Thursday, December 27, 2018

Muškarac i žena ... i dijete




"Zaručnik
O ti, koja boraviš u vrtovima,
drugovi slušaju glas tvoj,
daj da ga i ja čujem!
14
Zaručnica
Pohitaj, mili moj,
budi kao srna i kao jelenče
na gorama mirisnim!"
Pj 8,13-14



Bogu je sve Njegovo stvorenje milo i drago, ali najdraži od svega stvorenoga Bogu je čovjek, to jest čitavo čovječanstvo. Riječi koje Bog upućuje ljudima, narodima, čovječanstvu, ljudskom rodu riječi su saveza u ljubavi. U tom savezu Bog sebe naziva Gospodinom, a čovječanstvo svojom ženom i suprugom. Vrlo često svoje riječi Bog potkrepljuje zaključkom u kojemu govori da će čovječanstvu zauvijek biti njegov Bog, a ljudi će biti Njegov narod i time naglašava svoju budnu prisutnost u povijesti čovječanstva i životu svakoga ljudskog stvorenja dok istovremeno napominje da je čovjek bez Boga samo prašina, prah i pepeo. 

Takav odnos Boga Stvoritelja prema ljudima odražava se u braku koji je savez Božjega roda i naravi s ljudskim rodom i ljudskom naravi, to je savez božanskoga i ljudskoga, neraskidiva veza.

Bog se izjašnjava kao Muškarac, odnosno kao Zaručnik dok je za Njega udana žena i nevjesta Crkva Kristova, kršćanska, a zapravo čovjek u najširem smislu. 



"Duša mi gine i čezne
za dvorima Gospodnjim.
Srce moje i moje tijelo
kliču Bogu živomu."
Ps 84,3

Čovjek, to jest muškarac i žena čine savez i sklapaju brak radi potomstva i zajedno donose rod i plode se u izobilnoj ljubavnoj vezi.
Plodovi ljubavi između dvije osobe su bezbrojni, puni međusobnih blagoslova i blaženstava u ljubavi Boga koji se čezne čovjeku predati kao što se dojenče predaje na ruke svoje majke jer Bog drugačije niti ne može nego ljubiti predano. Također se u vjernome narodu budi ta ljubav od Boga koja u najvišem ljudskom obliku poprima božansku predanost koja sjedinjuje čovjeka s Bogom i daje mu vječni blaženi život. 



"Ne, ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni."
Ps 131,2

U ljubavi ljepše je davati nego primati, kažu ljudi. Bog se u toj međusobnoj predanosti s čovjekom slavi i proslavlja od siline koja je nešto najnježnije što postoji. Čovjek Boga dobiva na dar, a primanje darova je jedan od velikih djela milosrđa, ljubavi i pravednosti jer znamo da nema gorega za darivatelja nego kad mu odbiju dar kakav se pomno izabire i pripravlja kao izraz nježnosti, razumijevanja, ljubavi i predanosti.
Čovjek je pun strahopoštovanja prema Bogu, ali najljepše se Boga slavi u miru i slobodi bez straha, a to je u najvećem povjerenju prema Bogu kada se čovjek opušta i postaje nježnije stvorenje.
Osnovni dar kojega Bog daje čovjeku je sposobnost rađanja drugih ljudi.
Osnovni dar kojega čovjek uzvraća Bogu je brak u kojemu Bog blagoslivlja muškarca i ženu djecom kada nastaje čvrsta obiteljska ljubavna veza i krvno srodstvo koje jača ljubavnu vezu oca i majke u odgajanju potomstva za ljubav, pravdu i milosrđe. Samo jedan je čovjekov dar veći i bolji od toga, a to je posvećenost Bogu u celibatu, u odricanju čovjeka od mnogih drugih darova samo radi što čvršće veze s Bogom Stvoriteljem. Ljudi koji su izabrali takav dar za Boga jesu samo neki izabrani muškarci i žene koji posvećuju Bogu sebe i čitav svoj zemaljski život dok je u braku potomstvo u duhovnom smislu samo privremeno za ljude jer se djeca odvajaju od oca i majke da bi i sami postali očevi i majke ili posvećeni Bogu. Kada muž i žena prestanu rađati potomstvo, mogu se također posvetiti odricanju radi Boga ili radi potomstva u sljedećim koljenima.

Između žene i muškarca, to jest žene i muža postepeno se razvija poseban oblik povjerenja uslijed sazrijevanja njihove ljubavi u kojoj se sve bolje i bolje poznaju i prožimaju jedno drugo. 

 Između Boga i čovječanstva također mora doći do dugotrajne veze u kojoj raste povjerenje i međusobno poznavanje i prožimanje. 



"Neće te više zvati Ostavljenom
ni zemlju tvoju Opustošenom,
nego će te zvati Moja milina,
a zemlju tvoju Udana,
jer ti si milje Gospodinovo
i zemlja će tvoja imat’ supruga."
Iz 62,4


Da bi se to povjerenje ostvarilo potrebna je obostrana požrtvovnost i postojanost jer nigdje toliko nema sumnje kao u braku između muškarca i žene. Sumnja rađa zavišću, ljubomorom, razdorom i grubostima, ali ako oboje supružnika gaje ljubav kao svoje prvo i jedinorođeno dijete, sumnja ne može u takvom braku dugo opstati. Gajiti ljubav u braku isto je što i vjerovati Bogu Stvoritelju, pouzdati se u Njegovu pomoć i blagoslov, to jest vjenčati se u obredu Crkve Božje gdje Bog muškarcu i ženi jamči svojom postojanošću, a supružnici prihvaćaju i neprekidno traže tu svetu jamčevinu koja im daje strpljenje u nevoljama i radost Boga koji je Ljubav i koji rađa ljudskom ljubavlju prema sebi, prema drugima i prema Bogu, razvija sveto dostojanstvo i zajedništvo oca, majke i njihove djece koja dolaze kao blagoslov od Boga. 


Ako, pak, djecu ne dobiju, muškarac i žena ostaju u bračnoj vezi radi usavršavanja svoje međusobne ljubavi i povjerenja jer to je njihov trajni plod i neprolazno potomstvo kao što je vječna ljubav Boga prema čovječanstvu od kojega očekuje uzvratni dar vjere i povjerenja kako bi čovjek sudjelovao u svome vlastitome nastajanju poput sustvaraoca, u svome razvoju i sazrijevanju svoga dostojanstva djeteta Božjeg, odnosno partnera koji je Boga dostojan u svakom pogledu. ‎27. ‎prosinca ‎2018. 07:06




"Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!«
Amen!
Dođi, Gospodine Isuse!"
Otk 22,20


Wednesday, December 26, 2018

Jaslice


Jaslice su Evanđelje u slici. Oko njih se odvija životna drama.

Sastoje se od Isusa, Marije, Josipa, zvijezde repatice, pastira i stoke: vola, magarca i ovaca i njihove janjadi.
Mogu biti žive, drvene, slamnate, papirnate, keramičke.
Postavljaju se najčešće ispod okićenog drva bora, jele ili smreke.
Uz jaslice i okićeno drvo dolaze još i panj, adventski vijenac, vjenčić dobrodošlice Bogu na vratima, figurice koje predstavljaju anđele, trojicu kraljeva, svijeće, darovi, lijepo umotani, orehnjača i makovnjača, božićni kuglof, domaći hljeb i vino, blagoslovljena sveta voda, ali, uz Raspelo, jaslice zauzimaju neko središnje mjesto u kući, stanu, kuhinji ili dnevnom boravku. Ili na otvorenom, blizu nekog zdanja katoličke crkve.

Božićne jaslice jesu prikaz Isusova rođenja na način "žive slike" (maketa s pejsažnim ambijentom i "štalicom"), sa skulpturama malog Isusa, Marije i dr. 
Naziv "jasle" potječe od praslavenske riječi "(j)esli" za sanduk koji je prilagođen za hranjenje konja i goveda, što znači "jesti" jer se u jaslama čuvala njihova hrana, odnosno sijeno, slama.

Još mali, Isus nije bio slavan po zemlji, ali je imao neprijatelje odmah po rođenju. Svi narodi okolnoga svijeta u Isusovoj domovini znali su za starožidovsko proročanstvo o dolasku Spasitelja, Božjega Pomazanika koji dolazi kao pripadnik svoga naroda i kao dar oslobođenja svim ljudima. Trojica okolnih kraljeva i tadašnjih astronoma i povijesničara pratili su određenu novu zvijezdu koja "ih je dovela" do štalice u Betlehemu gdje se rodio Isus od Marije Djevice, Bog koji postade čovjekom.
Današnjih dana se o toj zvijezdi govori da se nikada prije i poslije Isusovog rođenja nije pojavila na nebeskom svodu i da to nije klasična zvijezda već svjetlo koje je zabljesnulo svemirom uslijed specifičnog položaja nebeskih tijela.
Zahvaljujući kraljevima ekumene pročulo se do namjesnika nad Betlehemom o tome kako se tamo rodio Isus, Mesija. Taj vladar pokrajine Judeje odmah je naredio da se pobije sva novorođenčad muškoga roda u Betlehemu.
Budući da se u Betlehemu odvijao popis stanovništva, trudna Marija, koja je začela Isusa po Duhu Svetom i ostala vazda djevica, je s mužem Josipom, koji je brinuo za Isusa u Njegovom djetinjstvu, bila tamo na putovanju i u prolazu. Kad je rodila Isusa u štali jer u onoj gužvi nije bilo konačišta za njih, položi Ga u jasle. Kako se to događalo u noći, nije postojala opasnost da će stoka, vol ili magarac povrijediti mladoga Boga jer je bilo tiho i mirno. I pastiri uokolo spavaše na otvorenom, pokraj svojih ovaca.
Za spomen na Isusovo rođenje važno je napomenuti da se pastiri brinu oko janjadi među kojima se izabiru žrtvene životinje u narodu koji se klanja i žrtvuje Bogu u svetištima.

Poslije žrtve Isusove i mučenja, smrti za otkup ljudi od grijeha i zla te uskrsnuća Isusovog i uzašašća na nebo gdje vlada s desne Boga Oca, više se ne prinose nikakve žrtvene životinje za poništenje kriminalnih djela naroda. Isus je Otkupitelj svih ljudi, Janje koje su odveli na križ gdje je ponio grijehe naše da nestanu, oprostio je progoniteljima, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa i poslao Duha Svetoga na svoje apostole, na čitavu svoju Crkvu.
U Duhu Svetom pomazani svećenici, pastiri naroda prinose u spomen na te događaje Tijelo i Krv Isusovu pod prilikama kruha i vina u ime vjernoga naroda gdje se Isus daje kao Hrana za vječni život kada će Isus kao slavan Kralj svih kraljeva ponovno doći u žetvu onoga što je posijao na zemlji.

Jaslice su prepune duboka značenja i simbolike.
Ovce predstavljaju narod Božji, pastiri predstavljaju posvećujuću, kraljevsku i proročku službu vjernika koji su u prolazu na zemlji, na svome putovanju kroz svijet, uvijek pokraj vjernika i za narod. U onoj tihoj noći javiše se pastirima anđeli s porukom da odu u štalu tražiti Spasitelja, Novorođenče položeno u jasle.
"A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. 9Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. 10No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! 11Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. 12I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« 13I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

14»Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim!«
(Lk 2,8-14)"

Tri kralja donose simbolične darove, tamjan za ugodan miris Isusu, Velikom Svećeniku; smirnu, gorku ljekovitu travu za pomazanje Isusa u muci i smrti; zlato za buduće sveobuhvatno kraljevanje Isusovo.
Vol simbolizira zarobljenu i upregnutu životinju, a ujedino je i najveća moguća životinja koju se žrtvuje za velika slavlja.
Magarac je životinja poniznosti, za razliku od konja koji bi predstavljao vlast i moć. Na magaretu Isus slavno dolazi u Jeruzalem vršiti Očevu volju, predati svoj život za otkup svih ljudi od grijeha.
Drvo bora ili jele, koje se uresi simbolima duhovnih darova, predstavlja drvo Križa koji za kršćane znači spasenje i oslobođenje od robovanja grijesima.
Vjenčić na vratima podsjeća vjernike na Izlazak kada su dovratnike obilježavali krvlju žrtvenih životinja vjernici jer je Bog prolazio prilikom oslobađanja vjernog naroda Mojsijevog iz robovanja Egipćanima; ta krv žrtvenih životinja bila je znak Bogu da prolazi pokraj svoje kuće i svojih vjernika koje je poštedio od zatora.
Jasle u koje su položili Isusa simboliziraju Kruh koji je s neba sišao, Isusa Krista, Njegovo Tijelo i Krv, Njegov život i Njegov Duh, odnosno otajstvo Euharistije od koje žive vjernici.
‎26. ‎prosinca ‎2018. 13:08:27

"I po ovom znamo da ga poznajemo:
ako zapovijedi njegove čuvamo.
4Tko veli: »Poznajem ga«,
a zapovijedi njegovih ne čuva,
lažac je, u njemu nema istine.
5A tko čuva riječ njegovu,
u njemu je zaista savršena ljubav Božja.
Po tom znamo da smo u njemu.
6Tko veli da u njemu ostaje,
valja mu ići putom kojim je on hodio."
1 Iv 2, 3-6

Tuesday, December 25, 2018

Godina milosti Gospodnje


Takvih dana
kada se Božić rađa,
nešto i umire.
Izvan plana
kraj se događa
svega što uvire

duši slatkoj
iz koje izađe
promjena.
U sekundi kratkoj
čovjek se nađe
izvan sjena

što nestaju,
odluka pada
bez puno svijesti.
Bliže raju
ljubav i nada
žele se sresti

i samo to čovjek zna.
Obraćenje,
pokora;
dolazi istina,
osviješćenje,
godina opora.

To je milosni dan,
a danas je uvijek
za dušu vjernu,
Božić radostan.
Životni vijek
za godinu neizmjernu.
‎25. ‎prosinca ‎2018. 19:34:25

Monday, December 24, 2018

Suze pokajanja


"Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« (Iv 19,28)."

Čovjek se može udarati u prsa, razderati haljine, odjenuti se u kostrijet i tako se kajati neko vrijeme, postiti i mučiti sam sebe pred Bogom i ljudima, a da uopće ne razumije zašto i kako se kaje zbog svojih grijeha. Ljudi se klanjaju sili, slavi i moći i kada ih netko ukori, spuštaju glave, poklekuju i dižu ruke u molbama za oproštenje. Uglavnom je to zato da spase svoju kožu, svoje imanje, svoje drage, svoju obitelj. Kajanje ljudi često je samo odraz straha i strahova raznih vrsta.

Ono što je vjerniku potrebno, to je sagledavanje vlastitoga života u svjetlu Božje riječi i zapovijedi, a to je razborito sagledavanje vlastitih zabluda, predrasuda i grijeha. Vjernici moraju razderati srca svoja, a ne haljine.

Svaki vjernik morao bi iskusiti to stanje pokajanja i to što je dublje moguće. Pokajanje je dragocjeni trenutak vječnoga života, bez pokajanja vjernik i čovjek nije ništa. To je stanje najdublje ljubavne spoznaje koja se, naravno, odražava na način njegova razmišljanja i gledanja, odražava se na njegov osjećajni život i osjetilne iskre svakog čovjeka; pokajanje je doživljaj iznad svakoga zemaljskoga doživljaja jer poznavanje Boga milo je Gospodinu, a ne žrtve vjernika.

Čovjek ne može u sebi sam izazvati taj doživljaj i to stanje pokajanja, to je volja Boga. Najgore što čovjek može iskusiti za života na zemlji je grijeh, patnja i bol, nesreća i tuga, a najljepše što čovjek od Boga može dobiti na dar jest iskra istinskoga pokajanja u iznenadnom spoznajnom svjetlu vjere. Čovjek može nabrojati s kajanjem svoje grijehe koje nije prije i na vrijeme primijetio da bi ih spriječio i koje čini nesvjesno i u robovanju određenim grijesima i zabludama; može nabrajati zašto ga peče savjest, može priznati sam sebi da je pogriješio i tada to isto priznati Bogu svome pa se i usuditi tražiti oproštenje. 

No, istinsko kajanje već posjeduje i tu vjersku svijest da je čovjeku Bog njegove grijehe na određeni način već oprostio, da mu možda nikada nije ni zamjerio već da je Bog ljudske grijehe samo i jednostvano mirno pretrpio u ljubavi i čežnji za zdravim čovjekom i u želji da čovjek uvidi svoje zablude i da postane bolje vjeran, zaljubljen u Boga kao što je Bog zaljubljen u čovjeka.

Isus u svome milosrđu i dobroti razotkriva u ljudskom pokajanju svakome čovjeku da se čovjek ne kaje radi Boga već zbog sebe i radi sebe; da se kajanje ne može proizvesti na zapovijed čovjeka i na ljudsku želju da se pokaje i da vjeruje u Boga; da pokajanje može postojati samo u iskrenosti i u istinskoj spoznaji vlastitih grijeha u razmatranju Riječi i Zapovijedi koje je Bog odavno ljudima dao; da čovjek u grijehu ne vrijeđa Boga i druge ljude toliko koliko uništava samog sebe i svoje zdravlje, i čitav svoj život.

Suze pokajanja, odanosti Bogu i zaljubljenosti u Boga najljepši su dar čovjeka Isusu koji je žedan takvih ljudskih suza. Suze ljudske nalaze razlog i uzrok svoga postojanja upravo u ljudskom kajanju pred Bogom i ljudima jer za sebe nas je stvorio Bog. To nisu suze muke i boli, to su suze ljubavi i povjerenja; to nisu suze nepravde i srdžbe, nemoći i samosažaljenja već radosnoga, istinskoga otkrivanja vlastite svrhe na svijetu; od suza pokajanja rađa se i razvija istinska ljudska ljubav prema Stvoritelju, razvija se čovjek da bi postao zaista ono ljudsko biće koje je razumno i razborito, a ispunjeno ljubavlju i povjerenjem, a posebno dobrotom i milosrđem jer tko doživljava to stanje pokajanja, taj postaje zaista dobar kao da ulazi u neku novu, stranu i obećanu zemlju, postaje milosrdan i svet kao što je Bog svet i milosrdan. ‎24. ‎prosinca ‎2018. 06:18:43

Emanuel, Bog s nama


Čovjek bi pomislio da će Te zagušiti sav taj svijet oko Tebe: pastiri, janjci, stoka njihova, životinje u štali i, na kraju, velika pratnja sveta Tri kralja, njihova sjajna odjeća, njihova veličina, širina i visina; kako su uopće stali u taj mali prostor u kojemu si bio najmanji među njima, zagušen također silnom slamom, a onda i darovima mudraca, zlatom, smirnom i tamjanom.
Kraj Tebe stoje Tvoji najbolji prijatelji, Tvoja topla, sjajna i bezgrešna majka s mužem Josipom pokraj sebe, dva bića koja su se razumijela u svim pitanjima i u Gospodinu: Bezgrešno začeće i krepostan čovjek, pun pažnje prema Tebi i Tvojoj majci. Da Te nije u svojem svijetlom naručju štitila Marija, i da nju nije štitio Josip, vjerojatno ne bi samo svjetlo one zvijezde repatice bilo dovoljno da te obujmi toplinom i ugrije. Novorođenčad nema svoju temperaturu, treba ih uvijek pomno utopliti. A Tebi je, Novorođenome, bilo dovoljno toplo s tim svim okruženjem. Da su našli neko mjesto u svratištu, lošije bi prošao nego u toj toploj štali pa Ti je čak i na slami bilo ugodnije nego što bi bilo negdje drugdje jer Te je majka umotala u svoje tkanine, one koje je sama izradila.
Sveto je bilo to zajedništvo male svete obitelji, pastira, stada i mudraca. Da nije bilo poklona tih kraljeva sa svih strana nastanjenoga svijeta, ne bi Ti bilo tako ugodno, ne bismo znali da si došao svim narodima koji su Te svi tražili. Ne bismo znali za tamjan i blagoslov, muku Tvoju koju označavaju ljute trave i ne bismo znali da su Te kraljevi zlatom zakraljili za Kralja svih kraljeva. Nije to bila samo simbolika, to Ti je sve uredio Otac Tvoj na nebesima kako bi po Tebi mogao uzljubiti čovjeka, predati se čovjeku; ta štala je bila Tvoj početak u kojemu si bio zaista okružen ljubavlju koja je odgovorila na Tebe koji si Ljubav.
I djetinjstvo si proveo u miru i poslušnosti kako bi kompletno dovršio svoje utjelovljenje u zemaljske duše, sve dok nije došlo vrijeme učenja, a tada si ostao tri dana u hramu Oca svojega i upoznao znanja i sposobnosti tadašnjih svećenika i učitelja naroda svega o Tebi. I vidio si već tada da ništa ne znaju pa si ih podučavao jer kako bi i znali bolje od Tebe o Tebi samom. I bili su zadivljeni Tvojom mudrošću, a Tvoj čas još tada nije bio došao te ne vidješe ono u Tebi što su svi kraljevi znali kod Tvojega rođenja, da si Bog. Na svoje dobro su to spoznali, sebi u korist.
Bilo ti je mirno u poslušnosti i toplo vrijeme koje si proveo u obitelji.
Kako si se pripremao za ono što Ti predstoji? Na to se ničime nisi mogao pripremiti, nikakvim asketskim odgojem, nikakvim tjelesnim vježbama, ničime se nisi mogao obviknuti na patnju koja Te je čekala u Pashalnom otajstvu.
Otac Tvoj na nebesima Te je pripremio i predodredio u ljubavi, a Marija i Josip su te pripremili u vjeri i povjerenju kojim su vršili Zakon što si ga došao upotpuniti i duhovno ostvariti među ljudima.
Nitko nije naslutio što ih sve čeka: duhovni zakon, duhovne zakonitosti, darovi i kreposti, izobilje novoga doba, nove zemlje i novoga neba. Ne, nisu znali. Da si im svima dao krila da lete kamo žele i kako žele, ne bi im bilo to tako veliko otkriće. Da si zavladao po lozi Davidovoj čitavim svijetom i uveo blagostanje pa ostavio nekog nasljednika, ne bi im to bilo nešto jako novo. A Ti si otvorio svakome čvrsto zatvorena vrata duhovnosti za koju nisu znali da je imaju, vrata moći da postanu djeca Boga svoga iako su se nazivali Tvojom djecom, ali ne duhom nego samo tijelom. Ne niti tijelima svojim nego tijelom koje su činili svi pripadnisi naroda u Mojsijevom zakonu.
Predodredi Otac naš na nebesima svakoga od nas u Tebi i po Tebi, a onaj jedini topli trenutak bijaše baš taj ležaj na slami u jaslama i sve oko toga. Tvoj najtopliji trenutak zemaljskoga života, obični ljudi pokraj Tebe, obični, ali potpuno pripravni za Tebe koji si Ljubav.

I Svjetlo sja u tami i tama ga ne obuze. Svjetlo naše, Isuse koji si Bog s nama, dao si nam sebe, pustio si se Ocu da Te pošalje na zemlju i da se rodiš kao dijete koje ništa o svom životu još ne zna. Prepustio si se u ruke onih oko Tebe, potpuno i s punim povjerenjem koje zapanjuje i prosvijetljava svakoga koji Te pogleda malenoga u jaslama. I koji Te pogleda na križu. Potpuno predanoga, u ljudskoj patnji i Božanskoj strpljivosti. Drži nas zajedno samo povjerenje, duh pouzdanja Tvojega i sigurnosti Tvoje u nas i naše obraćenje. Ta, Ti nas poznaš bolje nego što mi poznajemo sebe i svijet za koje mislimo da sve o tome i puno znamo, a ne znamo ništa. Samo Ti znaš zašto si nam se povjerio, samo Ti znaš što je i tko je čovjek, koje su naše mogućnosti i kolika je Tvoja ljubav za nas i prema nama. Mi ne znamo, nas je strah, mi ne želimo po Tvome nego po svome, a što je to što je naše, a da nije od Tebe poteklo. U poslušnosti Tebi možemo Ti postati braća i sestre i što nam više treba?
Nisi htio načiniti čovjeka kao što si načinio anđele nego Ti čovjeka gradiš malo po malo, od tijela do duha, od Zakona do vjere, od forme do sadržaja.
Bio si malo dijete. Često kažemo za nekog starca kad plače da plače kao malo dijete.
Vidjela sam to Tvoje rano djetinjstvo, Tvoji su osjećaji prejaki, a da svi ne bismo pustili suzu kada Te pogledamo kao bespomoćno novorođenče koje treba majku, treba oca zemaljskoga, treba pastire, braću, sestre, političare. Sve nas trebaš, sve do jednoga. Za svbakoga imaš stan i svakome si pripravio darove kao što mi pripravljamo jaslice i darove ispod naših borova i jelki. Sve nas čekaš, svima kucaš na vrata i niti jedan Ti nije suvišan jer Ti si tako velik da svi za Tebe i oko Tebe imamo udjela u vječnosti i bez kraja.
A kada se svi nađemo u Tebi, tek tada ćemo spoznati što je to povjerenje, suza Boga djeteta, što je to ljubav istinska i tko si zapravo Ti, koji sjediš s desne Boga Oca. Tek ćemo tada vidjeti zašto si nas strpljivo čekao, kako si izdržao uvrede i udarce i tek tada ćemo vidjeti kako je velika bila Tvoja potreba za svakim od nas i za svima nama zajedno tada kada si dolazio svake godine kao Novorođenče u naše domove, u naše gradove i sela.
A tada ćemo i mi pustiti velike suze. Ne suze potrebe, povjerenja i ljubavi nego velike i gorke suze pokajanja. 03.01.2016. 19:03

Sunday, December 23, 2018

Božićna čestitka


Svjetlima Svjetlo dolazi rano,
postepeno, korakom menueta;
sve je čisto, do krajnosti isprano,
sjaji se dvor poput hrama sveta.

Kratki su snovi, i večeri kasne,
do jutra se bdije, do sivoga dana
u kojemu vide se bistre i jasne
lampe i svijeće, i slika izatkana,

zlatna i bijela, svjetlucavih niti.
Glinene jaslice bliješte polakirane,
a u blizini, do pianina glazba će biti,
poznate melodije svečano svirane.

Pod nakićenim borovima darovi vire
šarenih vrpci što čine se uresom,
a na stolu kolači primamljivo mire;
duhovi dječji sretni su s udesom.

Bijele će pahulje donijeti zahlađenje
kad stignu im duše sa slavlja Polnoćke;
rumena lica odrazit će uzbuđenje,
a brzo na tlu bit će drvene kocke.

Majka će prigrliti maloga Isusa,
a otac prepričati događaj Porođenja
i puno će biti najmlađih duša
s duhom božanskoga pohođenja.

I vrijeme je stalo vjernome puku,
deblo se badnjaka na ognjištu loži;
u srcu grijem pruženu ruku:
blagoslovljen i sretan stiže nam Božić.
‎23. ‎prosinca ‎2018. 02:44:07

Saturday, December 22, 2018

Pjesma čežnje


Zovem te riječju zavjeta svoga
u kojemu dišem i misli razbacujem,
skupljam ostatke nauka tvoga
da bolje osluhnem i jasnije čujem,

da razabirem između duhova svih
koji je onaj kojega slijedim
još od onih vremena kada bio je tih
poziv nam Boga što ponekad blijedi

jer ni sama ja ne znam naslova dati
Bogu nutrine svoje, zovu dubina
u kojima ljubav me zanosno prati
svih ovih godina s okusom Vina

pa makar i čežnje žarči je plam
samo ponekad, kada ne želim
i kada se moram predati, znam
i, sva takva, još uvijek dijelim 

osmijehe sjajne, ne znam im traga,
sigurno to je pjevanje anđela
kojima šaljem od zavjeta blaga
jer barem oni znaju značaj svih djela

što ih zajedno učinismo mi
u dosluhu s Ljubavlju koja nas traži
i, mada te pozive osluškuju svi,
mene taj zavjet po tebi snaži,

a nije to čežnja već više um,
a nije ni razum već više je bol
il' nemir što tišti, a mir mu kum,
mir što ga daje Kristov stol.
‎22. ‎prosinca ‎2018. 14:56:43

Popular posts