Daljina u duši

Moje ruke teže biti kao zrake
da od mene odbija se jeka
kada tko pošalje dobre znake
i zato: navrati ponekad.

S one strane strmine što strši
katkada se meni povijest javi
pa me razveseli, pa me skrši,
sjećanjima dušu mi preplavi.

Veze naše nekako su neraskidive,
ne ovise puno od daljine
nit' u vremenu, nit' u duše žive
kojoj sežu sve do u tančine.

Katkada se u nutrini jeka zaustavi.
Što će nego razlijeva se kud' god stigne,
gdje god ima puta, samo da se javi,
a tijelo se pod oblacima skroz pogibne.

Tada, gdje god bilo, sunce šalje zrake
da od neba odbije se jeka,
a ja širim ruke, šaljem i ja znake
iako poklekujem ponekad.
‎28. ‎listopada ‎2018. 17:21:36

Dvostruki blagoslov

Prolazećim danima nemam riječi,
utjehe nemam, niti obećanja;
kad se sjetim, uvijek nešto spriječi
da im tražim putokaze putovanja.

Tako sjećanje se spusti kradom
i propadne u dubine životne i crne 
gdje se krije, zajedno i s nadom,
pa mi tamo kao smetnja trne

kakva teško se u srcu mom zamijeti.
Grubosti mi nema kraja, ni svršetka,
ali ipak sjećanje s dubina prijeti
pa me kosne časom vječna svetka.

Suza kapne, oči stisnu se od tuge,
ona izlazi na moje staro lice
na kojemu stvara sive pruge
dok me osoba sa slike gleda netremice.

Tada Bog me moj, promrzlu, odjene
snagom srca što je jača od tih dana;
svaki dan mi tiho prolazi i vene,
a ja kao čekam nešto da ne peče rana;

tada molitva mi s mojim Bogom kreće,
blagoslivljam tebe i sve druge ljude.
Nekome će dobro doći, a nekome neće
kad se jednom s mojom ranom sreo bude. 

Prolazećim danima nema puno sreće,
najljepša je ona koja stiže kao posljednja.
Znam da i od moje boli ima puno veće,
al' od moje sreće neće stići sreća vrijednja.
‎26. ‎listopada ‎2018. 17:29:29

Plod miline

Molitvu i pjesmu pišem, 
i zbog Tebe sretna.
Samo slušam, samo dišem
jer i nisam spretna.

Blaženi su ovi zapisi
što po srcu kruže.
U poslanju sam, na misi,
a duša mi kleca, puže.

I molim Te, i hvalim.
I padam, i poletim.
U mislima malim
svake mudrosti se sjetim,

a ne znam reći, ni kome.
Po sebi Te susrećem,
i misli se lome.
Iz Tvog naručja krećem.

A kad mi duša navrati
u te države sjena,
gledam kako narod pati.
I molim, opijena,

i u ljubavi, i u boli.
I kad ljubav nadolijevaš meni,
nek se sve to dalje proli.
Predaj barem dio nekoj sjeni.

Na patnjama se gradi.
Muka Tvoja, čvrsta stijena,
Uskrsnuće sadi.
Obrezanje gena.

Ne mogu se odricati
ta bogatstva, pretiline.
I znam po malo sricati.
Patnja plod je od miline.
‎25. ‎listopada ‎2018. 06:30:42

Život s Tobom

Tvoja riječ od koje dršćem,
a ponizna nisam, niti siromah,
stvara trnce mojim pršćem,
prolazi k'o vjetar kroz moj dah.

Tvoja riječ me podiže od stola,
potiče mi stope koje jure,
a ne znaju ni stići do Tvog dola,
ne umiju ni pročitati ure.

Zbog te riječi ja treperim
i malaksam na sred puta
što ga željno s Tobom dijelim
i koji mi prema Tebi pluta,

al' se često, lako gubi.
Vrati mi se, Janje, kao prije
u taj život blagi, a ne grubi
jer to bez Tebe mi život nije.
‎24. ‎listopada ‎2018. 22:30:27

Moralni dobitak

Rodih se u danima lošim
kad su pričali da sve je krasno
i da valja život koji trošim
zbog toga da sve bi bilo časno,

ne da bi to bio moj probitak
već zbog svoga dostojanstva,
jer je velik moralni dobitak
koji odnosi u životna prostranstva

i u neograničenu svjesnost.
Tada dostojanstvo moje krikne
iz dubina gdje je carevala prijesnost,
nalik nekoj zmiji koja sikne.

Ovo sada, to je ljubav Boga,
drugo ništa ne može ni biti,
a i ja sam svjesna toga
jer sve zmije običavaju se kriti

dok se ljubav Boga svud prelijeva,
mada izgled joj je često sputan.
Valjda zato ova moja duša pjeva
iako je ovaj svijet sav mutan.
‎22. ‎listopada ‎2018. 20:11:18

Duša trnja

Pođi za mnom, pođi ovom stopom
gdje ne rastu biljčice kad kročim
već se samo utabaju staze;
obavijene su zidovima, stropom
koji curi kada kapke smočim,
tamo gdje ni anđeli ne gaze.

Skreni šikarom i grmljem bar na kratko
kako ne bi morao se pitati sve više
živi li tko tamo, koliko i kako;
bar zaviri tamo gdje je boblje slatko
što zaplodi nakon jake kiše,
ali još i osuši se brzo, lako.

Stići će te, kažu, ogrebotine od trnja
koje nije tako oštro, ali peče
ako si od onih koji plaču.
Ova nastamba je velika i krnja,
ali ponekad je sunca zraka siječe
koja bljeskavo se sjaji čak na draču.

Kada vidiš ovdje naslagane jade,
lako pobjeći ćeš jednom, al' za uvijek;
ipak, više ćeš o duši znati
koja pentrala se tuda sve do nade,
sve do ljubavi što traje dulje nego vijek,
nećeš o tom više pitati.
‎21. ‎listopada ‎2018. 17:40:13

Dan za duše

"39Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: »Učitelju, prekori svoje učenike.« 40On odgovori: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!« (Lk 19,39-40)."




Čovjek je duh, čovjek je duša, čovjek je život, čovjek je materija...
Sve je u svijetu duh (ideja, pojam, riječ ljudskoga govora) i materija kao što ljudski organizam ima sastojke koje nalazimo u okolišu.

Kada kažemo "duša", mislimo na nekog čovjeka.
Kada kažemo da slavimo Dan mrtvih, zovemo ga Blagdanom dušnoga dana, Dušni dan jer vjerujemo da su suše pokojnika u Bogu koji je Duh i Bog živih.
U Psalmu 110 kralj David spominje svojega potomka Isusa i zove Ga Gospodinom.
"1

PSALAM 110 (109)
Mesija – kralj, svećenik, pobjednik Psalam.
Davidov. Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesna
dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!
2Žezlo tvoje moći protegnut će Jahve sa Siona:
vladaj posred svojih neprijatelja!

3Spreman je tvoj narod u svetim odorama
za dan tvog junaštva:
kao rosa iz krila zorina
uza te su mladi ratnici.«
4Zakleo se Jahve i neće se pokajati:
»Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

5Gospodin ti je zdesna,
on će oboriti kraljeve u dan gnjeva svojega.
6On će sudit’ narodima: bit će truplâ na gomile,
po svoj zemlji raskoljenih glava.
7Na putu će se napit’ iz potoka,
visoko će dignuti glavu."


"Reče Gospodin Gospodinu mojemu", kralj David svoga potomka po tijelu Isusa iz Nazareta, zove svojim Gospodinom, Mesijom, Pomazanikom Gospodina Boga Oca svemogućega koji je Duh. Krist Gospodin je Sin Božji koji nam je došao u tijelu i začet po Bogu Duhu Svetom od Marije Djevice koja Ga je rodila, Boga svoga koji pak preuze na se njenu ljudskost.

A da su duše pokojnika žive, znamo po onoj riječi gdje se Gospodin predstavlja svojemu narodu kao Bog živih praotaca vjere, Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova, živih.
 "26A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako Mojsiju reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? 27Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate.« (Mk 12,26-27)."
Ljudi, koji su mrtvi na zemlji, živi su na nebesima.
Nespretno je misliti da se u smrti duša odvaja od tijela kao neko drugo tijelo, duhovno tijelo jer duh je beztjelesan, ali ipak, i u duhu postoje tijela kao teme pokojnih ljudskih osoba; budući da je ljudska osoba zapravo bit čovjeka i u odnosima je prema drugim bitima te ima i svoje kategorije svoje vlastite biti kao biće koje postoji na drugom biću, za razliku od Gospodina Boga koji je Biće koje postoji u sebi i od sebe pa i u drugim bićima, a bit je i duša, osoba ljudska sa svojim osobnostima, može se govoriti da je u određenom smislu duša pokojnog čovjeka živa kao što možemo reći da je bit čovjeka život, živa bit, živo biće, i ne samo živo biće nego živa ljudska osoba.
To sve nikako ne znači da se ljudski život (=duša) samostalno odvaja od čovjekova tijela i da to znači da je ljudska duša besmrtna u našem ljudskom govoru kao da je apsolutno tako.

Ljudska duša često može biti u smrtnom grijehu, ne samo da je tada mrtva duša, ljudska osoba koja nema vječnoga života u sebi, nego je i
moguće da je na paklenim mukama gdje je očigledno savjest aktivna, ali svijest ne mora biti. Tada se uvjetno može tvrditi da je duša tog čovjeka mrtva, odvojila se od Boga, udaljila se od Boga svojom čvrstom odlukom i svojom vlastitom voljom.

Također, život u tijelu još neko vrijeme vidljivo postoji nakon smrti, Bog i ljudske kosti upotrijebi za Ezekielovo naviještanje i prorokovanje kada ih oživljava  duhom, 

"9I reče mi: »Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori Jahve Gospod: ‘Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!’« 10I stadoh prorokovati kao što mi zapovjedi, i duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge – vojska vrlo, vrlo velika. (Ez 37, 9-10)",

stoga ne možemo označiti i odvojiti dušu čovjeka na jednu stranu, a tijelo čovjeka na drugu stranu.
Kada čovjek umre, on je za nas gotov, pokojni, mrtav potpuno. Njegovu dušu ne možemo čuti, vidjeti, dodirnuti ili s njom komunicirati. Čovjek je sav mrtav, ali njegov vječni život postoji, njegova bit postoji, njegove osobe se sjećamo, njegova osobnost i te kako živi. Zato se sjećamo pokojnika na Dan mrtvih.

I na koncu, čovjek umire od prvoga dana postojanja na zemlji. Prema tome, ne smije tratiti svoje vrijeme, ne možemo činiti što god nam se prohtje pod izgovorom da nam je duša besmrtna jer poslije zemaljske smrti više nema povratka, ne možemo popraviti ništa, nikakve greške.

Obrati se Bogu, ispovijedi se jer poslije smrti može nastupiti duboko kajanje u vječnom životu u kojemu se nadamo da ćemo biti blaženi koliko god smo sposobni i koliko god možemo jer ćemo vidjeti da je pravda Boga zadovoljena. ‎24. ‎listopada ‎2018. 15:18:58