Isusov otajstveni dar

Isus Krist je sebe nazivao Sinom Čovječjim.

Znamo da je Isus Sin Boga Oca, da su u Duhu Svetome Presveto trojstvo, ali i da u svoje božanstvo Bog želi uzeti ljude.

Za Gospodina Boga to je posebna titula, zvati se Sinom Čovječjim. Jer biti vječni Bog pa se utjeloviti po Duhu Svetome u krilu Djevice Marije, koja bijaše Njegovo stvorenje, i postati čovjekom, doduše čistim i svetim i bez grijeha, bilo je i ostalo jedinstveno iskustvo. Propovijedati Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom, pozivati sve ljude na obraćenje, pokazati na svome iskustvu i svojim primjerom sve o čemu je govorio, zaista neponovljivo za ljude, ali i nepotrebno ponavljati tako nešto Gospodinu Bogu. Jedinstven događaj, ali također i spasonosan.

I tko bi nazvao sam sebe sinom čovjeka?

Ta, svi smo sinovi ljudski.

Ali Isus je učinio puno kako bismo Mu povjerovali da smo sinovi i kćeri Boga.

„Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac:
djeca se Božja zovemo, i jesmo (1 Iv 3,1a).”

„Bog objavljuje svoje ime

Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« »Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama.« Dalje je Bog Mojsiju rekao: »Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.« (Izl 3,13-15).”

Dakle, Bog je uvijek tu, prisutan uz nas, smrtnike koji danas jesmo, sutra tko zna.

Isus je htio od početka davati čitavoga sebe svome narodu, svim ljudima.

Također je govorio božanske stvari i zemaljske prispodobe.

Tumačio je na mnoge načine sve što ljudi moraju znati, obratiti se, vjerovati Kristu.

„Isus im nato reče:
»Kad uzdignete Sina Čovječjega,
tada ćete upoznati da Ja jesam
i da sâm od sebe ne činim ništa,
nego da onako zborim
kako me naučio Otac (Iv 8,28)”.

Isusovo predavanje sebe ljudima

- tjeskoba i smrtna duševna borba i tjelesna muka

„A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju (Lk 22,43-44).”

- bičevanje, udaranje tijela željeznim krajevima bičeva, premlaćivanje, veoma bolna tjelesna patnja

„Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne (Mt 27,26).”

- na glavi kruna od trnja i udaranje trskom po glavi, izrugivanje, ponižavanje i moralna patnja

„Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine (Mk 15,16-20).”

- nošenje teškoga križa, naporan tjelesni i duševni rad uz izranjeno tijelo i do krajnjih granica duševne izdržljivosti

„Križni put

Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom.
Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?«
A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube (Lk 23, 26-32).”

„Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. A bijaše treća ura kad ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski.« A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva.
Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti (Mk 15,24-32).”

„Dioba odjeće

(Mt 27, 35–36; Mk 15, 24–25; Lk 23, 34)
Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor do dolje. Rekoše zato među sobom: »Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne« – da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje,
za odjeću moju baciše kocku.
I vojnici učiniše tako (Iv 19,23-24).”

Razapinjanje Isusa je vjerojatno bilo neophodno da se slomi Duh Kristov i polome kosti, ali Zloduhu to nije nikako moglo proći. Isus ostaje duhovno sasvim bistar za čitavo vrijeme Muke, a i u Njegovim riječima se to potvrđuje.

Cjelovita muka i mučenje Isusa sažela se na one sate za kojih je visio razapet na križu. Kažemo da je umro od gušenja, ali Isus je dragovoljno predao život za otkupljenje ljudi od grijeha i ponovo ga uzeo.

„ Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj
da ga opet uzmem.
Nitko mi ga ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.
Tu zapovijed primih od Oca svoga (Iv 10,17-18).”

„Isusova smrt

(Mt 27, 45–56; Lk 23, 44–49; Iv 19, 28–30)
A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.«
A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.
I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor do dolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15,33-39).”

„Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29)!”

Ilija i Ivan Krstitelj

„Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!  A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći.«
»Tko ima uši, neka čuje.« (Mt 11,11-15).”

Zašto govori Isus o Iliji ima više razloga. Ilija je prorok koji je uznesen na nebo pa je narod očekivao da će se pojaviti opet kao prorok.

Ali Isus proroka Iliju spominje u kontekstu s prorokom Ivanom Krstiteljem. Zajedničko im je to da koriste vodu koja se koristi prilikom krštenja u Crkvi i da spominju krštenje Duhom Svetim i ognjem.

O Krstitelju

„A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate –  onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio (Iv 1,24-28).”

„»Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.« (Iv 1,31-34).”

„»Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Mt 3,11-12).”

O Iliji

„Ilija uze dvanaest kamenova prema broju plemena sinova Jakova, kome je Bog rekao: »Izrael će biti ime tvoje!« I sagradi od toga kamenja žrtvenik imenu Jahvinu i iskopa jarak oko žrtvenika, širok da bi se mogle posijati dvije mjere pšenice. Složi drva, rasiječe junca i stavi ga na drva. Tada reče: »Napunite vodom četiri vrča i izlijte na paljenicu i na drva!« Učiniše tako. Zapovjedi im: »Ponovite«, i oni ponoviše. Tada reče: »Učinite i treći put.« Oni tako i treći put. Voda je tekla oko žrtvenika i jarak se ispunio vodom. (1 Kr 18,31-35).”

„I oganj Jahvin pade i proguta paljenicu i drva, kamenje i prašinu, čak i vodu u jarku isuši (1 Kr 18,38).”

Iz Evanđelja po Ivanu, glava 19, redak 28-37:

„Isusova smrt

(Mt 27, 45–54; Mk 15, 33–39; Lk 23, 44–48)
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima.
Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.
 

Probodeni bok

Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli.”Iv 19,28-37

Iz boka odmah poteče krv i voda jer Isus dolazi predati sebe za svoj narod, za svoju Crkvu koju je utemeljio kao sakramentalnu, a to su sakramenti Krštenja i Euharistije u smrti Kristovoj na križu.

Kada su mislili da Isus zove Iliju u pomoć, Isus je dozivao Oca nebeskoga citirajući Psalam 22, Patnje i nade pravednika, govoreći početni stih: „Bože moj, zašto si me ostavio”, misleći na nadu koja se javlja zabilježena na kraju toga psalma...

15 Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
16 Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

17 Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
18 sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure u me.
19 Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

20 Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
21 Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
22 Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

23 A sada, braći ću svojoj naviještat’ ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
24 »Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!

25 Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo.«

26 Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit’ zavjete.
27 Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek’ živi srce vaše dovijeka!

Psalam 22,15-27

Mnogi su bili svjedoci Isusove smrti na križu.

Pravednici su iz grobova ustajali, rimski vojnici su se nalazili također tamo, pa žene i muževi sljedbenici Isusovi, pa razni zeloti (revnitelji u političkom smislu), pa i farizeji i ucviljeni i ostali.

Svi smo svjedoci po evanđelistima Muke i smrti Isusa Krista. 24.10.2023. 05:46

„A ja kad budem uzdignut sa zemlje,
sve ću privući k sebi (Iv 12,32).

 

Gospodar dolazi

 

Adam ne samo da predstavlja bilo kojega čovjeka već u Adamu se zaista nalaze svi: i prirodno okruženje, i obitelj, i svemir i svi ljudi, Gospodin Bog i čitavo čovječanstvo.

To je zaista tako jer Adam je prvi čovjek.

Prvobitno zajedništvo.

Prvobitno jedinstvo.

Prvi susret s Gospodinom jer Adam mora naučiti da se samo svome Bogu klanja. Zato i mora nadijevati imena prirodnim pojavama i biljnom svijetu, i životinjama jer na taj način shvaća da je gospodar prirode, barem privremeni, da je više od prirode, više od svemira, da je značajan Bogu kojemu se jedinome klanja i kojega jedinoga sluša.

I prvobitni i prvi grijeh, Istočni grijeh.

Adamovim grijehom svi su u Adamu grešnici i zbog toga smrtnici.

Grijeh nije od Boga.

Darovi i stvaralaštvo jesu Božji i za čovjeka, za sve ljude.

Adamov grijeh je neoborivo nasljedan i širi se, i množi.

Kako su to u davnini ljudi znali?

Po Zakonu što ga je dao Gospodin, i prema tome Božjem zakonu Adamov grijeh je pod sudom po kojemu se zna da su ljudi grešni, Zakon postoji svima na osudu. Taj Zakon Božji donosi svima, uz grešnost i osudu, i smrt kao konačnu posljedicu.

Ali prvi neposluh Adama nije od Božje volje.

No, zato je Božja volja slobodan čovjek, slobodni Adam.

Gospodin ne želi vršiti prisilu jer očekuje partnerstvo, srodstvo, ljubav i povjerenje, a to se može dogoditi samo i jedino u slobodi.

Zato tumači sveti Pavao u Poslanici Rimljanima:

„A zakon nadođe da se umnoži grijeh. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost:

kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu (Rim 5,20-21).”

Gospodar neba i zemlje želi razviti Adamovu savjest, odgojiti svoj narod. Bog daje Zakon i poslije ga upisuje u ljudska srca po svome Duhu i po Duhu Sina kojega šalje ljudima.

To je Gospodinov dar čovječanstvu.

Dar Isusa Krista koji je Pravednost. I, kao što smo po Zakonu svi grešnici, tako smo u Duhu po Kristu svi u milosti Boga Oca.

Adamov je grijeh na smrt, ali je božanska Milost svima na opravdanje po vjeri i na vječni život.

Ono sve što činimo na naše uništenje i smrt, na našu raspadljivost može se opravdati u sakramentalnom životu i u vjeri u Isusa Krista, odnosno u potpunom prepuštanju Božjoj volji što uključuje i predanje, i dobra i milosrdna djela. 23.10.2023. 20:45

„Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene,

a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.

Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih.

Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima! (Lk 12,35-38).”

Psalam 40 Zahvala i molba

 

2 Uzdah se u Jahvu uzdanjem silnim,
i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.

3 Izvuče me iz jame propasti,
iz blata kalnoga;
noge mi stavi na hridinu,
korake moje ukrijepi.

4 U usta mi stavi pjesmu novu,
slavopoj Bogu našemu.
Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti:
uzdanje će svoje staviti u Jahvu.

5 Blago čovjeku koji se u Jahvu uzda,
koji ne ide za štovateljima lažnih bogova,
za onima koji se predaju prijevari.

6 Čudesa mnoga tvoriš, o Jahve, Bože moj,
i namisli čudesne – ravna ti nema!
Kazivat’ ih i objavljivati želim,
al’ odveć ih je da bi se nabrojit’ mogli.

7 Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi,
nego si mi uši otvorio:
paljenice ni okajnice ne tražiš.

8 Tada rekoh: »Evo dolazim!
U svitku knjige piše za mene:
9 Milje mi je, Bože moj, vršit’ volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

10 Tvoju ću pravdu naviještat’ u velikom zboru,
i usta svojih zatvoriti neću,
o Jahve, sve ti je znano.

11 Tvoju pravdu neću kriti u srcu,
kazivat ću vjernost tvoju i tvoj spas.
Tajit neću dobrote tvoje,
ni tvoje vjernosti velikoj skupštini.

12 A ti, o Jahve, milosrđa mi svog ne krati,
dobrota tvoja i vjernost neka me svagda čuvaju.

13 Jer me okružiše nesreće nebrojene,
krivice me moje sustigoše da gledat’ ne mogu:
više ih je no vlasi na glavi,
i srce mi je stoga klonulo.

14 Bilo ti milo, o Jahve, da me izbaviš;
Gospodine, u pomoć mi pohitaj!
15 Neka se postide i smetu
svi koji mi o glavi rade.

Nek’ uzmaknu i neka se posrame
koji se nesreći mojoj raduju!
16 Neka se skamene u sramoti svojoj
koji zlurado na me grohoću!

17 Neka kliču i nek’ se vesele u tebi
svi koji te traže!
Neka govore svagda: »Velik je Jahve!«
svi koji spasenje tvoje ljube.

18 Bijedan sam ja i nevoljan,
al’ Jahve se brine za me.
Ti si pomoć moja i moj spasitelj;
o Bože moj, ne kasni!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Slavni poziv

Sada čini mi se da sam ljubila Te prije

dok mi spoznaja još nije sjela

da me zove Onaj što me ni poznavao nije,

mada znao je za moja djela.

Onog slavnog trena kad sam čula poziv Tvoj

da na njega odgovorim iz sve snage,

već si pripravio moje srce za dom svoj,

već su čvrsto držale me Tvoje ruke blage.

I sad premalo je, Kriste, što od sebe dajem,

premalo za svu tu pažnju i Tvoj trud.

Ti već praštaš kada shvatim da se kajem,

kada dolazi sva Tvoja ljubav mi u grud.

Povremeno u meni bi gorjele te glavnje,

ali uzburkana duša nije razloga dokučila

dok mi nisi otkrio Ti riječi svoje slavne

kada o Tebi sam čula, kada vjeru sam naučila.

Ljubav Tvoja, Bože, u dušama nekim čeka

dok im riječi, djela sva na kušnje stavljaš

da bi gorjelo im srce čitavoga vijeka,

da im praštanjem i strpljivošću sve popravljaš.

23.10.2023. 07:30

 

Prosudba razuma

„A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili
tamu nego svjetlost
jer djela im bijahu zla (Iv 3,19).”

Biti razuman i razborit znači uspješno povezati uzroke i posljedice.

U svojoj prevelikoj pravednosti naš Otac nebeski nam daje i razum, zdrav razum, i mudrost po vjeri u Krista.

Normalno je, razumno, ali i pravedno spoznati da čovjek stradava ako su mu djela zla, i namisli, i srce. Uzrok je grijeh, posljedica je smrt.

Također je pravedno opraštati grešniku kada god se iskreno pokaje, svjestan zla koje je počinio. Ali kada se grešnici ne znaju kajati, a svjesni su svoje zloće za koju se slobodno odlučuju, bez prisile čine zlodjela, tada bi bilo nepravedno oprostiti zločin i zaboraviti ga.

To je nepravedno prema žrtvama zločina, nepravedno je prema samom zločincu, a nepravedno je i to da zločinac i žrtva žive poslije svega u miru jer božanski mir niti u vjeri ne bi mogli postići – jer je osnovni preduvjet za zločinca da se kaje i obrati, tek tada mu se može praštati.

Inače ostaje među ljudima zla krv, zlo koje se napuhava i širi, koje će jednom puknuti kao mjehur od sapunice.

Pravedno je također da žrtve zločina prije uđu u raj i da jače svijetle, da su nekako više sveti nego neki drugi.

Sveto pismo samo sebe tumači, a Gospodin Isus nam na više mjesta govori o vječnoj kazni, kao i o vječnoj nagradi.

Da nema veze uzrok s posljedicom, ne bi, primjerice, sveti Pavao ovako govorio svojoj braći u Kristu:

„A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.

Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.

Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,18-20).”

Također možemo reći da je uzrok vjera koja se uračunava u pravednost, a posljedica je vjere vječni život u Bogu.

Razborito je također da je Bog istinit i dobar, ne zato što je pravedan i milosrdan, nego je pravednost i milosrđe moguće jer sam Bog JEST istina, pravednost i milosrđe te kada vjernik živi u Gospodinu, razumno je da mu se ta vjera poistovjećuje s pravednošću.

To ne znači da su svi vjernici pravednici, ima i licemjernih vjernika, ali ovdje se govori o istinskoj vjeri i povjerenju.

Drugačije čovjek ne može misliti i govoriti o Bogu jer On je jedan i sve drugo je bez Njega ništavilo, ništa. Tko ne vjeruje jedinome Gospodinu, ne može činiti pravedna djela, imati čisto srce jer se klanja svemu i svakome, i nije istinit. Ne može to ni biti bez Boga čije misli i puti su daleko od ljudskih grijeha pa Boga ne možemo bolje vidjeti nego u vjerskom iskustvu, u dijalogu s Njim, u molitvenom i sakramentalnom životu. I to ne zato što su sakramenti magični nego zato što je Bog tako uredio i pripremio za čovjeka, jer nam je Gospodin Isus tako rekao, rekao je da će tako biti i tako jest. Jer kad god je rekao, tako je bilo. A sve je tako jer jedini Bog tako želi.

Bilo bi nerazumno reći da Bog želi da žrtve pate, da ljudi umiru, o tome i tumači čitava Biblija. Kad bi to ljudi vjerovali, ne bi nikada bilo zločina i žrtava, ne bi bilo takvih smrti za koje znamo danas.

I to što je onaj Pali anđeo Zavidnik na djelu, jest upravo zato jer Gospodin Bog ne uništava, nego dopušta i strpljivo nagovara ljude da se obrate. Vrlo jednostavno. Veoma razumno.

Umro je u mukama na križu, a poslije je uskrsnuo. Što bi više bilo potrebno jednom homo sapiensu? Ta, što bi ljudi još htjeli?

Bog je dao svoga Sina da ne pogine niti jedan koji u Njega vjeruje, već da ima život vječni.

Ne da spasi čovjeka kao neku marionetu jer je pravedno da je čovjek odlučan u slobodi izbora.

Jer kada čovjek ne bi sam o sebi odlučivao, ne bi bio čovjek, niti homo sapiens, čak niti životinja koja misli. Kamenje bi propovijedalo obraćenje i Radosnu vijest, a čovjek bi bio luda nerazumna. 22.10.2023. 22:40

„Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe;

i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu (2 Kor 5,14-15).”

 

Stope tvoga Kralja

 

Srce smjelo kroči prašnjavim stazama,

s tobom hoda popločanim dvorovima velikana

i zaustavlja se često, zastaje oazama

ili stoluje ti tamo gdje se daruje i dijeli Mana.

Stope tvoje kao da ti nemaju ni malo mira,

a u tebi mir je, caruje u onoj pravednosti

gdje ti stoluje tvoj Kralj na čelu svaka pira

kojem predaješ ekstrakte svoje odanosti.

Nikom drugome ne predaješ toliku pažnju,

ali ipak sve su one duše tvoja draga djeca.

Njima nosiš, za njih imaš riječi i poruku snažnu

od koje se raduje im srce ili od ganuća jeca.

Gledaš duše kako traže, tražiš gdje su vjerne

da bi mogao im pružiti bar samo jedan znak.

Nalaziš ih u bojažljivosti ili ponizne i smjerne,

pališ svijeće da bi zahvatio svakoga od svjetlosti trak.

I Gospodin kazuje ti sve što moraš znati,

od napora tvojih svoju nagradu ti stvara,

pripravlja ti mjesto gdje će posinkom te zvati;

nudi i gorčinu, i blaženstvo zbog svetih ti dara.

21.10.2023. 15:46