Zašto Isus mora stajati na vratima našega srca, kucati i čekati da mu otvorimo vrata?
Posjednici smo klice vječnosti, svi. Ta klica vječnosti u nama je barem nekim dijelićem Bog u barem nekom dijeliću nas. Zar nije tada Isus već u našim srcima od samog prvoga časa našega postojanja?
Jest, Isus se već nalazi u našim srcima.
I ne samo da se nalazi u nama već doživljava teške muke i teško maltretiranje od nas samih, Isus je u našim srcima na mukama.
Isus se objavio ljudima kroz Sveto pismo, na neki način izvana dolazi pred vrata naših srdaca dok je istovremeno već unutra. To Mu je jedini mogući put da nas spasi, nas, a ne sebe jer On će, kao što znamo, nakon Muke uskrsnuti na vječno kraljevanje u nebesima, ali mi možda i nećemo ako se ne obaziremo na tu klicu vječnosti u nama ili ako izvana ne otvorimo srca Isusu kako bi izlio svoju božansku ljubav i život u nas.
Zašto Ga maltretiramo? Zna se, štujemo lažne bogove, dajemo srce i povjerenje kradljivcima, najamnicima, kumirima, stvarima koje smo si sami izradili od zemlje, cigle, praha, pepela, kamena, željeza, papira, plastike i od praznih riječi, loših ideja. I to sve uz pomoć zlih duhova, duhova lijenosti, presitosti i tromosti, duhova neumjerenosti i senzacije, duhova mega, giga i tera stila razmišljanja. Sve to Isusa muči i lagano ubija.
Zašto nam je takav problem primiti božansku ljubav?
Lakše je razmišljati da već jesmo besmrtni i da ništa oko toga ne moramo poduzimati jer, što god učinili, besmrtni smo.
Da bismo se predali božanskoj ljubavi, moramo znati, a znamo, da je to ljubav s Križa i ljubav Križa, da i Križ moramo prihvatiti, otvoriti mu srce i ispuniti se njime jer on u božanskoj ljubavi postoji kao osnovica i temelj, kao osovina i kostur tog predivnog kraljevstva nebeskoga.
Isus stoji na vratima naših srdaca i kuca, a nama je nerazumljivo kako se ta vrata otvaraju, mi ne možemo naći niti riječi za opisati svoju zbunjenost, mi od svega toga radimo veliki problem.
Mi bismo htjeli Isusa, našega Kralja kako bi nam bilo još ljepše nego sada, kako bi nam bilo bolje i lakše u životu, mi želimo sanjati taj san jer to su zaista samo pusti snovi.
Slabo Ga poznajemo, našega Kralja s Križa.
Ali znamo da je križić oko vrata Njegov znak. Uzdajemo se u Njegovu ljubav jer smo siti sebe samih. A kako je tek Njemu koji je Sveti, koji nema naših grijeha, koji je s neba sišao k nama? Da, siti smo i sebe, i naših života, i naših problema, ali i naših oduševljenja i nagrada. Siti smo naše zemlje, pitamo se kako je moguće nekome reći da smo "sami" u svemiru. Dosta nam je svega, želimo pobjeći, čak u svemir. Vidimo sve greške i mane. Ali ne svoje. Ne poznajemo sebe jer ne poznajemo Isusovu ljubav s Križa i ne možemo se promijeniti, samo postajemo licemjeri koji se pretvaraju da su dobri, da su danas bolji nego jučer i da će sutra biti bolji nego danas. Neprekidno težimo za novostima pa tako i za novim početkom.
Što je bilo Bogu da je otišao na Križ?
Zar Svemogući nije mogao naći neki drugi način da nas usmjeri? Ta, i mi svoju djecu odgajamo i usmjeravamo na neki nježniji način, ne tražimo nevolje, ne tražimo od sebe, niti od naše djece da idu na Križ već neprekidno stvaramo kompromise.
Ne možemo odgajati djecu strogo jer nismo strogi prema sebi, jer smo svjesni da mi, kao roditelji, prije naše djece moramo beskompromisno poštivati ono što bismo željeli da naša djeca poštuju. I tako u krug, nagodba za nagodbom, kompromis za kompromisom; sadimo tikve...
Isus stoji na vratima tvoga srca i kuca.
Otvori Mu, vrlo jednostavno, pritisni kvaku i otvori Mu vrata svoga srca.
Otvori vrata Križu.
I nasmiješi se Isusu, dočekaj ga objeručke, širokim zagrljajem, neka zna da je dobrodošao.
01. listopada 2018. 21:42:06
