Wednesday, February 12, 2020

Rosna polja Istine




Malo je vremena za neki plan,
a toliko sunčanih dana.
Bezbroj sitnica bi stalo na dlan,
sve one su plodovi umiranja.

O, blažene smrti, blažena kraja
što ga iščekuju duše od blata
u ovom životu od smijeha i jecaja
gdje se zatvaraju svaka vrata.

Težak je svaki početak na zemlji toj,
a teže je smisliti posljednje riječi,
okruniti djelom sav život svoj
kad više nema rose, ni mliječi.

I kada duši svojoj oprostiš
sve što je mogla drugima dati,
kad za njih moliš i kad za njih postiš,
vidiš da život opet će sjati.

Pred tobom vječni Božji mir,
odlazak duše prolazi radosno
jer Istina bijaše tvoj rani odabir,
ona ti dade to polje rosno.
12.02.2020. 04:32

Tuesday, February 11, 2020

Slava Križa




Zar o bolesti da reknem
il' o siromaštvu
i svoj bijedi ova svijeta?
Da se žalim? Il' da steknem
talente u stvaralaštvu?
Ili da se latim posljednjega leta?

Radi sebe ljudi hoće
dati drugom čovjeku da ima,
da ih slavi ili hvali,
da se riješe užasne samoće,
da je savjest lakih snova svima,
da se srce njima nikad ne zapali.

Zar o Kristu da spomenem
koji u tebi sveudilj živi
te Ga poznaješ ti uvijek i po svuda?
Ili da si opravu odjenem
koju prepoznat će dani sivi,
nit' ne sluteć' kakva velika sam luda?

Prevariti ljude moglo bi se lako,
brazde grijeha niknule bi tada
poput lijepa maka ili ljulja
pa bih stigla brže u taj pak'o
gdje se duša uvijek nada biti mlada
i zbog svog užitka molila bih ulja.

Kad sam sebe se odrekla,
postala sam ista kao oni
što ih viđam često protiv volje.
Nisam čula niti jednog retka
kojime bi zborila im duša koja zvoni
himbom od koje se može još i bolje.

A ja vidim Boga tvoga svuda
u toj bijedi Križa, raspetoga;
ne može se ništa da Mu padne kruna
jer je uskrsnućem pobijedio luda.
Svakog dana toči meni Duha svoga,
svakog časa ja treperim kao struna

jer On visi gore visoko, visoko,
ne vidiš Mu kraja, niti stanja.
Ne silazi iz visina, a sve mi je bliže.
Pomaže mi, blagoslivlja me široko, široko
pa me vodi na pašnjake znanja
da pogledam tlo što sve je niže.
11.02.2020. 15:48

SYMPATHY -RARE BIRD 1969

Putovanje u ništa



Prošlost ni toliko nema
blagodati i bogatstva, niti godi,
koliko je čovjek cijeni.
Samo kad je davna anatema,
kad se iznova dogodi,
ona suprotna je stalnoj mijeni.

Bezbožnici dvoje, ne, oni ne znaju
da ta mijena nije trajna,
da je srce ljudsko vječno;
njegove vrednote uvijek traju,
ono zauvijek je neizmjerna tajna.
Strujanje je korito mu tečno

krvi koja nosi dane stare,
noći, dane buduće, i nove,
i sve prošle događaje.
Duh mu Sveti umnožava dare;
što je dulje, to ga više zove,
prolazi kroz mnoge naraštaje.

Vječna borba ne postoji,
srce uvijek u vis krene
odlukama kojim predodredi
kako će se nastaviti to što goji
da razotkrije te guste mrene
što mu spadaju i jedna drugu slijedi.

Jednom kad se istina pojavi,
ne možeš je više preskočiti,
ne možeš se vratiti u ništa.
Bog te čeka i, kada se objavi,
tada će te predvoditi,
duša će ti biti ona stara, ista.
11.02.2020. 12:25

Saturday, February 8, 2020

Slogovi bez tumača



Zašto častim Boga?
Što mi smeta,
što me boli?
Ovdje nema zdrava sloga
jer nisam poeta;
stihovi mi goli

poput neke pustopoljine,
a riječ mi stala.
To su takvi periodi.
Čekaju se svetkovine,
mjesečina dan bi krala,
lađa je na vezu pa ne brodi.

Sretan dan je onaj s kišom
kada padne izjava od anđela
koji vijekom straži,
sasipa mi krišom
mnoga dobra djela,
a da srce ih ne traži.

Sretno jutro koje spava
jer je ispratilo čitav svod,
sve što kretalo se naopako.
I kad ova Zemlja plava
sav istraži plavi brod,
spasit će ga jedra svakojako.

Anđeo će zasvirati flautom
koja donosi mi novi dan;
odjednom će vrtnja stati,
mjesečina naići će u moj dom
da i ona nađe san,
da si jutra sva ne krati.
08.02.2020. 22:42







Monday, February 3, 2020

Dragulji od vjetra



Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,
Djevica me osmijehom dočeka,
toplinom i ljepotom, sjajem.
Kako bijaše mi tada nizak let,
gotovo da odnijela me rijeka,
nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata
od kojeg sam načinjena davno;
nisam više nosila ni snagu,
niti vjeru, niti prstenje od zlata.
Propadanje bijaše mi jednostavno
kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.
I dan, danas pustinja mi dom,
vezala me bodljikavim zrncima
pijeska koji jamči dobar vijek
i sigurnost pravog puta ili slom
koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,
divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,
da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.
U tišini kao da sam čula zvona,
oko mene nastala je ekumena cijela
sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne
s lađama od svjetlosnih niti,
zapečati sunce na njihova jedra
koja svetom riječi visoko podigne
sve do neba, kao sliku moje biti
koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,
mada pustinjske mi lađe rijetko plove
jer su bremenite sakrivenim svjetlom
koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.
Tijelo Kristovo me neprekidno zove,
pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske
da mi slika duše bude bolja,
da je nalik Sinu Božjem, Kristu.
Možda tako nađem odaje nebeske.
To je moja želja i slobodna volja
jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.
03.02.2020. 01:34



Popular posts