Sretne li krivice

Život blagi,

ponovno rođenje,

gnijezda ptica;

Prijatelj dragi -

- moje posvećenje,

a Njegova modrica.

Vene predaka

visoko podignute

sve do mene

i do mojih redaka.

Pjesme prignute

podno Stijene.

Zahvalnost i slava

nakon pokajanja,

izmoljeno oproštenje;

istina prava

duševnoga stanja,

mada tijelo stenje

vrlo rado;

barem neki znak

životnoga puta.

Srce mlado,

jauk lak,

ruka uzdignuta.

Dubok naklon

svemu stvorenju

radi moje sreće,

utvrda i zaklon

Božjem oproštenju.

Ima li što veće?

02.08.2020. 19:53

Kome si povjerovao?

Kome vjeruješ?

Vjeruješ li Bogu?

Vjeruješ li čovjeku?

Vjeruješ li da je Bog u svakom čovjeku i da je svaki čovjek u Bogu?

Vjeruješ li da je svejedno reći nešto izravno Bogu ili reći to isto čovjeku; ili reći Bogu preko čovjeka; ili reći čovjeku preko Boga?

Ne vjeruješ nikome?

Ne vjeruješ nikome osim Bogu?

Vjeruješ li samo u sebe?

Koliko puta si izvalio ovakve i ove riječi, a da nisi promislio što govoriš?

Bio je čovjek neki u pradavna vremena, Jakov, a od njega naraste velika obitelj. Jakov ih je sve učio govoriti o Bogu i sve što im je o Bogu rekao, oni upamtiše te govorahu svojoj djeci. Naravno, nisu svi doslovno sve znali napamet, neki su ponešto oduzimali, a mnogi su puno toga dodavali sami od sebe onome što se u toj obitelji pripovijedalo o Bogu.

Također je tu bilo jako puno ponavljanja jednih te istih odlomaka, i od jednoga jedinog čovjeka, ali i od svih drugih. Svi su znali sve o Bogu što su mislili da moraju znati. I sve su to vjerovali, a ponašali su se onako kako je bilo shodno onome što vjeruju. I činili su dobra i zla djela, i ponavljali svojoj djeci sve ono isto što su znali sve dok nisu počeli zapisivati, i na kamenje, i na pločice, i na građevine od drugih različitih materijala, i na kožu, i na papir, sve do elektronike.

Tako je tekao svijet i vrijeme, tako je tekla rijeka koja negdje bijaše bistra, negdje malo mutna, negdje jako prljava. No, bila je to ogromna rijeka kojoj izvor bijaše na najvišoj planini koja postoji i na vrhu koje je postojao čisti, čisti zrak, možda i ne tako rijedak, najbujnija i najšarolikija vegetacija gdje se nikakvo smeće nije moglo zadržavati pa je izvorska voda bila ledena od visina, pitka od svježine i hranjiva za ljude.

Kasnije se više nije ni znalo tko je Jakovljev, a tko nije njegov, ali su se svi često pozivali na Jakova kada su mislili na Boga ili na idole iako se točno i dobro znalo da je Jakov bio običan čovjek kao i svi drugi ljudi.

Ono malo što je Jakov pripovijedao u odnosu na sve ono što se pripovijeda danas moglo bi se u sažetku prepričati ovim riječima:

„Čuj, Jakove! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan.

Zato ljubi Gospodina, Boga svoga,

svim srcem svojim,

svom dušom svojom,

svim umom svojim

i svom snagom svojom (Pnz 6,4sl).”

„Slušaj, Jakove, ove riječi, drži ih i vrši,

da ti dobro bude

i da se razmnožiš u zemlji

kojom teče med i mlijeko,

kao što ti je obećao Gospodin,

Bog otaca tvojih (Pnz 6,3).”

I kad je sam Bog sišao među ljude – govorio je to isto.

Obnovio je memoriju svim narodima koji su postojali u povijesti, a posebno preostalima iz obitelji onoga Jakova. Budući da je to bio pravi i istiniti Bog, nije Mu to bilo problematično učiniti, obnoviti ljude i njihove pameti.

Bog je sišao među ljude preko Jakovljeve obitelji, bio je rođen na zemlji kao Sin Čovječji iz Jakovljeva plemena i to zbog toga što su ljudi vjerovali Jakovu, a mnogi su se uvjerili na vlastitoj koži da Jakov govori važne, istinite, najvažnije riječi.

Evanđelist Ivan je rekao za Boga:

„Boga nikada nitko nije vidio:

Jedinorođenac – Bog,

koji je u krilu Očevu,

on ga je objavio (Iv 1,18).”

Bog ima bezbroj imena i naziva koje Mu daju ljudi, a da bi se znalo da se ne radi o idolima, za Boga se najčešće govorilo da je Bog Jakovljev, jedini pravi i istiniti Bog. I dobar, i milosrdan, i strašan.

Jeremija za Boga je govorio:

„Popravite, dakle, putove svoje i djela svoja,

i slušajte glas Gospodina, Boga svoga:

i pokajat će se za zlo kojim vam se zaprijetio (Jr 26,13).”

A tko je i što bio taj Jakov?

Neki tamo, ime mu bilo Jakov.

Za ovakvo pitanje i sva zlodjela, o kojima govori Bog kroz ljudsku savjest, moraš se pokajati i, veli Jeremija, i Bog će se pokajati.

01.08.2020. 21:41

Matej nam govori u svom Evanđelju:

„To je najveća i prva zapovijed.

Druga je toj jednaka:

'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' (Mt 22,38-39)”.

„Odgovori im Isus... 'Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev'...A Bog nije Bog mrtvih, nego živih! (Mt 22,31sl)”.

Ivan govori u svom Evanđelju, glava 11, redak 25-26:

„Ja sam uskrsnuće i život – reče joj Isus. - Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?".

Hrvatsko srce

U mom vjerskom srcu, zemna,

svoju domovinu tražim

okamenjenim sjemenjem

da bih bila spremna

da je za nebo osnažim

nadnaravnim uvjerenjem.

Otišla je, razišla se svijetom,

rastrgala srce na sve strane,

a postala poznata i slavna

požrtvovnošću joj svetom,

izvidala čak i moje rane

kao nekad, u vremena davna.

Veća je od ponosna joj puka

što se vijekom hrva da pobijedi,

a ne radi trijumfa, ovacija

već da prođe kleta muka

i da Boga ne povrijedi;

zemni znak mi srca ostaje Croatia.

01.08.2020. 16:04

Zlatna škrinjica

Do viđenja, opet ću te naći

da u srcu svetinje ti slavim;

kada ovi dani postanu još kraći,

budit ću se da se tebi javim.

Samo tvoje srce poznaje mi uzrok

od kojega potekao moj je plač,

i dah, i stih, i suza mojih tok

od kada je dušu Majke dodirnuo mač.

Samo ti si pretekao ove težnje

jedna kobna časa u danima davnim,

pronikao sakrivene svima čežnje

za budućnost u dvorima slavnim.

Poetesa ili sveti čovjek odorama

uvijek mora iskrenost iskovati;

takav život srcu velika je drama,

ali ono zato uči Boga jedinoga štovati.

01.08.2020. 07:43

Ps:

Tin Ujević, „Kolajna XIV”

„U ovoj gužvi, u ovoj stisci

bez oca i bez učitelja

bio sam sam, a moji vrisci,

svi, nose pečat mojih želja.

I svakom slikom, svakim zvukom

dio sam svoje duše dao,

i strijeljao sam lakim lukom,

i gađao sam gdje sam znao.

Izgarah dati nešto Novo,

a Bog moj bio moj je Bedem.

I duh je kriv, i svjetlo Slovo

ako tek drač i korov jedem.

Najgore tek u toj stvari

što, evo, vidim, monotono:

umro Duh je - onaj Stari

- i ja sam danas mrtvo zvono.”

Znak za raj

Ovo isto nebo rumenoga mjeseca

u modrini svojoj uskoro će sjati

kao da se duša moja više ne sjeća

da se krug zemaljski uvijek vrati,

da se budućega dana sprema

donositi svoje plodove i sjaj.

Druga zemlja, drugo nebo sad ne drijema,

ova duša dobro zna da to je znak za raj,

da ta radost nepovrata tinja

jer se isto nikada ne vraća;

drukčiji je svaki val od mora sinja,

drukčije je tlo zemaljsko medna saća.

Drukčiji je svaki dan, svaka ptica,

svaka pjesma, svaki stih i nota.

Svaki susret gledanje je Božjeg lica,

svako gledanje je buđenje života.

Ljudsko srce nikad nije isto,

raspara se svakog časa

jer u sebi nosi Nebo čisto

da za vječnu sreću stasa.

31.07.2020. 02:14

Sjedinjenje

Dušo moja, noćas ti Bog tvoj

s tobom jedno biti želi.

Uzeo te, molbe tvoje u dom svoj

gdje i mnogi su sveti živjeti htjeli.

Biti s Tobom, Gospodine, jedno

tako je dobro, tako je moćno;

puno je slađe no saće medno,

jače obuzima nego nebo noćno,

olovne boje, pretile težine

što pada na prsa poput dlana

zbog svoje duši željne blizine,

da spadne sa čela joj prašina slana.

Bjelasaju se nebeske oblačne brazde

i lud je svatko tko Nebo ne žudi,

poljane Kristove koje dažde

svetom ljubavlju što ne bludi

već nalazi ovaca svojih stada

koja hrabrim pjevom molitve šalju

jedinoj ljubavi svoga grada

što diže se snažno ka nebeskom dalju.

O, tako je dobro, tako je gusto

plavetnilo mračno na srcu mome

i svijeća što doziva polje pusto

u meni, u duši ka Srcu Tvome,

Isuse, Sine za vječnu ljubav i spas.

I nema dvojbe što to ljubav jest,

ona je sada sjedinila nas

kad sam okusila Tvoje milosti čest.

29.07.2020. 23:35

Prorok svim prorocima

Kršćanska Crkva, Crkva rimokatolička – to si ti.

Crkva je Krist, tijelo Kristovo kojemu smo mi, vjernici udovi,

kojima je um i glava sam Isus Krist.

Ako si vjernik Božji, kršten u Božjem Sazivu – Crkvi, ti si tijelo i duša, i duh Njegov, Njegov instrument kojim Krist raspolaže u svojem naumu da spasi sve ljude.

Svaki vjernik nosi proročku, kraljevsku i svećeničku službu u svom vjerničkom srcu. Svi smo grešnici, ali i proroci, kraljevi i svećenici.

Sakramenti, molitva i čitanje Svetoga pisma u Duhu Svetom jesu vrlo konkretne radnje i čini uslijed kojih dolazi do pounutrašnjenja povijesnih događaja i predaje u osobni doživljaj vjernika koji proživljava dinamično i neprekidno sklapanje i potvrđivanje Saveza s Gospodinom.

Stoga, kršćanske crkve po svem svijetu mogu propasti u potresima, gradovi mogu biti sravnjeni sa zemljom i mnoge boleštine mogu napasti i pomoriti ljude, ali Crkva ipak živi. Plodna zemlja ostaje i mnogi ljudi ostaju na zemlji, mnogi ratari i vinogradari, ribari i pekari, vjernici i svećenici preživljavaju. Tijelo i Krv Kristova zauvijek ostaju i Boga se slavi sve do Paruzije, ponovnog dolaska Isusa Krista u slavi na zemlju.

Neke od najljepših stihova u doba propasti Jeruzalema i Božjega Hrama 597. g. prije Muke i Uskrsnuća Isusa Krista, otkriva nam prorok Jeremija u svojoj ispovijesti koju smatraju intimnom ispoviješću proroka koji tada doživljava krizu, ali i obnovu svoga zvanja, poziva kojim ga je Bog pozvao.

Prorok Jeremija je svjedok i sudionik dramatičnih zbivanja starog Istoka koja su zahvatila i Palestinu. Doživljava Nabukodonosorov prodor u Palestinu 605. g. prije Krista, opsjedanje i osvajanje Jeruzalema 597. g te konačno razorenje grada i drugo veliko izgnanstvo Židova u Babilon 587.g.

Dok je osjećajni Jeremija kao patnik i izgnanik sudjelovao u ovim burnim događajima, sjećao se teških trenutaka iz prošlosti svoga naroda. Kao pravi Izraelac shvatio je povijest kao učiteljicu života. U prošlosti je Gospodin uvijek izbavljao narod iz nevolja. To će učiniti i sada. Narod može propadati, Hram se može rušiti, Jeruzalem može biti opustošen, ali se nutarnja veza s Gospodinom ne može prekinuti.

Jeremija poziva narod na „obrezanje srca”, na pokajanje zbog nevjere i pripravlja narod na Novi savez koji će Gospodin sklopiti s narodom u duhu i po srcu.

Pravu vezu Gospodina i Njegova naroda Jeremija izražava slikom, u Bibliji tako čestom, zaručničke ljubavi koja je nužno uzajamna:

„Idi i viči u uši Jeruzalemu:

Ovako Govori Gospodin:

Spominjem se mladosti tvoje privržene,

ljubavi tvoje vjerničke:

ti pođe za mnom u pustinju,

po zemlji gdje se ne sije (Jr 2,2)”.

Ili:

„I reče mi Gospodin:

Odmetnica Izrael pravednija je od Judeje nevjernice.

Idi i viči prema Sjeveru ove riječi.

Reci:

Vrati se, odmetnice, Izraele,

riječ je Gospodnja.

Ne gnjevi se više lice moje na vas,

jer sam milostiv – riječ je Gospodnja -

neću se gnjeviti dovijeka (Jr 3,11-12).”

Evo kako Jeremija razgovara sa svojim Bogom koji Jeremiji otkriva potvrdu njegova proročkog poziva te tako „upotrebljava” Jeremiju kao svoje svjedočanstvo i obećanje poslanja Sina svoga, Spasitelja našega Isusa Krista za sve ljude i za sva vremena:

„16Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao:
riječi tvoje ushitiše
i obradovaše srce moje.
Jer sam se tvojim zvao imenom,
o Gospodine, Bože nad vojskama.
17Nikad sjedio nisam u društvu veseljaka
da se razveselim.
Pod težinom ruke tvoje samotan živim,
jer ti me jarošću prože.
18Zašto je bol moja bez prebola?
Zašto je rana moja neiscjeljiva
i nikako da zaraste?
Ah! Hoćeš li meni biti kao potok nestalan,
vodama nepouzdan?

19Zato ovako govori Gospodin:
»Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš;
ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna,
bit ćeš usta moja.
Oni će se okrenuti k tebi,
al’ ti se zato ne smiješ okrenuti k njima!
20Učinit ću od tebe za ovaj narod
zid od mjedi, neosvojiv.
Borit će se protiv tebe,
al’ te neće nadvladati,
jer ja sam s tobom,
da te spasim i izbavim« –
riječ je Gospodnja.
21»Izbavit ću te iz ruku zlikovaca
i otkupiti te iz ruku silnika.« (Jr 15,16-21).”

29.07.2020. 15:24