Sveti plač

 

Sada duša samo tinja,

još se ne zna kad će vatra suknuti

usred leda, snijega, pahuljasta inja,

kad će iznenada buknuti

jer iznutra rađa se toplina

koja kreće već od rana jutra,

još od lani kad je vladala gorčina

da isparila bi istom sutra.

Utroba oduvijek sprema svoje sjeme

što pod ledom grije se i niče

proljećima što im sveto traje vrijeme;

tako oganj u dubini mednoj kliče.

Repatica zvijezda kad nebesima ponikne,

srce moje Gabrijela traži, čeka, uvijek isto;

svaki put je jače što se na nebesa svikne.

Potrazi je meta anđeosko lice čisto

koje progovara svim pastirima u polju:

„Evo Spasitelja u tom gradu, sad se rađa!”

dok svi oni zdušno vrše Božju volju

kao što i ribara pozove Isusova lađa.

Malo potrebno je molitve i rada

da i kamen u daljini naglo pukne,

da se čuje trgovima grada

sveti plač koji u trenutku sukne

na sve strane podzemlja i svijeta.

Toga trena opna srca mnogima će puknuti,

katanci će rascvasti se poput cvijeta,

a iz duše suze ognjene će buknuti.

29.11.2022. 12:40

Molitva pravednika

 

Grijesi duše, prošlosti i sadašnjosti,

postoje u nekim sjećanjima starim;

to je polog naše svagdašnjosti,

to su jako malo važne stvari.

Kad ishlapi ono što je uistinu važno,

značajno za ostarjele kosti,

duša ipak zna da je kajala se snažno

i da Bog joj svaki put oprosti,

daruje u svemu milosti svom stadu,

sve od Duha Krista i mladoga Božića.

Spoznaje se množe i njeguju nadu,

duše vide sve to bolje, pršti znanje žića.

Zna se ono što će važno biti

za tu osobu i vjerna stvora.

Pokajanje će se uvijek zbiti,

ispovijedanje u srcu Isusova dvora.

Uporna je molitva i puna nježnosti

ono čime stado sebe hrani,

nabrojeno dušama od vjernosti,

da se svakome produže dani

sve dok ne dođe taj divan čas

kada križ i kušnja križa stigne.

Tada stado sluša od Pastira glas

da ga vodi i u nevolji pridigne.

Mnogo može molitva pravednika,

ona postiže sve kada blagoslivlja,

kada ima bezbroj nasljednika

gdje se duša drugoj duši odaziva.

28.11.2022. 08:28

Kuća Sina Čovječjega

Svjedok istine

Isus doživljava svoj silazak na zemlju kamo stiže iz krila svoga Boga Oca na nebesima te, po sili Duha Svetoga, i iz krila Marijina se rađa.

Bog Otac pošalje Sina svoga, od Djevice bi rođen da primimo posinstvo, isključivo zato da Sin svjedoči za istinu na zemlji punoj laži kako bismo, spasivši se od smrti, izrasli u Božji narod, u Božju svojinu.

Uspoređivanje Staroga i Novoga zavjeta daje nam otkrivati njihove tipološke sličnosti, proizlaženje događaja i likova, ali i drastične razlike među njima jer staro i novo uvijek postoji u nekoj vezi, makar i kao suprotnost. Iz staroga se iščitava sve novo što dolazi po istom načelu, a to su argumenti istine i, također, smjernice za poglede u buduće događaje i likove na isti način kojim smo spoznali dubine i značaj onoga što u svjetlu vjere istražujemo. Takav stil je jamčevina istinitosti i sigurnosti u životu do kraja ljudskoga vremena.

„Isus, Sin Boga Oca i Marije Bogorodice, svjestan je da privodi kraju pripremna vremena i da On otpočinje ovdje na zemlji stanje koje su navješćivala proročanstva. Stoga svekolika sveta povijest, što je potekla pod vladavinom prvoga Saveza, dobiva svoje konačno osmišljenje u djelima što ih Isus vrši, u institucijama koje On uspostavlja, u drami koju živi. Da bi odredio svoje djelo i učinio ga shvatljivim, Isus ga namjerno sučeljava s onim što je u toj povijesti tipsko, a to znači da je izraženo pralikovima i djelima staroga Božjeg, židovskog naroda.(Dufour, PG, str. 951)”

Isus se začinje u utrobi Majke, rađa se i dolazi kao Dijete, prepušteno svojoj zemaljskoj svetoj obitelji, Josipu i Mariji. Dijete je, Novorođenče, i svijest Mu je i slaba, i jaka. Široka u primanju ljubavi od zemaljskih roditelja, ali još vrlo uska u spoznavanju sebe i svoga života na zemlji.

Ako su starozavjetni proroci, nadahnuti Svetim Duhom, govorili da će Djevica roditi Spasitelja i Kralja koji će zauvijek vladati u miru i blagostanju, ali i u poniznosti i poniženju, tada se i Isusova samosvijest postepeno širila i spoznavala u blaženoj pažnji, brizi i podučavanju Njegovih zemaljskih roditelja i čitavog naroda.

Isus od malena čuje roditeljske predaje, poslušno uči Zakon i Pisma po kojima Njegova okolina živi i djeluje, ali čuje i glas Oca svoga na nebesima , a to se međusobno logično podudara. Budući da je Isus i pravi čovjek, i pravi Bog, sigurno sve više primjećuje vrline i nedostatke ljudske, proživljava dramatičnost i neshvaćanje vjerskoga života. Postaje konkretnije svjestan svoga poslanja i ono se razvija u navještaj kraljevstva nebeskoga; ne ukida ništa staro, a gradi u ljudima nova srca.

Kada bismo htjeli, u svjetlu vjere, upoznati Gospodina, sigurno bi nas zateklo pitanje o tome kada je Isus postao svjestan da je Bog i da je čovjek. Definitivno je to jasno izgovorio pred Vijećem u Jeruzalemu kada su Mu pokušali suditi. Mogli bismo se poslužiti tipologijom jer sve što je Isus činio i govorio bilo je već negdje u Pismima rečeno kao proroštvo i navještaj.

Silazak Boga

Tako je i za svoje rođenje Isus imao živoga svjedoka Ivana Krstitelja koji je Isusa, još dok je Majka Marija bila trudna, pozdravio u utrobi svoje majke, Marijine rodice Elizabete, i zaigrao od radosti. To je silazak Isusov na zemlju. To je dolazak koji je naišao na dobrodošlicu, zahvaljujući u prvom redu Bogu Ocu, a potom i vjeri Marijinoj i Elizabetinoj. Isus u Marijinoj utrobi mogao je već tada dobiti zemaljske životne impulse. I nije slučajno dopustio poslije sljedbenicima i narodu da Ivana Krstitelja zovu prorokom Ilijom koji se vratio.

Kad se Isus, koji je već osjećao majčinsku Marijinu ljubav i slušao glas svoga zemaljskog oca Josipa, rodio na zemlji u poniznosti, to je bilo novo stvaranje svijeta.

Gospodin je već za rane mladosti mogao na taj način spoznavati i osvješćivati sebe sama, a sigurno je i već tada razgovarao sa svojim Ocem nebeskim.

Kod Prikazanja Isusovog u Hramu Isusovi roditelji su vršili Zakon te tako neki vjernik može uzeti tipologiju po kojoj se Mojsije, po uzoru na budućega Kralja, našao živ u naručju zamjenske majke, ali i svoje majke – dojilje u Egiptu. Znamo da je Mojsije poslije dobio od Boga Dekalog – Deset Božjih zapovijedi i još mnoge druge, a to Isusova spoznaja nije mogla previdjeti; Isus je bolje poznavao Zakon nego narodni starješine, pa tako i one osnovne dvije Zapovijedi ljubavi koje bijahu previđene, a iskristalizirale su se kao sama srž i samo srce Zakona.

Samosvijest Isusova

Budući da je Majka Marija Bogorodica, u svojoj velikoj primjernoj vjeri rekla Bogu svoj „Da”, priličilo je da i Bog to potvrdi, odnosno da uzvrati Mariji na povjerenje mnogim nadahnutim spoznajama. Tako, kada su našli Isusa koji je bio u dobi od dvanaest godina, u Hramu kako podučava starješine jeruzalemske, Isus već objavljuje roditeljima svoga nebeskog Boga Oca, tvrdeći da Mu je Hram zapravo Kuća vlastita i da je On sam Sin Božji, ali da je i pri punoj svijesti o sebi te da je samostalan u odlukama.

Moja milina

Kod Krštenja Isusovoga na rijeci Jordan gdje je krstio i prorokovao preteča Isusov, Ivan Krstitelj, Isus kao prvo krsti na neki način i Ivana, i Rijeku koja u sebi odnosi grijehe krštenika vodom u daljine i u podzemlje.

Tim činom svoga krštenja od Ivana Krstitelja, da se izvrši sva pravednost, Isus, Sin Božji, postaje smrtnik u cjelovitom smislu jer uzima na sebe grijehe svijeta koje će odnijeti jednoga dana na Križ, u uništenje. Na taj način će opraštati grijehe, usmrtiti samu smrt kao posljedicu grijeha, a također će i donijeti spoznaju narodu koji nije shvaćao Zakon u pravom i dubljem smislu nego doslovno.

Da je Zakon Kralja židovskoga zapravo Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu rasvijetlit će Isus uz djelovanje Duha Svetoga kako su naviještali Proroci.

Budući da je Isus već objavio da je Bog naš i Isusov Otac nebeski, Otac prvi i istinski, Isus će dobiti potvrdu od Boga: „Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina”, zaorio se Očev glas iz nebesa, a Sveti je Duh počinuo na Isusu za kojega je to bila i potvrda poslanja kako ga je već ranije spoznao, ali i veliki mir i olakšanje kao popudbina Očeva koja će pratiti Isusa do Kalvarije, na Križ i dalje.

Grozota pustinje

Da je Isus spoznao što Ga čeka pokazala Mu je grozota pustinje kada se, kao pravi smrtnik i u svojoj poniznosti, kalio kao Sluga iz zapisa starozavjetnih proroka. Pravi i savršeni Čovjek, Isus se doživljava kao Sin Čovječji jer Mu je očinstvo Boga stvarno očinstvo, a svijest o tome kakav je čovjek i kakav čovjek mora biti upotpunio je izlažući se Zloduhu i njegovim poslušnicima. Očigledno je da je u svojoj svijesti Isus spoznao svoga božanskog Oca od početka, ali da je sve to bilo potrebno da bi spoznao svoje čovještvo i u tome je smisao kušnji Sina Božjega. Zloduh i Đavao to nije dokučio u svojoj zloći.

I dok Adam izabire sebe za boga, Isus izabire u nevoljama zemaljskim sebe za Čovjeka. Tako spoznaje što će i kako naviještati i činiti, uz volju Boga Oca i snagom svoga i Očeva Duha. Vjernici tako pobjeđuju svoje staro neshvaćanje Zakona.

Svadba u Kani

Potom ode Isus u Galileju jer se narodu približilo kraljevstvo nebesko u kojemu će se životom vjere obratiti srca ljudi.

Nakon što su ga starješine u sinagogi odbili jer nisu mogli u Isusovoj neposrednosti i skromnosti još ništa shvatiti, Isus ode u galilejske gradove i genezaretske luke te Mu tamo Otac pokaza ribare koje će povesti da Ga slijede pa ih učini prvim apostolima buduće Crkve.

Oni odoše s Majkom Marijom, koja Sinu Čovječjem bijaše prva učenica i najvjernija sljedbenica, na svadbu u Kanu gdje se vjenčavali njihovi rođaci.

Ovdje Isusova samosvijest artikulira postepeno i na temelju prijašnjih iskustava ono što će se događati s Njim i Njegovim životom.

Kao prvo, služenje Božjoj volji pretvara se u predano služenje ljudima, čovjeku, narodu, sljedbenicima. Svima daje mir, a tko Ga ne primi, mir se Njegov na Njega vraća.

Isus u svojoj poslušnosti spoznaje da Ga čeka jedan Čas, jedan odlučujući trenutak kada će u grozoti duševne i tjelesne pustinje susresti Đavla iz velike i bolne blizine i u velikim kušnjama te postaje tjeskoban, ali u svojoj vjeri umjerenosti.

„Vina nemaju”, govori Majka Marija. Isus odmah naviješta Mariji svoju kob, govoreći kako to nije Njegov čas, ali poslušno pretvori vodu u najfinije vino ikada koje su podijelili svima. Vino ima okus vječnosti, nebeske gozbe te se Sin Čovječji objavi apostolima i Mariji, a također i svatovima kao Bog koji će izvesti narod iz ropstva grijeha i smrti.

Marija naviješta svatovima neka čine sve što im Isus rekne.

Preobraženje Isusovo

Također i kod Preobraženja Isusova tri apostola, Petar, Ivan i Jakov, svjedoče konačnoj nebeskoj objavi Boga u Isusu Kristu:

„Ovo je Sin moj ljubljeni, Njega slušajte!”

Isus u razgovoru s Ocem spoznaje, uz pomoć Mojsija i Ilije, da će završiti razapet na križu kako bi zapečatio novi i istinski Savez u krvi te da će Ga Otac proslaviti u uskrsnuću. 24.11.2022. 11:16

„Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda. (2 Sam 7, 16)”.

 

Odlično vino

 

Uzmi moj plamičak

i pridruži me u spoj

gdje još bukti živi bitak,

ove duše blažen soj,

na tom pijesku, vrelom

kao da je sunca žar

spustio se kuglom cijelom

s ljepše strane nego gar;

jer od ognja, tako masivna,

postoji taj oblak čađi

koji guta srca pasivna.

Ne daj prići ovoj lađi

strancu ili izdajniku,

vilenjacima iz gustih šuma

koji imitiraju Ti sliku,

čovjeka miline, bistra uma.

Potom svoju otvorenu dušu

svu usmjeri putem sna

u kojemu ostvarenja pušu,

čak i ako prilika je zla.

Pričat ću Ti onu prispodobu

gdje iz Krvi voda vrije,

a iz vode osvježenje robu

da od odličnoga vina pije.

Priđi nam sa smiješkom,

vrlo tiho, raširenih ruku,

kao srce sakriveno pijeskom

što je uzvitlao slavnu Muku

da nam bude to na spas.

Progovori tada, Kriste Kralju,

je li blizu onaj obećani čas

koji privodi nas rodnom kraju.

23.11.2022. 23:50

Zraka Kristovoga svjetla

 

Prelijepe su tvoje ceste.

Kada me odvedeš

na te poljane od rosna sjaja,

kad podijeliš Isusove česte,

kad me Šatoru uvedeš,

konopi će moji postati bez kraja.

Ušatorit ću se, srce ostaviti,

prazne grudi šetat će mi gradom

kao da još uvijek bit ću ona ista.

Lako ću si čitav život popraviti,

ali pogledavat ću te, sretna, kradom

kako polažeš me Duši Krista.

Srce osluškivat ću ja svoje

da me vodi ljudima i ulicama,

sigurna ću biti i bez strepnji;

od svih parova bit ćemo mi dvoje

kao lađe punih mreža, s punim udicama;

slobodni od zala svih i prijetnji,

sasvim isto kao i pod Štitom sada.

Kosti moje oprema će moja biti

koja nikada se neće moći oskvrnuti.

Ti ćeš čekati me na kulama grada

da otareš suze što ih više neću liti,

zapaljenih svijeća koje nitko neće utrnuti.

Osjećaš li srce moje uzburkano

poput morskih valova za jaka vjetra,

to je iščekivanje mi obećanog časa

kad će šatorsko mi krilo biti potrgano

da na mene padne zraka Kristovoga svjetla

što će odvesti me do posljednja spasa.

19.11.2022. 21:45

Put Kane

Pjesme, pisma, riječi,

nota koja sluša

Sveta Duha što je liječi,

što je zahvatila suša,

srcem želi se odraziti

iz dubina, iz visina,

skromno se izraziti

i bez velikih širina.

Dobru volju pruža

dok je Bog privlači

kao da je stari sužanj

koji ne zna što to znači.

Moli Majku zapretena,

istiniti znamen;

odora joj ispletena

i na zrnca Amen.

Majko draga, odvjetnice,

moli za nas na tom času

kada zateknu nas potjernice

da u snazi ispijemo čašu.

Vrati radost spasa,

zagovaraj nas kod Sina,

ti, Gospođo naša

kad nam dijeliš vina.

Neka pošalje nam Duha,

još i više da odškrine vrata

kad nam dijeliš kruha,

kad nam daješ sestru, brata.

Samo slovo ide,

a u duši slabosti su neke,

ali tebe lako vide

u toj vodi krsne rijeke.

Primam tvoje utjecaje

jer si na tom svijetu jaka,

najjača za naše osjećaje;

priznaje te pamet svaka.

Jednom ćemo doći

i dok za nas posreduješ,

stat ćemo pred tvoje moći

da nam lađe određuješ.

Majko mila, ti osnaži

našu slabost kao ranu

što je zagovor ublaži

i odvedi nas u Kanu.

18.11.2022. 22:10 

Živi savez ljubavi

 

Gledaj kako cvate ovaj kraj!

Zar ne vidiš duše žive, a ne mrtve

koje poniješe sa sobom raj

da bi podržale tvoje žrtve?

Zar ne čuješ pjesme svih junaka

što u srcu tvome guraju te ili vuku

prema pobjedama poput ledenjaka,

kao ognjeno te sunce primaju za ruku?

Zašto suze roniš ponad neba siva

kad na poljanama raste tebi savršeni grad?

Zar ni Mudrost ne vjeruješ da je živa

čija krošnja za te neprekidno drži hlad

da ne umoriš se nikada od svoje kobi?

Zar ne vidiš ni to mnoštvo braće zbog prekrasnih dara

što ih dade Bog da ti zemlju za sebe zarobi

i osvoji tvoju ljubav usred pregolema kvara?

Izgleda sve kao da oprostio još nisi

niti Kristu, niti sebi Kalvariju što te prati,

što na ramenu ti vijekom drijema da uzvisi

ime tvoje gdje god nevjera se klati,

gdje god nađeš teretom si križeve od izdaje.

Zar ne vidiš da je ljubomorna zavist obuzela

tuđinsku tu dušu što ti gorak okus daje,

što ti nudi žuč i ocat da bi tamjan oduzela?

I zar ne znaš da te Sveti Duh tim grubim putem štiti,

neizrecivim se uzdasima zauzima za te

i za tvoju stvar, za sve bitke koje moraš izvojštiti;

i da nikad neće dati blizu onome tko hoće na te?

18.11.2022. 07:24