Vječno hodočašće

Zemlja kojoj više ništa nije ostalo,

ništa što bi moglo se izgubiti;

zemlja kojoj samo je do Boga stalo,

to je ova moja što si je odlučila izljubiti.

Zemlja starih, izmučenih puritanaca

koji drugo ne znaju, ne pamte,

samo najezde svih svetaca i stranaca,

krije težnje što se ponekad rasplamte.

Zemlja koja nit ne umije se uključiti

u veliku uniju, carstvo kršćanske kulture,

zemlja koju ne može se još više izmučiti

predziđe je koje brani se do zadnje ure.

A ti, svijete, svijete vrli, sada salutiraš

kad kraj tebe kroči gomilica hodočasnika,

ti tek sada u slobodi nešto biraš,

a još prije te je izabrala ova šaka ratnika.

Već odavno niti malo se ne bojiš

za taj život svoj i egzistenciju.

Bez mene ti svako si vjenčanje krojiš

kao da si bez mene ti pronašla esenciju.

Tvoja duša sada izdajnički progovara,

ti me učiš kako potrebno je uživati

kao da ja nemam životnoga dara,

kao da ja ne znam Boga svog dozivati.

Ipak ja te častim, radi tebe se koprcam

da mi Gospu mjesto mene tu posadiš

gdje je izvor, gdje je toplo oko srca

da mi Bogu ti u miru kadiš.

Ova zemlja strana, zemlja najvećega broja siromaha

koja sada životari još pod uzama

kakve je iskusila Bernardica do posljednjega daha,

može samo častiti te suzama,

ali kada dolazim ti u Gospino svetište,

znaj da samo vjerom Lourdesa gledam

kako ovo leglo duha svoje izliječenje ište,

kako spasit ćeš se kad se jednom predam.

Molim Gospu da mi skine sva prokletstva,

a ti mi još više briga proizvodiš.

Molim i Bernardicu za uzvišenje moga svetstva

onog časa kad se ti u siromaštvu rodiš.

Lourdes, 28.09.2016.  22:10

Kult ljubavi

Previše zlata, previše sjaja,

u to sve teško je vjerovati.

Siromah u meni sve više zdvaja,

zar ću se kultu raskoši predati?

Noć je pala na povorku ranjenika,

visoko zdanje prijeti otkrivenjem,

okružuje nas grijeh poput staklenika,

a duša mi raste udivljenjem.

Svi manji i veći strahovi nestaju,

ruka je Gospe Lurdske nad nama.

Od kulta ljubavi svi kultovi prestaju,

ljubav je strašna životna drama.

Lourdes, 28.09.2016. 19:28

Nebo

Nebo zove zemlju, zemlja nebesa priziva,

tisuće ranjenih duša, mnoštvo hvale.

Oko mene po svuda kolona živa,

molitva se pjeva, djeve na put križa stale.

Gledajte mir za sve ljude,

slušajte ove anđele prekrasne

dok se plač djeteta ne zbude,

dok ne izginu svi od smrti časne.

Gospa nudi kupelj, Bog nas krstom njenim pere,

ostadoh bez daha, umrla je stara žena Eva;

ovo je dan Gospodnji, dan moje nove ere,

a djeva mi skromna znanu molitvu pjeva.

Nebo me dodirnulo i još me ne pušta,

ovo je tijelo slobodno postalo.

Iza mene samo zemlja pusta,

oko mene tek mnoštvo anđela ostalo.

Lourdes, 28.09.2016.  18:38

Procesija

Pjesma prekida tišinu,

mnoštvo svjećica gori;

molitva dopire u dubinu,

a pozdrav nebu se ori.

Slijedim te, lagano kročim,

kamenito zdanje oko mene

od kojega se i malo ukočim,

a zlatno me svjetlo prene;

iz onoga siromaštva u veliku raskoš

tisuće duša došlo se pokloniti

kao da vide buduću rastroš

od milosti što će sada zazvoniti.

Slijepi gledaju, siromasi se site,

ruke i svijeće streme u vis.

Nigdje još ne vidjeh takve svite,

a uvijek je krije i štiti klis.

Iz dna duše raste mi poštovanje,

dio sam puka koji te hvali

i slavi Boga za putovanje

koje mu Bog i Gospa dali.

Lourdes, 27.09.2016.  22:51

Silentio

O, tiha Gospo, na odmor si me zvala.

Tišinu, samo tražiš tišinu,

onu koju nisam nikad još upoznala,

a toliko teških dana minu.

O, tiha Majko cijeloga svijeta,

tvoje nježne ruke daleko sežu,

od svoje djece činiš stvorenja sveta,

tvoje nas ruke u tišini vežu.

O, Djevice skromna i nečujna,

ti vodiš me siromaštvu duha,

ti jedina daješ pića rujna

i samo ti imaš pravoga kruha.

O, slatko Bezgrešno Začeće,

ja zaista ne znam svoje snage

i nisam svjesna najveće sreće;

tvoje su životne struje blage

poput lahora i treptaja oka,

one su tako izišle iz mene

kao ljubav majke, stara i duboka,

kao tvoja nježna ljubav iz sjene.

Lourdes, 27.09.2016. 04:40

Prolaznici

Potrebno je tako malo

da pjesma krene

i da povedem te domu,

da upamtim što se dalo,

sve za mene,

i ne opirem se tomu.

Samo, znaj, sve će proći

i mi ćemo se promijeniti,

željni uvijek savršenstva,

željni uvijek Bogu doći.

Život će nas osjeniti

zavjetima svećenstva.

Sve te mane koje srce voli,

koje svaka duša krije,

koje mogu nas povrijediti,

bit će uzrok neke boli;

činit ćemo što se ne smije,

ljubav više neće vrijediti

jer ni naša sreća nema lice,

mi smo samo prolaznici

koji žure svojim putevima,

zaboravljene noćne skitnice

kojima su novi dani praznici,

a skrivaju se po kutevima.

Svaki susret potrebno je uživati

kao spoj u jednoj koti,

kao iskru koja bukne,

kojom svatko može uzimati,

koja daje da se duša poti,

koja kao vjetar hukne

jer velike su ljubavi da gore

i da pale takvo jako plamenje,

da se s njima može nastaviti

daleko na otvoreno more

ili tamo gdje je pustinja i kamenje,

gdje će se sa svojim Bogom sastaviti.

Potrebno je tako malo

da ljubav plane,

ona je nama put do nas;

i sve što se je dalo

vodi u vječne dane,

sve je to samo put u spas.

25.09.2016.  00:36

Nada sanjara

Prokušanim snovima ostajem bez nade,

samo realno je sagledavanje baš pravo

dok od nadanja se uvijek puno krade,

uvijek na toj zemlji duša vidi nebo plavo.

Realno je priznati mu svemirsku crninu

pa se spreman gledati s tim faktom.

Tada tek se bolje vidi kroz mrklinu,

s onom pravom nadom može vezati se paktom.

Sve je crno jer je bijelo predodređeno

samo za te bistre poglede i htijenja

kojima je srce na tom svijetu omeđeno,

kojima je potrebno još povjerenja.

Kada znaš da putuješ dolinom suza,

tek te tada može vjera nositi,

ona rađa pravu nadu, slobodnu od uza

koju snovi ne mogu pokositi.

Nada se ne polaže u sve zemaljsko.

Ako takav ti još uvijek nešto sanjaš,

stići ćeš u nerealno more zmajsko

jer se uporno od vječnosti sklanjaš.

U tom oceanu sigurno ćeš potonuti

jer se pitaš odakle je zlo na svijetu.

Varljiva će tvoja nada brzo klonuti,

vidjet nećeš niti bumbara u letu.

Samo strašna mora ti je oslonac

nadati se jednom kraju tvojih muka.

Teške more tek su nadi otponac

dok sanjarenje je na tom svijetu bruka.

Zato mi ne govori o nadanjima i divoti

jer od nas tu nitko ne zna što ga čeka

i kakva su zabluda sanjani životi,

i koliko je lijepa samo vječna rijeka.

I od svih je prava nada jača tih strahota

jer su one nebu sitne kao zrnce prašine.

Najstrašnija izgleda nada vječnoga života

jer je veća nego svemir kad mu sunce sine.

24.09.2016. 16:10