Stope za Nebo

Isuse, Ti si se rasprostro po svijetu.

Svojim si apostolima očistio stope zemaljske da bi bile svete jer vodio si ih na hod po Nebu. Od toga časa više nisu bili zemljani već nebesnici.

Mi, koji smo još na zemlji stopama svojim, a glavom kažemo da smo u nebesima, dižemo glave, krivimo vratove, podižemo noseve kako bismo bolje vidjeli to Nebo u kojemu stoje naše glave i ruke, ali uzalud. I prigibamo koljena, i prostiremo se čitavi po zemlji, a rukama si pomažemo da lakše puzimo, a pogledi su nam upereni prema dolje, prema zemlji. Uzalud jer mi Nebo ne sagledavamo, ne razumijemo ga. I tvrdimo da vjerujemo.

Mi smo narod koji je discipliniran, koji se zna natjecati, boriti; narod smo koji sluša vođe, koji navija za vođe i idole svoje, ali tuđe nećemo, niti svoje nikome ne damo. Tu ima i pozitivnih misli, ali jedna nije: mi se zovemo Tvojima. Ne ljubimo neprijatelja, tučemo se s njime, pobjeđujemo ili gubimo, a poslije pobjede tvrdimo da smo zaslužni za ono što nam vođe učiniše, idoli, lažni bogovi.

Govorimo o demokraciji kao da je to neki bog iako nismo za demokraciju jer mi smo narod koji slavi svoje vođe, ma koliko se često vođe mijenjale. Mi čak imamo i slobodne izbore, ali oni ne pokazuju ono što pojedinačno mislimo i govorimo, o čemu se izražavamo i izjašnjavamo drugačije. Mi smo robovi kolektivizma, disciplinirani narod koji načini nešto u životu i poslije toga sjedne u naslonjač i ostatak života očekuje priznanja.

Mi smo lijeni razmišljati. Odakle smo, kamo idemo, to smo sigurni da znamo ako se uopće sjetimo takvih pitanja. Mi samo očekujemo slavu zbog one jedne stvari koju smo jednom učinili u životu, takvi smo mi.

Mi ne mijenjamo svijet, ali ne mijenjamo ni sebe. Mi se samo jako dobro svemu prilagođavamo, a i to je samo zato što nas Ti držiš, Bože moj.

Reći će netko da je to dokaz da smo svi vjernici poput kolektiva koji je zaboravio kada su ga osnovali i tko ga je osnovao.

A i svejedno nam je, samo neka nam zahvale i neka nas slave. Oni gore, na vlasti, neka dublje promišljaju. I još tvrdimo da nam nije potreban nitko na vlasti, osim nas samih, u kolektivu, u demokraciji, vladavini naroda.

Kamo bismo mi stigli da sami vladamo?

U raspad.

Jug bi se priklonio moru.

Sjever bi tupio da je dio jednoga većega kolektiva.

Istok bi pobjegao iz domovine.

Zapad ne bi razmišljao ni o čemu.

Demokracija? Ne, opći nered. Ne mora se čak nitko niti pribojavati anarhije. Treba strahovati zbog duhovne i mentalne lijenosti.

I uvijek su nam svi drugi krivi.

I uvijek su oni drugi loši.

Mi protiv njih nećemo učiniti ništa.

Ali mi niti za njih nećemo učiniti ništa, da se obrate kad vide nas, velike vjernike jednoga Boga.

Nevjeran smo narod Tebi, Gospodine.

Mi čak ne znamo da vjera nisu samo riječi, naročito ne kritične riječi koje samo osuđuju druge već da je vjera intenzivan život u Nebu i da se to po našim djelima uvijek vidi, po našim dobrim i plodnim djelima. Ne po jednom činu nego po mnogim djelima.

Naš Bog Otac neprekidno radi, a Njegovi vjernici također.

No, mi učinimo jedno veliko dobro djelo i sjednemo za ostatak života u naslonjač, gubimo vrijeme, dragocjeno vrijeme za promišljanje, za dobra djela. I još mnogi tvrde da imaju svoj narod i svoju domovinu. I da su vrijedni svake slave zbog toga. Jesu, ali poslije više ne čine ništa, traže veće plaće i mirovine. Demokracija.

I kažemo da smo narod katolika. Kolektivno.

Kao da nema pravoslavaca, protestanata, LGBTQ – ovaca, novovalnih religija, budista, reikija i slično. Ne, mi smo svi katolici. Kolektivni.

Istim tonom pripovijedamo o virusu kao i o ratu i kao i o vjeroispovijesti našoj. S istim mislima, površnim mislima koje samo gledaju je li neki novinar napisao nekakav novi podatak kako bismo imali o čemu razmijeniti mišljenja.

Operi naše stope zemaljske, Isuse Kriste.

Pošalji nas u Nebo kad smo toliko slavni i hrabri, uspješni pobjednici.

U Nebu ćemo se isticati po, čemu ono, ah da, po svetosti. Zaista, bit ćemo ponizni, to znamo. Bit ćemo disciplinirani, spoznat ćemo što je bilo prije, a što je sada. Spoznat ćemo da se svijet vrti u krug. Vidjet ćemo kako veliki pomažu jedni drugima dok za malene nema ni hrane, ni maski, ni televizije. Vidjet ćemo ratove koji ne prestaju. Uznemiri nas, izbavi nas iz naših naslonjača i daruj nam svoj mir, Kriste, mir koji dolazi nakon dobro učinjenih djela od kojih je svakako i promišljanje na prvome mjestu.

Podari nam Mudrost i zdrav razum koji su najvažniji i prvi darovi Duha Svetoga. Daj da Te vidimo kako spašavaš svoj narod i kako ideš pred nama u stupu od oblaka danju i kao veliki oganj u noćima našim.

Nemoj dopustiti da nam opet netko pobije prvorođence. Budi nam Sin i premaži naše dovratnike ili naslonjače Krvlju svojom. Neka nas gane Tvoja duša koja toliko ljubi svakoga od nas, pojedinačno. Pozovi naše duhove, jednoga po jednoga, na promišljanje i čitanje. Oslobodi nas interneta i pokaži nam svoj Križ pred kojim si apostolima pokazao put u Nebo.

Tijelo Isusovo, na Oltaru posvećeno, raspori naša srca da se duhovno ujedinimo s Tobom jer jedino u Tebi možemo opstati i pojedinačno i zajedno sa svim katolicima ovoga pročišćenoga svijeta.

Posveti naše riječi i misli, naša srca i duše, naše mozgove i umove da progledamo.

Daj da Te vidimo u Muci Tvojoj ovih dana koja će nas okrijepiti za Nebo.

Svaku našu ranu sakrij među svete Rane svoje.

Vodo i Krvi Isusova koje potekoste iz srca Njegova kao izvor milosrđa za sve nas, smiluj se nama i cijelome svijetu. 09.04.2020. 18:08

Vinograd Boga našega

„Moj je dragi imao vinograd,

na brežuljku rodnome.

Okopa ga, iskrči kamenje,

posadi ga lozom plemenitom.

Posred njega kulu on podiže,

i u nj tijesak metnu.

Nadaše se da će uroditi grožđem,

a on izrodi vinjagu (Iz 5,1b-2)...”

„Što još mogoh učiniti

za svoj vinograd

pa da nisam učinio?

Nadah se da će uroditi grožđem,

zašto vinjagu izrodi (Iz 5,4)?”

Kod proroka Izaije daje se vidjeti s kakvom je ljubavlju Bog pripremao Crkvu svoju, svoju Zaručnicu za Nebo, i Njegovo razočaranje lijenošću i neplodnošću, grijesima od kojih plemenita loza postade obična vinjaga.

Teška je nepravda kralja koji otima vinograde svojim podanicima.

No, pod dobrim kraljem svatko živi u miru, pod svojom lozom i smokvom.

Psalmist već žali što je Božji narod razočarao svoga Boga, ali i zbog toga ispaštao jer se od Boga odvratio:

„Zašto si mu srušio ogradu

da ga beru svi što putem prolaze,

da ga pustoši vepar iz šume,

da ga pasu poljske zvijeri (Ps 80,13-14)?”

„Gospodin Bog dolazi na sud

sa starješinama i glavarima svog naroda:

'Vinograd ste moj opustošili,

u vašim je kućama što oteste siromahu'.”

Iz 3,14

„Na uši moje reče Gospodar nad vojskama:

'Doista, mnoge će kuće opustjeti,

velike i lijepe bit će bez žitelja.

Deset rali vinograda dat će samo bačvicu,

mjera sjemena dat će samo mjericu'(Iz 5,10)”.

„Jer trs je njihov od sodomskog trsa

i od vinograda gomorskih;

grožđe im je grožđe otrovno,

grozdovi im grozdovi gorčine;

njihovo je vino otrov zmijski,

žestok jed otrovnice ljute (Pnz 32,32-33).”

Nije se teško nasrditi na nepravdu, na okrutne kraljeve, i vapiti Bogu za osvetom nad krvoprolićima:

„Tko je taj što dolazi iz Edoma,

iz Bosre, u haljinama crvenim?

Tko je taj što veličanstveno odjenut

pun snage korača?

- Ja sam to koji naučavam pravdu,

velik kad spasavam!

- Zašto je crvena tvoja haljina

i odijelo kao u onog koji gazi

u kaci?

- U kaci sam sam gazio,

od naroda nikoga ne bijaše.

U gnjevu ih svom izgazih

i zgnječih u svojoj jarosti.

Krv mi njihova poprska haljine,

iskaljah svu odjeću svoju.

Jer dan osvete bijaše mi u srcu,

došla je godina mojeg otkupljenja.

Ogledah se, al' ne bješe pomoćnika!

Začudih se al' ne bješe potpore.

Tada mi je moja mišica pomogla,

i moja me srdžba poduprla.

U gnjevu svom satrijeh narode,

u bijesu sve ih izgazih,

i zemlju polih krvlju njihovom (Iz 63,1-6)!”

Napomena: Edomci su živjeli južno od Mrtvog mora, s obje strane Arabe. Iako je velik dio njihova teritorija neplodan, područje oko njihova glavnog grada Bosre bilo je dobro poljoprivredno zemljište.

Vjerojatno su se baš edomska plemena vrlo često sukobljavala s kraljevima Jeruzalema, a jedan od ključnih razloga ratovanja bilo je to što su Edomci spriječavali Judi pristup Akabskom zaljevu.

Ideal dobroga kralja se ostvaruje za mesijanskih vremena.

Tada loza postaje plodna. Vinograd je slika Mudrosti:

„Propupah kao trs mladicama

ljupkim,

i cvjetovi su moji porod slave

i bogatstva (Sir 24,17),”

Vinograd je i slika plodne zaručnice pravednikove:

„Žena će ti biti kao plodna loza

u odajama tvoje kuće;

sinovi tvoji kao mladice masline

oko stola tvojega (Ps 128,3).”

Vinograd je u svom pupanju simbol nade zaručenih koji u Pjesmi nad pjesmama pjevaju o misteriju ljubavi:

„Dragi mi je moj grozd ciprov

iz vinograda engedskih (Pj 1,14).”

„Smokva je izbacila prve plodove,

vinograd, u cvatu, miriše.

Ustani, dragano moja, ljepoto moja,

i dođi.

Pohvatajte lisice, male lisice

što oštećuju vinograde,

naše vinograde u cvatu (Pj 2,13.15).”

„Siđoh kroz nasade oraha

da vidim mladice u dolinama,

da pogledam pupaju li vinogradi,

cvatu li mogranji (Pj 6,11)?”

„Jutrom ćemo ići u vinograde

da vidimo pupa li loza,

zameće li se grožđe,

jesu li procvali mogranji?

Tamo ću ti dati ljubav svoju (Pj 7,13).”

Ovi stihovi iz Pjesme nad pjesmama već najavljuju kako će se Isus sjediniti sa svojom Crkvom.

„Tad čuh glas Gospodnji:

'Koga da pošaljem? I tko će poći?'

Ja rekoh: 'Evo me, mene pošalji!' (Iz 6,8).”

„Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao.

Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima,

da navijestim oslobođenje zarobljenicima

i vraćanje vida slijepcima,

da oslobodim potlačene,

da proglasim Godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18-19):”

„Isus im reče: 'Kad bi Bog bio vaš Otac, mene biste ljubili jer ja sam od Boga izišao i došao. Nisam došao sam od sebe, već me On poslao. Zašto ne razumijete govora moga? Jer niste kadri slušati moju riječ. Vi imate đavla za oca i hoćete vršiti želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laž, govori svoje vlastito jer je lažac i otac laži. Meni ne vjerujete jer vam objavljujem istinu (Iv 8,42-45)'.”

„Ja sam pravi trs i moj je Otac vinogradar... Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda (Iv 15,1-5).”

Bog nije prestajao od svoga vinograda očekivati plodove; ali umjesto da sluša proroke što ih je On izaslao, vinogradari su ih zlostavljali (Mk 12,1-5).

Kao vrhunac ljubavi, Bog šalje svog ljubljenog Sina (Mk 12,6), a kao odgovor, glavari naroda počinit će vrhunsku nevjeru ubivši Sina koji je baštinik vinograda. Stoga će krivci biti kažnjeni, a smrt Sina otvorit će novo razdoblje nauma Božjega: vinograd će biti povjeren vjernim vinogradarima i najzad će uroditi plodom (Mk 12,7 sl.):

„Kada dođe Gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?' Odgovoriše Mu: 'Te će zločince pogubiti za zločine, a vinograd će dati u zakup drugim vinogradarima, takvima koji će Mu predati plodove u njihovo vrijeme (Mt 21, 40-41).”

Tko će biti oni vjerni vinogradari?

Platonske izjave ne pomažu: potreban je stvaran rad, on se jedini isplati (Mt 21, 28.32). Da bi sabrao svoju berbu, Bog će primati sve radnike, i bilo da rade od jutra ili su unajmljeni u posljednji čas, svi će primiti istu nagradu. Jer, poziv na rad i plaća nezasluženi su darovi, a ne prava što bi ih čovjek mogao zahtijevati: sve je milost (Mt 20, 1-15).

Bez zajedništva s Bogom, mi smo loze otkinute od trsa, bez soka, jalove, dobre za vatru (Iv 15,4 sl.).

Ljubav Oca i Sina zove sve ljude u to zajedništvo; to je nezaslužen poziv jer Onaj koji odabire jest Isus, a ne izabrahu učenici Njega.

Tim zajedništvom postaje čovjek lozom istinskoga Trsa.

Oživljavan ljubavlju kojom su Isus i Otac sjedinjeni, on donosi plod, a to biva na Očevu slavu. Tako on ima zajedništvo u radosti Sina, a Sinovljeva radost je u tome da proslavi Oca.

Eto misterija istinskog vinograda: on je izraz plodnog jedinstva Krista i Crkve, izraz radosti koja ostaje, savršena i vječna (Iv 17,23). Dufour 1417

„Uto čuh glas s Neba gdje mi govori: 'Napiši: Od sada blago onima koji umiru u Gospodinu! Da, veli Duh, neka počinu od svojih napora, jer ih prate njihova djela!' (Otk 14,13).”

„Uto spazih nekoga drugog anđela gdje leti u najvišem dijelu neba, noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: „Bojte se Boga i zahvalite Mu, jer je došao čas Njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda! (Otk 14,6-7).”

„Uto neki drugi anđeo iziđe iz hrama i povika jakim glasom onomu što je sjedio na oblaku: 'Pošalji svoj srp i žanji jer je došlo vrijeme da se žanje, dozrela je žetva na zemlji!' Tada Onaj koji je sjedio na oblaku baci na zemlju svoj srp i bi požnjevena zemlja (Otk 14,15-16).”

Nakon plodne žetve dolazi krvava žetva:

„Zatim neki drugi anđeo – nadglednik vatre na žrtveniku – dođe do žrtvenika i povika jakim glasom onomu koji je imao oštri srp:

'Pošalji svoj oštri srp i trgaj grozdove u zemaljskom vinogradu,

jer mu je grožđe zrelo!'

Tad anđeo baci na zemlju svoj srp i obra zemaljski trs i sasu grožđe u veliki tijesak Božjega gnjeva.

Grožđe u tijesku bi zgnječeno izvan grada i iz tijeska se razli krv konjima do uzda u širinu od tisuću i šest stotina stadija (Otk 14,18-20).”

U Gradu nebeskome, dakle, ostaju spašenici.

09.04.2020. 13:08

„O, da me poslušaš, narode moj,

hranio bih te pšenicom najboljom

i sitio bih te medom iz pećine (Ps 81).”

U Duhu i istini

Rekoh, Isuse, Ti si veliko otajstvo.

Grešnome čovjeku je teško vjerovati u Tebe iako je neopisivo lako vjerovati Tebi kad stojiš pred čovjekom grešnikom.

Ti si u danima Muke molio za Petra, molio si Oca da Petru da snage da učvrsti svoju braću (Lk 22,31-34). Ti si od samoga početka svoga javnog djelovanja uzeo Petra da ga pošalješ i ovlastiš za njegovu službu, a Tvoji apostoli i učenici, zajedno sa mnoštvom sljedbenika, toliko su Ti vjerovali da su svi Petra bez pogovora poštivali, toliko su Te ljubili da su Petra uzljubili najviše od svih. Tolika je bila ljubav i vezanost za Tebe, toliko su imali strahopoštovanja prema Tebi, Tvojoj riječi i Tvome djelovanju.

Gledali su Te ljudski, Isuse, a znali su da si Bog, Mesija. Nisu mogli niti zamisliti smrt Boga. I bili su u pravu u svojoj vjeri, zato su i bili tako zbunjeni ponekad, zato su se i razbježali; sigurno su pomišljali da ćeš ih opet okupiti i tumačiti im događaje svoje Muke i smrti na križu, a možda su čak imali na umu i namjeru da nekako svjedoče za Tebe kako bi izvršavali točno ono što si im govorio.

Sigurno su im se i pojmovi o vremenima promijenili jer u Tvojoj blizini su znali odjednom sve, ali nisu znali reći, nije bilo za njih još potrebe nekome govoriti o Tebi. A i Ti si, Isuse, govorio da neukima i početnicima ne valja bacati dragocjene bisere, otajstva Tvoja i njihove vjere, kako se ne bi dogodilo da mnoštva ljudi navale na njih i proždru ta otajstva, unište sve to što je za mnoge ostala velika tajna.

Toliki su spisi kružili među vjernima, među svetima, toliko tajni je ostalo nezabilježeno. I još si rekao da nemaš mogućnosti reći sve tajne jer poslanici Tvoji ne bi ih mogli nositi tada, a tko zna koliko si im rekao da ne moraju nikome govoriti. Ipak, među svetima je postojalo prepoznavanje i razumijevanje, bili su jedno u svjetlu vjere u Tebe.

Vjerovati Tebi lijepo je, Gospodine, ali uzdati se u najtežim trenutcima u Tebe može biti teško. Također su mnogi otpali od vjere, bijahu preslabi u kušnjama; ali Ti ne gledaš na snagu, Ti gledaš u srce. I Judi bi oprostio da si nije sam presudio.

Ti, Gospodine koji od kamenja možeš načiniti djecu Abrahamovu, pogledaj naša kamena srca. Pogledaj kako smo nespretni, priprosti; pogledaj što bismo sve učinili za malu nagradu ili za veliku slavu svoju; pogledaj te izgubljene apostole, njihove majke koje traže protekciju od Tebe za svoju djecu; pogledaj na nas, izdajnike; pogledaj Petra s njegovom kušnjom u noći kad su Te odveli na suđenje; pogledaj te karikature ljudi koji Te osudiše i razapeše; svi su oni čeznuli da učiniš čudo, da se nekim čudom sve stvari poklope i da svi oni sve shvate i da odjednom bude sve u redu kako su navikli.

Obrati se k nama i milostiv nam budi kao onima koji ljube ime Tvoje.

Kao ovce izgubljene mi zalutasmo: o, potraži sluge svoje, jer zapovijedi Tvoje ne zaboravljamo (Psalam 119,132.176).

Obratiti se Tebi iz poganstva velika je muka, sve si to znao. I Tvoj narod koji se za Tebe, Mesiju pripremao dugo i sustavno, imao je otpale pripadnike.

Bože koji si umro, pogledaj na ovaj naraštaj što Ti se izruguje.

Bože koji si liječio, pogledaj na kršenja liječničke etike.

Bože koji si Uskrsnuće i Život, pogledaj na bezbrojna čedomorstva.

Bože koji si nam obećao teška vremena, pogledaj na danas i na sutra, sve je isto kod nas, ljudi.

Bi li mogao, Kriste, otkriti tu jednu tajnu, Ti koji vidiš sva srca: ima li nas više u postotku nego prije koji Te ljubimo, a možda i ponetko svet, zaista svet?

Progoni Tvojega Imena su strašni.

To bi moglo značiti da Crkva kršćanska, Tvoje tijelo postoji i djeluje kao i u prvim vremenima, Tvojim zemaljskim vremenima.

Isuse, Tvoja je povijest ljudska, daj nam snagu i izdržljivost, strpljenje i postojanost.

Isuse, Ti si trpio izvan gradskih zidina, izvan vrata. Tvoji poslanici nam savjetuju da iziđemo k Tebi izvan tabora, noseći Tvoju Muku, jer ovdje nemamo trajnoga grada nego onaj budući tražimo.

Po Tebi, dakle, neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju Ime Tvoje. (Heb 13,12-15).

Naše su Ti hvale duhovne, naša slavlja su duhovna, naši sakramenti djeluju i po Duhu živimo, u Istini se klanjamo.

Ti si naš budući Grad, Isuse Kriste milosrdni koji s Ocem i Duhom živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen!

08.04.2020. 23:08