Zbog mene

Rekla sam Ti daj mi da Te slijedim

i da Križa ista s Tobom ja okusim,

znajući do kraja da ja tako malo vrijedim,

da se sva na pomisao takvu gušim.

Rekla sam Ti pusti me polako,

nemoj kršiti me iznenada

da ja spoznam žrtvovanje svako,

da u Tebi izraste mi nada.

Nisam ničeg bila svjesna,

nisam ništa ni primijetila,

da je ova zemlja tijesna

i da bol mi je još teža prijetila.

Molila sam Gospu lijeka

bez ijedne želje i bez straha,

vjerno kao podanica neka

kojoj nije ostalo ni daha.

Tada krenula je teći moja muka,

van iz mene sve što se je dalo,

sve što pronašla je struka,

što je moje srce dati znalo.

Ipak, dugo sam oklijevala,

tajna Tvoja bila mi je mutna

dok sam Tebe slavila i pjevala;

ljubav Tvoja sveprisutna

odvela me nježno na Golgotu;

patio si jer si tako htio.

U meni si našao ljepotu,

zbog mene si tako sretan bio.

ponedjeljak, 23. travnja 2018. 09:45:02

Moj Bog

 

Od mojega daha ostalo je malo,

i od moje sreće što se jutrom budi

da bi od nje još poneko biće znalo

da je milosrdan Onaj koji sudi,

da Mu odanosti nema ruba, ni ograničenja.

Nek se čuje da u Njemu život buja,

da ne traži ništa do li spasonosna povjerenja

koje daje duši pomazanje slavna ulja.

To je znak na duši da je Božja i Njegova sva,

da na sebi nosi štit od svake nevolje i jada,

da ju mimoiđe sva gorčina, mnoštvo zla

i da spašava od podzemlja ju, mračna Hada.

Tko je taj što tako slavno kraljuje i diše,

i upravlja svaku travku, svaku vlas iz kose,

svakom daje život, vodu, sunca, kiše,

što Ga duše kao svetinju nose?

To je Onaj Jedan Bog, Jedini i moj

koji imenom se zove slavnog Sluge,

nazivima Njegovim se ne zna broj;

On mi nosi dah u mirne, vječne luge.

subota, 21. travnja 2018. 09:07:09

Kad se ruše svjetovi

U kontekstu svijeta ili ljudskog bića

Bog je samo izlaz u nevolji jakoj;

u kontekstu Boga duša ima žića,

a svijet pada u nevolji svakoj.

U kontekstu svijeta pitaju se ljudi

da li ima nešto od čega se živi;

u kontekstu Boga, koji zalazi u grudi,

duša ima smrt i život na Njegovoj njivi.

U kontekstu svijeta ljudi kao da su stvari,

duša njina kao pokošena trava splasne,

a u Bogu čovjek rađa da život podari,

predaje svoj život koji nikada ne gasne.

Sliku svijeta nosi svaki čovjek speti

i u svakom pojedincu svjetovi se ruše;

slika Boga sam je čovjek živi, sveti,

osoba u kojoj se ljube sve druge duše.

subota, 21. travnja 2018. 09:32:38

 

Životna staza

 

Dok se golubovi obrušavaju

niz okno pa sve do trave,

pogled moj prati životnu stazu.

Na njoj se mladi ptići okušavaju

kako bi postigli visine prave;

ledi se vjetar na mome obrazu.

Iz jedne tišine u tišinu drugu

odlaze pozdravi duše prema svodu,

a čestica vraća se k meni;

vrane grakčući presijecaju prugu

koja me vodi daleko k rodu;

krošnja se trešnje već zeleni.

Uskoro cvjetovi bit će bijeli,

čitavu zemlju prekrit će lati

i zvijezde će sjajne rasvijetliti put;

u daljinama netko se možda veseli,

u daljinama netko možda pati,

a tu, pokraj mene, samuje ćut.

nedjelja, 18. ožujka 2018. 11:55:34

Izbavitelj

 

Prestat ću Te tražiti

gdje Te nikad ne pronalazim,

ali Ti me ipak vodi,

ne prestaj me snažiti,

čak i kada u krivo zalazim,

da me Tvoja vjernost opet rodi.

Dozovi me i pronađi

jer si Vlasnik paklenoga stana,

svuda dižeš duše, propovijedaš;

makar bila sva u čađi,

upitaj me za lozinku dana

koju zapovijedaš.

Dozovi me, Isuse, lijepo Te ištem,

dozovi me k pameti nekoj

u Mudrosti stvaralačkoj

kad vladam si oholo poprištem,

u riječi mi prijekoj,

u fazi razaralačkoj.

Iznesi me polumrtvu

iz požara opća

mišicom svojom slavnom,

polomi brtvu,

spasi me hropća

uspomenom davnom

na sve naše zajedničke dane.

Ne gledaj mi grijehe

nego vjeru svoje miljenice;

nećeš naći mane

niti ispod lijehe

moje stare vjetrenice.

Dozovi me k sebi i kada neću,

tko zna zbog čega,

ako se i najgore dogodi

jer mi vraćaš sreću,

Tvoja sam prije svega.

U srž me pogodi

i ja ću izići iz grobnice svoje

bez teških bremena,

kao kad mi se vid pojavio.

Bit ćemo isti mi dvoje

kao i onih najboljih vremena

kad si se meni objavio.

nedjelja, 22. travnja 2018. 20:31:00

Dodir noći

Tama cvate

i čuje se dah

u tišini.

Svjetla se klate,

zvjezdani prah

u daljini.

Budne li noći,

romansa slatka

s Tobom u misli,

ljubavne moći,

govora kratka

da svi bi svisli.

Brzo putuje

svaka riječ

u slobodnoj razmjeni;

srce Te čuje,

vječnosti mliječ

u vremenskoj mijeni.

Zemlja spava,

i mora, i rijeke,

a duhovi lebde.

Putanja prava

i staze su meke;

uvijek su negdje

između nas.

Molitva tiha,

nečujna uhu.

To prilazi spas

i romantika

na dušu gluhu

za svjetovne stvari.

Znala sam, znala

da ćeš mi prići.

Nebeski dari

što sam ih krala

brzo će stići.

Zrak od jeseni

i babljega ljeta

svježinu ima,

srce mi plijeni.

Noć je sveta,

božanska klima,

sasvim pogodna

za divljenje Tebi,

Isuse Kriste!

Prilika zgodna

što pustit' se ne bi,

a ruke čiste

i molitva strasna,

iako mir tu vlada

i nije san.

Noć je časna

i još je mlada

kao poljubac ran,

kao zagrljaj života.

Velik si, Bože,

a tako mi blizu

Tvoja ljepota.

Trnci se množe

i dušu mi grizu

kao tisuću čežnji

i, ako treba,

mrijeti bi lako

usprkos težnji

zemlje i neba

za biće svako

jer čovjek je slijep

za Tvorca svoga,

godinama spava.

A Ti si, Kriste, lijep

svetošću Boga.

Svaka Ti čast i najveća slava!

26.10.2020. 03:23 

Dragulji od vjetra

 

Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,

Djevica me osmijehom dočeka,

toplinom i ljepotom, sjajem.

Kako bijaše mi tada nizak let,

gotovo da odnijela me rijeka,

nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata

od kojeg sam načinjena davno;

nisam više nosila ni snagu,

niti vjeru, niti prstenje od zlata.

Propadanje bijaše mi jednostavno

kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.

I dan, danas pustinja mi dom,

vezala me bodljikavim zrncima

pijeska koji jamči dobar vijek

i sigurnost pravog puta ili slom

koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,

divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,

da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.

U tišini kao da sam čula zvona,

oko mene nastala je ekumena cijela

sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne

s lađama od svjetlosnih niti,

zapečati sunce na njihova jedra

koja svetom riječi visoko podigne

sve do neba, kao sliku moje biti

koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,

mada pustinjske mi lađe rijetko plove

jer su bremenite sakrivenim svjetlom

koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.

Tijelo Kristovo me neprekidno zove,

pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske

da mi slika duše bude bolja,

da je nalik Sinu Božjem, Kristu.

Možda tako nađem odaje nebeske.

To je moja želja i slobodna volja

jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.

03.02.2020. 01:34