ICH MOCHTE NICHT SAGE DIR.
WIR BRAUCHEN DICH
AN UNS ZU DENKEN,
ZU MACHEN EIN SPAZIER
ZU TEILEN UNS GLUCKLICH,
KREUZ ZU SCHENKEN.
ICH FREUE MICH, MEIN FREUND,
DAS LEBEN FREUEN
UND FREIHEIT;
ICH GEHE ZU DEN SCHREIN
FUR DAS LEBEN ZU KNIEN
FUR SIE SEIT.
L’ESPRIT DU CULPABILITE
JE NE VAIS PAS PASSER,
TOUS VEULENT LA JUSTICE.
NOBODY WANTS LA MILITAIRE.
TAKE CARE NA SE,
WE’RE PRAYING FOR PEACE.
28102012 730
wordsaver.WordPress.com
https://wordsaver.wordpress.com/2012/10/27/prison-song/
Meetings of ours have those traits
which always were Divine and present,
like in these existing moments,
no matter in which we are ways
communicating, a hundreds percent,
or when will arrive the comments.
So, that Divine traits are more secure
than death or the world in it’s style;
and because I know them, I know us
and I recognize your spirit for sure
and I feel often like I could die…
because in divine Spirit we trust.
Because when in the Temple of Lord
we were meeting and knowing each other,
I know, through the bones, it’s a true;
I know it is a life of a different sort,
I know that we’re in the will of our Father;
I know because in Divine I recognize you.
Oct. 12.10.2012. 22:04
https://wordsaver.wordpress.com/2012/10/12/in-divine-i-recongnize-you/
I posljednji smo „Zbogom” rekli toj mašini
već posivjeli peron i ja,
a veliko srce u sitnoj prašini
ostalo je samo, s njegovim „Adio, malena”.
(1972.) 28.06.2021. 05:04
Bilo je sumračno i osušeno
kad ih nađoh u lišću
što je bilo u tonu tvojih očiju
ili nečije kose,
ne sjećam se više.
Divlji, veliki,
po dva na dlanu,
jesensko – smeđi kestenovi.
Danas su nostalgija,
splasnuti,
izgubljeni u mrazu.
Pedeset pet centimetara snijega.
Na Sljemenu.
Ovdje susnježica,
tek s mirisom zime.
Klasična šetnja Perivojem
s rukom u ruci
ili šuštanje lišća,
ne sjećam se.
Nije više bilo ni ljudi,
ni ptica,
ni pjesama.
Nije se imalo što raditi,
osim čekati,
smireno i tupo, bez misli.
Nije se imalo što misliti.
Ne sjećam se,
trajalo je dugo.
Oblak je zasjenio
nečije ruke,
zagrljaj bujne kose,
ne sjećam se.
A jučer su još bili tu,
jesensko – smeđi kestenovi.
Divlji, veliki, po dva na dlanu.
28.06.2021. 01:15
„Kestenovi” - nadopunjeno po sjećanju :)
oko 1975.
Pjevaj, dušo, o Ljubavi slavnoj
što te oslobodi zauvijek od uza.
Uvijek iz početka istu pjesmu vrti
ovim svijetom i po zemlji ravnoj
što se ledi sva od lažnih suza,
da te Ljubav oslobodila od smrti.
Pjevaj, dušo, pjesmu jadnika i bijede
svima koji gladuju i žeđaju u polju
na kojemu žanju blagostanje bogovima,
bez nadnica što trbuhu ne vrijede
i bez malo hljeba, začinjenog solju;
o Ljubavi pjevaj zvijeri s rogovima.
Pjevaj, dušo, žalosnima, bolesnima
i njihovim depresivnim vođama
da je Ljubav zadržala tvoje stope
tamo gdje i suha blata ima,
ali gdje je isparila tama,
gdje se žalci smrti tope.
Idi, reci im za ljubav Boga
i da nije ono što ljudima biva
nego da je odozgora i s visoka.
Da se duša mora odvratiti od toga
da se uvijek u tunelu skriva
da ne vidi nitko suzu joj iz oka.
Pjevaj, samo pjevaj, Bog će dati
što će srce tvoje stihovati,
što će čuti, tko će imat sluha.
Nikad, nikad nećeš znati
da će Božja slava likovati
u jedinstvu i ljubavi Duha.
28.06.2021. 00:18
Nadnevak je uvijek sigurnosti znak,
čas je toga obavezno neki strogi tren,
ono „jednom” izvjesno je jako.
Breme pada kao sud na Nebu jak
sve se slijeva kao jedna gusta sjen'
koja iščekivanjem je puna tako.
Dan je susreta označen pravilima,
kako je na cesti jednoj,
tako i na svima ostalima.
A Duh laki čvrste znake ima;
kako padne duši bijednoj,
tako zarobi me blistavim kristalima
pa zauvijek slavim godišnjice,
vremenite oznake i sate.
Kao kada jesen tiho zamiriše
koja ima svoje obljetnice
kada vjetar odasvud se klati,
kad se nose samo te prozirne kiše.
I Duh laki čitave te dane radi
dok se srca ljuljaju na pjeni
što ih čini hladnima u žezi.
I ja gorim kao mjesec mladi
ili opet gorim u sunčevoj sjeni,
dok mi čas iz jednoga u drugi bježi.
Tako mijena ide od Marka do Luke,
ili Pavao i Ivan, Jakov ili Matej, Petar,
nazvani po nekom značajnom vremenu.
Mada se ružarij moli usred muke,
uvijek miluje me Sveta Duha vjetar
da se molim preslatkome Bremenu.
Godine prolaze, ali sve su ostale u duši,
makar zaboravljam pa se ipak sjetim.
Najlakše se pamte skori dani, noći
jer od njih me Duh još uvijek guši
kao ptica zarobljena što bi da poleti
jer je kumulacija to Božje moći.
Siguran je duh moj na tom drumu,
više nego kaldrma i čelična krila.
Ne sjećam se točno kada,
ja sam preskočila most u svome umu
jer ni jedna druga veza nije ovdje bila
tako čvrsta kao moja nada.
27.06.2021. 22:13
Čekam dane, večeri i zore,
mada znam da ugledati neću
niti snove, ni rosu, ni more,
niti neku određenu sreću.
Već odavno gledam sve u slici
i u znakovima poput Neba;
očekujem sud u svakoj prilici,
kao da mi drugo ne treba.
Samo ponekad se srce prene,
ovo tijelo kao da je slabo ime,
ali zato puno manje traži mene;
zaboravljam gdje ću s njime.
Kažu, dobre su dubine,
kontemplirajući stil života
pa se duša u slobodi vine
preko ovih zemaljskih ljepota
sve do na kraj svaka kraja.
Sjenicu bih sagradila
koja visjela bi sve od raja,
a ptice bih sve nagradila.
27.06.2021. 18:21
