Kako i kada smo mi to grešni i zli, mada i sveti jer posvećuje nas Duh svetoga krštenja, oproštenja, pokajanja, Euharistije, a ipak dostojni obećanja Kristovih; kako smo to mi odjednom pravednici?
Naziv „pravednik” označava onoga koji je pravovjeran, vjeruje u jedinoga Boga Isusa Krista, to jest u Presveto Trojstvo i nema sebičnosti, nije praznovjeran, ne čini i ne vjeruje pogrešno, nije krivovjerac ili ne čini svetogrđe.
Mi smo ljudi, stvoreni na sliku Boga, stvoreni kao Adam i Eva u početku, stvoreni vrlo dobro. Da Adam i Eva ostadoše poslušni Bogu, ne bi čovječanstvo spoznalo za postojanje dobra i zla, ne bismo znali koliko nam je dobro kad ne bismo znali koliko nam može biti zlo, i obrnuto.
Ljudi jesu grešnici, ali u grijehu mogu biti samo oni koji su kršteni u Katoličkoj Crvi, samo oni su se označili kao ljudi kojima je potreban spas od Istočnoga grijeha što ga daje krštenje, to jest od svih drugih grijeha koje počinimo nakon krštenja pa pristupamo sakramentu Pomirenja kojim nas sam Bog Stvoritelj odriješi od grijeha jer nam oprašta grijehe za koje smo se pokajali te pristupamo sakramentu Euharistije, slavimo Boga, zahvaljujemo Gospodinu, ispovijedamo svoju vjeru, zajedničarimo svi s Isusom i blagujemo Njegovo Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo, napajamo se Svetim pismom i Milošću u velikoj zajedničkoj molitvi sa svima svetima i anđelima.
Svi ostali su bez grijeha, ateisti, agnostici, to jest pogani. Pogani su nekad bili svi oni koji nisu Grci, ali su taj izraz valjda i pripadnici Izabranog naroda Božjega koristili za sve druge narode koji su bili mnogobošci.
No, vjernici Božji, koji žele postati pravednici pred Gospodinom Bogom kako bi stupili s Njim u zajedništvo, kako bi bili dostojni i sposobni postati dionici božanske naravi s Gospodinom.
Poslije sakramenta Pomirenja s Bogom, vjerniku Gospodin zaboravlja i briše grijehe, i više ih se ne sjeća. Vjernik kreće od samoga početka, pozitivnog početka gdje je obnovljen ponajviše u pravednosti koja još nije savršena.
Sakramentu Pomirenja se može pristupiti vrlo često, što je jako dobro, i prema potrebi. Vrlo često čovjek vjernik se kaje zbog svojih grijeha sve dok te grijehe ne preda Bogu preko slugu Božjih i svećenika Njegovih. Što je jasnije uočio grijeh, vjernik se teže kaje, to je znak velike Milosti i znak je dobra sazrijevanja i jačanja u vjeri, to jest boljega međusobnoga poznanstva između Boga i dotičnog vjernika. Gospodin zna što je u vjernikovom srcu, ali vjernik to postepeno otkriva te na taj način vrlo postepeno upoznaje živoga Boga s kojim je u molitvi u sve prisnijoj komunikaciji.
Vjernici ne postaju pravednici samo tako i na brzinu.
Njihova vjera u Gospodina potrebna je radi boljega spoznavanja i upoznavanja, njihove kušnje su teške, ali plodonosne u otvaranju Božjem milosrđu.
Vjernici sve dublje vjeruju i i sve bolje vide kraljevstvo koje nije uopće od ovoga svijeta i gdje su zakonitosti drugačije od svjetovnih, one su nebeske, božanske. Bog, koji je Ljubav, privlači sve više vjernika svojom bezgraničnom ljubavlju i pažnjom, što vjernik bolje moli i što češće uvidi svoje grijehe.
No, grijesi se mogu i ponavljati, javljaju se uvijek iz početka, a mogući su i padovi u sekularizaciju vjernika gdje vjernik mora nastojati još više moliti i ispovijedati grijehe za koje zna prema Mojsijevom Zakonu od Boga i prema Dvije zapovijedi Isusove.
Zna se točno što je grijeh, njegove visine i dubine, težine i širine.
Vjernik u sakramentima dobiva ulivene kreposti, potom sedam darova Duha Svetoga, temelje za razvoj kardinalnih ljudskih kreposti, a dobiva i neizbrisiv pečat da je Božje dijete jer Bog vjerniku jamči samim sobom da je vjernik postao Božja predraga svojina u čitavom Božjem narodu čiji saziv je Crkva.
U postepenom vjernikovom upoznavanju života s Bogom počinje se graditi i razvijati neizbrisiva božanska i ljudska ljubav kada se Bog i vjernik poštuju i vole neopisivom pažnjom, ljubavlju i istinskom, potpunom srećom.
Vjernik nikada ne može toliko jako vjerovati Bogu koliko Bog vjeruje vjerniku. Gospodin daje svome učeniku izobilje duhovnih dobara i takvo dostojanstvo za kakvo ovaj svijet nevjernika i bezbožaca nikada nije čuo. To se zove dostojanstvo djeteta Božjega.
Vjernik se tako mijenja, obraća se od svojih grijeha, okreće se Gospodinu Bogu kojemu vjeruje sve što od Njega čuje, vidi i doživljava.
Bog je sav za ljude.
Da Isus Krist nije uz vjernika i s vjernikom, nitko i ništa tog vjernika ne bi spasilo od pogibije u grijesima.
Da Isus Krist ne progovara vjerniku s Križa svoga, ništa vjerniku njegova vjera i njegova dobra djela vrijedila ne bi za spas od smrti.
Tek kada vjernik bolje upozna Muku Isusovu, može reći da je rođen iznova, da je progledao i da je prohodao. Nakon toga vjernik čini dobra i pravedna djela. Postepeno. Sve dok ne dođe do čvrste sigurnosti da je izabrano i pozvano Božje dijete koje s Kristom zaista umire, što se dogodi u anticipaciji na krštenju, i da s Kristom uskrsava dušom i tijelom, što se događa već na krštenju pa u kasnijem životnom razdoblju, sve dok ne napusti potpuno ovaj svijet i sve dok se ne rodi kao pravednik u Gospodinu za nebesko kraljevstvo. 04.08.2021. 00:15
