nikada nećete ostati sami sa sobom u stvarnoj samoći. Nadograđujete sebe nesebičnošću koja nadograđuje ljude iz grupacije u kojoj se nalazite. Dobro bi bilo razmotriti zašto, u detalje, ljudi provode vrijeme u vašem društvu. Da li je moguće da su svi, čitave grupacije ljudi, tako savršeni i nesebični kao što vam izgleda? Koliko vi možete pružiti samo jednoj osobi iz društva ako želite biti na dohvat svima? Kako znate i možete uvijek biti sigurni da ste dostigli pravoj osobi na vrijeme naći se kao društvo? Do koje mjere ćete imati tjelesne snage brinuti se za sve te osobe ili barem samo za jednu ako je možete detektirati kao onu koja vam je najvažnija jer, na koncu, ipak ste u tome biranju uglavnom više sebični nego nesebični, odnosno, pobrinete se za sebe pa onda vidite da imate nesebičnosti i za sve one koji dolaze k vama, više ili manje.
Postoji takvo stanje grupacija kao što je timski rad, odnosno društveni život. Zavisi od vašega osjećaja ravnoteže kada ćete biti više ili manje sebični. Uvijek postoji mogućnost na vrijeme zabilježiti kako možete biti manje sebični, za svaki slučaj ako ostanete na samo jednoj osobi iz okoline. Postoji i mogućnost da ne spoznate sav užas svoje sebičnosti; postoji također mogućnost i da poginete, ratrzani u nesebičnosti, ali to je vrlo rijetko jer ste dovoljno transcendentni da se približite Bogu, makar i u zadnji čas.
 1.7. Anonimusi 
 Zanemariv je broj osoba koje mogu reći da su same samcate. Uvijek se čovjek rađa u društvu. Ne proizvodi sam sebe.
Roditi se u društvu ne znači ne biti sam. Biti u društvu može postati odmah jako opasno iako je i to vrlo rijedak slučaj, a često zavisi i o tome koliko ste zreli. Da biste postali zreli, vjerojatno vam je potrebna i samoća i društvo. Vjerojatno nije dobro biti asocijalan tip osobe. Vjerojatno će društvena osoba ipak spoznati u životu i samoću. Teško je čovjeku biti društvena osoba dok sazrijeva bez svijesti o svojoj sebičnosti. Sebičnost nije potpuno isto što i vezanost za druge osobe ili ovisnost o drugim osobama. Može se dogoditi da čovjek sazrije u samoći, odnosno bez puno vezanosti, ali mu njegova nesebičnost ne služi, a ne pomaže puno niti drugima. No, u spoznaji svoje vlastite sebičnosti, sam čovjek može uvijek krenuti u društvo dok onaj koji je vezan za mnoge osobe iz grupacije ili za tu grupaciju može teško dostići takav stupanj podnošljivosti svoje vlastite sebičnosti ako ostane sam. 
Pitanje je da li je kvalitetnije biti od koristi samo jedamput u životu samo jednoj osobi ili samo biti na raspolaganju uvijek čitavoj grupaciji. To, naravno ne ovisi puno samo o jedinki, ali ovisi o njezinom stupnju zrelosti koji ne jamči nesebičnost nego samo kvalitenije sagledavanje svoje sebičnosti.
Često se događa da ljudi postaju uznemireni kada je u pitanju njihova osobnost, odnosno može se reći da je paničarenje dobar pokazatelj nečije sebičnosti. S druge strane postoje osobe koje prolaze kroz grupacije i nestaju anonimno. Razumno je primijetiti da svijeta ne bi niti bilo da nema podjednako i jednih i drugih.
 1.8. Ljudi s imenom
 Žalosno je spoznati da su ljudi s imenom, oni koji su poznati grupacijama, uglavnom imućnijega porijekla pa su i više osposobljeni, stjecajem povijesnih okolnosti, za odgovornije društvene položaje, barem je u javnosti uvriježeno takvo mišljenje što ne znači da je točno. Ispada da su nesebični jer se brinu za ogromne druge grupacije. No, činjenica je da njih ne bi niti bilo da nisu samozvano odgovorni za te druge ljude.
Tu već postoje veliki pritisci i tlačenje. Ljudi sebično teže dokopati se svega i svačega na teret drugih pa onda ti drugi ljudi očekuju da će se samozvano odgovorni i pobrinuti potpuno za njih. I jedna i druga grupacija je, naravno, grupa sebičnjaka.
Da li je bolje biti sebičan prema jednoj osobi ili pokoravati se grupi koja se temelji na sebičnosti?
Kako se, primjerice, može dogoditi da se na jednom mjestu nađe nekolicina sebičnjaka, kojima je u naravi odgovornost, da sastave pravila ponašanja kako bi se uvela u društvo nužna nesebičnost i da zaključe svi da su pravila gotovo savršena, ali niti jedna jedinka iz tih grupacija ne postaje nesebična? 
Očigledno da ona povijesna odgovornost ne znači nikako i povijesnu nesebičnost.
 1.9. Lijenost
 Što učiniti sa svojom sebičnošću? Jednostavno, postati je svjestan i zadržati tu svjesnu spoznaju prilikom obraćanja u grupaciju. Suočiti se s činjenicom da sebičnost vlada ljudima, kako god opisivali to stanje, ono je uvijek sebičnost, veća ili manja. Ljubiti nekoga i predavati mu se potpuno i dragovoljno ili puštati drugima da odlučuju znači također biti sebičan.
U trenutku kad ste odustali od odlučivanja o sebi i svojemu životu, već ste se sebično pobrinuli za svoje osnovne potrebe. Možda čak i prezirete bogatstvo, ali to je samo zato jer ste sebično zadovoljni onim što ste postigli pa si možete priuštiti i nezainteresiranost za bogaćenje ili za ideale, odnosno nebrigu za druge. To je lijenost koja dokazuje da se sebično čuvate u nekakvom minimalno zadovoljavajućem stanju i ne težine ničemu višem. To se stanje uglavnom prije ili kasnije pojavljuje kao potlačenost. Ako ne odlučujete i ne činite ništa jer ste zadovoljni, postat ćete odjednom svjesni da ste potlačeni. Tada ćete sebično nastojati dokopati se opet barem onoga minimalnoga zadovoljavajućega stanja. Postat ćete svjesni koliko ste puno imali, a mislili ste da ste nesebični. Niste, samo ste sebično prihvaćali tuđe odlučivanje o vašem životu. Promakle su vam godine i dolazite u stanje pomirljivosti i laganoga kajanja zbog toga što ste, odnosno niste ništa činili. Ta lijenost je uspavljivanje u sebičnosti. 
Lijenost može biti prikriveno stanje nemoći, ali to je u korijenu također sebičnost. To je strah od gubitka sebe samoga, odnosno onoga što čovjek ima u grupacijama ili izvan bilo koje grupacije. To je čekanje koje može postati stil života, čekanje na svojih pet minuta u nedjelovanju. Teško je odlučivati ili djelovati u stanju nemoći, ali je neophodno i lako spoznati u tom stanju svoju sebičnost jer to dovodi do oslobađanja od sebičnosti odnosno nemoći.
 1.10. Drugi čovjek
 Kada se čovjek suoči sa svojom sebičnošću, nailazi u sebi na imperativ nesebičnosti. To je također sebičnost, odnosno jedini spas od nepostojanja jer čovjek spoznaje da postoji samo ukoliko je nesebičan. Tada planira djela nesebičnosti, ali ako svoje sebičnosti nije u potpunosti svjestan u svakom trenutku, vjerojatno će postati manje nesebičan i sebičnost će ga baciti u stanje straha.
Mnogi se ljudi ne usuđuju predati drugima jer se straše ovisnosti o drugima i to ne one ovisnosti kada ništa ne odlučuju o svojemu životu nego aktivne ovisnosti, rada i razmišljanja što više u korist drugima. Mnogi misle da nisu korisni drugima ako se za sebe ne mogu pobrinuti pa tek onda razmišljati o drugima. 
Planiranje nesebičnosti počinje od brige za nekoga drugoga. To ne znači da čovjek odmah mora krenuti u potragu za nekim drugim jer bi to bilo sebično. Nesebičnost je aktivno susretanje bilo s kim, odnosno s prvim na koga naiđe čovjek.
Planiranje nesebičnosti može početi od aktivnog susretanja sa sobom samim. Aktivno se susresti sa svojom sebičnošću zahtijeva koncentraciju na djelomično prihvaćanje činjenice sebičnosti i djelomičan rad na nesebičnosti. Priznati sebičnosti postojanje znači napredovati. Tada se postavlja pitanje samo od sebe, pitanje o uzroku postojanja čovjeka i o uzroku njegove nenadmašne sebičnosti. Zašto čovjek koji je tako neizlječivo sebičan ne može prihvatiti činjenicu da je sebičan? Zašto je sebičnost tako snažno izražena u biti ljudskih stvorenja? Zašto čovjek nastoji biti nesebičan? Zašto mora postojati u drugima?
Odgovor je prejednostavan. Bit je čovjeka drugi čovjek. To je imperativ koji se krije u suočavanju sa svojom sebičnošću. Taj zaključak ne dozvoljava čovjeku okrivljavati druge za bilo što. Ne dozvoljava lijenost. Ne dozvoljava zaborav na svoju sebičnost, odnosno zanemarivanje drugih i njihovih potreba. Ne dozvoljava više nikakvu sebičnost.
 1.11. Različitost 
 Kada se čovjek brine o drugome čovjeku, život mu je zanimljiv, zanimljivo mu je neiscrpno istraživanje te druge osobe. Jedan čovjek iz onoga drugoga može izvući na svjetlo dana nevjerojatne darove i sposobnosti koje onaj drugi sam u sebi ne vidi i ne zna pronaći. Sam čovjek aktivno ne vrijedi puno ukoliko neki drugi čovjek ne pronađe u njemu nešto što je drugome čovjeku jako vrijedno. To je obično nešto suprotno od onoga što sam čovjek u sebi nalazi, to je neka veća ili manja različitost jer samome čovjeku je dosta njega samoga, a drugi mu je čovjek uvijek zanimljiviji. To traženje drugoga čovjeka zadovoljava onaj imperativ nesebičnosti koji tako tvrdokorno ne da čovjeku da živi sam.
Taj zaključak objašnjava zašto su roditelji tako uporno vezani za svoju djecu čak i onda kada su ta djeca samostalna i odlaze od roditelja.
Taj zaključak objašnjava zašto ima toliko nesretnih veza među ljudima jer ako se čovjek ne brine za svoga najbližega do sebe, neće se nikada osloboditi svoje sebičnosti.
 1. 12. Sličnost
 Teško je pronalaziti zanimljivosti drugog čovjeka ako i taj drugi čovjek ne pronalazi u onome prvome također zanimljivosti. Ljudi vole reći da se suprotnosti privlače, ali najčešće traže u nekom dvojcu sličnosti pa ako ih ne nađu, nije ljudima jasno kako se to dvoje ljudi uopće međusobno razumije. No, takav dvojac može trajati vječno jer je neiscrpno vrelo zanimljivosti koje se mogu pronaći u nekome.
Ono što održava vatru pronalaženja različitosti u drugome zaista mora biti barem jedna zajednička točka. Samo je jedan razlog zbog i radi kojega neki dvojac može opstati u dugotrajnom pronalaženju međusobnih različitosti, a to je interes neke treće osobe. Najčešće je to neki zajednički posao ili ideja, a uglavnom je to zajedništvo vezano interesom za vlastitu djecu. No, sve to ne traje vječno.
 1.13. Treća osoba
 Nezgodno je u društvu pronalaziti zanimljivosti druge osobe i zajedničku brigu za treću osobu jer društvo, odnosno ljudi su zbunjeni ako vide da se neki dvojac dugotrajno dobro slaže, a uopće nije nikakva grupacija i nije niti brak, niti politička stranka, niti vjerska zajednica, niti poslovna ekipa. 
Zbog toga jedan usamljeni sebičnjak nema puno mogućnosti istraživati zanimljivosti samo jedne druge osobe nego, što može biti i jako dobro, pronalazi ljepotu drugih ljudi u svakome na koga naiđe, a zapravo ni s kime ne provodi većinu svoga života.
U takvim slučajevima ne postoji ona zajednička treća osoba, barem ne konkretno i vidljivo. Takvome se usamljenome sebičnjaku može dogoditi da vidi i treću osobu kada se pobrine za nekoga koga susreće kao zanimljivu drugu osobu koja ima neki jako važan interes. Zajednička ideja ili poslovni sastanak naglašava tu treću osobu, zajedničku točku susreta jednoga čovjeka s drugim čovjekom.
Usamljenom sebičnjaku tako se može dogoditi da je u bliskijoj vezi s trećom osobom, a da uopće nema pokraj sebe drugoga čovjeka.

1.14. Dosada   
 Postavlja se pitanje zašto jedan čovjek postoji samo u drugom čovjeku, postavlja se pitanje koja je svrha jednoga čovjeka koji je sam. Činjenica je da jedan sam čovjek nema s kime ratovati ili rađati. Činjenica je također da niti ratovanje za bolje društvo, niti rađanje ne odgovaraju na pitanje o sebičnosti. Jedan sam čovjek i dalje je neograničeno sebičan iako nema drugoga čovjeka pred kojime bi spoznao da je sebičan i pred kojime bi spoznao svoj imperativ o nesebičnosti.
Jedan sam čovjek ne može doći uopće u pitanje o svojoj svrsi.
Jedan usamljeni sebičnjak ne može postojati, bilo to njemu važno ili ne, bez drugoga čovjeka, ali ako drugoga čovjeka nema, usamljeni sebičnjak može doći do one treće osobe, do one točke zajedničkog ljudskog interesa, do neke ideje.
Pitanje je samo da li je jedan usamljeni sebičnjak uvidio i spoznao vječnost treće osobe ili je tek na dugotrajnom putu u potrazi za vječnom idejom ili interesom. Pitanje je samo da li jedan usamljeni sebičnjak uopće može spoznati svoje vlastite neograničene zanimljivosti bez drugoga čovjeka ili ako ne pronađe treću osobu.
Nameće se zaključak da jednome usamljenome sebičnjaku mora kad tad postati dosadno.   
 1.15. Stvaranje
 Ako je nekako došao do treće osobe koja je vječna i neiscrpna, čovjek stvara.
Nije teško stvarati u prisustvu drugih osoba. Najdugotrajnije je stvaranje ono u kojemu jedan čovjek pronalazi drugoga čovjeka s njegovim zanimljivostima.
No, kako stvarati u samoći ako ne vidi čovjek treću vječnu osobu s kojom može kao prvo doći do želje za drugim čovjekom. Ako je neki sebičnjak usamljen, on nužno traži drugoga čovjeka čak i kada vidi treću i vječnu osobu.
To dovodi do zaljučka da jedan usamljeni sebičnjak u svojoj sebičnosti, koja nije uvijek sasvim loša, teži nekome sličnome barem u jednoj činjenici, u činjenici da teži pronaći jednoga isto takvoga čovjeka kao što je on pa makar bio taj drugi čovjek u svemu drugome potpuno različit. 
 1.16. Jedan čovjek
 Nakon ovakvih zaključaka postaje jako neobično kako nekom čovjeku u životu može biti dosadno.
Jako je neljudski i neobično kada jedan čovjek drugome pronalazi razloge za nepostojanje umjesto da otkriva zanimljivosti drugoga čovjeka.
Teško je usamljenome sebičnjaku promatrati oko sebe druge ljude od kojih većina ne nalazi razloge za znatiželju. Teško je nakon ovakvih zaključaka uvidjeti sebičnost drugoga čovjeka i biti nemoćan pred tuđom sebičnošću. Prvi je i osnovni poticaj usamljenoga sebičnjaka ukazati drugome čovjeku da je neograničeno sebičan i da je oslobođenje njegovo u tome da prihvati tu činjenicu, a ne da ju odbija, a odbija ju zato što u sebi odmah nakon sebičnosti pronalazi imperativ nesebičnosti. Kada jedan čovjek otkrije u drugome zapreku zbog koje ne može pronaći zanimljivosti drugoga čovjeka, a to je poricanje sebičnosti, mora se upitati postoji li uopće negdje neki drugi čovjek u kojemu bi pronašao darove i sposobnosti.
Jako je teško pronaći sposobnosti u drugima.
Stoga se jedan usamljeni sebičnjak mora okretati svakom pojedinom čovjeku kojega susretne ili mora kraj sebe imati barem jednu osobu u kojoj pronalazi zanimljivosti. Najčešće ljudi koji imaju zanimljivosti stvaraju grupacije na temelju samo jednoga dara odnosno grupiraju se pretjerano zbog jedne ideje iako ta jedna ideja nije dovoljna sličnost zbog koje bi čovjek ostao u grupaciji. Ipak, takve silne grupacije postoje. Naravno da ne mogu ostati uspješne kad zajednička točka interesa nije dovoljna za grupiranje. Nije samo jedna zanimljivost dovoljna čovjeku za ulazak u neku grupaciju. Čovjek ima izobilje različitih zanimljivosti. To dovodi do nastojanja čovjeka na različitim mjestima, neki ljudi članovi su mnoštva grupacija. Problem je u tome što grupacija brani jednom čovjeku odlazak na neke druge grupacije. Jedan čovjek više je od grupacije.

Esej o paklu, svijetu bez Boga, 30.03.2017.  15:42

vidi još:
Evin dokaz : http://falsenot.blogspot.hr/2014/12/evin-dokaz.html

na mom prijašnjem blogu http://falsenot.blogspot.hr/

Na očigled je cvala

Kako samo jednostavno, lako                     

bere cvijeće svoje plodove;
još od jutra gledala sam naopako,
cvijet od trešnje plodio je godove,

rodio je laticom na lat.
Trešnja cvate odozdo pa naviše.
Sutra bit će sasvim drugi svat.
Cvjetovi se sasvim tiho joj pojaviše,

na očigled je cvala.
Nije još dovršila odijevanje,
ostala po koja grana mala -
na vrh stabla gledat ću odsijevanje.
29.03.2017. 21:03

Nada sluge, nada Boga

Uvijek mislim, sve sam rekla,
sve sam svijetu ovome objavila,
pri tom spoznaje sam mnoge stekla,
grijehe stare na dugo sam ostavila.

Naviještati Te znači sebe upoznati,
sebe naći pokraj Izlaska u pustinju,
pokraj Stijene što će vodu dati,
pokraj Proroka što za Tebe se upinju.

Reći ljudima za Tebe, znači sebe ozdraviti
krhkom vjerom, čitanjem i proučavanjem
spasa kojega si htio za nas postaviti,
koji neumitno stiže s poučavanjem.

Ti si pobijedio svijet, ja sam Tvoja pobjeda,
ja sam čudo Tvoje hodajuće
koje nosi za Te mnoštvo onih objeda
koje pratit će nas u buduće.

Ja sam križ Tvoj, sladak, težak i pun krvi,
Krvi Svete bez koje nam nema znanja,
bez koje nam žrvanj svijeta život mrvi
i koja je roditeljica uzdanja

u sva Tvoja djela spasiteljska
što se jednoj duši bez prestanka zbivaju.
Ja sam Tvoja ruka prijateljska,
kraljevstvo Nebesko s kojega izbivaju.

Mi smo često kao jedna duša, jedan duh,
mi smo savez vječni, neprolazni pakt,
zajedništvo ljubavi i sveprisutni gorki kruh;
mi smo kao metronomi koji udaraju takt.

Ti si Bog , a ja sam sluga beskorisni, 
Ti si Stvoritelj moj, a ja sasvim nešto drugo;
Ti si Spasitelj mi pa mi riječ utisni
da Te čujem kad mi kažeš: valjaš, slugo.

Da se nekako sa svojom biti sastanem
koja samo Tebe u noćima traži,
da pred Tebe sva ovakva ipak stanem,
da Ti kažem da si mi najdraži.
29.03.2017. 07:10

Povratak

Odgovarati na pitanja, i to šutnjom, potpuno pogrešnim odgovorom zbog neuočavanja glavne teme ili humorom izgleda da je učestalo, izgleda lako.
Postavljati pitanja je teže.
Sjećam se kako su nas učili da se konverzacija sastoji od pitanja i odgovora. Ja stalno to radim, pitam i odgovaram. Očigledno mi je da konverzacija nije niti nekada značila nešto slično kao što znači komunikacija.
Razgovaram sama sa sobom, da. Za to su mi potrebni stari i novi podatci pa ih ili potražim nekako (u literaturi) ili mi padaju na pamet. Znatiželja je veliki Božji dar; nije toliko zabranjena koliko izgleda da ljudi pretpostavljaju. Jer nije problematika u pitanjima nego u odgovorima.

Reklo bi se da se nisam snašla u resocijalizaciji, čak nemam ni "sviđanja", a naročito nemam gotovo nikakvih mišljenja sugovornika. No, na žalost, nemam potrebu preveliku, imam samo dužnost. Osim toga, puna mi je glava podataka koji kao da se slažu bez moje volje. No, srećom, to je samo površinski.
Uzgred, kad malo započnete zaista sazrijevati, već su vam tu mrtvi znanci, prijatelji, rodbina pa nekako više mislite na njih nego što se sjetite otići na kavu s nekim mlađim.

Još jedna dužnost postoji: samozapošljavanje. Ali kad ne plaćaju.
Postoje razne vrste pomoći od države. No, izgleda da se je lakše zaposliti nego dobiti koru kruha ili kap vode. Da, zaista, ljudi se rađaju sami i samostalno umiru, ali često se drže jedne te iste točke u životu "za starost".


Iz one samrtne tjeskobe pod bič pa na Golgotu s trnjem oko sljepoočica i na području maloga mozga; koljena klecaju, tabani peku, trnje probija najosjetljivije točke na glavi, a na ramenu teret gruboga drva koje grebe i dere meso i, što mi je nekako najgore, zapanjeni pogledi mnoštva: svi gledaju, vide, znaju, ali ne pomažu i nisu svjesni što čine dok manjina drži u rukama mnoštvo, pod jarmom. Jedva čekam taj cilj, samo da prestane.

Da, sad se sjetih jednoga znanca kojega vidjeh kako se trese kad smo se sreli, kao šiba, drhti, nije mu ništa, ali oči fluorescentnoga sjaja i kao da mu je jako, jako hladno:
"Kad će to prestat'?", prozbori kroz stisnute zube koji su cvokotali.
"Evo, za koju minutu, kad dobiješ lijek", rekoh mu.
28.03.2017. 22:38

Evanđelje po Ivanu, glava 5, redak 14
14Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!« 

Problemi liječenih psihotičara

1. Problemi liječenih 'psihotičara s halucinacijama'
a) Znanost (čitaj: Wikipedija ) nam pojašnjava psihozu, konkretno shizofreniju i shizofrene poremećaje mnogim čimbenicima nastanka i pojavljivanja, od genetike-nasljeđa, preko utjecaja okoline i društva, odgoja, obrazovanja do utjecaja okoliša-prirode i vremenskih prilika. Jedan jedini gen, pravit ću se stručnom, ili jedan kromosom nikako ne uzrokuje psihozu. Ako genetika i jest veoma važna, mora se imati u vidu da se za komplicirane bolesti ili kompleksne poremećaje, navodno, mora izolirati "uzrok" iz dubljih istraživanja čitave DNA, deoksiribonukleinske kiseline-našeg potpisa, a ne samo brzinskom i površnom akcijom. Prema tome, shizofrenija nije nasljedna, ali nasljedna je, primjerice, pojačana i veća sklonost ka psihičkim oboljenjima. Odgoj roditelja, odgajatelja i učitelja nema toliko utjecaja, ali nas dovodi u škole i do motivacije za učenje pa postajemo više ili još više obrazovani, a to već jako utječe na pojavljivanje, razvoj i liječenje bolesti. 
Shiza nije ludilo, ona je bolest kao i svaka druga, nalik je u prenesenom smislu na kakav tumor koji vam zasjedne na neke točke organizma pa organizam ne može harmonično funkcionirati, a to djeluje na daljnje loše funkcije potpuno zdravih dijelova organizma. Problem je veći kada se takav "psihički tumor" mora odstraniti; za sada shiza je trajno mentalno oštećenje i nije izlječiva, ali je jako, jako popravljiva ako okolnosti liječenja pomognu bolesniku, ako liječnici imaju prilike pomoći te ako vam Bog da. Sve zemlje svijeta troše mnogo sredstava za ljekove koji pomažu toj bolesti.
b) Lista simptoma po kojima se prepoznaje shizofrenija je malo tanja knjiga, kao malo izdanje Katekizma Katoličke Crkve.
Najčešće su deluzije, to jest "umišljaji", ono što čovjek jako umisli, a nije toga gotovo nikako svjestan, njegov organizam čak realno i stvarno doživljava i proživljava halucinaciju. Postoje halucinacije zvučne, vizualne-vidne, mirisne, opipne-dodirne i proživljene povišenjem krvnog tlaka, načinom zaključivanja (koliko smo samo navikli izvesti neki zaključak na temelju osjeta i koliko smo toga rijetko svjesni!). Ako razmišljate previše opsesivno i uporno o bilo čemu, od toga nećete dobiti psihozu, možda samo blagu migrenu. Umišljanje samo po sebi nije toliki problem koliko je problematično iskustvo organizma: javlja se neobjašnjivi i nekontrolirani strah i tjeskoba, a može doći i do mentalne boli, počevši od leptirića u trbuhu preko teškoća s disanjem pa do gušenja ili pokušaja samoubojstva koje bi prekinulo to neizdrživo stanje.
Haluciniraju se uglavnom neki glasovi koje čuješ, glasovi koje umišljaš, glasovi koje čitaš i napisane riječi koje razumiješ, a sve to istovremeno s pokušajem obavljanja normalnih, svakodnevnih radnji i poslova, te uobičajenog razmišljanja, čak i učenja i borba s mislima koje postaju nekontrolirane zbog straha i boli ili  nekih manifestacija organizma.
c) Paranoična proživljavanja također prate halucinacije. Svi smo mi normalno prestrašeni i oprezni, a svi ponekad imamo normalnu paranoju koje smo svjesni i o kojoj često međusobno pripovijedamo. Psihotičan čovjek se zna često vezati za jednu osobu ili instituciju, a da toga nije svjestan, te je njegova paranoja pojačana i usmjerena dok mu inače organizam funkcionira uobičajeno normalno.
2. Pravovjerje, vjera i krivovjerje
Nakon što se bolesnik oporavi malo na liječenju, puno toga zaboravi, Bogu hvala, i ne vjeruje da "je bio tako lud", ali počinje diskretno vjerovati u božanstva i u paranormalne pojave. Rijetko se nađe neki prokušani i istinski praktični vjernik u Jednoga Boga pa stoga ne čudi što neki psihijatrijski bolnički odjeli u svijetu zabranjuju vjersku literaturu jer pacijenti samo time često pojačavaju svoje praznovjerje te sami sebi otežavaju liječenje i terapiju.
Istinska vjera vam neće dozvoliti da se upuštate u proučavanje doživljaja i "događaja" koje ste vidjeli i proživjeli za vrijeme svojega akutnoga stanja psihoze, a naročito nećete na temelju takvih incidenata graditi povjerenje i naglašavati svoju vjeroispovijest. To bi bilo pravovjerno. 
Veliko krivovjerje gotovo isto je što i praznovjerje. Praznovjerni ljudi su statistički slabije obrazovani.

3. Utjecaj vjerskih podataka na oporavak: kada istinski vjerujete, prestajete previše umovati, naročito kad ste bolesni od psihoze. Jednostavno pokušavate moliti i to vam je i najpametnije makar izgovorili samo jednu molitvicu na dan.

Nisu svi shizofreničari istinski vjernici, ali su svi istinski vjernici zapravo više ili manje shizofreni ako definiramo djelomično neke simptome kao iskustvo istinskoga vjerskog obraćenja.
28.03.2017. 15:22

Spržena krila

Više nemam ona krila meka
što su me nosila u visine,
što su me nosila iznad rijeka,
spuštala daleko u nizine.

Ponekad dođe takva praznina,
pauza kratka ili samo malo dulja,
dok opet ne padne laka prašina
i potrebno se pokrenuti, a molitva kulja.

Uopće mi nije krivo, ne peče;
ta, zna Bog moj mene izvući
od daleka leta za koji mi reče:
tko jednom ljubi, vraća se kući.

Osim toga, krila se obnavljaju
da mognu se spržiti višekratno,
da se ljepše oporavljaju;
povratak slađi je nego zrnje zlatno.
27.03.2017. 19:40