Monday, October 1, 2018

Ljubav s Križa


Zašto Isus mora stajati na vratima našega srca, kucati i čekati da mu otvorimo vrata?
Posjednici smo klice vječnosti, svi. Ta klica vječnosti u nama je barem nekim dijelićem Bog u barem nekom dijeliću nas. Zar nije tada Isus već u našim srcima od samog prvoga časa našega postojanja?
Jest, Isus se već nalazi u našim srcima.
I ne samo da se nalazi u nama već doživljava teške muke i teško maltretiranje od nas samih, Isus je u našim srcima na mukama.
Isus se objavio ljudima kroz Sveto pismo, na neki način izvana dolazi pred vrata naših srdaca dok je istovremeno već unutra. To Mu je jedini mogući put da nas spasi, nas, a ne sebe jer On će, kao što znamo, nakon Muke uskrsnuti na vječno kraljevanje u nebesima, ali mi možda i nećemo ako se ne obaziremo na tu klicu vječnosti u nama ili ako izvana ne otvorimo srca Isusu kako bi izlio svoju božansku ljubav i život u nas.
Zašto Ga maltretiramo? Zna se, štujemo lažne bogove, dajemo srce i povjerenje kradljivcima, najamnicima, kumirima, stvarima koje smo si sami izradili od zemlje, cigle, praha, pepela, kamena, željeza, papira, plastike i od praznih riječi, loših ideja. I to sve uz pomoć zlih duhova, duhova lijenosti, presitosti i tromosti, duhova neumjerenosti i senzacije, duhova mega, giga i tera stila razmišljanja. Sve to Isusa muči i lagano ubija.
Zašto nam je takav problem primiti božansku ljubav?
Lakše je razmišljati da već jesmo besmrtni i da ništa oko toga ne moramo poduzimati jer, što god učinili, besmrtni smo.
Da bismo se predali božanskoj ljubavi, moramo znati, a znamo, da je to ljubav s Križa i ljubav Križa, da i Križ moramo prihvatiti, otvoriti mu srce i ispuniti se njime jer on u božanskoj ljubavi postoji kao osnovica i temelj, kao osovina i kostur tog predivnog kraljevstva nebeskoga. 
Isus stoji na vratima naših srdaca i kuca, a nama je nerazumljivo kako se ta vrata otvaraju, mi ne možemo naći niti riječi za opisati svoju zbunjenost, mi od svega toga radimo veliki problem.
Mi bismo htjeli Isusa, našega Kralja kako bi nam bilo još ljepše nego sada, kako bi nam bilo bolje i lakše u životu, mi želimo sanjati taj san jer to su zaista samo pusti snovi.
Slabo Ga poznajemo, našega Kralja s Križa.
Ali znamo da je križić oko vrata Njegov znak. Uzdajemo se u Njegovu ljubav jer smo siti sebe samih. A kako je tek Njemu koji je Sveti, koji nema naših grijeha, koji je s neba sišao k nama? Da, siti smo i sebe, i naših života, i naših problema, ali i naših oduševljenja i nagrada. Siti smo naše zemlje, pitamo se kako je moguće nekome reći da smo "sami" u svemiru. Dosta nam je svega, želimo pobjeći, čak u svemir. Vidimo sve greške i mane. Ali ne svoje. Ne poznajemo sebe jer ne poznajemo Isusovu ljubav s Križa i ne možemo se promijeniti, samo postajemo licemjeri koji se pretvaraju da su dobri, da su danas bolji nego jučer i da će sutra biti bolji nego danas. Neprekidno težimo za novostima pa tako i za novim početkom. 
Što je bilo Bogu da je otišao na Križ?
Zar Svemogući nije mogao naći neki drugi način da nas usmjeri? Ta, i mi svoju djecu odgajamo i usmjeravamo na neki nježniji način, ne tražimo nevolje, ne tražimo od sebe, niti od naše djece da idu na Križ već neprekidno stvaramo kompromise. 
Ne možemo odgajati djecu strogo jer nismo strogi prema sebi, jer smo svjesni da mi, kao roditelji, prije naše djece moramo beskompromisno poštivati ono što bismo željeli da naša djeca poštuju. I tako u krug, nagodba za nagodbom, kompromis za kompromisom; sadimo tikve...

Isus stoji na vratima tvoga srca i kuca.
Otvori Mu, vrlo jednostavno, pritisni kvaku i otvori Mu vrata svoga srca.
Otvori vrata Križu.
I nasmiješi se Isusu, dočekaj ga objeručke, širokim zagrljajem, neka zna da je dobrodošao.
‎01. ‎listopada ‎2018. 21:42:06




Listopadski valcer


Možda ponijet' će te vjetrovi,
životne se bure dušom kreću
kao različiti mali spektrovi
i, kad viju, kako hoće svuda šeću.

Možda ponijet' će te rujno lišće 
da te šalje putem tvoga laka traga
gdje sve živo Boga slavi, Boga išće
da te nosi preko listopadska praga

i da stigneš, dušo moja, jeseni života,
sretna bila i boj vojevala savršeno
jer ćeš nagledat' se muka i divota,
nikada ti putovanje neće biti završeno.

Ne daj vjetrovima duše svoje lake
da je nose poput otpaloga lista
već zapleši valcer od prilike svake,
dodiri ti ruke nek' su popust kista,

neka ti raspoloženje uvijek bude jače
od svih navala što sruče se na tvoje ime;
neka odluke se tvoje čuju i ne mlače,
tako dočekat' ćeš i ljepote bijele zime.
‎01. ‎listopada ‎2018. 06:37:05

Noćne trase


Za dva sata bit će zora
i za koji tren ćeš usnuti
kao zvijezda na sred mora
što se ne da u njeg' usuti

nego sjaji svojim odrazom
sve do dana i do bijele pučine
koju ćeš dotaći obrazom
da ti pogled njeno svjetlo skine

i upiše ga u tvoje snene oči.
Neka ti se ne da niti anđeo,
nebeski ti ratnik nit' ne skoči,
a već ne znaš gdje se djeo;

neka ti se ne daju ni morske djeve,
one zorom nestaju ti s trase
da ne čuješ njine medne pjeve;
neka molitve te moje spase

koje putuju sve brže nego vrijeme,
nek' te nađu kao ruke Spasitelja
koje lako nose svako tvoje breme;
nek' te snovi krijepe kao ispunjena želja.
‎01. ‎listopada ‎2018. 05:51:16 

Sunday, September 30, 2018

Lučica


Noć i muč,
miran čas,
a sveta luč
ište spas;

u sebi drži
mnoge molbe
i tiho prži
voštane tvorbe.

Miris jasmina.
Okus nade
i raste tmina.
Osjetila rade

živosti nalik
kao kad stane
neki lik
i proganja dane.

Možda će kapnuti
mirisna svijeća,
ime šapnuti,
sitna pijeta.

Nestali svi,
mnoga imena,
i nastradali
kao magla snena.

A rekoše: potresi,
tuče i lomovi;
o, Bože, milost istresi
gdje su slomovi.

Lučica majušna,
što li može?
Gorjeti zdušna.
Al' koji je lože

neka znaju:
molitva pravednika
putuje raju
kao mnoštvo sljednika,

kao svi anđeli
Bogu svome
da bi si zadjeli
duše Jedinome,

duše nastradale,
putuju glasi,
što su se nadale;
da ih sve spasi.

‎30. ‎rujna ‎2018.
19:37:10

Pjesma na zidu


Glazba za uši,
mir i štropot
u mojoj duši
kao topot;

klasici slave
stvaranje,
zvijezde plave
i otvaranje.

O, kako krasno
to je zanimanje,
komponirati časno;
duhovno imanje.

I tipke prebiru,
lagano, stilski,
i slike previru
zaista, zbiljski.

O, carstvo duha,
umjetnosti,
majstorstvo sluha
i umješnosti.

Okviri zakonski,
pravila razna,
zapisi tonski
i nije prazna

glazbena noć.
O, da sam umjetnik
i velika moć,
bila bih nesretnik,

jako usamljena.
Pjesma na zidu,
uramljena,
podlaže se vidu.

Umjetničkom pitanju
postavljam granice,
nadam se čitanju
te jedne stranice.

‎30. ‎rujna ‎2018.
18:12:12

Slika


Pjesmu pišem, puna poniznosti,
Bogu svome hvalu dajem veliku.
Samo On u svojoj providnosti
gradi sa mnom svoju sliku.

Ta je slika tako prepoznatljiva,
al' za ljude ja ne sličim Njemu;
duša moja, stvarno neuhvatljiva,
ima svoje muke, svoju anđeosku temu.

Pisarica-kritičarka, duša ova
sastavlja u sebi stihove za vječnost
kako postala bi od nje pjesma nova
što je svijetu sušta oprečnost.

Svatko nosi dušu sakrivenu
koja sličnija je Bogu još i više,
a pokaže samo sliku iskrivljenu;
izvan svijeta anđeosku sliku riše.
‎30. ‎rujna ‎2018. 08:41:24

Saturday, September 29, 2018

Savršena pravednost


Zašto ja mislim da na ovome svijetu pravde nikada neće biti.
Svaki čovjek je sebičan, sebičan se rađa, živi i sebičan umire. Određena količina sebičnosti neophodna je za preživljavanje. Malo dijete mora plakati svom snagom kako bi odrasli ozbiljno shvatili njegovu glad ili, još gore, žeđ; ono sebično zahtjeva i protestira protiv nepravde prema njemu koju nitko ne primjećuje jer svi misle da je normalno da se dijete mora prilagođavati odraslima. 
Zreo čovjek mora biti sebičan u manjoj mjeri kako ne bi propustio pobrinuti se za svoju egzistenciju, a naročito za svoju obitelj.
Čovjek na samrti je također sebičan jer mu ništa drugo ne preostaje nego da misli na svoje propuste, odnosno na svoj spas.

Već i ta obavezna količina sebičnosti uzrok je nepravdi među ljudima, različitosti u kojoj većina ljudi u svojoj sebičnosti uvijek pretjera.
Nitko ne može biti tako savršeno objektivan da bi mogao određivati tko ima malo veće pravo u određenim okolnostima na malo više nečega nego netko drugi u sličnim okolnostima. Samo Bog je savršen i objektivan, Njegova je pravda i pravo, a i On sam je uskrsnuo opravdan, kao Pravednik i ta Isusova pravednost se očitovala u tome da nikoga nikada nije povrijedio, da je činio samo dobra djela, mislio samo pravedne misli koje su zapravo uvijek čisto milosrđe prema svima. Ako se tko našao tko bi bio uvrijeđen, to je također pravedna presuda njegove vlastite savjesti pred Isusom, Gospodinom.

Takvo čisto i svestrano milosrđe za čovjeka je nemoguće jer, zna se, dobar čovjek je mrtav čovjek, pravednik je mrtav pravednik, njegovo milosrđe izgleda kao slabost na koju smije svatko navaliti kao što su na Isusa navalili pripadnici Njegova naroda i pripadnici rimske vojske dok je On strpljivo podnašao sve moguće muke i nepravde. Zamislimo samo da u nekom parlamentu izaberu najneviniju osobu i stanu je mučiti, maltretirati, ismijavati te odvesti u smrtnu kaznu za koju nema nikakvoga pravnog razloga. I tko od ljudi može podnijeti to što je podnio Sin Čovječji, pravi Bog i pravi Čovjek, Isus?

Još jedan veliki razlog zbog kojega na svijetu nikada neće biti pravde jesu zli duhovi. Oni su na djelu i u najčasnijim poduhvatima i dogovorima koje ljudi nastoje sastaviti pa onda i slijediti. Uvijek se dogodi da grupa ljudi sastavi svoja pravila ponašanja i djelovanja u okviru te grupe, jednoglasno se svi slože da su pravila dobra (ali nikada ne mogu biti savršena) i tada ispada da ta grupa ne samo da nije dobra u djelima i ponašanju već nastane od te grupe obična svađa i međusobne borbe ili rat. Postoji samo jedno savršeno pravilo, a ono glasi: poniznost, potpuna poniznost i potpuno služenje svima oko sebe. To pravilo vodi u smrt svakoga tko pokuša slijediti takvo pravilo jer okolina navaljuje na one koji izgledaju slabo i koji su popustljivi. Takva savršena poniznost moguća je samo u molitvi, uz Božju pomoć i vrlo rijetko.

Na kraju, i sam Isus govori da je moguće da netko završi tamo gdje je plač i škrgut zubi, u paklenom ognju; i sam Isus govori da će se na kraju vremena, kada On ponovno dođe, dogoditi Posljednji sud, dogodit će se razlučivanje poželjnih od onih koji su bez ikakva ploda što znači da će se Drugi Isusov dolazak događati u svijetu u kojemu Isus neće zateći savršenu pravednost i pravdu gdje će svi biti zadovoljni i plodni, gdje neće biti nastradalih siromaha.


Slika svijeta se bitno ne mijenja od pamtivijeka. Svi umiru, oduvijek se ratuje kako god se zvalo razdoblje u kojemu se ratovi događaju. Postoje samo plemenitiji i još plemenitiji ljudi, pravedni, milosrdni, mirotvorci. Jedino što možemo jest pouzdati se u Isusovo slavno i pravedno milosrđe koje nas čeka poslije ove zemaljske smrti, a mnoge zaskoči već i za života na zemlji njihovo vlastito obraćenje Bogu po premilosrdnoj volji Boga pa im se pokaže put u Božju pravednost i vječni život. ‎29. ‎rujna ‎2018. 06:57:20




Popular posts